Krajem 1929. Tin Ujević iznenada napušta Beograd. Nije se usudio da dočeka još jednu zimu kao beskućnik u prijestolnici. Sjeda u vlak koji preko Užica i Sarajeva vozi prema jugu. Namjerio je do rodnog Vrgorca, do Imotskog i Brača, da tamo prezimi i povrati životnu energiju. U Sarajevu iznenada izlazi iz vlaka. Tako mu, iako nije pri novcu, propada dio plaćenog puta. Već sljedećeg jutra, 16. studenog, u Bosanskoj pošti izlazi vijest: “Jedan rijedak gost stigao je jučer u Sarajevo i njegov dolazak predstavlja za Sarajevo, a specijalno za literarne i umjetničke krugove, jedinstvenu senzaciju.” Na molbu domaćina pristao je skinuti svoj polucilindar, s kojim špancira kamo god krene, i da na glavu staviti originalni bosanski fes, nalik izvrnutoj glinenoj lončanici. Tako se s fesom i slikao. Fotografija je, u duhu vremena, crno-bijela, tako da se boja fesa ne primjećuje. Odmah vraća na glavu stalno pokrivalo. Polucilindar mu je svojedobno u Zürichu darivao Dimitrije Mitrinović. Sreli su se 1912, kada je Mita došao da po Pašićevoj narudžbi s beogradskog dvora drži javno predavanje o kiparskom djelu Ivana Meštrovića. Bio je pun para, u svakom pogledu široke ruke. Skinuo je sa glave svoj ceremonijalni klobuk i natukao ga na glavu novom poznaniku, kao znak priznanja za njegovo patriotsko i pjesničko djelo. Kasnije su se sporječkali i idejno razišli, pa su i preko novina psovali jedan drugoga, ali Tin nikada nije s glave skidao Mitinog šešira. Izuzev u ovakvim prilikama, kad bi se trebalo fotografirati s bosanskim fesom na glavi, ili tomu slično.
Očaran je ljudima i čaršijom. Te niske drvene potleušice, pokrivene jarkocrvenim crijepom, u kojima osmjehnuti domaćini prodaju svoje rukotvorine. Među njima, koliko primjećuje, ima pravoslavaca i katolika, čak i Jevreja, ali za Tina svi su oni muhamedanci. Oduševljen je islamom. Prene se, širi ruke i ćuli uši kad hodža okujiše, zove na molitvu. Zagleda u crne prilike pod feredžama. Žene. Primit ću islam, govori, i oženit ću četiri ovakve. Sarajke su prelijepe, kaže, na što se domaćini prijazno smiju. Pjesnik ima razotkrivajuće, rendgensko oko, vidi kakve su žene pod feredžama. Moderna su vremena, sve se vidi i sve zna. Svemu se pozna riječ. Svemu se nalazi razlog. Sutradan u Bosanskoj pošti izlazi otrovna opaska na njegov račun. Vele da je Ujeviću već skoro prešlo u naviku da mijenja vjeru u koji god grad dođe. U Beogradu je tako primio pravoslavlje, nanovo se krstio po starom obredu, i preuzeo ime Onufrije.
Nekoliko koraka zatim ugleda mlade, jedre srednjoškolke. Prohladan je, premda sunčan dan u orijentalnom gradu, a one su polugole. Golotinju njihovih nadlanica i koljena, izduženih im bijelih vratova kao u afrikanske životinje žirafe, Ujević najednom primjećuje kako nikada ne bi da je u Beogradu ili već, recimo, na Braču. Sarajevo je čudo od grada, šeher putenosti i erotskih strasti, kakvim ga čini ta opreka između u crne sjene presvučenih ljepotica i tih polugolih gimnazijalki. Ali to nikome ne govori. Naučio je da neke stvari treba zadržati za sebe.
Svidjeli su mu se domaćini. Prepoznali su ga na stanici i uzeli pod svoje, da ga provedu gradom i časte ručkom, večerom i rakijom. Ne zna ni kako se zovu ti ljudi. Jesu li muhamedanci ili su, ipak, pravoslavci? Katolici i Židovi, vjeruje Ujević, ipak nisu. Oni mu ne bi sve to plaćali. Bi se ljubazno smijali, ali ne bi plaćali. Ostani tu, bolan, govori mu jedan, kao da ga navlači u kupleraj. Ujević osjeti kako ga svrbe genitalije.
Vode ga u kafanu Šadrvan, koja postoji i pedesetak godina kasnije, kad u njoj sjedi i autor ove studije. Ali tada u njoj nema više ničega ujevićevskog. Mrki, neraspoloženi konobar, Abba i Boney M sa zvučnika. Zatim ga vode u Volgu na večeru. Tamo ga svi prepoznaju. Kafana se diže na noge kad on ulazi. To još nije u životu doživio. Volga miriše na krv, barut i rakiju. Tin se te večeri neće napiti. Od tog će trenutka žaliti što je petnaest godina ranije bio daleko od Sarajeva. Pred oči mu izlaze njegovi mrtvi drugovi. Vladimir Gaćinović prije svih. Vidovdanski mučenici, Princip, Čabrinović, Grabež. Dječaci o kojima je mnogo slušao. Mi smo ih zarazili našim ludilom, rekao mu je jednom Mitrinović. Tin se nasmijao. Mislio je da je to šala. Kako te nije sram, sasuo je Mita, i otišao od njega. Bilo je to u Ženevi. Tad su se i razišli.
U Volgi s nekim sredovječnim debeljkom, koji ima vrat biskupa i glas opernog tenora, razgovara o Guberniku. Nesretnik, ponavlja ovaj, veliki je on nesretnik bio. Ujević se raspituje o kakvoj nesreći se radilo. Bačvica ne želi reći. Bilo pa prošlo, sad ga jebaji. Ali on je moj drug, govori Tin, dopisivali smo se godinama. Jeste li se ikada sreli, pita ga Bačvica, s neskrivenom ironijom. Jesmo, laže Tin. Onda si i ti nastran, smije se.
U Sarajevu ostaje cijelih devet dana. Gdje živi i tko sve to plaća, svjedočanstvo o tome ne dotraja do nas. O tom prvom boravku u Sarajevu Ujević piše u dva eseja: “Sto minareta” i “Gusle javorove notareva sina Josipa Gubernika”. Prvi je objavljen 23. studenog, dva dana prije nego što će otputovati. Drugi esej nastaje po odlasku, duži je i ambiciozniji, premijerno ga objavljuje u časopisu Novi čovjek, broj 6. za godinu 1931, i prvi je Gubernikov spomen u jugoslavenskoj književnosti. Na dvanaest knjiških stranica, u oko 3000 riječi, Tin Ujević ispisao je svojevrsni izvještaj o epistolarnom poznanstvu te kratku Gubernikovu biografiju, s posebnim osvrtom na njegovu transformaciju iz političkog austrofila u nacionalnog Jugoslavena. Zanimljivost je da se tu prvi put spominje Sinjorita (ličnost iz mnogo kasnije objavljenih “Dnevnika sarajevskih noći”, koju Vojislav Bogićević razotkriva u imenu Lune Ozmo), istina samo u nabrajanju živopisnih i manje živopisnih osoba koje Gubernik sreće u Sarajevu, ali i sam spomen dovoljan je da nas zaintrigira oko sadržaja danas na žalost izgubljene korespondencije Tina Ujevića i Josipa Gubernika. U eseju se, što je također zanimljivo, nigdje ne spominje osnovni razlog zbog kojeg je Gubernik došao u Bosnu. Ni riječi o potrazi za džever javorom. Do naslova Ujević je došao uljepšanom verzijom anegdote o bečkome Hrvatu, tvrda naškog govora, koji misli u teškim njemačkim sintagmama, ali svijet mu se preokreće nakon što od nepismenog romanijskog seljaka čuje svoju povijest ispjevanu uz gusle.
