Nakon desetak godina, krajem šestog mjeseca smo opet dvadesetak dana preživjeli u Medulinu. Svašta se zato vrijeme promijenilo. Svuda se vide tragovi i utjecaj kapitalističke doktrine, pravila i zakonitosti tog, po mišljenju nekih, uspješnog društvenog uređenja.
Prvi dan smo jedva pronašli i prepoznali nekada omiljeno mjesto na obali u blizini hotela, gdje smo više godina zaredom, provodili godišnje odmore. Naime, praktično sav prostor između hotelske ograde i mora bio je prekriven raznoraznim ležaljkama i nekim istrošenim dušecima, vjerojatno kupljenim negdje na rasprodaji u turističko razvijenijoj Italiji. Između tih ležaljki i madraca – uglavnom praznih, nije bilo velikog prostora za one koji za te ležaljke nisu bili voljni platiti 50 kuna po danu.
Svake godine sam za vrijeme odmora imao i neki poseban zadatak, pa bilo to čitanje dugo vremena odgađane i obično debele knjige, pisanje nečega zašto se prije nije našlo vremena, ili više puta popravljanje nekih manjih elektronskih uređaja ili mobitela, koje mi prijatelji donesu da pogledam, prije nego što bi to završilo u nekom kontejneru za tu vrstu otpada. I ove godine sam imao poseban zadatak. Sa sobom sam uzeo knjigu, “Sarajevo, plan grada”.
Tu knjigu sam kupio početkom ove godine, kada sam nekoliko dana bio u blizini Zagreba, i tako iskoristio mogućnost besplatne pošiljke od izdavača, namjesto plaćanja veoma skupe poštarine u primjeru da bi mi knjigu dostavili u Sloveniju. O toj knjizi sam već prije dosta slušao i čitao, zato sam je već nedugo poslije preuzimanja na recepciji hotela imao u rukama. Odmah sam primijetio, da je to neka posebna knjiga, uostalom, zar nisu sve Jergovićeve knjige posebne? Dva dana sam pokušavao čitati tu knjigu kao i sve druge, ali nije išlo. Onda sam napokon odustao i u ruke uzeo drugu knjigu iz paketa koji sam naručio, i koja je bila dosta tanja in lakša za čitanje.
Naime, “Sarajevo, plan grada“ je knjiga iz koje netko tko ne poznaje Sarajeva, može – iako je pisana kao roman, naučiti mnogo. Bar sam ja tada tamo to zaključio. Zato sam odlučio da ću uz pomoć današnje tehnologije, koja nam omogućuje posjetu gradovima ili područjima u kojima nikad nismo bili niti ćemo biti, čitajući knjigu, istovremeno na nekom ekranu gledati te ulice i područja, koja su u toj knjizi opisana. Tako ću malo zaviriti u Jergovićev Mejtaš, Sepetarevac … pa sve do groblja Bare. Trebat će mi za to više vremena, neki kompjuter sa dostupom do interneta i dobri stari Google odnosno njegov Google Earth.
***
U Sarajevu sam bio dva puta. Prvi put davno, kada me je doktor iz vojne bolnice Mladika iz Ljubljane, prilikom obaveznog pregleda pred odlazak na služenje vojnog roka, poslao na pregled očiju u Sarajevo. Zašto u Sarajevo, nitko osim njega nije znao. Jer, takav pregled sam bez ikakvih poteškoća mogao, kao i stotine drugih, jednostavno napraviti u Ljubljani?
Putovao sam vlakom. Poslije noćne vožnje, u jutarnjim satima sam prvi put zadihao sarajevski zrak. Bilo je kasno proljeće, lijep dan. Na red kod okulista u vojnoj bolnici došao sam zadnji. Na kraju njegove smjene. Doktor me pitao, zašto sam iz Ljubljane došao u Sarajevo, odnosno, zašto me nisu pregledali tamo? Nisam znao odgovora pa sam samo slegnuo ramenima. Sjećam se da je doktor nešto opsovao i bez posebnih pregleda mojih očiju napisao da sam u mirnodobnom stanju nesposoban za vojsku. Mislim da mi je tada zapečatio sudbinu i zauvijek zatvorio vrata kasarni nekadašnje vojske. Navečer istog dana vratio sam se u Ljubljanu. Od Sarajeva se ne sjećam ničega, osim lutanja gradom tražeći Vojnu bolnicu i tog susreta sa doktorom.
