– A u koji si ti školu, sine, išao? – pitala je, da nekako razbije šutnju.
– Nisam ja ničiji sin, moja je mati preselila – mrko je odgovorio.
Ona se na to povukla, samo je umukla, uvukla još malo glavu među ramena, i nastavila hodati. Asfalt je bio vlažan od jutrošnjeg pljuska, ali je sjalo sunce i sve naokolo je mirisalo, kao što ljeti u ovom gradu zamiriše nakon kiše. Vidiš, eto ti i rime, pomislila je, rastjerujući nelagodu: zamiriše nakon kiše.
Ispred je išao crni, visoki. Njega je znala. Prije rata je stajao tamo ispred samoposluge kod Svetoga Ante, pušio i pio pivo iz flaše. Ponekad bi ljudima utovarivao ćumur u podrume. Danguba, ali dobroćudna. Znao je pozdraviti.
Sad ide i ne osvrće se. Puščana cijev mu udara o gajku na opasaču, pa se sa svakim drugim korakom čuje taj čudni metalni zvuk. Mimo njega ništa. Samo zvuk njihovih tenisica po mokrom asfaltu. I tapkanje njenih papuča.
Kada su došli, bili su strogi. Nisu joj dopustili da obuje poštene cipele, nego tako u papučama. Valjda su se uplašili. I njima je ovo sve novo. Svakome je novo, uzdahnula je, zabrinuta za nevolju svijeta.
Mali je išao iza nje. Svijetle puti, plavokos, lijep kao anđeo. Takav da mu i njeno iskusno oko teško može prepoznati godine. Može biti da mu je dvadeset i pet, ali isto tako mu je možda i petnaest. Djeca su otišla u rat. Njena djeca. Samo što taj rat nije negdje daleko, na frontu, nego je odmah tu, na ulici, čim izađeš iz haustora i avlije.
On je, za razliku od crnog, obziran i pažljiv. Zna da ona brže ne može. Ne bi mogla ni da je u cipelama. A sreća da su papuče nove. Kupila ih je u onom mjesecu pred rat. Išla nešto niz čaršiju, bio lijep dan, isti ovakav, pa joj nešto došlo u pamet da će sve biti dobro, i ušla u dućan te kupila papuče. Biva tako. I vidiš, sad su joj te papuče dobre.
– U Boriša Kovačević – tiho će mali.
– A u Osnovnu školu Boriša Kovačević si išao! – obradova se ona.
Pokušavala se sjetiti tamošnjih učiteljica, ali nije išlo. Davno je to bilo. A nikad nije bila dobra s imenima. Pamti lica svih dječaka i djevojčica kojima je bila učiteljica. Pamti i gdje su, u kojem dijelu razreda i u kojoj klupi sjedjeli, ali imena nikako. Ako ih trideset godina nije vidjela, opet prepoznaje tu djecu na licima i u držanju odraslih ljudi. Onda im se na ulici obrati, ali imena im ne zna. Nego im kaže: sine moj, djevojčicama kao i dječacima, a ustvari sredovječnim gospođama i ćelavim, trbušastim činovnicima, radnicima, inženjerima i doktorima. Oni je tad gledaju, i teško je prepoznaju. Ne sjećaju se da su išli u školu. Ona im onda kaže: sram te bilo, ja sam ti bila učiteljica. Tad se svaki od njih nasmije. Zna ona s djecom…
E, tako ne pamti ni imena učiteljica iz škole Boriša Kovačević. A zna ih svaku u glavu. Među njima bio i jedan učitelj. Mlad, stidljiv i rumen ko curica. A Crnogorac! Svi ga zezali.