U tekstu koji je, očito, pisan tokom proljeća i ljeta 1929. pjesnik daje naslutiti da mu je namjera vratiti se u Sarajevo, “i kao hodža s munare proučiti dušu grada, makar se, ja neplivač, utopio u toj duši i za sve svoje zemaljske dane ostao u tom gradu, sve jednako žaleći što sam prekasno došao, i što se nisam u njem rodio, da kao Turčin u slavenskom tijelu, prema kuranskim surama naizust naučenim, objavim rat svom onomu prijetvornome i lažljivom svijetu koji prebiva izvan ove zlatne, Božjim okom pogledane doline.”
“Gusle javorove notareva sina Josipa Gubernika” proizvele su kratku, bizarnu polemiku, kada je u Katoličkom listu A. Nadilovski optužio Ujevića da nevješto fabulira i da “pod firmom tobožnje književne studije” podvaljuje izmišljenu priču o izmišljenom čovjeku. “Taj Josip Gubernik naprosto nikada nije postojao i posljedicom je alkoholnih isparenja u glavi gospodina Augustina U, za što je, nadamo se, barem primio honorar dostatan za novu litru.” Na ovo je sa stranica Sarajevske pošte odgovarao književnik Rizo Ramić, čudeći se da je jedva dvanaest godina dovoljno da jedan Sarajlija – a dotični A. Nadilovski očito je Sarajlija – zaboravi nekoga s kime se skoro svakodnevno mimoilazio, budući da su obojica, piše Ramić, stanovali na Bjelavama. “Ali ako je već gospodina Nadilovskog spopadnula bojimo se programirana senilija, zar je mogućno da se ni u Katoličkom listu nitko baš ne sjeti Josipa Gubernika? Pa nije li isti on na stranicama rečenog lista u augustu 1914. objavio feuilleton o bioraznolikosti bosanskih šuma? Istina, od toga doba pa sve do odlaska iz Sarajeva, godine 1920. (tu autor griješi: Gubernik je otišao godinu ranije, op. aut.) nije se više oglašavao na stranicama klerikalnog tiska, ali zar je to dovoljan razlog da ga se proglasi nepostojećim?” Na ovo nije bilo odgovora, niti se sam Ujevićosvrnuo na objedu, te se rasprava o tome je li Gubernik ikada postojao ugasila i nikad joj više nije bilo spomena.
Sljedeće jeseni Ujević nanovo dolazi u Sarajevo. Ali ovaj put neće ostati devet dana nego sedam godina. Iz Splita je putovao autobusom pa vlakom. Bila je srijeda, 3. rujna 1930. Nosio je drveni vojnički kovčeg, u kojemu nije bilo ničega osim knjiga. Bio je opsjednut proučavanjem indijske filozofije. Prevodio je poeziju, uglavnom s francuskog, pa je sa sobom donio nekoliko tankih knjižica, pretežno pjesnike simbolizma, i jednu vrlo debelu njemačku antologiju kineskog pjesništva. U Beogradu je odustao od svakog socijalnog angažmana. Bježao je od političkih tema, ako bi se pojavile u razgovoru – a u balkanskim kafanama se za nevolju uglavnom samo o tome i priča – tako da se počesto zbog politike pravio pijaniji nego što jest. Sarajevo je trebalo biti finale njegova velikog bijega. Zatvorio se u taj grad kao u orahovu ljudsku. Nije prešao na islam, nije oženio četiri žene, nego je proučavao vede i upanišade i ispotiha se bavio životnim djelom Josipa Gubernika, čovjeka kojeg vlastitim propustom nije uživo sreo.
I to je paradoks Ujevićeve naravi: s jedne strane najradije bi da prebriše svoje mladalačke ideale i da zaboravi na svoje borbeno jugoslavenstvo, a s druge bi da se vrati u 1914, da iz Pariza otputuje za Sarajevo, i da to ludo europsko ljeto odživi tamo gdje je sve i započelo. Zamišlja sebe kao jednog od atentatora, sedmoga među njima, koji stoje na Apelovom keju, čekaju samovoz s nadvojvodom Franjom Ferdinandom, i u odsudnom se času lome. Samo je Nedeljko Čabrinović uspio u sebi prelomiti, udario je osiguračem bombe o pločnik, i bacio je na mrskog tiranina. Da on to nije učinio, ne bi Gavrilo Princip došao u priliku da puca, ne bi mu se pred nosom zaustavio carski automobil, i drukčije bi povijest potekla. Ali da je on bio tu, kao što je po svemu i trebao biti, ne bi razmišljao, ne bi ni časa časio, nego bi vođen svojom ludom glavom ispalio cijeli šaržer u nadvojvodine grudi.
Živo se Ujević sebe ondašnjeg sjećao, i o tom bi sjećanju govorio u sitnim satima u Volgi ili u Pozorišnoj kafani, kod Sameka, kod Dibeka, u Dairama, i dok bi grmio o smrti kao jedinoj istini i pravdi, o revolveru i o mirisu koji još dugo ostaje na dlanovima i prstima koji su dodirivali čelik, mislili bi da je sve to rakija i da je pjesnik šenuo umom. Nisu ga ispravno razumjeli ni policijski doušnici, a njih je uvijek i u svako doba po sarajevskim krčmama i birtijama, niti se igdje u sarajevskim arhivima i policijskim dokumentacijama može pronaći traga tim njegovim atentatorskim čežnjama, tom ujevićevskom žalu za mladosti. A malo je bilo noći u birtiji koje ne bi završavale tako: čežnjom za revolverom, za žrtvom i za junačkom smrću u to posljednje doba kada se još moglo bez straha i strepnje umirati.
Bezbroj puta je tokom dugih sedam godina, i još dužih sedam sarajevskih zima, vidio sebe kako puca u Franju Ferdinanda, i kako mu se zatim, u trenucima najveće sreće, svijet gasi u očima, i kako takav, sretan, ekstatičan, orgazmičan, mrtvuje svoju vječnost. O tome će se u Sarajevu pripovijedati u sljedećih šezdeset godina, prenosit će se kafanske legende, svjedočanstva stvarnih i lažnih svjedoka, i svatko će imati ponekog strica ili amidžu koji je sjedio tu pored njega, u Pozorišnoj kafani ili u Volgi, kada je Tin Ujević somnabulio o atentatu, zamišljajući da je Princip umjesto Principa. Te su legende, kako to u Sarajevu biva, bile spoj strahopoštovanja, hagiografije, mitotvorstva te prezrivog ruganja, ismijavanja pijanice i zlehudnika. Tin Ujević bio je savršena figura sarajevskog šovinizma: istovreno naš i tuđi. Naš je bio u svojoj genijalnosti, u divljoj ljudskoj naravi i pjesničkim moćima, a tuđi je bio u jadu i bijedi, u samoći, napuštenosti i beskućništvu. Bili su to veliki trenuci za Sarajevo: čovjek kojem se taj grad istovremeno mogao diviti i izrugivati ga. Sarajevo je grad istovremenih ljubavi i prezira, što se možda i najtačnije osjećalo u legendi o Tinu Ujeviću i njegovim pijanim noćima. (I autor ove studije sjeća se vremena živih svjedočenja, kada je legenda još uvijek rasla i transformirala se, i žali što tada nije bio svjestan ove teme, nego je i sam sudjelovao u tim ceremonijalima ljubavi i prezira.)