Mnogo godina kasnije, kada je Sarajevo već bilo glavni grad evropske države, opet sam se našao tamo. Ovaj put kao turista i jedan od pedesetak putnika autobusa koji nas je preko Banjaluke, Jajca, Travnika, dovezao do Sarajeva. U Sarajevu smo posjetili Tunel spasa, Baščaršiju, Svrzinu i Inat kuću, pa brdo iznad bolnice, sa kojeg se vidi “moderna arhitektura” groblja, za koju su neki “arhitekti” dobili čak i posebne nagrade u Hagu.
Najveći utisak na mene ostavio je susret sa Brankom Ćopićem, nažalost samo njegovim spomenikom, i posjeta Svrzine kuće, odnosno strme ulice do nje koja me je kasnije podsjetila na Jergovićev Mejtaš i Sepetarevac. O tome sam naime najmanje znao ili čuo.
***
Na obalu smo prvi dan došli ranije i uspjeli naći relativno dobru lokaciju u blizini plaže i nekolicini drugih turista, koji su se namjestili između već prije spomenutih ležaljki. Ubrzo sam se uspio naći slobodnu i kvalitetnu internetsku vezu i tako uspostaviti osnovne uvjete za čitanje knjige tako, kao što sam već isplanirao.
Opet sam bio na početku. Peta strana, Mejtaš, opis mjesta. I odmah tablično računalo … traži Mejtaš … i … evo ga. To je to. Moj plan čitanja te knjige se ostvaruje. Odlazim zadovoljan u vodu i brzo se vraćam, sušim ruke, uzimam knjigu…
Prvih dana sam na plaži upoznao zanimljivog čovjeka, koji je veći dio života proveo u bosanskim rudnicima radeći kao rudarski inženjer. Čovjek uređivao život i sanjao kako će uživati, kada ode u mirovinu. Dugo nisu imali djece, a onda u dvije godine dva sina. Eh, nekoliko godina do mirovine, a onda … onda uživancija, razmišljao je on odlazeći na posao. Ali sudbina nije bila tog mišljenja i na kraju je jadnik, spašavajući živu glavu i porodicu, završio u Puli. Sa ženom su tu “iškolali” sinove, koji su kasnije otišla u Švedsku i tamo se poženili, dobili djecu i sretno žive. Priča on to meni ležeći na susjednoj ležaljci.
Ja sam malo čitao “Plan grada”, da bi onda nešto tražio na tábletu, a on Jutarnji pa Večernji list, a onda neke riječke novine. Ponosno, i sa suzama u očima, govorio je o sinovima u Švedskoj i porodičnoj tradiciji da se svake godine nađu baš tu u Medulinu, gdje su sinovi kupili veći stan. “Dolaze sutra,” kaže on gledajući negdje prema istoku.
Tako smo upoznali i njegovu širu obitelj. Sinove i njihove žene, svaki sa dvoje djece u starosti od 7-8 godina. Za žene se odmah dalo utvrditi da nisu Šveđanke. A djeca su bila posebno zanimljiva. Između sebe su govorili švedski. Sa roditeljima također švedski, dok bi im ovi odgovarali na “našem“, što je značilo, da djeca ipak znaju materinji jezik. Sa djedom i bakom unuci uglavnom nisu ni govorili, trudeći se da ih svakom prilikom zaobilaze, kao da se ih stide ili bóje.
Tako smo danima ujutro dolazili ranije i postavljali ležaljke, a poslije se svatko bavio svojim obavezama. Susjedi sinovima, snahama i unucima, a ja malo knjigom malo tábletom, “šetajući” Sarajevom. Kada smo i žena i ja odlazili u more, susjed se ponudio da pripazi na naše stvari, jer kako je govorio: “ima nas svakakvih”.
Početkom drugog tjedna – bio je ponedjeljak, i baš kada sam se vraćao sa prvog plivanja, dok je žena još ostala u vodi, susjed mi je izdaleka nešto mahao i govorio, mada ga još nisam dobro čuo niti razumio. Kad sam došao bliže, samo je rekao: “Ukra’še ti Jergovića!”
