Nismo prešli Klis, a vlaška arija već čini svoje. Odmotavamo salvete i vadimo bublice, pa onda tučemo po murtadeli, tirolskoj, gavrilovićki, trapistu, ementaleru… Kad se napune male mišine, valja se zasladiti: gulimo manadarine, žvačemo Kiki, sisamo Prsne karamele, mrvimo fete orahnjače i dijelimo baštune čikolate. Kad napadne žeđ, gasimo je Dvojnim ce, gustim od praske, čokoladnim mlijekom, jogurtom… Na koncu, preostaju žvake: Bazooka Joe, Favorit Nerežišća, Koloys, Brooklynke iz Trsta…
A oko nas sve se dimi ka u pušnici: čibuče vozač, kondukter, nastavnici. Vruće je, dodirneš li skajem obložen rukohvat, dobit ćeš opekline trećega stupnja, iz sintetičkih siceva isparavaju teški vonji pradavnih izleta i ekskurzija. I prije polovice puta počinje se rigat: puštaju se malešne duše, sad ovdje, sad ondje… Dok mi punimo škartoce, vozač usporava, otvaraju se vrata, pa odvažne nastavnice bacaju narančaste bombe u grabe kraj puta.
Konačno, skrušeno stajemo pred veliki kameni spomenik. Pali su partizani, a ni drugovima pionirima nije lako.
***
U provinciji se ranije ustaje. Možda se zato i ranije odustaje.
***
Kod nas je Rusa bilo kao Rusa. Prva je u moj život ušla Čeperenkovica. Dosta invazivno, moram reći. Dok je svrdlala po mome kutnjaku, činilo se da od karijesa vidi boljševike. A opet, možda pretjerujem: ako je od muža stekla prezime, ne znači da je u paketu dobila i rojalističke sentimente. Možda je naprosto imala tešku ruku i pripadajuću narav.
Moj prvi susjed, stari Paracjuk, bio je puno obzirniji. Nikada mi nije ušao u život. A kako i bi kada nikad nije izlazio iz svoga. Koliko ja znam, bijeli djed zuba nije obijelio, nikada mu nisam čuo glas. Stajao bi tako na balkonu, više ne pamtim je li pušio ili nije – u ona su doba dimili svi, pa nisi mogao stršati ako kažiprstom i srednjakom pridržavaš papirnati tuljac – gledao preda se, ne mičući glavom ni lijevo ni desno. Gledao je stabla, grmove, klupe, plitki bazen, vršnjake, djecu… dakle, park, a pitaj boga što je ustvari vidio.
***
Riva. Mali sivi bife za dišperadune. Trideseti travnja. Zamašna teta u uniformi HUTRO-a, s obligatnim borosanama na natečenim stopalima, prebire po dvije hrpe papira. Mjerka svjetlozelene, pa prljavoružičaste. Dvojbe, naravno, nema: bira plitke a dugačke rozaste četvorine. Raširenih ruku stiže do staklene stijene i podiže parolu “Živio 1. maja” u visini očiju. S druge strane izloga stoji Mare Žebon, žovijalna doajenka prostitucijskoga zbora, privlačna toliko da se prolaznici zaklinju u celibat. “Malo gori desnu stranu… Još… Još… Tako!”
Ulaz za djecu i vojnike/13
Nismo prešli Klis, a vlaška arija već čini svoje. Odmotavamo salvete i vadimo bublice, pa onda tučemo po murtadeli, tirolskoj, gavrilovićki, trapistu, ementaleru… Kad se napune male mišine, valja se zasladiti: gulimo manadarine, žvačemo Kiki, sisamo Prsne karamele, mrvimo fete orahnjače i dijelimo baštune čikolate. Kad napadne žeđ, gasimo je Dvojnim ce, gustim od praske, čokoladnim mlijekom, jogurtom… Na koncu, preostaju žvake: Bazooka Joe, Favorit Nerežišća, Koloys, Brooklynke iz Trsta…
A oko nas sve se dimi ka u pušnici: čibuče vozač, kondukter, nastavnici. Vruće je, dodirneš li skajem obložen rukohvat, dobit ćeš opekline trećega stupnja, iz sintetičkih siceva isparavaju teški vonji pradavnih izleta i ekskurzija. I prije polovice puta počinje se rigat: puštaju se malešne duše, sad ovdje, sad ondje… Dok mi punimo škartoce, vozač usporava, otvaraju se vrata, pa odvažne nastavnice bacaju narančaste bombe u grabe kraj puta.
Konačno, skrušeno stajemo pred veliki kameni spomenik. Pali su partizani, a ni drugovima pionirima nije lako.
***
U provinciji se ranije ustaje. Možda se zato i ranije odustaje.
***
Kod nas je Rusa bilo kao Rusa. Prva je u moj život ušla Čeperenkovica. Dosta invazivno, moram reći. Dok je svrdlala po mome kutnjaku, činilo se da od karijesa vidi boljševike. A opet, možda pretjerujem: ako je od muža stekla prezime, ne znači da je u paketu dobila i rojalističke sentimente. Možda je naprosto imala tešku ruku i pripadajuću narav.
Moj prvi susjed, stari Paracjuk, bio je puno obzirniji. Nikada mi nije ušao u život. A kako i bi kada nikad nije izlazio iz svoga. Koliko ja znam, bijeli djed zuba nije obijelio, nikada mu nisam čuo glas. Stajao bi tako na balkonu, više ne pamtim je li pušio ili nije – u ona su doba dimili svi, pa nisi mogao stršati ako kažiprstom i srednjakom pridržavaš papirnati tuljac – gledao preda se, ne mičući glavom ni lijevo ni desno. Gledao je stabla, grmove, klupe, plitki bazen, vršnjake, djecu… dakle, park, a pitaj boga što je ustvari vidio.
***
Riva. Mali sivi bife za dišperadune. Trideseti travnja. Zamašna teta u uniformi HUTRO-a, s obligatnim borosanama na natečenim stopalima, prebire po dvije hrpe papira. Mjerka svjetlozelene, pa prljavoružičaste. Dvojbe, naravno, nema: bira plitke a dugačke rozaste četvorine. Raširenih ruku stiže do staklene stijene i podiže parolu “Živio 1. maja” u visini očiju. S druge strane izloga stoji Mare Žebon, žovijalna doajenka prostitucijskoga zbora, privlačna toliko da se prolaznici zaklinju u celibat. “Malo gori desnu stranu… Još… Još… Tako!”
Našem je svijetu vraćena ravnoteža.