Duboka je jesen, godina je 1992, pokrajina Bajern. Izbjeglice se kupe i trpaju u policijska transportna vozila, prebacuju do graničnog prijelaza Furth im Wald i tu ubacuju u voz.
U novembru mjesecu iz ovoga voza iskače prva izbjeglica (Vasil Savu, Rumun), a onda se ova iskakanja ponavljaju pri svakom transportu. “Lete Romi kao laste.”
To se ne bi smjelo događati. Bajern odlučuje da uvede specijalne, zatvorene vagone, sa vratima i prozorima koji se iznutra ne mogu otvoriti. Iznajmljen je jedan voz od Bundesbahna. Iz čitave pokrajine trijebi se etnički škart i pebacuje u zatvor u gradu Rosenburgu, jednom od većih gradova uz češku granicu. Narečeni voz ima 12 kupea, prikopčava se za voz Euro-city iz Ciriha, koji, pod novim imenom Albert Einstein-expres, preko Minhena putuje za Prag. Svake srijede prima prisilne putnike i tutnjara tračnicama mitel Europe, te, kako se to veli, središnjice duhovnog naslijeđa Zapada.
Medijski hvalospjevi bajerskom receptu prenose se, sa njemačkog, u sve jače jezike u svijetu. “Humaniji su i udobniji (ti vagoni) od onih u običnim vozovima, budući da su njihovi putnici zaštićeni od neželjenih pogleda, a uz to su snabdjeveni i vlastitim toaletom. Ušteda je, naravno, velika – kako u novcu tako i u personalu. U zatvorenim vagonima ne treba mnogo policije.” Na usporedbu sa nacističkim transportima niko, tih godina (1993 – 1997), nije davao ni pet para. Kao i obično, zabrinuta javnost i udarni njeni intelektualci javiće se žestokim protestom tek kad ove higijenske radnje budu privedene kraju.
2.
(Psi tragači)
Pri hvatanju stranaca-ilegalaca, policijski i graničarski psi tragači odigrali su odlučujuću ulogu. Neki od njih postali su medijski junaci, a oni koji su otkrili najveći broj ilegalaca dobili su zvanična priznanja. Prva tri mjesta pripala su, čitam, psima po imenu Sadko (312 ilegalaca), Amigo (161) i Aron (83).
3.
(Zvona)
Vasil Savu, izbjeglica, logor u Cindorfu: “Kad umrem, vratiću se svojoj ženi u Bolintin (rumunsko selo)”.
Ileana Savu, cigansko naselje u Bolintinu: “Svakog časa mogu Rumuni naići. Izjutra ne znaš da li ćeš večer dočekati, svečeri ne znaš hoćeš li jutro dočekati. A muž mi je u Njemačkoj.”
Selo Bolintin zapaljeno je na dan Svetoga Johanesa, 7. januara 1995. godine.
Drugu večer iz paljevine, čula su se zvona i iz susjednog Bakua. “Ljudi su se skupili uz crkvu i odatle, malo prije ponoći, krenuli na svoje Cigane.”
4.
(Wisla)
Rijeka Wisla je ovdje poširoka. Njena je poljska obala prekrivena izbjegličkim privremenim naseljima, a ona druga, na njemačkoj strani, ograđena žicom i osvijetljena jakim reflektorima. Međutim, za olujna vremena i velikih ljetnih kiša, voda Wisle naraste, pokrije naselja i pokida i pogasi zaštitarske sprave i kućice, te se izbjeglice bace u valove i plivaju kao ludi ka njemačkoj strani. Začuju se samrtni leleci i krici, pa zvižduci iz pištaljki i laveži pasa graničarskih. Prema preciznoj njemačkoj statistici pri svakoj oluji u Wislu se baci na stotine izbjeglica. Polovina ih se utopi, većinom u rijeci, ali i u močvarnom glibu uz njenu obalu, jedan dio prijave seljaci i tek jedna desetina završi u rukama policije.
U Suton, dok kopne ivice puteva
1.