Prvo nisam shvatio o čemu govori, a tek onda sam vidio, da mog Sarajevskog plana nema na ležaljki, gdje sam ga ostavio prije odlaska u more. Táblet i ostale stvari smo ostavljali u torbi između dvije ležaljke, a knjigu sam, odlazeći u more ili na piće, ostavljao na ležaljki. Malo je onih koji knjige kradu, mislio sam i baš nikada nisam knjige sakrivao pred pogledima. Možda sam ih čak i više postavljao na vidna mjesta, da bi netko možda i sam vidjevši knjigu, uzeo neku u ruke. Ali, sada moje knjige, mog „Sarajeva, plana grada“ nije bilo tamo gdje sam ga ostavio.
Izvinjavao se susjed, nezgodno mu zbog knjige, jer, kako kaže, sam se je ponudio, da će paziti na naše stvari, a sad ovo. Poslije mi ispriča da je između ležaljki prošao neki mladić sa dugom kosom, sagnuo se, pograbio knjigu i pobjegao prema hotelu. Njegova žena kao i obično šuti i samo kretnjama tijela potvrđuje ono što on govori.
Pričam mu ja, kako sam tu knjigu teško dobio, jer se u Sloveniji rijetko u knjižarama nađu neslovenske knjige. A ako je naručuješ, poštarina je u nekim primjerima skuplja od knjige. Tješi me on riječima, da će pokušati u Puli naći tu knjigu idućih dana, pa ako bude, donijeće on nju meni.
I baš nemam sreće s tom knjigom, razmišljam nekoliko narednih dana, koji su mi promicali nekako sporije nego prije. A ni susjed nije imao vremena za mene, jer se je bavio svojima, ne govoreći više o knjizi niti o tome, dali je bio u Puli.
Odmor se je bližio kraju, tek još nekoliko dana, pa opet prema sjeveru. Žena me ubjeđuje da je možda bolje što su mi tu knjigu ukrali, jer od tada više plivam, navečer više šetamo, a i za nju se našlo više vremena. Nisam se potpuno slagao s njenim razmišljanjima, iako moram priznati, bila je u pravu. Ipak sam odlučio da se u Sloveniju ne vraćam bez te knjige, pa makar je morao tražiti do Rijeke.
Konačno mi susjed saopći, da u Puli, u dvjema knjižarama te knjige nema, ali da će je uskoro dobiti. Kad je to uskoro, nisu mu rekli, tako da to može biti sutra, a može i do kraja godine. Pita me kako da mi nadoknadi štetu, jer mu je, kako kaže, veoma neprijatno.
Zahvalih se čovjeku i sjetih se za trenutak da mu čak ni imena ne znam. Opet se ponavlja stara navika, pomislih, da se sa ljudima koje upoznaš na odmoru obično zadnje dane najviše priča, mijenjaju adrese i telefonski brojevi, uz obećanja posjeta i svega što uz to ide. A onda, niti tko koga zove niti posjećuje. Ponekad te ljude sretneš nakon niza godina, i opet ponovo – obećanja, koja se obično nikada neće ispuniti.
Poslije sam ženi predložio da na povratku svratimo u Pulu i potražimo knjigu, pa ako je tamo ne nađemo, onda namjesto prema Umagu, na Istarskom ipsilonu krenemo prema Rijeci. A tamo bi već moralo biti više knjižara i knjiga. Pa na odmoru smo, vadim se ja, kao da bih se želio zbog nečeg izvinjavati.
Predzadnji dan smo sa susjedima opet bili sami. Njihovi su otišli posjetiti rodbinu i prijatelje u Bosni, a on opet sam, sa svojom “babom”, kako kaže. Ne pričamo o knjizi, već o sadašnjim prilikama i dnevnoj politici, koja sve više truje odnose među ljudima na svim kontinentima, a posebno ovim našim brdovitim krajevima.
