“Opatiju” je pušila sirotinja. Plućna utjeha radnika nosila je ime ljetovališta u koje oni nikada neće kročiti, pakirala se u kutiju koja je izgledala kao minijaturna reprodukcija slike nekog suvremenog, odvažnog umjetnika: ljuta krdža u još ljućem artu.
Koga je bilo briga?! Ime su bila samo slova, a dizajn tek četvorine i crte. Pušilo se bez previše mozganja, duhan i općenito.
***
Di su nestali bančići? Oni stari, teški, od punoga drveta, obrađivani jednom blanjom i desecima obiteljskih guzica i nogu?
Djeci su pružali dostojanstvo sjedenja, jer su im samo s njih stopala mogla dosegnuti pod. Odrasle su dizali u visine, dodavali im onih trideset ili četrdeset centimetara bez kojih bi im polovica svijeta ostala nedohvatljiva. Bili su i siromaška verzija radnoga stola: ako se baviš nečim pepavim i finim, a sjediš na stolici, bančić je bio idealna radna ploha.
Kad bolje promislim, nije bilo manjeg, a važnijeg komada namještaja. A sad ga nema. Kao da više nema djece, kao da smo svi mutirali u košarkaške centre, kao da više nitko nema potrebu nešto malešno rukama napraviti…
***
Kad se samo sjetim kolike sam špraljke – književne šmrklje – mosure i slinu ispuhao u platnene rupce, kolike sam sate grijao ta sluzava klupka u džepovima hlača… čudo jedno da nisam teško obolio još u osmoljetki. A kad bih se iz škole vratio kući i sjetio se svih jutarnjih useknjivanja, potražio bih zgužvanu gvalju, sad već posve skorenu od fosilizirane nečisti, i onda je nježno rastvarao slušajući kako jedva čujno krckaju krastice.
***
Ča je cilo, ne načimji, ča je načeto, ne tiči. Stari Splićani potomci su Zenona.
Ulaz za djecu i vojnike/20
“Opatiju” je pušila sirotinja. Plućna utjeha radnika nosila je ime ljetovališta u koje oni nikada neće kročiti, pakirala se u kutiju koja je izgledala kao minijaturna reprodukcija slike nekog suvremenog, odvažnog umjetnika: ljuta krdža u još ljućem artu.
Koga je bilo briga?! Ime su bila samo slova, a dizajn tek četvorine i crte. Pušilo se bez previše mozganja, duhan i općenito.
***
Di su nestali bančići? Oni stari, teški, od punoga drveta, obrađivani jednom blanjom i desecima obiteljskih guzica i nogu?
Djeci su pružali dostojanstvo sjedenja, jer su im samo s njih stopala mogla dosegnuti pod. Odrasle su dizali u visine, dodavali im onih trideset ili četrdeset centimetara bez kojih bi im polovica svijeta ostala nedohvatljiva. Bili su i siromaška verzija radnoga stola: ako se baviš nečim pepavim i finim, a sjediš na stolici, bančić je bio idealna radna ploha.
Kad bolje promislim, nije bilo manjeg, a važnijeg komada namještaja. A sad ga nema. Kao da više nema djece, kao da smo svi mutirali u košarkaške centre, kao da više nitko nema potrebu nešto malešno rukama napraviti…
***
Kad se samo sjetim kolike sam špraljke – književne šmrklje – mosure i slinu ispuhao u platnene rupce, kolike sam sate grijao ta sluzava klupka u džepovima hlača… čudo jedno da nisam teško obolio još u osmoljetki. A kad bih se iz škole vratio kući i sjetio se svih jutarnjih useknjivanja, potražio bih zgužvanu gvalju, sad već posve skorenu od fosilizirane nečisti, i onda je nježno rastvarao slušajući kako jedva čujno krckaju krastice.
***
Ča je cilo, ne načimji, ča je načeto, ne tiči. Stari Splićani potomci su Zenona.