Kad je Arizona Džo ušao u moj život, ne bih vam znao točno reći. Djeci ne trebaju ni kalendari ni satovi, jer je sve vrijeme ovoga svijeta njihovo. Ali zato dobro pamtim kako se to zbilo. Sjedio sam na bančiću, duhom još uvijek u nepreglednim prostranstvima Zapadne Virginije, a malešnim tijelom u tijesnome varoškom dvoru. U mojim se nosnicama miris baruta miješao s vonjima iz materine kuhinje, a daleke odjeke pucnjeva iz repetirke nadglasavala je muzika s radija. U ruci sam držao svezak kaubojskoga stripa, još opijen pustolovinom kojoj sam svjedočio, a već slomljen gorkim saznanjem da se do sljedećega tjedna i izlaska novoga broja Lunova magnusa, ništa lijepo u mome životu neće dogoditi. A onda se s vrha ulice začuo topot kopita…
Polagano, kao smrt, kucale su potkove po kamenim pločama, bivale sve glasnije i bliže, da bi pred vratima moga dvora, najednom sve stalo. Nakon nekoliko trenutaka, s druge strane zida začuo se zvuk kao prošloga proljeća, kad je susjed Jakov istovarivao vreće cementa, jer ga je obijesna žena bila nagovorila da dozida još jedan kat na djedovini. A onda umorni, teški koraci, praćeni prodornim zveckanjem metala. Uz jezivu škripu – otac je mjesecima uporno odolijevao majčinim preklinjanjima da podmaže zahrđale šarke – otvorila su se vrata i preda mnom je stao on. U crnim čizmama sa srebrnim mamuzama, u crnim hlačama, crnoj košulji, s crnim prslukom i crnim opasačem, s parom niklovanih koltova sedefaste drške, garavom kosom i crnim šeširom sa srebrnim tokama na remenu.
Kažiprstom desne ruke, u znak nehajna pozdrava, ovlašno je dodirnuo obod stetsona, pa se onda osvrnuo po dvoru. A nije imao bogzna što vidjeti: samo mene, moj bančić, stol i sjedalicu, stari Ignisov frižider u kojemu smo držali cipele da ne smrde po kući, i malu, rasušenu bačvicu sa zahrđalim okovima, koju smo držali bez jasna razloga; valjda je bila nečija uspomena, a bila je i zgodna kao priručni stolac.
– Dobro jutro, mister… – zagrmio je bas baritonom, čekajući da mu se predstavim.
– Toma – bojažljivo sam, jedva čujno, izustio.
– Ja sam Džo, Arizona Džo – kazao je, sjeo na bačvicu, pa iz prsluka izvukao vrećicu za duhan i pakiranje papirića za motanje.
– Ima li ovome selu kakav salun, mister Tom? – upitao je, valjajući između prstiju prutić iz kojega su sa svake strane stršali zlatni rezanci škije.
– Nije ovo selo, ovo je grad… Split – odvratio sam pomalo uvrijeđen.
– Jeste, grad je, kako da nije! – podsmješljivo je protisnuo, pa jezikom ovlažio rub papirića. – Življe je na groblju u Dodž Sitiju, nego ovde. A gde pijete kad ožednite?
– Ja u kužini, na špini, a odrasli u konobi. To van je, kad dođete do dna ulice, odma livo.
– E baš mi treba krigl piva, ladnog, ledenog, sa belom kragnom, da saperem svu prašinu iz grla. A onda da ga lepo presečem čašicom viskija.
– Za viski van baš i nisan siguran, to van kod nas malo ko pije, samo likari…
– Pa može i tekila, bilo koja, je li, vatrena voda.
– A to imamo, imamo… samo šta je zovemo travarica, loza, orahovica, ajer konjak…
Kauboj je požudno potegao dim, ustima i jezikom ga oblikovao u kolut, pa izdahnuo, zadovoljno gledajući kako se srebrnkasti prsten širi i rasplinjuje.
– Pa šta ima, mister Tom? Kako ide? Mislim, u životu, onako uopšte… Imaš li devojku?
Pred znatiželjnim Arizona Džoom u tome je času sjedio mali Čejen. Ili Apač. Ili Sijuks. Bio sam crveniji od svih crvenokožaca koje je crni jahač ikada imao prilike sresti.