Pod nogama joj je sve strmije. Asfalt sve suhlji. Skoro se neće ni vidjeti da je bila kiša. Kada se osvrne, a nešto je tjera da se osvrće često, vidi kako se u mukloj tišini isparava grad. Njezin grad, tu se rodila i tu je ostala. Mogli su otići, ali eto nisu. On sad počiva na Barama. Sreća, pa nije doživio ovaj rat. Ne bi on to mogao. Srce bi mu puklo. Dok su bili mladi, ona bi još i da ode, da vidi svijeta i gradova. Milije joj nekako bilo u Beogradu, jer je Beograd bio veliki. Pa i u Zagrebu. A on joj govorio: šuti, stani, bona jadna, gdje ćeš odavle? A ona njemu: gradovi, gradovi, gradovi. I onda kad više nije znao što bi joj rekao, on bi joj govorio: pa kako ćeš ostaviti djecu? Ona bi mu tad rekla: dobro, dok izvedem ovu generaciju, ali onda idemo. I tako nikad nisu otišli. A on alčak, prevario ju! Nije njemu bilo do njene djece, nego do Želje. Svake druge nedjelje bi pješke krenuo na Grbavicu, na utakmicu. Nosio tu značku vazda u reveru. Ostala na kaputu i kad je umro. Ona je skinula da vidi šta je ispod. A ispod mrvice, trunje, vrijeme. Život. I šta bi on da je ovo dočekao? Kako bi on onakav? Šta bi radio svake druge nedjelje? Ali hvala Bogu da joj ga je bilo. Ne samo zbog sina jedinca, koji je srećom vani, u Njemačkoj, nego da joj nije bilo njega, možda bi ona sad stvarno bila u Beogradu. Sama bez ikog, među ljudima koje nije briga nizašto. Nije ih briga što nju, koja bi ih sad gledala u oči, svakoga Božjeg dana ubijaju po Sarajevu. Kako bi živjela s njima? O čemu bi razgovarali? Zato je tako dobro što joj nije dao da odu.
– A kakav si bio učenik? – upita.
– Vrlodobar – odgovori odmah.
– Neka, neka, tako je najbolje. Prvo budeš vrlodobar, a onda kroz život samo postaješ bolji. Neki se odlični poslije pokvare. A šta ti je najbolje išlo?
– Fizičko, muzičko, likovno.
– E, ja budala pa pitam! Bezbeli da je tako. Nema dječaka koji bi drukčije odgovorio! Fizičko, nego šta! Zato sad možeš…
I onda najednom nije više znala što bi mu rekla, kako bi završila tu rečenicu. Htjela mu je reći nešto kao zato sad možeš biti ratnik, možeš biti branilac grada. Ali nešto joj nije dalo da kaže. A nije bilo onog drugog što bi mogla reći umjesto toga. Tako da je samo zašutjela. Onako kako starci, tješila se, često i zašute. Nije se osjećala kao starica, ali drugi su je vidjeli tako. I onda zašto to ne iskoristiti.
Otkako su krenuli, a hodaju evo, već čitav sat, tako da im pod nogama biva sve strmije, i stopala joj već pomalo klize niz papuče, nije se čula nijedna eksplozija. Nijedna granata, mina, bomba. Samo povremeno zašteketa kratak rafal, kao da netko u bašči cijepa drva, ili se začuje odjek s drugog kraja doline. Povremeno pukne osamljena puška, kao da je u šumi, kod Turgenjeva, lovac ustrijelio vepra. Pomislila je da ovako mirnog dana nije bilo otpočetka rata.
– Danas je nešto tiho – reče, ali mali joj ne odgovori. Možda je prepoznao nešto u njenoj nedovršenoj rečenici. To ju je zabrinulo.
Kad god bi nastupali dani velikog granatiranja, a od ponedjeljka, pa sve do prekjučer, trajali su takvi – danas je, čini joj se subota – nešto bi se u njoj promijenilo. Najprije bi je, kao i sve druge, hvatao strah. I onda bi činila sve ono što ljudi čine kada se boje. Kada bi straha nestalo, a nestalo ga je čim bi granatiranje predugo trajalo, ili čim bi zvuk eksplozija postajao sve bliži i bliži, i čim bi začula zvuk stakla koje se negdje osipa, u njoj bi nastupio neki čudan mir. I neki osjećaj da je sa svijetom sve u najboljem redu, jer da se na kraju uvijek provodi pravda. A ona je, eto, nekim slučajem dio te pravde i tog namirenja svakog zla.