Pomalo sit svega, odlazim u vodu odlučen da danas postavim svoj rekord u plivanju, a to je tri plivanja do označene granice kupališta. Danas ću preplivati pet puta, rekoh susjedima i ženi odlazeći prema moru. Nekako rasterećen svega, plivao sam kao delfin, doduše onaj stari delfin, ali ipak mnogo lakše nego svih ovih prošlih dana. Postavio sam svoj rekord, pa čak plivao i više nego što sam namjeravao odlazeći u vodu.
Vraćam se prema ležaljkama i vidim da je samo susjed u blizini, a naših žena nema. U vodi su mislim, i zadnji put ove godine u Medulinu, bacam pogled po preplanulim dolinama i brežuljcima ženskog svijeta, koji se namazan i izložen sunčevim zracima, u svim mogućim položajima namješta i premješta po medulinskom pijesku i kamenu. Prilazim svojoj ležaljki još uvijek okrenut napola prema plaži i pružam ruku do ručnika, koji je bio složen na rub ležaljke. I tek tada opazih knjigu. Moja knjiga! Jergović! “Sarajevo, plan grada”!
Ne mogu vjerovati. Otvorim knjigu i tamo moj potpis i mjesto sa datumom, kada sam je kupio. Traka koja označava stranice, umetnuta na stranici 118. “Kulovića ulica, drugi dio.” Tamo gdje sam je ja ostavio. I na dnu mali listić, sa lijepim rukopisom napisano Hvala!
Ispod oka gledam susjeda, on čita novine ležeći okrenut na drugu stranu. Pa ovome bi mogli ukrasti i ležaljku ispod njega pomislih, a ne Jergovića. Otkud sad knjiga, razmišljam ne vjerujući da se to zbiva. Kao da ju je duh donio. Susjed opazi da sam se vratio pa složi novine i pogleda prema meni. Ugledavši knjigu onako spokojno reče: “A si je naš’o … gdje? U Puli … a vidiš onda su je već dobili.”
“Ne, to je ona moja knjiga, ona što su mi je ukrali. Ali ste vidjeli nekoga, da ju je vratio na ležaljku?” pitam ga, još uvijek ne vjerujući u ono što se je dogodilo.
“Ni’ko živ tu nije bio,” kaže on gledajući me začuđeno.
Ukra’še ti Jergovića
Nakon desetak godina, krajem šestog mjeseca smo opet dvadesetak dana preživjeli u Medulinu. Svašta se zato vrijeme promijenilo. Svuda se vide tragovi i utjecaj kapitalističke doktrine, pravila i zakonitosti tog, po mišljenju nekih, uspješnog društvenog uređenja.
Prvi dan smo jedva pronašli i prepoznali nekada omiljeno mjesto na obali u blizini hotela, gdje smo više godina zaredom, provodili godišnje odmore. Naime, praktično sav prostor između hotelske ograde i mora bio je prekriven raznoraznim ležaljkama i nekim istrošenim dušecima, vjerojatno kupljenim negdje na rasprodaji u turističko razvijenijoj Italiji. Između tih ležaljki i madraca – uglavnom praznih, nije bilo velikog prostora za one koji za te ležaljke nisu bili voljni platiti 50 kuna po danu.
Svake godine sam za vrijeme odmora imao i neki poseban zadatak, pa bilo to čitanje dugo vremena odgađane i obično debele knjige, pisanje nečega zašto se prije nije našlo vremena, ili više puta popravljanje nekih manjih elektronskih uređaja ili mobitela, koje mi prijatelji donesu da pogledam, prije nego što bi to završilo u nekom kontejneru za tu vrstu otpada. I ove godine sam imao poseban zadatak. Sa sobom sam uzeo knjigu, “Sarajevo, plan grada”.
Tu knjigu sam kupio početkom ove godine, kada sam nekoliko dana bio u blizini Zagreba, i tako iskoristio mogućnost besplatne pošiljke od izdavača, namjesto plaćanja veoma skupe poštarine u primjeru da bi mi knjigu dostavili u Sloveniju. O toj knjizi sam već prije dosta slušao i čitao, zato sam je već nedugo poslije preuzimanja na recepciji hotela imao u rukama. Odmah sam primijetio, da je to neka posebna knjiga, uostalom, zar nisu sve Jergovićeve knjige posebne? Dva dana sam pokušavao čitati tu knjigu kao i sve druge, ali nije išlo. Onda sam napokon odustao i u ruke uzeo drugu knjigu iz paketa koji sam naručio, i koja je bila dosta tanja in lakša za čitanje.
