Veža zgrade u Ulici Augusta Šenoa vazda miriši na kruh upravo izvađen iz pećnice.
Na prvome katu moderna je, prozračna i bijela, sva u staklu, knjižnica za slijepe. Nekoliko tisuća knjiga, snimljenih i pohranjenih na kompakt diskovima.
Svakoga dana, od devet do pet, po stepeništu kuckaju metalnim vršcima svojih štapova. Oko je zagledano u zvuk.
I svakoga dana, u svako doba godine, jednako kad pada snijeg i kad su ljetne vrućine, mirišu kruhovi, upravo izvađeni iz pećnice, jer je u prizemlju zgrade malena albanska pekara.
Oni koji očima gledaju, zanemarit će taj miris. Ili će se vremenom na njega naviknuti.
Oni koji dolaze po knjige, uvijek će ga primijetiti. Neće se naviknuti. I književnost će im, kao u metafori iz školske zadaće, mirisati na kruh.
U veži, kod slijepih
Veža zgrade u Ulici Augusta Šenoa vazda miriši na kruh upravo izvađen iz pećnice.
Na prvome katu moderna je, prozračna i bijela, sva u staklu, knjižnica za slijepe. Nekoliko tisuća knjiga, snimljenih i pohranjenih na kompakt diskovima.
Svakoga dana, od devet do pet, po stepeništu kuckaju metalnim vršcima svojih štapova. Oko je zagledano u zvuk.
I svakoga dana, u svako doba godine, jednako kad pada snijeg i kad su ljetne vrućine, mirišu kruhovi, upravo izvađeni iz pećnice, jer je u prizemlju zgrade malena albanska pekara.
Oni koji očima gledaju, zanemarit će taj miris. Ili će se vremenom na njega naviknuti.
Oni koji dolaze po knjige, uvijek će ga primijetiti. Neće se naviknuti. I književnost će im, kao u metafori iz školske zadaće, mirisati na kruh.