Poslije bi se samoj sebi čudila. Kakva pravda, jadna ne bila? I kakvo namirenje svakog zla?
Čudila bi se i smijala sebi, jer joj se činilo da je pod stare dane šenula pameću i postala religiozna. Jer sve su to, što joj je dolazilo, neke čudne religiozne formule. I pravda, i namirenje zla, a konačno i taj mir! Pa gdje ćeš, jadna, biti mirna kad ti granate sve bliže dolaze? Nije to mir, to je obrambeni mehanizam, kakav postoji u svakom ljudskom biću.
Nikad nije postala član Partije. Bila je jedini nepartijac među učiteljicama. Ali dok su Mejra, Rasema i Katica slavile svoje bajrame i božiće, i potajice vjerovale u to Nešto, njezina su Nebesa bila pusta, baš kao u Lenjina i u Karla Marxa. Ničeg nije bilo. Pa nema zapravo ni sad. Ali, eto, kao da nečeg ima u tim čudnim trenucima kada joj se učini da ovo zlo nečim treba namiriti.
– Koji je danas dan? – upita, jer sad više nije bila sigurna je li petak, ili je subota.
– A šta ima veze koji je danas dan? – iznenada se, neupitan, osvrnu crni, i ukopa se, onako velik i mračan navrh kaldrme. Nad glavom mu nebo, ruševine i borovi. Naopako izvrnut svijet.
Na džepu crne uniforme mu, to je vidjela kad su još izlazili iz zgrade, zlatnim koncem izvezen bršljan arapskih slova, znakova i riječi.
Ona se uplaši pa naglo stade, tako da ju mali puščanom cijevi pogodi pod bubreg. Zaletio se. Ali kako će se zaletjeti uzbrdo?
Brzo je mislila što sad da kaže i učini. Nije znala gdje ovo idu, a nije više mogla pitati. Nešto drugo je trebala reći.
– A šta ti to sine piše na džepu?
Gledao ju je i šutio. Oči su mu bile mirne i prazne. Nije bio gnjevan. Samo se pravio. Ustvari, bio je isti onakav kakav je bivao dok je stajao ispred samoposluge kod Svetog Ante, i pio pivo.
– Idemo! – reče, okrenu se i korak po korak, nastavi dalje.
Osjećala je kako joj na palcu desne noge raste žulj. Ali nema veze. Od žulja svakako više nema neke štete. Nema više vremena za žuljeve.
Nešto drugo nju mori. Najprije o tome nije htjela da misli, nego si je druge misli nagonila u pamet, a sad više nema o čemu. Umorna je, i nema snage da o drugome misli. Ne bi više ni malom da postavlja pitanja. Nije red, ako već neće da govori. A nije red ni inače. Tko je ona da tako sad gnjavi branioce grada. Kako to lijepo zvuči – branioci grada. Šta se još može braniti na ovom tužnom svijetu, osim grada. Grad je školjka uspomena. Sve je njezino duboko dolje. I ova je dolina u njezinoj glavi, a ne na zemlji.
Uzalud pokušava otjerati tu cjelodnevnu moru. Tu muku koja joj je, sad tako misli, došla upravo zbog tih njezinih iznenadnih vjerskih skretanja, tog mira u duši, nakon velikog straha. I osjećaja da je duboko pravedno da ona bude ta žrtva, kojom će se namiriti sve žrtve. Ehej, bona nebila, je li si ti to umišljaš da si Isus? Čula je na čas njegov glas u sebi. Kako se smije i stoji nasred sobe, u kaputu, sa Željom u reveru, i ruga se njezinoj iznenada stečenoj religioznosti.
E, da je imala pameti, ne bi u danima velikog granatiranja takvim mislima dala u pamet, nego bi mirno i sabrano prekopala ladicu s donjim rubljem, i našla poštene gaće, grudnjak, kombine. Sve čisto i nekrpljeno! A ne sad ovako. Što će ljudi reći?