U ljeto 1914. vraćala su ga Gubernikova pisma koja su, sudeći po onome što Ujević o njima usput govori, ali i onome što izlaže u eseju “Gusle javorove notareva sina Josipa Gubernika”, sadržavale ne samo dio opisa, anegdota i zbivanja koji će 1946. biti objelodanjeni u “Dnevnicima sarajevskih noći”, nego i gotovo iste stilske figure, ritam teksta i atmosferu, tako da bi se mogao steći krivi dojam da je, pišući “Gusle javorove…”, pjesnik već čitao Gubernikove dnevnike. A ne samo da ih tada nije čitao, nego je sasvim malo vjerojatno, poznavajući njegovu konačnu, poslijeratnu transformaciju, da je Tin Ujević ikada u rukama držao Gubernikovu objavljenu knjigu. Te 1946. bio je već sasvim daleko i od Sarajeva i od svoje velike životne čežnje. Bit će da se, pišući mu pisma, Gubernik služio svojim dnevničkim bilješkama, da je ponešto i prepisivo iz njih, sve da bi prijatelju približio atmosferu grada u ljeto 1914. Tako je, bit će, prepisao i metaforu doboša noći, i goleme ovčje kože, prevučene preko sarajevskog vulkana, metaforu koja će postati velika Ujevićeva književna i životna opsesija. Iako, moguće i da je postupak tekao obrnuto: možda je Gubernik svoja pisma prepisivao u dnevnik. Kako god bilo, i što god da je činio, Tina Ujevića sudbinski je vezao za Sarajevo.
Ako su Danilo Ilić i njegovi dječaci ostali neprebolna opsesija Josipa Gubernika, pred kojom je – ostavimo na čas po strani privatne razloge o kojima će u kasnijem poglavlju biti riječi – bježao u Argentinu i u zaborav, tada je on bio ista takva, neprebolna, opsesija Tina Ujevića. Razlika je u tome što je prvi svoju opsesiju upoznao i sreo je uživo, dok je drugi u velikoj mjeri svoju opsesiju kreirao. Naime, ne samo da Ujević nikada nije sreo Gubernika, nego se ljudska figura i narav iz “Gusala javorovih…” bitno razlikuje od živoga predloška. I tko zna što bi rekao i kako bi reagirao pjesnik iz Vrgorca, kršan i stasit čovjek, koji je do određene mjere fetišizirao iste takve, kršne i stasite ljude, junake s kamenjara, da mu se pred očima pojavio od njega tri godine stariji, bljedunjavi, 145 centimetara visok čovječuljak, povelike glave, u koju je utisnuto lice djeteta. U Gubernikovoj pojavi nešto je degenerično, neodoljivo podsjeća na autoportrete Brune Schulza, izgledom je nedostojan meštrovićevskih ideala muške, dinarske ljepote, kakvima je i Tin Ujević robovao.
Za Ujevića u “Guslama javorovim…” on je “čovjek novoga doba… živa uma, divlje i anarhične imaginacije i velike unutarnje snage, ali iznad svega on je Jugoslaven u nastajanju, kamen cijelac u kojemu će samoga sebe isklesati… Div iz budućnosti koja bi nas mogla iznevjeriti i ostati u davno prošlome dobu.” Slabašan, skrušen i stidljiv, djevojački usplahiren i skrhan pred ćelijom na smrt osuđenoga Danila Ilića, Guberniku je trebao Tin Ujević da od njega načini diva. Njegova i sama po sebi pomalo već legendarna transformacija iz bečkoga dječaka i austrofila u idealnog Jugoslavena protumačena je i metaforizirana, ne samo iz Ujevićeve perspektive, kao stasavanje nacionalnog uzora koji je, htio on to ili ne, morao imati sve rasne karakteristike jugoslavenskoga tipa. Ali ne samo da je bio onako malen i sitan, Gubernik ni u sebi nije bio onakav kakvim su ga željeli vidjeti. Nije on postao Jugoslaven iz prkosa i uvjerenja, niti je svoje jugoslavenstvo otkrivao kao šifru kolektivne snage i nacionalnog preporoda različitih plemena istog jezika i roda, nego je u samoj suštini njegova preobražaja emocionalna osjetljivost, slabost i gotovo djevojačka nježnost i sažaljenje. U Jugoslaviju je kliznuo kao što ćutilna dušica brizne u suze. Predao joj se, i odmah zatim nestao.
Po tome se u temelju razlikovao od Tina Ujevića. I ne bi bilo pretjerano reći da njih dvojica sa suprotnih strana, i iz suprotstavljenih razloga, prilaze istoj stvari. Za jednog, jugoslavenski je ideal pristajanje na vlastitu slabost, a za drugog vrhunacživotne snage i vitaliteta. Za obojicu Jugoslavija je bila vrlo osobna i intimna stvar. Ujević se pod njom slomio i preobrazio, a Gubernik je, pod nedovoljno razjašnjenim okolnostima, od nje pobjegao.
Međusobno su se privlačili kao dva naelektrizirana magneta. Iako je Gubernik snažnije privlačio Ujevića, nego što je ovaj privlačio njega. U “Dnevnicima sarajevskih noći” pjesnikovo ime spominje se samo na dva mjesta. Prvi put 27. srpnja 1914, u rečenici “Moram pisati Augustinu”, drugi put 17. veljače 1917, u rečenici “Pročitao sam Ujevićevu pjesmu.” Ni koju pjesmu, ni riječi je li mu se svidjela. O Gubernikovim argentinskim godinama ništa se ne zna – ili se zna tek onoliko koliko su to željeli, ili koliko su mogli posvjedočiti njegovi nasljedici – tako da ne znamo ni to je li, možda, i on, u Buenos Airesu čeznuo za Ujevićem, kao što je Ujević čeznuo za njim. Da se kotač povijesti pokrenuo u drugome smjeru, i da ime Josipa Gubernika nije pokopano pod ruševinama Jugoslavije, možda bi se i našao poneki romanopisac da maštom rekonstruira Gubernikov život u Argentini, i da se u tom životu, kao u zrcalu, ogledaju sve strepnje, tuge i pokoja strast iz “Dnevnika sarajevskih noći”, ali kako Jugoslavije više nema, niti će je ikada biti, i nikome nisu potrebni jugoslavenski pisci, čak ni oni koji nemaju svoga premca među svojim srpskim, hrvatskim ili bosanskim potomcima, tako je i ova studija umnogome slična raskopavanju očeva groba, i premetanju njegovih kostiju. A među tim gostima, među sivim rebrima i rasutim kralješcima, u prnjavim ostacima njegova pogrebnog kostima, nema riječi, sjećanja i osjećaja, nema onoga što nam je mogao reći dok je bio živ. Zemlja je puna grobova, a naša su sjećanja puna mrtvih, koji se u nama raspadaju, trunu i nestaju, tako da od njihovih života ostaju sitni fragmenti, fosili i sjene. Dok i njih ne nestane. I na kraju ostaje ništa.
O Tinu Ujeviću još će se neko vrijeme pisati i govoriti. Bit će ljudi koji napamet znaju njegove stihove, onih koji znaju čitave pjesme, i onih koji u glavi imaju cijele pjesmarice. Pogotovu u tuđini, u negvama i zaglušenju stranih jezika, grijat će se uz njegove stihove i militi zemljacima i sujezičnicima posljednji naraštaji govornika ovog jezika. Pa kad posljednji među njima zamuknu, nestat će i Tina. Ili će ostati da živi u knjigama koje su napisane na još jednom mrtvom jeziku, i koje se čuvaju u podzemljima velikih američkih biblioteka.
A Josip Gubernik već je neko vrijeme mrtav. I red je da ga se po dobrim kršćanskim običajima i sahrani, da mu se održi opelo i polože vijenci. S njim je gotovo, kraj je svemu. Premda u onom istom babilonskom pentagonu, u labirintima američkih biblioteka, stoji izdanje Državnoga izdavačkog zavoda Jugoslavije iz 1946. “Dnevnika sarajevskih noći”, a možda i prošireno izdanje iste knjige, u nakladi sarajevske Svjetlosti, iz godine 1992. Jer možda nisu sačuvana tri primjerka te nestale i nesahranjene knjige, nego postoji i taj četvrti.