Naime, “Sarajevo, plan grada“ je knjiga iz koje netko tko ne poznaje Sarajeva, može – iako je pisana kao roman, naučiti mnogo. Bar sam ja tada tamo to zaključio. Zato sam odlučio da ću uz pomoć današnje tehnologije, koja nam omogućuje posjetu gradovima ili područjima u kojima nikad nismo bili niti ćemo biti, čitajući knjigu, istovremeno na nekom ekranu gledati te ulice i područja, koja su u toj knjizi opisana. Tako ću malo zaviriti u Jergovićev Mejtaš, Sepetarevac … pa sve do groblja Bare. Trebat će mi za to više vremena, neki kompjuter sa dostupom do interneta i dobri stari Google odnosno njegov Google Earth.
***
U Sarajevu sam bio dva puta. Prvi put davno, kada me je doktor iz vojne bolnice Mladika iz Ljubljane, prilikom obaveznog pregleda pred odlazak na služenje vojnog roka, poslao na pregled očiju u Sarajevo. Zašto u Sarajevo, nitko osim njega nije znao. Jer, takav pregled sam bez ikakvih poteškoća mogao, kao i stotine drugih, jednostavno napraviti u Ljubljani?
Putovao sam vlakom. Poslije noćne vožnje, u jutarnjim satima sam prvi put zadihao sarajevski zrak. Bilo je kasno proljeće, lijep dan. Na red kod okulista u vojnoj bolnici došao sam zadnji. Na kraju njegove smjene. Doktor me pitao, zašto sam iz Ljubljane došao u Sarajevo, odnosno, zašto me nisu pregledali tamo? Nisam znao odgovora pa sam samo slegnuo ramenima. Sjećam se da je doktor nešto opsovao i bez posebnih pregleda mojih očiju napisao da sam u mirnodobnom stanju nesposoban za vojsku. Mislim da mi je tada zapečatio sudbinu i zauvijek zatvorio vrata kasarni nekadašnje vojske. Navečer istog dana vratio sam se u Ljubljanu. Od Sarajeva se ne sjećam ničega, osim lutanja gradom tražeći Vojnu bolnicu i tog susreta sa doktorom.
Mnogo godina kasnije, kada je Sarajevo već bilo glavni grad evropske države, opet sam se našao tamo. Ovaj put kao turista i jedan od pedesetak putnika autobusa koji nas je preko Banjaluke, Jajca, Travnika, dovezao do Sarajeva. U Sarajevu smo posjetili Tunel spasa, Baščaršiju, Svrzinu i Inat kuću, pa brdo iznad bolnice, sa kojeg se vidi “moderna arhitektura” groblja, za koju su neki “arhitekti” dobili čak i posebne nagrade u Hagu.
Najveći utisak na mene ostavio je susret sa Brankom Ćopićem, nažalost samo njegovim spomenikom, i posjeta Svrzine kuće, odnosno strme ulice do nje koja me je kasnije podsjetila na Jergovićev Mejtaš i Sepetarevac. O tome sam naime najmanje znao ili čuo.
***
Na obalu smo prvi dan došli ranije i uspjeli naći relativno dobru lokaciju u blizini plaže i nekolicini drugih turista, koji su se namjestili između već prije spomenutih ležaljki. Ubrzo sam se uspio naći slobodnu i kvalitetnu internetsku vezu i tako uspostaviti osnovne uvjete za čitanje knjige tako, kao što sam već isplanirao.
Opet sam bio na početku. Peta strana, Mejtaš, opis mjesta. I odmah tablično računalo … traži Mejtaš … i … evo ga. To je to. Moj plan čitanja te knjige se ostvaruje. Odlazim zadovoljan u vodu i brzo se vraćam, sušim ruke, uzimam knjigu…
Prvih dana sam na plaži upoznao zanimljivog čovjeka, koji je veći dio života proveo u bosanskim rudnicima radeći kao rudarski inženjer. Čovjek uređivao život i sanjao kako će uživati, kada ode u mirovinu. Dugo nisu imali djece, a onda u dvije godine dva sina. Eh, nekoliko godina do mirovine, a onda … onda uživancija, razmišljao je on odlazeći na posao. Ali sudbina nije bila tog mišljenja i na kraju je jadnik, spašavajući živu glavu i porodicu, završio u Puli. Sa ženom su tu “iškolali” sinove, koji su kasnije otišla u Švedsku i tamo se poženili, dobili djecu i sretno žive. Priča on to meni ležeći na susjednoj ležaljci.
