U smjeru (s)kazaljke na satu

Neskrašeni

Iziđimo u otrov kafana,
otrovani lijekom svojih soba,
iz utvara svojih jorgovana
u skazaljke obnaženih noga.

Iziđimo iz grobnice dana
međ vampire ponoćnoga doba,
iscijedimo gnoj iz svojih rana
za gnoj novi povratnoga groba.

Iziđimo u ceh violina,
u hemiju dostignutih vina,
u sluh vječni pripitih špijuna.

Nazdravimo onim koji sade,
srećne ruke svoje vinograde,
podignimo stijeg nekih buna!

(Skender Kulenović)

To da je jezik koji se danas politički korektno naziva bosanskim, crnogorskim, hrvatskim ili srpskim zapravo jedan jezik, jasno je svakom kome nacionalizam nije popio mozak. Skender Kulenović je bio, kako kaže glasovita fraza Danila Kiša, rudar tog jezika. Ipak, svi mi kojima je taj jezik maternji, imamo svoje privatni idiome, u kojima su neke riječi životne i svakodnevne, dok su neke druge tek knjiške ili su vezane za tačno određen kontekst. (Riječ pirinač, recimo, za mene je godinama bila knjiška i starinska riječ za rižu, sve dok od beogradskih konobara nisam čuo da kao prilog uz glavno jelo, osim krompira ili grilovanog povrća, nude i pirinač.)

Oni dijelovi (nedigitronskog) sata koji na brojčaniku pokazuju sate i minute, a koje Englezi zovu rukama (hands), za mene su oduvijek bili kazaljke. Riječ skazaljke u mom je idiomu neodvojivo vezana za kontekst starogradskih pjesama što se pjevaju po kafanama, tačnije za refren Zaustavite Dunav i skazaljke stare… Kad u sonetu Neskrašeni (objavljenom 1974. godine u Sonetima II, u izdanju novosadske Matice srpske), Kulenović kaže “u skazaljke obnaženih noga“, to nije samo lijepo, tačno i originalno poređenje (ženske noge u kratkoj suknji ili haljini stvaraju ugao koji podsjeća na ugao kazaljki, da i ne pominjem da upravo ženske noge muškarcu često zapravo kazuju kol’ko je sati), nego i ove skazaljke pojačavaju prvi stih (Iziđimo u otrov kafana) upravo kafanskošću riječi skazaljke.

Već i naslov Neskrašeni je strahovito znakovit. I u današnjem mladalačkom vokabularu, kad se neki generacijski drug oženi i skući pa prestane ići po kafanama, za njega se kaže da se skrasio.

U prvoj strofi Kulenovićevog soneta kafane su otrov, a vlastite sobe su – lijek, no i lijekom se čovjek može – otrovati. A nakon trovanja lijekom, valja se ponovo otrovati otrovom; na ljutu ranu, ljuta trava.

U drugoj strofi dani su grobnica; zato treba poći međ vampire ponoćnoga doba. Ipak, u ovoj strofi to nije najstrašnija grobnica. Postoji, naime, i povratni grob. A osim dva groba, postoje u ovoj strofi i dva gnoja, gnoj iz rana i gnoj novi, pomenutog povratnoga groba. Nisu, dakle, slučajni oni vampiri iz drugog stiha druge strofe; oni se sa svakim svitanjem vraćaju u svoj grob, njihov je grob – povratni. Izlazak među vampire i nas čini vampirima, poručuje nam Kulenović, no nekad nam se ni to ne čini najgorim mogućim izborom.

U kafani nas, kao u pravoj kafanskoj pjesmi, čekaju violine i vino. S blagom, ali primjetnom ironijom, Kulenović kaže ceh violina; ovaj ceh ubija jeftinu i izlizanu kvaziromantiku toposa cigana-primaša, ceh kao da implicira sindikalnu organizovanost kafanskih gudača. Hemija dostignutih vina kao da anticipacijski ironizira danas pomodne enološke kolumne. Treći stih ove prve tercine, u sluh vječni pripitih špijuna, može se pak čitati najmanje na dva načina. U vrijeme kad je pjesma napisana, u kontekstu mekog totalitarizma, unutarpartijskih spletki i trvenja, stih je imao politički podtekst, uostalom, ne toliko različit od onog estradno-transparentnog vapaja iz Dana Republike Zabranjenog pušenja: I stara kaže, Dragane, šuti/ skrati jezik, mogu te čuti. To u sluh vječni pripitih špijuna skoro da podsjeća na Goli Otok, na vrijeme kad se moglo zaglavit zbog onoga što se pričalo u kafani, a gdje špijuni, samim tim što su pripiti, uopšte i ne moraju tačno upamtiti i interpretirati šta su to tačno čuli da se pričalo u kafani, dovoljno je da su načuli nešto sumnjivo. Danas, međutim, u kafanama još uvijek postoje pripiti špijuni (uostalom, Kulenović i kaže da je njihov sluh – vječan), a ako i ne rade za policiju, rade za tabloide, ili za svoj groš, pa ono šta čuju u kafani variraju za potrebe čaršijskih teorija zavjere ili u ogovaračkim seansama na kakvom blogu ili internetskom forumu.

Zdravica iz zaključne tercine, onim koji sade srećne ruke svoje vinograde, pije se u isto vrijeme za tvorce vina koje se upravo ispija, ali i za sve one koji nisu neskrašeni, koji volterovski obrađuju svoj vrt i ne treba im otrov kafana. Tako se na kraju ova pjesma pretvara u još jednu varijaciju one dileme koja često muči pisce, koju je Kiš imenovao sintagmom život, literatura, a Semprun još direktnije kao pisanje ili život. To je to piščevo psihološko klatno: dok piše čini mu se da je pravi život negdje napolju, ponajprije u kafani, a u kafani mu se opet čini da gubi vrijeme, da bi baš sada trebao – pisati. U tom smislu valja iščitati i poziv iz posljednjeg stiha, poziv za dizanjem stijega nekih buna. Bune su ovdje neke; nije, dakle, bitno šta je cilj, bitno je tek pobuniti se. Ta larpurlartistička potreba za pobunom ponovo je tek signal onoga što Kiš, u eseju o Mariji Čudinoj, naziva “latentnim stanjem pobune i nezadovoljstva stvaranjem i svetom“. Pjesnik Skender tu kaže revolucionaru Kulenoviću da nema prave revolucije sve dok vrijeme teče u smjeru (s)kazaljke na satu.


Muharem Bazdulj 30. 12. 2010.