Slijedeći Gubernikove tragove, Ujević se peo na Bjelave i tražio njegovu gazdaricu, Jevrejku, koju je zvao Sinjora. Nije znao njezino pravo ime, ali mu je adresa bila dobro poznata, jer ju je toliko puta ispisao na koverti. Ovu potragu na jednom mjestu u knjizi “Portreti savremenika”, onako usput, spominje Rizo Ramić, ali ne kaže je li pronašao Sinjoru. Vjerojatno jest, ali što je njemu mogla reći ta sirota žena? Ili što je on mogao reći njoj? Ako je vidio Sinjoritu, ako je pritom doživio njezin “nastup” – a jest, jer bi ona jednako reagirala na svakoga stranca – tada je, možda, i razumljivo zašto ovaj susret Tin Ujević nije spomenuo u proširenoj i dorađenoj varijanti “Gusala javorovih…”, koja je, prema rukopisu, objavljena u njegovim Sabranim djelima, pod naslovom “Sjećanje na čovjeka kojeg nisam znao”.
Obilazio je redakciju Sarajevske pošte, posjećivao vlasnicu tih novina, gospođu Emiliju Heim, nosio joj cvijeće, sve se nadajući da bi od nje i njezine sestre Marije Peserle mogao nešto više doznati o čovjeku kojeg su dobro poznavale. One su ga uputile na Gubernikovog brijača, Alfreda Morena, koji ga je svakodnevno viđao kroza sve sarajevske godine. Fredi Moreno slao ga je braći Hamzićima, Refiku i Ismetu, vlasnicima mjenjačnice, pasioniranim planinarima, uz koje je Gubernik u ljeto 1916. obilazio Prenj, Zvijezdu i Ozren, ali sve što je saznavao bilo je, zapravo, bezvrijedno. Sam je mnogo više znao iz njegovih pisama, ali je svejedno i dalje opsesivno tragao, i nije se sve do jeseni 1937, i svoga iznenadnog odlaska iz Sarajeva, prestao raspitivati kod ljudi jesu li znali Gubernika. Ni ovo, kao ni koješta drugo što se ticalo Ujevića, Sarajlije nisu ozbiljno shvaćali.
Što je pjesnik, zapravo, htio? Je li njegov interes bio privatne naravi, je li Josip Gubernik bio samo figura njegove neurotične opsesije, ili je bio velika nerealizirana književna opsesija Tina Ujevića? Osim proširenih i prenaslovljenih “Gusala javorovih…” u njegovim Sabranim djelima nema spomena Guberniku. Ne nalazimo ga ni u aluziji, nije mu posvetio nijednu od 398 pjesama (koliko ih je pobrojao sarajevski historičar književnosti Dragomir Gajević), napisanih u sarajevskom razdoblju.
Ujević nije imao strpljenje ni narav romanopisca. Bio je svojevrsni monoman, upućen na sebe i sveden na vlastiti pogled, uglavnom nespreman ili nesposoban da zamišlja kako je drugome. A bez tog ne može biti romana. Kakav god bio i o čemu god govorio, roman je uvijek priča o drugome. Kako je njemu, što on osjeća i kakav je svijet kada se gleda njegovim očima, na kraju kakav sam ja kada se gledam očima drugog, sve su to pitanja bez kojih nema romanopisca. Zato je Ujevićeva potraga za Josipom Gubernikom, bez obzira na to je li imao namjeru pisati njegovu romansiranu biografiju, bila potraga za romanom. Da ga je uspio pronaći, ili da je u svojih sedam sarajevskih godina uspio objasniti sebi zašto je taj čovjek došao u Sarajevo, ostao tu cijeli rat, a zatim iznenada otišao, Ujević bi postao romanopisac. To ne znači da bi napisao roman o Guberniku. Možda uopće ne bi napisao roman. Ali bi bio romanopisac, jer bi mu se svijet, i ljudske sudbine u njemu, predstavljali u romanesknim formama. Ovako, ostao je pjesnik, na se vazda upućen, neurotik i nesretnik, nesposoban da misli kako je drugome. Altruizam ne nalazi smisao u altruizmu. Nije samo alat romanopisaca. Niti je uzvišeni moralni stav, kojim se asfaltira put u raj. Altruizam je, pored svega toga, i najefikasniji anestetik koji je do danas otkriven. Manje boli dok misliš boli li drugoga.
Ali u svakoj raspravi o Ujevićevim sarajevskim godinama, a onda i o potrazi za Gubernikom, valja imati na umu nestanak dijela njegove rukopisne zaostavštine. Odlazeći iz Sarajeva, sve svoje stvari ostavio je stanodavki Regini Nehmijas, kao zalog da će namiriti jednogodišnju neplaćenu stanarinu. Siromašna Jevrejka godinama je čekala da on to i učini, podsjećala ga putem glasnika i pisanih poruka, sve dok joj nakon dvije godine konačno nije otpovrnuo kako nema novca, i nije u prilici da ga stekne, nego neka ona rasproda sve njegove stvari, uključujući knjige i rukopise, i neka se na taj način barem dijelom namiri. Žena je tako i postupila, s time da je Ujevićeve rukopise prodala nekom bistričkom piljaru, da od njih načini fišeke za krumpir i drugo povrće i voće. On je to i učinio, pa su prošli mjeseci prije nego što je slučajno naišao književnik Rizo Ramić, kojemu su se jele kruške. Kupio je kilu, i na fišeku ugledao dobro znani rukopis svog prijatelja. Preotkupio je sve preostale papire, koji će se kasnije smatrati Ujevićevom sarajevskom rukopisnom zaostavštinom. O onome što je pošlo uz krumpire, krastavce i paradajz, uz trešnje, rezdelije, šljive ranke, kruške i jabuke, neće se više ni govoriti. Toga nema, pošlo je u plamen i u maštu.
Godinama kasnije, nakon Drugoga svjetskog rata, pošto je Tin Ujević odslužio kaznu javnim sramoćenjem, jer je objavljivao za vrijeme ustaškoga režima, nekim će se ljudima u Blatu, uz nakiselo crveno vino, pojadati da mu je među sarajevskim rukopisima stradao i skoro dovršeni roman, naslova “Doboši noći”. Nedostajao mu je, kaže, samo kraj. Na pitanje nekog od supijanaca o čemu se radilo u romanu, odgovorio je kratko: Sarajevo, ljeto 1914. I to je bilo sve.
U to vrijeme Gubernikovi “Dnevnici sarajevskih noći” bili su objavljeni, rasparčavani i čitani širom Jugoslavije, i bila je opće poznata metafora sarajevske kotline kao doboša preko kojeg je prevučena golema janjeća koža, po kojoj u divljem afrikanskom ritmu dobuje dvadeseti vijek. Ali Ujevića nije bilo briga. Ili nije ni znao da je njegov davni prijatelj i u dnevnicima koristio metaforu iz svojih pisama. No, ono što je neusporedivo zanimljivije, i što je novi misterij u misteriju, i što bi zahtijevalo još jednu detektivsku potragu, e kada bi naše povijesti imale svojih detektiva, jest pitanje je li Tin Ujević izmislio priču o nedovršenom romanu, ne bi li na taj način anestezirao svoju prošlost i uspomene, ili je roman, ipak, postojao? Ako je postojao, onda pada u vodu teza o monomanskom pjesnikovom karakteru, i o njegovoj nesposobnosti da se uživi u druge.
Opasno je suditi na osnovu neprovjerljivih pretpostavki, osobito kada je riječ o ljudskim naravima i sudbinama. To mogu raditi, opet, samo romanopisci. Za ovu bi nam istragu trebao dobar romanopisac, snažne imaginacije i moći ne samo psihološkog, nego i jezičnog uživljavanja, koji bi vjerno persiflirao Ujevićeve “Doboše noći”, rekonstruirajući njihov jezik, stil i sadržaj na osnovu postojećih tekstova, pjesama, eseja, novinskih članaka, pisama… Ako bismo takvoga našli, i ako bi takav u sebi našao dovoljan razlog da žrtvuje sebe i pretvori se u Ujevića romanopisca, tada bismo imali odgovor na našu dilemu. Ili bi, možda, Ujevićeva dušabila naknadno utješena romanom, ali i razriješena vječne potrage za Josipom Gubernikom i za jednim propuštenim sarajevskim ljetom.