A onda više nije bilo asfalta ni kaldrme. Nije bilo ni puta. Samo neko blato i kamenje. Nije više bilo ni papuča. Samo bose noge, na kojima su se raspale čarape. Debele vunene, da joj ne bude hladno. Staračke čarape. Premda ona nije sebe vidjela kao staricu. Ali drugi su je vidjeli. A to se ponekad može dobro iskoristiti. Nije bilo ni daha. Nego sve neka borba za zrak, neki čudni pokušaji da zadovolji pluća, koja su već bila sasvim izvan sebe. I bila je strmina. Najveća za koju ona zna. Tek sada zna. A cijeli je život živjela u Sarajevu, pa nije znala, premda je u evo ovo mjesto morala gledati kad god bi se našla s druge strane Miljacke. Sa sunčane, a ne sa njene, kako kažu, memli strane, na kojoj je živjela. Kako je mogla gledati, a ne vidjeti da je ovo ovako strmo?
Ništa više nije mogla reći ni pitati, jer joj pluća nisu dala. A da je mogla, upitala bi kako se zove ovo mjesto. Važno je saznavati nova znanja. Cijeloga života. Tako ih je učila. A ne bi ih učila nečemu u što i sama ne vjeruje. Cijeloga života, sve do pred posljednji dah. Samo da više ne mora disati.
– Hajde! – rekao je crni, malom koji joj je i dalje bio za leđima.
Dobro da će on, pomislila je, sretna. Mogao je to učiniti i ovaj neljubazni. Osjećaj sreće sasvim joj je preplavio misli, tako da više nije bilo njenih raspadnutih gaća, koje bi sad netko mogao vidjeti na njoj mrtvoj. Na njoj koja više ne može iznenada rukom spustiti podignutu suknju.
To je već bilo nakon još jednog dalekog pucnja, koji se čuo za tog mirnoga ljetnog dana.
Učiteljica
– A u koji si ti školu, sine, išao? – pitala je, da nekako razbije šutnju.
– Nisam ja ničiji sin, moja je mati preselila – mrko je odgovorio.
Ona se na to povukla, samo je umukla, uvukla još malo glavu među ramena, i nastavila hodati. Asfalt je bio vlažan od jutrošnjeg pljuska, ali je sjalo sunce i sve naokolo je mirisalo, kao što ljeti u ovom gradu zamiriše nakon kiše. Vidiš, eto ti i rime, pomislila je, rastjerujući nelagodu: zamiriše nakon kiše.
Ispred je išao crni, visoki. Njega je znala. Prije rata je stajao tamo ispred samoposluge kod Svetoga Ante, pušio i pio pivo iz flaše. Ponekad bi ljudima utovarivao ćumur u podrume. Danguba, ali dobroćudna. Znao je pozdraviti.
Sad ide i ne osvrće se. Puščana cijev mu udara o gajku na opasaču, pa se sa svakim drugim korakom čuje taj čudni metalni zvuk. Mimo njega ništa. Samo zvuk njihovih tenisica po mokrom asfaltu. I tapkanje njenih papuča.
Kada su došli, bili su strogi. Nisu joj dopustili da obuje poštene cipele, nego tako u papučama. Valjda su se uplašili. I njima je ovo sve novo. Svakome je novo, uzdahnula je, zabrinuta za nevolju svijeta.
Mali je išao iza nje. Svijetle puti, plavokos, lijep kao anđeo. Takav da mu i njeno iskusno oko teško može prepoznati godine. Može biti da mu je dvadeset i pet, ali isto tako mu je možda i petnaest. Djeca su otišla u rat. Njena djeca. Samo što taj rat nije negdje daleko, na frontu, nego je odmah tu, na ulici, čim izađeš iz haustora i avlije.