Ja sam malo čitao “Plan grada”, da bi onda nešto tražio na tábletu, a on Jutarnji pa Večernji list, a onda neke riječke novine. Ponosno, i sa suzama u očima, govorio je o sinovima u Švedskoj i porodičnoj tradiciji da se svake godine nađu baš tu u Medulinu, gdje su sinovi kupili veći stan. “Dolaze sutra,” kaže on gledajući negdje prema istoku.
Tako smo upoznali i njegovu širu obitelj. Sinove i njihove žene, svaki sa dvoje djece u starosti od 7-8 godina. Za žene se odmah dalo utvrditi da nisu Šveđanke. A djeca su bila posebno zanimljiva. Između sebe su govorili švedski. Sa roditeljima također švedski, dok bi im ovi odgovarali na “našem“, što je značilo, da djeca ipak znaju materinji jezik. Sa djedom i bakom unuci uglavnom nisu ni govorili, trudeći se da ih svakom prilikom zaobilaze, kao da se ih stide ili bóje.
Tako smo danima ujutro dolazili ranije i postavljali ležaljke, a poslije se svatko bavio svojim obavezama. Susjedi sinovima, snahama i unucima, a ja malo knjigom malo tábletom, “šetajući” Sarajevom. Kada smo i žena i ja odlazili u more, susjed se ponudio da pripazi na naše stvari, jer kako je govorio: “ima nas svakakvih”.
Početkom drugog tjedna – bio je ponedjeljak, i baš kada sam se vraćao sa prvog plivanja, dok je žena još ostala u vodi, susjed mi je izdaleka nešto mahao i govorio, mada ga još nisam dobro čuo niti razumio. Kad sam došao bliže, samo je rekao: “Ukra’še ti Jergovića!”
Prvo nisam shvatio o čemu govori, a tek onda sam vidio, da mog Sarajevskog plana nema na ležaljki, gdje sam ga ostavio prije odlaska u more. Táblet i ostale stvari smo ostavljali u torbi između dvije ležaljke, a knjigu sam, odlazeći u more ili na piće, ostavljao na ležaljki. Malo je onih koji knjige kradu, mislio sam i baš nikada nisam knjige sakrivao pred pogledima. Možda sam ih čak i više postavljao na vidna mjesta, da bi netko možda i sam vidjevši knjigu, uzeo neku u ruke. Ali, sada moje knjige, mog „Sarajeva, plana grada“ nije bilo tamo gdje sam ga ostavio.
Izvinjavao se susjed, nezgodno mu zbog knjige, jer, kako kaže, sam se je ponudio, da će paziti na naše stvari, a sad ovo. Poslije mi ispriča da je između ležaljki prošao neki mladić sa dugom kosom, sagnuo se, pograbio knjigu i pobjegao prema hotelu. Njegova žena kao i obično šuti i samo kretnjama tijela potvrđuje ono što on govori.
Pričam mu ja, kako sam tu knjigu teško dobio, jer se u Sloveniji rijetko u knjižarama nađu neslovenske knjige. A ako je naručuješ, poštarina je u nekim primjerima skuplja od knjige. Tješi me on riječima, da će pokušati u Puli naći tu knjigu idućih dana, pa ako bude, donijeće on nju meni.
I baš nemam sreće s tom knjigom, razmišljam nekoliko narednih dana, koji su mi promicali nekako sporije nego prije. A ni susjed nije imao vremena za mene, jer se je bavio svojima, ne govoreći više o knjizi niti o tome, dali je bio u Puli.