Ujević u Sarajevu
Poglavlje iz romana “Doboši noći” (fikcija)
Krajem 1929. Tin Ujević iznenada napušta Beograd. Nije se usudio da dočeka još jednu zimu kao beskućnik u prijestolnici. Sjeda u vlak koji preko Užica i Sarajeva vozi prema jugu. Namjerio je do rodnog Vrgorca, do Imotskog i Brača, da tamo prezimi i povrati životnu energiju. U Sarajevu iznenada izlazi iz vlaka. Tako mu, iako nije pri novcu, propada dio plaćenog puta. Već sljedećeg jutra, 16. studenog, u Bosanskoj pošti izlazi vijest: “Jedan rijedak gost stigao je jučer u Sarajevo i njegov dolazak predstavlja za Sarajevo, a specijalno za literarne i umjetničke krugove, jedinstvenu senzaciju.” Na molbu domaćina pristao je skinuti svoj polucilindar, s kojim špancira kamo god krene, i da na glavu staviti originalni bosanski fes, nalik izvrnutoj glinenoj lončanici. Tako se s fesom i slikao. Fotografija je, u duhu vremena, crno-bijela, tako da se boja fesa ne primjećuje. Odmah vraća na glavu stalno pokrivalo. Polucilindar mu je svojedobno u Zürichu darivao Dimitrije Mitrinović. Sreli su se 1912, kada je Mita došao da po Pašićevoj narudžbi s beogradskog dvora drži javno predavanje o kiparskom djelu Ivana Meštrovića. Bio je pun para, u svakom pogledu široke ruke. Skinuo je sa glave svoj ceremonijalni klobuk i natukao ga na glavu novom poznaniku, kao znak priznanja za njegovo patriotsko i pjesničko djelo. Kasnije su se sporječkali i idejno razišli, pa su i preko novina psovali jedan drugoga, ali Tin nikada nije s glave skidao Mitinog šešira. Izuzev u ovakvim prilikama, kad bi se trebalo fotografirati s bosanskim fesom na glavi, ili tomu slično.
Očaran je ljudima i čaršijom. Te niske drvene potleušice, pokrivene jarkocrvenim crijepom, u kojima osmjehnuti domaćini prodaju svoje rukotvorine. Među njima, koliko primjećuje, ima pravoslavaca i katolika, čak i Jevreja, ali za Tina svi su oni muhamedanci. Oduševljen je islamom. Prene se, širi ruke i ćuli uši kad hodža okujiše, zove na molitvu. Zagleda u crne prilike pod feredžama. Žene. Primit ću islam, govori, i oženit ću četiri ovakve. Sarajke su prelijepe, kaže, na što se domaćini prijazno smiju. Pjesnik ima razotkrivajuće, rendgensko oko, vidi kakve su žene pod feredžama. Moderna su vremena, sve se vidi i sve zna. Svemu se pozna riječ. Svemu se nalazi razlog. Sutradan u Bosanskoj pošti izlazi otrovna opaska na njegov račun. Vele da je Ujeviću već skoro prešlo u naviku da mijenja vjeru u koji god grad dođe. U Beogradu je tako primio pravoslavlje, nanovo se krstio po starom obredu, i preuzeo ime Onufrije.
Nekoliko koraka zatim ugleda mlade, jedre srednjoškolke. Prohladan je, premda sunčan dan u orijentalnom gradu, a one su polugole. Golotinju njihovih nadlanica i koljena, izduženih im bijelih vratova kao u afrikanske životinje žirafe, Ujević najednom primjećuje kako nikada ne bi da je u Beogradu ili već, recimo, na Braču. Sarajevo je čudo od grada, šeher putenosti i erotskih strasti, kakvim ga čini ta opreka između u crne sjene presvučenih ljepotica i tih polugolih gimnazijalki. Ali to nikome ne govori. Naučio je da neke stvari treba zadržati za sebe.
Svidjeli su mu se domaćini. Prepoznali su ga na stanici i uzeli pod svoje, da ga provedu gradom i časte ručkom, večerom i rakijom. Ne zna ni kako se zovu ti ljudi. Jesu li muhamedanci ili su, ipak, pravoslavci? Katolici i Židovi, vjeruje Ujević, ipak nisu. Oni mu ne bi sve to plaćali. Bi se ljubazno smijali, ali ne bi plaćali. Ostani tu, bolan, govori mu jedan, kao da ga navlači u kupleraj. Ujević osjeti kako ga svrbe genitalije.
Vode ga u kafanu Šadrvan, koja postoji i pedesetak godina kasnije, kad u njoj sjedi i autor ove studije. Ali tada u njoj nema više ničega ujevićevskog. Mrki, neraspoloženi konobar, Abba i Boney M sa zvučnika. Zatim ga vode u Volgu na večeru. Tamo ga svi prepoznaju. Kafana se diže na noge kad on ulazi. To još nije u životu doživio. Volga miriše na krv, barut i rakiju. Tin se te večeri neće napiti. Od tog će trenutka žaliti što je petnaest godina ranije bio daleko od Sarajeva. Pred oči mu izlaze njegovi mrtvi drugovi. Vladimir Gaćinović prije svih. Vidovdanski mučenici, Princip, Čabrinović, Grabež. Dječaci o kojima je mnogo slušao. Mi smo ih zarazili našim ludilom, rekao mu je jednom Mitrinović. Tin se nasmijao. Mislio je da je to šala. Kako te nije sram, sasuo je Mita, i otišao od njega. Bilo je to u Ženevi. Tad su se i razišli.
U Volgi s nekim sredovječnim debeljkom, koji ima vrat biskupa i glas opernog tenora, razgovara o Guberniku. Nesretnik, ponavlja ovaj, veliki je on nesretnik bio. Ujević se raspituje o kakvoj nesreći se radilo. Bačvica ne želi reći. Bilo pa prošlo, sad ga jebaji. Ali on je moj drug, govori Tin, dopisivali smo se godinama. Jeste li se ikada sreli, pita ga Bačvica, s neskrivenom ironijom. Jesmo, laže Tin. Onda si i ti nastran, smije se.
U Sarajevu ostaje cijelih devet dana. Gdje živi i tko sve to plaća, svjedočanstvo o tome ne dotraja do nas. O tom prvom boravku u Sarajevu Ujević piše u dva eseja: “Sto minareta” i “Gusle javorove notareva sina Josipa Gubernika”. Prvi je objavljen 23. studenog, dva dana prije nego što će otputovati. Drugi esej nastaje po odlasku, duži je i ambiciozniji, premijerno ga objavljuje u časopisu Novi čovjek, broj 6. za godinu 1931, i prvi je Gubernikov spomen u jugoslavenskoj književnosti. Na dvanaest knjiških stranica, u oko 3000 riječi, Tin Ujević ispisao je svojevrsni izvještaj o epistolarnom poznanstvu te kratku Gubernikovu biografiju, s posebnim osvrtom na njegovu transformaciju iz političkog austrofila u nacionalnog Jugoslavena. Zanimljivost je da se tu prvi put spominje Sinjorita (ličnost iz mnogo kasnije objavljenih “Dnevnika sarajevskih noći”, koju Vojislav Bogićević razotkriva u imenu Lune Ozmo), istina samo u nabrajanju živopisnih i manje živopisnih osoba koje Gubernik sreće u Sarajevu, ali i sam spomen dovoljan je da nas zaintrigira oko sadržaja danas na žalost izgubljene korespondencije Tina Ujevića i Josipa Gubernika. U eseju se, što je također zanimljivo, nigdje ne spominje osnovni razlog zbog kojeg je Gubernik došao u Bosnu. Ni riječi o potrazi za džever javorom. Do naslova Ujević je došao uljepšanom verzijom anegdote o bečkome Hrvatu, tvrda naškog govora, koji misli u teškim njemačkim sintagmama, ali svijet mu se preokreće nakon što od nepismenog romanijskog seljaka čuje svoju povijest ispjevanu uz gusle.