On je, za razliku od crnog, obziran i pažljiv. Zna da ona brže ne može. Ne bi mogla ni da je u cipelama. A sreća da su papuče nove. Kupila ih je u onom mjesecu pred rat. Išla nešto niz čaršiju, bio lijep dan, isti ovakav, pa joj nešto došlo u pamet da će sve biti dobro, i ušla u dućan te kupila papuče. Biva tako. I vidiš, sad su joj te papuče dobre.
– U Boriša Kovačević – tiho će mali.
– A u Osnovnu školu Boriša Kovačević si išao! – obradova se ona.
Pokušavala se sjetiti tamošnjih učiteljica, ali nije išlo. Davno je to bilo. A nikad nije bila dobra s imenima. Pamti lica svih dječaka i djevojčica kojima je bila učiteljica. Pamti i gdje su, u kojem dijelu razreda i u kojoj klupi sjedjeli, ali imena nikako. Ako ih trideset godina nije vidjela, opet prepoznaje tu djecu na licima i u držanju odraslih ljudi. Onda im se na ulici obrati, ali imena im ne zna. Nego im kaže: sine moj, djevojčicama kao i dječacima, a ustvari sredovječnim gospođama i ćelavim, trbušastim činovnicima, radnicima, inženjerima i doktorima. Oni je tad gledaju, i teško je prepoznaju. Ne sjećaju se da su išli u školu. Ona im onda kaže: sram te bilo, ja sam ti bila učiteljica. Tad se svaki od njih nasmije. Zna ona s djecom…
E, tako ne pamti ni imena učiteljica iz škole Boriša Kovačević. A zna ih svaku u glavu. Među njima bio i jedan učitelj. Mlad, stidljiv i rumen ko curica. A Crnogorac! Svi ga zezali.
Pod nogama joj je sve strmije. Asfalt sve suhlji. Skoro se neće ni vidjeti da je bila kiša. Kada se osvrne, a nešto je tjera da se osvrće često, vidi kako se u mukloj tišini isparava grad. Njezin grad, tu se rodila i tu je ostala. Mogli su otići, ali eto nisu. On sad počiva na Barama. Sreća, pa nije doživio ovaj rat. Ne bi on to mogao. Srce bi mu puklo. Dok su bili mladi, ona bi još i da ode, da vidi svijeta i gradova. Milije joj nekako bilo u Beogradu, jer je Beograd bio veliki. Pa i u Zagrebu. A on joj govorio: šuti, stani, bona jadna, gdje ćeš odavle? A ona njemu: gradovi, gradovi, gradovi. I onda kad više nije znao što bi joj rekao, on bi joj govorio: pa kako ćeš ostaviti djecu? Ona bi mu tad rekla: dobro, dok izvedem ovu generaciju, ali onda idemo. I tako nikad nisu otišli. A on alčak, prevario ju! Nije njemu bilo do njene djece, nego do Želje. Svake druge nedjelje bi pješke krenuo na Grbavicu, na utakmicu. Nosio tu značku vazda u reveru. Ostala na kaputu i kad je umro. Ona je skinula da vidi šta je ispod. A ispod mrvice, trunje, vrijeme. Život. I šta bi on da je ovo dočekao? Kako bi on onakav? Šta bi radio svake druge nedjelje? Ali hvala Bogu da joj ga je bilo. Ne samo zbog sina jedinca, koji je srećom vani, u Njemačkoj, nego da joj nije bilo njega, možda bi ona sad stvarno bila u Beogradu. Sama bez ikog, među ljudima koje nije briga nizašto. Nije ih briga što nju, koja bi ih sad gledala u oči, svakoga Božjeg dana ubijaju po Sarajevu. Kako bi živjela s njima? O čemu bi razgovarali? Zato je tako dobro što joj nije dao da odu.
– A kakav si bio učenik? – upita.
– Vrlodobar – odgovori odmah.
– Neka, neka, tako je najbolje. Prvo budeš vrlodobar, a onda kroz život samo postaješ bolji. Neki se odlični poslije pokvare. A šta ti je najbolje išlo?
– Fizičko, muzičko, likovno.