– Neman – posramljen sam priznao, oborivši pogled na vrh japanki.
– Ako! – rezolutno je odvratio. – I šta će ti?! Šta će kauboju devojka?! U sedlu je tesno za dvoje!
Njegove mudre riječi učas su ohladile moje užarene obraze.
– A drugari? Kako stojiš s drugarima? – upitao me kroz plavičasti oblak duhanskoga dima koji mi je pekao oči.
– Ka i s curama – skrušeno sam odgovorio, otirući malu suzu koja je počela curiti niz obraz.
– Nemoj da te to sekira. Kad odrasteš, svatićeš da je kaubojev jedini drug Semjuel Kolt – kazao je tapšući desnicom po kožnoj futroli iz koje je virio uglancani pištolj.
– Ali vi imate dva, kako da rečen, druga – odvažio sam se primijetiti.
– Jeste – prisnažio je uz osmijeh. – Levo je Semjuel, a desno Kolt. A na sedlu imam, zlu ne trebalo, i trećeg ortaka, gosin Vinčestera. Ali svatio si šta želim da kažem. Sve šta ozbiljnom čoveku treba je lično naoružanje, ostalo on nosi u srcu, razumeš, i devojku i drugare.
Značajno sam klimnuo glavom, praveći se da do u tančine razumijem svu dubinu njegovih riječi, premda su mi male sive stanice izgledale kao klupko rasušene trave koju kovitla neumoljivi prerijski vjetar.
– Da je vremena, rado bi s tobom ispušio još koju – kazao je dižući se s bačvice i bacajući čik na pod. – Ali čeka me jedan poslić u Vičiti. Banda Virdžila Harisona terorizuje celu varoš, i ja sam im jedina nada – dodao je gazeći opušak potpeticom špicastih kaubojki kao da tintaricom upisuje točku na kraju rečenice. – Šta ti je život, ni pivo neću stići da popijem u vašem salunu – gorko je dometnuo, kažiprstom liznuo obod šešira, pa širom, opet uz jezivu škripu, otvorio vrata dvora.
Dok sam se pribrao, ustao s bančića, i načinio onih nekoliko koračaja koji su me dijelili od izlaza, Arizona Džo već je dokasao do dna ulice. Na trenutak je povukao uzde i zaustavio vranca, okrenuo se i mahnuo mi, da bi sekundu kasnije mamuzama podbo pastuha i galopom zamaknuo iz mojega vidokruga.
2.
Mog oca Vicka sve je zanimalo, o svemu je imao mišljenje i nesebično ga je dijelio sa svima koji su bili spremni slušati. Nas, njegove ukućane, nije se pitalo jesmo ili nismo spremni. Kao što čovjek jutrom, kad izađe iz kuće, ne odlučuje o tome hoće li ga ogrijati sunce ili promočiti kiša, tako ni mi nismo mogli birati. On bi govorio, mi bismo uglavnom šutjeli, iz čega je izvodio budalasti zaključak da ga pozorno slušamo.
– Di je došlo novinarstvo! – zlovoljno je podvukao peglajući plahtu Slobodne Dalmacije raširenu na kuhinjskome stolu. – Slušajte ovo… Oči cijeloga svijeta bit će ovih dana uprte u… Cape… Ca… na… vena… nema veze… odakle će odvažni američki astronauti raketom Saturn biti lansirani u svemir s misijom istraživanja Mjesečeve površine. Hm!
Njegovo značajno hmekanje nije, međutim, proizvelo nikakve učinke. Mater je jednako ravnodušno nastavila strugati lustre s palamide, moj veliki braco Feđa mazati paštetu na krišku kruha, djed odsutno zuriti u zid, malo poviše Hajdukova kalendara za 1969. godinu, a ja, tko zna koji put po redu, s udivljenjem listati svezak na čijim se koricama kočio drečavi, crveni naslov Vešala za Gringa.
– Ma vidi kurca, sad će Amerikanci, ka, osvojit Misec. Hm! – dodao je još dramatičnije moj pape. Ali opet zaludu. Svi smo se nastavili baviti svojim poslima, jednako nezainteresirani za podvige astronauta kao i za očeve rezerve spram njihova heroizma.