U tekstu koji je, očito, pisan tokom proljeća i ljeta 1929. pjesnik daje naslutiti da mu je namjera vratiti se u Sarajevo, “i kao hodža s munare proučiti dušu grada, makar se, ja neplivač, utopio u toj duši i za sve svoje zemaljske dane ostao u tom gradu, sve jednako žaleći što sam prekasno došao, i što se nisam u njem rodio, da kao Turčin u slavenskom tijelu, prema kuranskim surama naizust naučenim, objavim rat svom onomu prijetvornome i lažljivom svijetu koji prebiva izvan ove zlatne, Božjim okom pogledane doline.”
“Gusle javorove notareva sina Josipa Gubernika” proizvele su kratku, bizarnu polemiku, kada je u Katoličkom listu A. Nadilovski optužio Ujevića da nevješto fabulira i da “pod firmom tobožnje književne studije” podvaljuje izmišljenu priču o izmišljenom čovjeku. “Taj Josip Gubernik naprosto nikada nije postojao i posljedicom je alkoholnih isparenja u glavi gospodina Augustina U, za što je, nadamo se, barem primio honorar dostatan za novu litru.” Na ovo je sa stranica Sarajevske pošte odgovarao književnik Rizo Ramić, čudeći se da je jedva dvanaest godina dovoljno da jedan Sarajlija – a dotični A. Nadilovski očito je Sarajlija – zaboravi nekoga s kime se skoro svakodnevno mimoilazio, budući da su obojica, piše Ramić, stanovali na Bjelavama. “Ali ako je već gospodina Nadilovskog spopadnula bojimo se programirana senilija, zar je mogućno da se ni u Katoličkom listu nitko baš ne sjeti Josipa Gubernika? Pa nije li isti on na stranicama rečenog lista u augustu 1914. objavio feuilleton o bioraznolikosti bosanskih šuma? Istina, od toga doba pa sve do odlaska iz Sarajeva, godine 1920. (tu autor griješi: Gubernik je otišao godinu ranije, op. aut.) nije se više oglašavao na stranicama klerikalnog tiska, ali zar je to dovoljan razlog da ga se proglasi nepostojećim?” Na ovo nije bilo odgovora, niti se sam Ujević osvrnuo na objedu, te se rasprava o tome je li Gubernik ikada postojao ugasila i nikad joj više nije bilo spomena.
Sljedeće jeseni Ujević nanovo dolazi u Sarajevo. Ali ovaj put neće ostati devet dana nego sedam godina. Iz Splita je putovao autobusom pa vlakom. Bila je srijeda, 3. rujna 1930. Nosio je drveni vojnički kovčeg, u kojemu nije bilo ničega osim knjiga. Bio je opsjednut proučavanjem indijske filozofije. Prevodio je poeziju, uglavnom s francuskog, pa je sa sobom donio nekoliko tankih knjižica, pretežno pjesnike simbolizma, i jednu vrlo debelu njemačku antologiju kineskog pjesništva. U Beogradu je odustao od svakog socijalnog angažmana. Bježao je od političkih tema, ako bi se pojavile u razgovoru – a u balkanskim kafanama se za nevolju uglavnom samo o tome i priča – tako da se počesto zbog politike pravio pijaniji nego što jest. Sarajevo je trebalo biti finale njegova velikog bijega. Zatvorio se u taj grad kao u orahovu ljudsku. Nije prešao na islam, nije oženio četiri žene, nego je proučavao vede i upanišade i ispotiha se bavio životnim djelom Josipa Gubernika, čovjeka kojeg vlastitim propustom nije uživo sreo.
I to je paradoks Ujevićeve naravi: s jedne strane najradije bi da prebriše svoje mladalačke ideale i da zaboravi na svoje borbeno jugoslavenstvo, a s druge bi da se vrati u 1914, da iz Pariza otputuje za Sarajevo, i da to ludo europsko ljeto odživi tamo gdje je sve i započelo. Zamišlja sebe kao jednog od atentatora, sedmoga među njima, koji stoje na Apelovom keju, čekaju samovoz s nadvojvodom Franjom Ferdinandom, i u odsudnom se času lome. Samo je Nedeljko Čabrinović uspio u sebi prelomiti, udario je osiguračem bombe o pločnik, i bacio je na mrskog tiranina. Da on to nije učinio, ne bi Gavrilo Princip došao u priliku da puca, ne bi mu se pred nosom zaustavio carski automobil, i drukčije bi povijest potekla. Ali da je on bio tu, kao što je po svemu i trebao biti, ne bi razmišljao, ne bi ni časa časio, nego bi vođen svojom ludom glavom ispalio cijeli šaržer u nadvojvodine grudi.
Živo se Ujević sebe ondašnjeg sjećao, i o tom bi sjećanju govorio u sitnim satima u Volgi ili u Pozorišnoj kafani, kod Sameka, kod Dibeka, u Dairama, i dok bi grmio o smrti kao jedinoj istini i pravdi, o revolveru i o mirisu koji još dugo ostaje na dlanovima i prstima koji su dodirivali čelik, mislili bi da je sve to rakija i da je pjesnik šenuo umom. Nisu ga ispravno razumjeli ni policijski doušnici, a njih je uvijek i u svako doba po sarajevskim krčmama i birtijama, niti se igdje u sarajevskim arhivima i policijskim dokumentacijama može pronaći traga tim njegovim atentatorskim čežnjama, tom ujevićevskom žalu za mladosti. A malo je bilo noći u birtiji koje ne bi završavale tako: čežnjom za revolverom, za žrtvom i za junačkom smrću u to posljednje doba kada se još moglo bez straha i strepnje umirati.
Bezbroj puta je tokom dugih sedam godina, i još dužih sedam sarajevskih zima, vidio sebe kako puca u Franju Ferdinanda, i kako mu se zatim, u trenucima najveće sreće, svijet gasi u očima, i kako takav, sretan, ekstatičan, orgazmičan, mrtvuje svoju vječnost. O tome će se u Sarajevu pripovijedati u sljedećih šezdeset godina, prenosit će se kafanske legende, svjedočanstva stvarnih i lažnih svjedoka, i svatko će imati ponekog strica ili amidžu koji je sjedio tu pored njega, u Pozorišnoj kafani ili u Volgi, kada je Tin Ujević somnabulio o atentatu, zamišljajući da je Princip umjesto Principa. Te su legende, kako to u Sarajevu biva, bile spoj strahopoštovanja, hagiografije, mitotvorstva te prezrivog ruganja, ismijavanja pijanice i zlehudnika. Tin Ujević bio je savršena figura sarajevskog šovinizma: istovreno naš i tuđi. Naš je bio u svojoj genijalnosti, u divljoj ljudskoj naravi i pjesničkim moćima, a tuđi je bio u jadu i bijedi, u samoći, napuštenosti i beskućništvu. Bili su to veliki trenuci za Sarajevo: čovjek kojem se taj grad istovremeno mogao diviti i izrugivati ga. Sarajevo je grad istovremenih ljubavi i prezira, što se možda i najtačnije osjećalo u legendi o Tinu Ujeviću i njegovim pijanim noćima. (I autor ove studije sjeća se vremena živih svjedočenja, kada je legenda još uvijek rasla i transformirala se, i žali što tada nije bio svjestan ove teme, nego je i sam sudjelovao u tim ceremonijalima ljubavi i prezira.)