– E, ja budala pa pitam! Bezbeli da je tako. Nema dječaka koji bi drukčije odgovorio! Fizičko, nego šta! Zato sad možeš…
I onda najednom nije više znala što bi mu rekla, kako bi završila tu rečenicu. Htjela mu je reći nešto kao zato sad možeš biti ratnik, možeš biti branilac grada. Ali nešto joj nije dalo da kaže. A nije bilo onog drugog što bi mogla reći umjesto toga. Tako da je samo zašutjela. Onako kako starci, tješila se, često i zašute. Nije se osjećala kao starica, ali drugi su je vidjeli tako. I onda zašto to ne iskoristiti.
Otkako su krenuli, a hodaju evo, već čitav sat, tako da im pod nogama biva sve strmije, i stopala joj već pomalo klize niz papuče, nije se čula nijedna eksplozija. Nijedna granata, mina, bomba. Samo povremeno zašteketa kratak rafal, kao da netko u bašči cijepa drva, ili se začuje odjek s drugog kraja doline. Povremeno pukne osamljena puška, kao da je u šumi, kod Turgenjeva, lovac ustrijelio vepra. Pomislila je da ovako mirnog dana nije bilo otpočetka rata.
– Danas je nešto tiho – reče, ali mali joj ne odgovori. Možda je prepoznao nešto u njenoj nedovršenoj rečenici. To ju je zabrinulo.
Kad god bi nastupali dani velikog granatiranja, a od ponedjeljka, pa sve do prekjučer, trajali su takvi – danas je, čini joj se subota – nešto bi se u njoj promijenilo. Najprije bi je, kao i sve druge, hvatao strah. I onda bi činila sve ono što ljudi čine kada se boje. Kada bi straha nestalo, a nestalo ga je čim bi granatiranje predugo trajalo, ili čim bi zvuk eksplozija postajao sve bliži i bliži, i čim bi začula zvuk stakla koje se negdje osipa, u njoj bi nastupio neki čudan mir. I neki osjećaj da je sa svijetom sve u najboljem redu, jer da se na kraju uvijek provodi pravda. A ona je, eto, nekim slučajem dio te pravde i tog namirenja svakog zla.
Poslije bi se samoj sebi čudila. Kakva pravda, jadna ne bila? I kakvo namirenje svakog zla?
Čudila bi se i smijala sebi, jer joj se činilo da je pod stare dane šenula pameću i postala religiozna. Jer sve su to, što joj je dolazilo, neke čudne religiozne formule. I pravda, i namirenje zla, a konačno i taj mir! Pa gdje ćeš, jadna, biti mirna kad ti granate sve bliže dolaze? Nije to mir, to je obrambeni mehanizam, kakav postoji u svakom ljudskom biću.
Nikad nije postala član Partije. Bila je jedini nepartijac među učiteljicama. Ali dok su Mejra, Rasema i Katica slavile svoje bajrame i božiće, i potajice vjerovale u to Nešto, njezina su Nebesa bila pusta, baš kao u Lenjina i u Karla Marxa. Ničeg nije bilo. Pa nema zapravo ni sad. Ali, eto, kao da nečeg ima u tim čudnim trenucima kada joj se učini da ovo zlo nečim treba namiriti.
– Koji je danas dan? – upita, jer sad više nije bila sigurna je li petak, ili je subota.
– A šta ima veze koji je danas dan? – iznenada se, neupitan, osvrnu crni, i ukopa se, onako velik i mračan navrh kaldrme. Nad glavom mu nebo, ruševine i borovi. Naopako izvrnut svijet.
Na džepu crne uniforme mu, to je vidjela kad su još izlazili iz zgrade, zlatnim koncem izvezen bršljan arapskih slova, znakova i riječi.
Ona se uplaši pa naglo stade, tako da ju mali puščanom cijevi pogodi pod bubreg. Zaletio se. Ali kako će se zaletjeti uzbrdo?
Brzo je mislila što sad da kaže i učini. Nije znala gdje ovo idu, a nije više mogla pitati. Nešto drugo je trebala reći.