– Oće, oće! A ne mogu osvojit ni Vijetnam! Ginu ka mušice, a od koga?! Od vojske betežnih i debulih, šta žividu od šake riži na pjuvaku! – nije se dao otac.
– Govori ti šta oćeš, ma su Amerikanci isto prišišali Ruse – konačno se umiješao Feđa, mljackajući zalogaj kruha s paštetom.
– Molin?! A di su Lajka i Gagarin, di je Valentina Terješkova?! Otkad su Rusi u svemiru, a? Oni su tamo ka doma, buzdo jedan, di se Amerikanci moredu stavit s njima!
– Jesu, jesu, Rusi su u svemiru ka u dnevnon boravku, ali samo lete okolo, điraju gori-doli. A Amerikanci će se, bogami, i spustit na Misec – nije se dao Feđa.
Otac ga je počastio značajnim pogledom, a onda ustao sa stolca, žustrim pokretom spojio ruke iza leđa i krenuo prema štednjaku. U dva koraka već je bio tamo, pa se na petama, gipko kao karijerni vojnik, okrenuo, vratio do stola, opet domarširao do štednjaka, pa natrag, pa naprijed… Tako sam zamišljao njegova miljenika, maršala Žukova, u noći prije sudbonosne bitke, dok u glavi prevrće sve scenarije napada svojih divizija. Samo što moj pape nije imao ni odlikovanja ni epolete, bio je odjeven u kratke hlače i potkošulju, koji su krasno podcrtavali njegovu ljupko zaobljenu liniju, prilježno njegovanu svakim novim obrokom.
– Jesan ti reka, Mare – obratio se supruzi, zagledan u požutjeli nokat na svome desnom nožnom palcu – da zaludu bacamo pare, da za nj nije fakultet? A zašto nije? Zato jer ne zna mislit! Jer da zna, onda bi mu odma bilo jasno da je u pitanju prevara, da ti za doć do toga amerikanskoga Miseca ne triba raketa, da ti je dosta i bicikleta!
Feđa je u usta utrpao zalogajčinu kruha i paštete, koja mu je napuhala obraze kao da je Dizzy Gillespie usred vatrometnog sola, rezignirano odmahnuo rukom, pa šmugnuo kroz vrata ostavljajući papi da se obrati jedinoj preostaloj publici, nama, i dovrši izlaganje scenarija velike urote.
Otac je nekoliko trenutaka pošutio, a onda duboko uzdahnuo. Tek što sam pomislio da hvata zalet za dugu govoranciju, izdahnuo je, slegnuo ramenima, pa sjeo za stol i nastavio s listanjem Slobodne.
Mir je u kući potrajao jedva desetak minuta. Sve dok se Feđa nije vratio u kuhinju okađen mirisom Pina silvestra, odjeven u traperice koje je prošloga ljeta kupio u švercera i koje su stajale toliko para da smo se potom pola mjeseca hranili ritko na plitko.
– Ma’ – počeo je kružiti oko čuvarice našeg obiteljskog ognjišta, baš kao i svake večeri – daj mi koji dinar, da se ne sramotin prid stranih sviton…
– A šta će tebi, koju gospu, strani svit, a? Oli ti nije dobar naš? – upitao je otac ne podižući pogled s novina.
– Pape, da je vidiš kako je šesna, ne bi me više ništa pita. Ma i ti bi se mašija, sto posto – razdragano uzvrati Feđa dok mu je mater pogledom kao let lampom pržila lice.
– A odakle je? – upitao je otac.
– Iz Njemačke, iz jednoga mista kraj Dortmunda, smišno se zove, ko će ga zapamtit. A mala je bolničarka. I to znaš kakva? Čin je vidiš, odma ti triba prva pomoć.
– Kad je tako, Mare, ajde, odriši kesu, daj nesrići koji šold. Ne more se kontra njemačke žive sile bez municije, jel tako, ćale? – rekao je pape i šeretski pogledao svoga oca.
3.