U ljeto 1914. vraćala su ga Gubernikova pisma koja su, sudeći po onome što Ujević o njima usput govori, ali i onome što izlaže u eseju “Gusle javorove notareva sina Josipa Gubernika”, sadržavale ne samo dio opisa, anegdota i zbivanja koji će 1946. biti objelodanjeni u “Dnevnicima sarajevskih noći”, nego i gotovo iste stilske figure, ritam teksta i atmosferu, tako da bi se mogao steći krivi dojam da je, pišući “Gusle javorove…”, pjesnik već čitao Gubernikove dnevnike. A ne samo da ih tada nije čitao, nego je sasvim malo vjerojatno, poznavajući njegovu konačnu, poslijeratnu transformaciju, da je Tin Ujević ikada u rukama držao Gubernikovu objavljenu knjigu. Te 1946. bio je već sasvim daleko i od Sarajeva i od svoje velike životne čežnje. Bit će da se, pišući mu pisma, Gubernik služio svojim dnevničkim bilješkama, da je ponešto i prepisivo iz njih, sve da bi prijatelju približio atmosferu grada u ljeto 1914. Tako je, bit će, prepisao i metaforu doboša noći, i goleme ovčje kože, prevučene preko sarajevskog vulkana, metaforu koja će postati velika Ujevićeva književna i životna opsesija. Iako, moguće i da je postupak tekao obrnuto: možda je Gubernik svoja pisma prepisivao u dnevnik. Kako god bilo, i što god da je činio, Tina Ujevića sudbinski je vezao za Sarajevo.
Ako su Danilo Ilić i njegovi dječaci ostali neprebolna opsesija Josipa Gubernika, pred kojom je – ostavimo na čas po strani privatne razloge o kojima će u kasnijem poglavlju biti riječi – bježao u Argentinu i u zaborav, tada je on bio ista takva, neprebolna, opsesija Tina Ujevića. Razlika je u tome što je prvi svoju opsesiju upoznao i sreo je uživo, dok je drugi u velikoj mjeri svoju opsesiju kreirao. Naime, ne samo da Ujević nikada nije sreo Gubernika, nego se ljudska figura i narav iz “Gusala javorovih…” bitno razlikuje od živoga predloška. I tko zna što bi rekao i kako bi reagirao pjesnik iz Vrgorca, kršan i stasit čovjek, koji je do određene mjere fetišizirao iste takve, kršne i stasite ljude, junake s kamenjara, da mu se pred očima pojavio od njega tri godine stariji, bljedunjavi, 145 centimetara visok čovječuljak, povelike glave, u koju je utisnuto lice djeteta. U Gubernikovoj pojavi nešto je degenerično, neodoljivo podsjeća na autoportrete Brune Schulza, izgledom je nedostojan meštrovićevskih ideala muške, dinarske ljepote, kakvima je i Tin Ujević robovao.
Za Ujevića u “Guslama javorovim…” on je “čovjek novoga doba… živa uma, divlje i anarhične imaginacije i velike unutarnje snage, ali iznad svega on je Jugoslaven u nastajanju, kamen cijelac u kojemu će samoga sebe isklesati… Div iz budućnosti koja bi nas mogla iznevjeriti i ostati u davno prošlome dobu.” Slabašan, skrušen i stidljiv, djevojački usplahiren i skrhan pred ćelijom na smrt osuđenoga Danila Ilića, Guberniku je trebao Tin Ujević da od njega načini diva. Njegova i sama po sebi pomalo već legendarna transformacija iz bečkoga dječaka i austrofila u idealnog Jugoslavena protumačena je i metaforizirana, ne samo iz Ujevićeve perspektive, kao stasavanje nacionalnog uzora koji je, htio on to ili ne, morao imati sve rasne karakteristike jugoslavenskoga tipa. Ali ne samo da je bio onako malen i sitan, Gubernik ni u sebi nije bio onakav kakvim su ga željeli vidjeti. Nije on postao Jugoslaven iz prkosa i uvjerenja, niti je svoje jugoslavenstvo otkrivao kao šifru kolektivne snage i nacionalnog preporoda različitih plemena istog jezika i roda, nego je u samoj suštini njegova preobražaja emocionalna osjetljivost, slabost i gotovo djevojačka nježnost i sažaljenje. U Jugoslaviju je kliznuo kao što ćutilna dušica brizne u suze. Predao joj se, i odmah zatim nestao.
Po tome se u temelju razlikovao od Tina Ujevića. I ne bi bilo pretjerano reći da njih dvojica sa suprotnih strana, i iz suprotstavljenih razloga, prilaze istoj stvari. Za jednog, jugoslavenski je ideal pristajanje na vlastitu slabost, a za drugog vrhunac životne snage i vitaliteta. Za obojicu Jugoslavija je bila vrlo osobna i intimna stvar. Ujević se pod njom slomio i preobrazio, a Gubernik je, pod nedovoljno razjašnjenim okolnostima, od nje pobjegao.
Međusobno su se privlačili kao dva naelektrizirana magneta. Iako je Gubernik snažnije privlačio Ujevića, nego što je ovaj privlačio njega. U “Dnevnicima sarajevskih noći” pjesnikovo ime spominje se samo na dva mjesta. Prvi put 27. srpnja 1914, u rečenici “Moram pisati Augustinu”, drugi put 17. veljače 1917, u rečenici “Pročitao sam Ujevićevu pjesmu.” Ni koju pjesmu, ni riječi je li mu se svidjela. O Gubernikovim argentinskim godinama ništa se ne zna – ili se zna tek onoliko koliko su to željeli, ili koliko su mogli posvjedočiti njegovi nasljedici – tako da ne znamo ni to je li, možda, i on, u Buenos Airesu čeznuo za Ujevićem, kao što je Ujević čeznuo za njim. Da se kotač povijesti pokrenuo u drugome smjeru, i da ime Josipa Gubernika nije pokopano pod ruševinama Jugoslavije, možda bi se i našao poneki romanopisac da maštom rekonstruira Gubernikov život u Argentini, i da se u tom životu, kao u zrcalu, ogledaju sve strepnje, tuge i pokoja strast iz “Dnevnika sarajevskih noći”, ali kako Jugoslavije više nema, niti će je ikada biti, i nikome nisu potrebni jugoslavenski pisci, čak ni oni koji nemaju svoga premca među svojim srpskim, hrvatskim ili bosanskim potomcima, tako je i ova studija umnogome slična raskopavanju očeva groba, i premetanju njegovih kostiju. A među tim gostima, među sivim rebrima i rasutim kralješcima, u prnjavim ostacima njegova pogrebnog kostima, nema riječi, sjećanja i osjećaja, nema onoga što nam je mogao reći dok je bio živ. Zemlja je puna grobova, a naša su sjećanja puna mrtvih, koji se u nama raspadaju, trunu i nestaju, tako da od njihovih života ostaju sitni fragmenti, fosili i sjene. Dok i njih ne nestane. I na kraju ostaje ništa.
O Tinu Ujeviću još će se neko vrijeme pisati i govoriti. Bit će ljudi koji napamet znaju njegove stihove, onih koji znaju čitave pjesme, i onih koji u glavi imaju cijele pjesmarice. Pogotovu u tuđini, u negvama i zaglušenju stranih jezika, grijat će se uz njegove stihove i militi zemljacima i sujezičnicima posljednji naraštaji govornika ovog jezika. Pa kad posljednji među njima zamuknu, nestat će i Tina. Ili će ostati da živi u knjigama koje su napisane na još jednom mrtvom jeziku, i koje se čuvaju u podzemljima velikih američkih biblioteka.
A Josip Gubernik već je neko vrijeme mrtav. I red je da ga se po dobrim kršćanskim običajima i sahrani, da mu se održi opelo i polože vijenci. S njim je gotovo, kraj je svemu. Premda u onom istom babilonskom pentagonu, u labirintima američkih biblioteka, stoji izdanje Državnoga izdavačkog zavoda Jugoslavije iz 1946. “Dnevnika sarajevskih noći”, a možda i prošireno izdanje iste knjige, u nakladi sarajevske Svjetlosti, iz godine 1992. Jer možda nisu sačuvana tri primjerka te nestale i nesahranjene knjige, nego postoji i taj četvrti.