(Albert Einstein-expres)
Duboka je jesen, godina je 1992, pokrajina Bajern. Izbjeglice se kupe i trpaju u policijska transportna vozila, prebacuju do graničnog prijelaza Furth im Wald i tu ubacuju u voz.
U novembru mjesecu iz ovoga voza iskače prva izbjeglica (Vasil Savu, Rumun), a onda se ova iskakanja ponavljaju pri svakom transportu. “Lete Romi kao laste.”
To se ne bi smjelo događati. Bajern odlučuje da uvede specijalne, zatvorene vagone, sa vratima i prozorima koji se iznutra ne mogu otvoriti. Iznajmljen je jedan voz od Bundesbahna. Iz čitave pokrajine trijebi se etnički škart i pebacuje u zatvor u gradu Rosenburgu, jednom od većih gradova uz češku granicu. Narečeni voz ima 12 kupea, prikopčava se za voz Euro-city iz Ciriha, koji, pod novim imenom Albert Einstein-expres, preko Minhena putuje za Prag. Svake srijede prima prisilne putnike i tutnjara tračnicama mitel Europe, te, kako se to veli, središnjice duhovnog naslijeđa Zapada.
Medijski hvalospjevi bajerskom receptu prenose se, sa njemačkog, u sve jače jezike u svijetu. “Humaniji su i udobniji (ti vagoni) od onih u običnim vozovima, budući da su njihovi putnici zaštićeni od neželjenih pogleda, a uz to su snabdjeveni i vlastitim toaletom. Ušteda je, naravno, velika – kako u novcu tako i u personalu. U zatvorenim vagonima ne treba mnogo policije.” Na usporedbu sa nacističkim transportima niko, tih godina (1993 – 1997), nije davao ni pet para. Kao i obično, zabrinuta javnost i udarni njeni intelektualci javiće se žestokim protestom tek kad ove higijenske radnje budu privedene kraju.
2.
(Psi tragači)
Pri hvatanju stranaca-ilegalaca, policijski i graničarski psi tragači odigrali su odlučujuću ulogu. Neki od njih postali su medijski junaci, a oni koji su otkrili najveći broj ilegalaca dobili su zvanična priznanja. Prva tri mjesta pripala su, čitam, psima po imenu Sadko (312 ilegalaca), Amigo (161) i Aron (83).
3.
(Zvona)
Vasil Savu, izbjeglica, logor u Cindorfu: “Kad umrem, vratiću se svojoj ženi u Bolintin (rumunsko selo)”.
Ileana Savu, cigansko naselje u Bolintinu: “Svakog časa mogu Rumuni naići. Izjutra ne znaš da li ćeš večer dočekati, svečeri ne znaš hoćeš li jutro dočekati. A muž mi je u Njemačkoj.”
Selo Bolintin zapaljeno je na dan Svetoga Johanesa, 7. januara 1995. godine.
Drugu večer iz paljevine, čula su se zvona i iz susjednog Bakua. “Ljudi su se skupili uz crkvu i odatle, malo prije ponoći, krenuli na svoje Cigane.”
4.
(Wisla)
Rijeka Wisla je ovdje poširoka. Njena je poljska obala prekrivena izbjegličkim privremenim naseljima, a ona druga, na njemačkoj strani, ograđena žicom i osvijetljena jakim reflektorima. Međutim, za olujna vremena i velikih ljetnih kiša, voda Wisle naraste, pokrije naselja i pokida i pogasi zaštitarske sprave i kućice, te se izbjeglice bace u valove i plivaju kao ludi ka njemačkoj strani. Začuju se samrtni leleci i krici, pa zvižduci iz pištaljki i laveži pasa graničarskih. Prema preciznoj njemačkoj statistici pri svakoj oluji u Wislu se baci na stotine izbjeglica. Polovina ih se utopi, većinom u rijeci, ali i u močvarnom glibu uz njenu obalu, jedan dio prijave seljaci i tek jedna desetina završi u rukama policije.
Granična se policija stidi ove činjenice.