– A šta ti to sine piše na džepu?
Gledao ju je i šutio. Oči su mu bile mirne i prazne. Nije bio gnjevan. Samo se pravio. Ustvari, bio je isti onakav kakav je bivao dok je stajao ispred samoposluge kod Svetog Ante, i pio pivo.
– Idemo! – reče, okrenu se i korak po korak, nastavi dalje.
Osjećala je kako joj na palcu desne noge raste žulj. Ali nema veze. Od žulja svakako više nema neke štete. Nema više vremena za žuljeve.
Nešto drugo nju mori. Najprije o tome nije htjela da misli, nego si je druge misli nagonila u pamet, a sad više nema o čemu. Umorna je, i nema snage da o drugome misli. Ne bi više ni malom da postavlja pitanja. Nije red, ako već neće da govori. A nije red ni inače. Tko je ona da tako sad gnjavi branioce grada. Kako to lijepo zvuči – branioci grada. Šta se još može braniti na ovom tužnom svijetu, osim grada. Grad je školjka uspomena. Sve je njezino duboko dolje. I ova je dolina u njezinoj glavi, a ne na zemlji.
Uzalud pokušava otjerati tu cjelodnevnu moru. Tu muku koja joj je, sad tako misli, došla upravo zbog tih njezinih iznenadnih vjerskih skretanja, tog mira u duši, nakon velikog straha. I osjećaja da je duboko pravedno da ona bude ta žrtva, kojom će se namiriti sve žrtve. Ehej, bona nebila, je li si ti to umišljaš da si Isus? Čula je na čas njegov glas u sebi. Kako se smije i stoji nasred sobe, u kaputu, sa Željom u reveru, i ruga se njezinoj iznenada stečenoj religioznosti.
E, da je imala pameti, ne bi u danima velikog granatiranja takvim mislima dala u pamet, nego bi mirno i sabrano prekopala ladicu s donjim rubljem, i našla poštene gaće, grudnjak, kombine. Sve čisto i nekrpljeno! A ne sad ovako. Što će ljudi reći?
A onda više nije bilo asfalta ni kaldrme. Nije bilo ni puta. Samo neko blato i kamenje. Nije više bilo ni papuča. Samo bose noge, na kojima su se raspale čarape. Debele vunene, da joj ne bude hladno. Staračke čarape. Premda ona nije sebe vidjela kao staricu. Ali drugi su je vidjeli. A to se ponekad može dobro iskoristiti. Nije bilo ni daha. Nego sve neka borba za zrak, neki čudni pokušaji da zadovolji pluća, koja su već bila sasvim izvan sebe. I bila je strmina. Najveća za koju ona zna. Tek sada zna. A cijeli je život živjela u Sarajevu, pa nije znala, premda je u evo ovo mjesto morala gledati kad god bi se našla s druge strane Miljacke. Sa sunčane, a ne sa njene, kako kažu, memli strane, na kojoj je živjela. Kako je mogla gledati, a ne vidjeti da je ovo ovako strmo?
Ništa više nije mogla reći ni pitati, jer joj pluća nisu dala. A da je mogla, upitala bi kako se zove ovo mjesto. Važno je saznavati nova znanja. Cijeloga života. Tako ih je učila. A ne bi ih učila nečemu u što i sama ne vjeruje. Cijeloga života, sve do pred posljednji dah. Samo da više ne mora disati.
– Hajde! – rekao je crni, malom koji joj je i dalje bio za leđima.
Dobro da će on, pomislila je, sretna. Mogao je to učiniti i ovaj neljubazni. Osjećaj sreće sasvim joj je preplavio misli, tako da više nije bilo njenih raspadnutih gaća, koje bi sad netko mogao vidjeti na njoj mrtvoj. Na njoj koja više ne može iznenada rukom spustiti podignutu suknju.
To je već bilo nakon još jednog dalekog pucnja, koji se čuo za tog mirnoga ljetnog dana.