Slijedeći Gubernikove tragove, Ujević se peo na Bjelave i tražio njegovu gazdaricu, Jevrejku, koju je zvao Sinjora. Nije znao njezino pravo ime, ali mu je adresa bila dobro poznata, jer ju je toliko puta ispisao na koverti. Ovu potragu na jednom mjestu u knjizi “Portreti savremenika”, onako usput, spominje Rizo Ramić, ali ne kaže je li pronašao Sinjoru. Vjerojatno jest, ali što je njemu mogla reći ta sirota žena? Ili što je on mogao reći njoj? Ako je vidio Sinjoritu, ako je pritom doživio njezin “nastup” – a jest, jer bi ona jednako reagirala na svakoga stranca – tada je, možda, i razumljivo zašto ovaj susret Tin Ujević nije spomenuo u proširenoj i dorađenoj varijanti “Gusala javorovih…”, koja je, prema rukopisu, objavljena u njegovim Sabranim djelima, pod naslovom “Sjećanje na čovjeka kojeg nisam znao”.
Obilazio je redakciju Sarajevske pošte, posjećivao vlasnicu tih novina, gospođu Emiliju Heim, nosio joj cvijeće, sve se nadajući da bi od nje i njezine sestre Marije Peserle mogao nešto više doznati o čovjeku kojeg su dobro poznavale. One su ga uputile na Gubernikovog brijača, Alfreda Morena, koji ga je svakodnevno viđao kroza sve sarajevske godine. Fredi Moreno slao ga je braći Hamzićima, Refiku i Ismetu, vlasnicima mjenjačnice, pasioniranim planinarima, uz koje je Gubernik u ljeto 1916. obilazio Prenj, Zvijezdu i Ozren, ali sve što je saznavao bilo je, zapravo, bezvrijedno. Sam je mnogo više znao iz njegovih pisama, ali je svejedno i dalje opsesivno tragao, i nije se sve do jeseni 1937, i svoga iznenadnog odlaska iz Sarajeva, prestao raspitivati kod ljudi jesu li znali Gubernika. Ni ovo, kao ni koješta drugo što se ticalo Ujevića, Sarajlije nisu ozbiljno shvaćali.
Što je pjesnik, zapravo, htio? Je li njegov interes bio privatne naravi, je li Josip Gubernik bio samo figura njegove neurotične opsesije, ili je bio velika nerealizirana književna opsesija Tina Ujevića? Osim proširenih i prenaslovljenih “Gusala javorovih…” u njegovim Sabranim djelima nema spomena Guberniku. Ne nalazimo ga ni u aluziji, nije mu posvetio nijednu od 398 pjesama (koliko ih je pobrojao sarajevski historičar književnosti Dragomir Gajević), napisanih u sarajevskom razdoblju.
Ujević nije imao strpljenje ni narav romanopisca. Bio je svojevrsni monoman, upućen na sebe i sveden na vlastiti pogled, uglavnom nespreman ili nesposoban da zamišlja kako je drugome. A bez tog ne može biti romana. Kakav god bio i o čemu god govorio, roman je uvijek priča o drugome. Kako je njemu, što on osjeća i kakav je svijet kada se gleda njegovim očima, na kraju kakav sam ja kada se gledam očima drugog, sve su to pitanja bez kojih nema romanopisca. Zato je Ujevićeva potraga za Josipom Gubernikom, bez obzira na to je li imao namjeru pisati njegovu romansiranu biografiju, bila potraga za romanom. Da ga je uspio pronaći, ili da je u svojih sedam sarajevskih godina uspio objasniti sebi zašto je taj čovjek došao u Sarajevo, ostao tu cijeli rat, a zatim iznenada otišao, Ujević bi postao romanopisac. To ne znači da bi napisao roman o Guberniku. Možda uopće ne bi napisao roman. Ali bi bio romanopisac, jer bi mu se svijet, i ljudske sudbine u njemu, predstavljali u romanesknim formama. Ovako, ostao je pjesnik, na se vazda upućen, neurotik i nesretnik, nesposoban da misli kako je drugome. Altruizam ne nalazi smisao u altruizmu. Nije samo alat romanopisaca. Niti je uzvišeni moralni stav, kojim se asfaltira put u raj. Altruizam je, pored svega toga, i najefikasniji anestetik koji je do danas otkriven. Manje boli dok misliš boli li drugoga.
Ali u svakoj raspravi o Ujevićevim sarajevskim godinama, a onda i o potrazi za Gubernikom, valja imati na umu nestanak dijela njegove rukopisne zaostavštine. Odlazeći iz Sarajeva, sve svoje stvari ostavio je stanodavki Regini Nehmijas, kao zalog da će namiriti jednogodišnju neplaćenu stanarinu. Siromašna Jevrejka godinama je čekala da on to i učini, podsjećala ga putem glasnika i pisanih poruka, sve dok joj nakon dvije godine konačno nije otpovrnuo kako nema novca, i nije u prilici da ga stekne, nego neka ona rasproda sve njegove stvari, uključujući knjige i rukopise, i neka se na taj način barem dijelom namiri. Žena je tako i postupila, s time da je Ujevićeve rukopise prodala nekom bistričkom piljaru, da od njih načini fišeke za krumpir i drugo povrće i voće. On je to i učinio, pa su prošli mjeseci prije nego što je slučajno naišao književnik Rizo Ramić, kojemu su se jele kruške. Kupio je kilu, i na fišeku ugledao dobro znani rukopis svog prijatelja. Preotkupio je sve preostale papire, koji će se kasnije smatrati Ujevićevom sarajevskom rukopisnom zaostavštinom. O onome što je pošlo uz krumpire, krastavce i paradajz, uz trešnje, rezdelije, šljive ranke, kruške i jabuke, neće se više ni govoriti. Toga nema, pošlo je u plamen i u maštu.
Godinama kasnije, nakon Drugoga svjetskog rata, pošto je Tin Ujević odslužio kaznu javnim sramoćenjem, jer je objavljivao za vrijeme ustaškoga režima, nekim će se ljudima u Blatu, uz nakiselo crveno vino, pojadati da mu je među sarajevskim rukopisima stradao i skoro dovršeni roman, naslova “Doboši noći”. Nedostajao mu je, kaže, samo kraj. Na pitanje nekog od supijanaca o čemu se radilo u romanu, odgovorio je kratko: Sarajevo, ljeto 1914. I to je bilo sve.
U to vrijeme Gubernikovi “Dnevnici sarajevskih noći” bili su objavljeni, rasparčavani i čitani širom Jugoslavije, i bila je opće poznata metafora sarajevske kotline kao doboša preko kojeg je prevučena golema janjeća koža, po kojoj u divljem afrikanskom ritmu dobuje dvadeseti vijek. Ali Ujevića nije bilo briga. Ili nije ni znao da je njegov davni prijatelj i u dnevnicima koristio metaforu iz svojih pisama. No, ono što je neusporedivo zanimljivije, i što je novi misterij u misteriju, i što bi zahtijevalo još jednu detektivsku potragu, e kada bi naše povijesti imale svojih detektiva, jest pitanje je li Tin Ujević izmislio priču o nedovršenom romanu, ne bi li na taj način anestezirao svoju prošlost i uspomene, ili je roman, ipak, postojao? Ako je postojao, onda pada u vodu teza o monomanskom pjesnikovom karakteru, i o njegovoj nesposobnosti da se uživi u druge.
Opasno je suditi na osnovu neprovjerljivih pretpostavki, osobito kada je riječ o ljudskim naravima i sudbinama. To mogu raditi, opet, samo romanopisci. Za ovu bi nam istragu trebao dobar romanopisac, snažne imaginacije i moći ne samo psihološkog, nego i jezičnog uživljavanja, koji bi vjerno persiflirao Ujevićeve “Doboše noći”, rekonstruirajući njihov jezik, stil i sadržaj na osnovu postojećih tekstova, pjesama, eseja, novinskih članaka, pisama… Ako bismo takvoga našli, i ako bi takav u sebi našao dovoljan razlog da žrtvuje sebe i pretvori se u Ujevića romanopisca, tada bismo imali odgovor na našu dilemu. Ili bi, možda, Ujevićeva duša bila naknadno utješena romanom, ali i razriješena vječne potrage za Josipom Gubernikom i za jednim propuštenim sarajevskim ljetom.