Odmor se je bližio kraju, tek još nekoliko dana, pa opet prema sjeveru. Žena me ubjeđuje da je možda bolje što su mi tu knjigu ukrali, jer od tada više plivam, navečer više šetamo, a i za nju se našlo više vremena. Nisam se potpuno slagao s njenim razmišljanjima, iako moram priznati, bila je u pravu. Ipak sam odlučio da se u Sloveniju ne vraćam bez te knjige, pa makar je morao tražiti do Rijeke.
Konačno mi susjed saopći, da u Puli, u dvjema knjižarama te knjige nema, ali da će je uskoro dobiti. Kad je to uskoro, nisu mu rekli, tako da to može biti sutra, a može i do kraja godine. Pita me kako da mi nadoknadi štetu, jer mu je, kako kaže, veoma neprijatno.
Zahvalih se čovjeku i sjetih se za trenutak da mu čak ni imena ne znam. Opet se ponavlja stara navika, pomislih, da se sa ljudima koje upoznaš na odmoru obično zadnje dane najviše priča, mijenjaju adrese i telefonski brojevi, uz obećanja posjeta i svega što uz to ide. A onda, niti tko koga zove niti posjećuje. Ponekad te ljude sretneš nakon niza godina, i opet ponovo – obećanja, koja se obično nikada neće ispuniti.
Poslije sam ženi predložio da na povratku svratimo u Pulu i potražimo knjigu, pa ako je tamo ne nađemo, onda namjesto prema Umagu, na Istarskom ipsilonu krenemo prema Rijeci. A tamo bi već moralo biti više knjižara i knjiga. Pa na odmoru smo, vadim se ja, kao da bih se želio zbog nečeg izvinjavati.
Predzadnji dan smo sa susjedima opet bili sami. Njihovi su otišli posjetiti rodbinu i prijatelje u Bosni, a on opet sam, sa svojom “babom”, kako kaže. Ne pričamo o knjizi, već o sadašnjim prilikama i dnevnoj politici, koja sve više truje odnose među ljudima na svim kontinentima, a posebno ovim našim brdovitim krajevima.
Pomalo sit svega, odlazim u vodu odlučen da danas postavim svoj rekord u plivanju, a to je tri plivanja do označene granice kupališta. Danas ću preplivati pet puta, rekoh susjedima i ženi odlazeći prema moru. Nekako rasterećen svega, plivao sam kao delfin, doduše onaj stari delfin, ali ipak mnogo lakše nego svih ovih prošlih dana. Postavio sam svoj rekord, pa čak plivao i više nego što sam namjeravao odlazeći u vodu.
Vraćam se prema ležaljkama i vidim da je samo susjed u blizini, a naših žena nema. U vodi su mislim, i zadnji put ove godine u Medulinu, bacam pogled po preplanulim dolinama i brežuljcima ženskog svijeta, koji se namazan i izložen sunčevim zracima, u svim mogućim položajima namješta i premješta po medulinskom pijesku i kamenu. Prilazim svojoj ležaljki još uvijek okrenut napola prema plaži i pružam ruku do ručnika, koji je bio složen na rub ležaljke. I tek tada opazih knjigu. Moja knjiga! Jergović! “Sarajevo, plan grada”!
Ne mogu vjerovati. Otvorim knjigu i tamo moj potpis i mjesto sa datumom, kada sam je kupio. Traka koja označava stranice, umetnuta na stranici 118. “Kulovića ulica, drugi dio.” Tamo gdje sam je ja ostavio. I na dnu mali listić, sa lijepim rukopisom napisano Hvala!
Ispod oka gledam susjeda, on čita novine ležeći okrenut na drugu stranu. Pa ovome bi mogli ukrasti i ležaljku ispod njega pomislih, a ne Jergovića. Otkud sad knjiga, razmišljam ne vjerujući da se to zbiva. Kao da ju je duh donio. Susjed opazi da sam se vratio pa složi novine i pogleda prema meni. Ugledavši knjigu onako spokojno reče: “A si je naš’o … gdje? U Puli … a vidiš onda su je već dobili.”
“Ne, to je ona moja knjiga, ona što su mi je ukrali. Ali ste vidjeli nekoga, da ju je vratio na ležaljku?” pitam ga, još uvijek ne vjerujući u ono što se je dogodilo.
“Ni’ko živ tu nije bio,” kaže on gledajući me začuđeno.
U Kamniku, augusta 2017.