Moj djed Roko volio je piti. Počeo bi rakijicom za dobro jutro, presjekao je šalicom jake turske kave, pa onda nastavio s vinom. Imao je mjeru: točio bi decilitar bijeloga, pa ga razrijedio decilitrom vode. Božemiprosti, pio je kao zmija: plahnuo bi vrh jezika, povukao nekoliko kapljica, pa onda spustio čašu. Za pet minuta ponovo bi je podignuo. Gore-dolje, uzbrdo, nizbrdo, uvis pa na stol…sve dok ne dođe vrijeme za odlazak na počinak. Do tada bi, u prosjeku, otišle dvije litre vina. Ljeti, za pasjih vrućina, i koji dec viška.
Moje djed je pio, ali se nikada ne bi napio. Premda je to teško s punim pouzdanjem reći. Naime, on se vrlo malo kretao. Nakon što bi se probudio, posegnuo bi za štapom, pridigao se iz postelje i krenuo u kupatilo, oslanjajući se drugom rukom na naslon fotelje, dovratak, vitrinu, kredenac… sve prikladne komade pokućstva, koji bi mu se našli na putu. Čim bi obavio sve što treba, sjeo bi za stol. U proljeće i ljeto, čak i zimi za toplijih dana, volio je sjesti u dvorište. Kad bi zahladnilo, povlačio se u kuhinju. Za stolom je pio, ručao i večerao, a mi bismo ga dvorili. Donosili mu nove boce ohlađena vina i vode, vruće tanjure juhe, glavno jelo, desert, voće… Kad bi sve pojeo i popio, ustao bi – polako, s naporom osvajajući centimetar po centimetar visine, nikada ne uspijevajući u potpunosti se ispraviti – da bi se potom, povijen kao upitnik, odgegao do kupatila, pa dalje, u sobu. I kako si ti, poslije svega, mogao biti siguran tetura li se njegovo onemoćalo tijelo od vina ili od starosti?!
Da je bar govorio… Čekali bismo da mu se jezik zaplete, da proguta koji samoglasnik ili se spotakne na suglasnicima, pa bi tako saznali jesu li pusti gemišti učinili svoje. Ali on je šutio. Ne zato što je bio nijem, glasnice su mu bile zdrave kao moje ili vaše, stvar je u tome da je on odbijao govoriti.
Takav se vratio iz partizana. A svojedobno je bio, pričali su stariji, pravi veseljak. Njegovi preživjeli suborci iz španjolske gvere čivile pamtili su ga kao zajebanta koji je na dva jezika, od jutra do mraka, ispaljivao razorne dosjetke kao haubica granate. Što mu se dogodilo u šumi, nikada nismo uspjeli saznati. Tek, jednoga se jutra, nakon četiri godine izbivanja, vratio kući, odložio šmajser, skinuo uniformu, sjeo za stol i natočio bevandu.
Moju mater strašno je nervirala svekrova šutnja. Ona je općenito bila dosta nervozno čeljade. A kako i ne bi bila kad je teret cijeloga kućanstva padao na njezina leđa. Sjećam se, jednom joj je u posjet došla teta Tonka, supruga barba Ljube, očeva kolege i najboljeg prijatelja, i još joj s vrata objavila šokantnu vijest da je neka njihova znanica prevarila muža s trgovačkim putnikom i pobjegla daleko, daleko, u Šibenik ili možda čak u Zadar.
– Sestro moja – kazala je teta Tonka mojoj materi, premda joj nije bila sestra – ma promisli ti koja je to kurbača! Lako šta mu je nabila roge, nego je još i utekla, da svi znaju kako ga je privarila!
– Bože sačuvaj, kako joj se da?! – čudila s moja mater. – Evo, recimo, ja. Iman četri muška na leđima i sad bi, ka, tribala nać petoga? Ka da mi nije puna kapa muških, prije bi utekla s kojon ženskon!
Dok su se prijateljice cerekale i prevrtale šalice čekajući da im talog kave otkrije što im se ima dogoditi, susret s razvratnim trgovačkim putnikom ili kojom lutajućom akviziterkom, ja sam pokušavao imaginirati scenu majčina odlaska ruku pod ruku s nekom gospođom dok otac, djed, Feđa i ja u čudu stojimo na vrhu ulice i gledamo kako se partnerice veselo spuštaju niz varoški brijeg.
Prizor me toliko rastužio da sam počeo plakati. Isprva, bez glasa, šmrcajući sotto voce, da bih se za minutu ili dvije potpuno slomio, postao dječak-vodopad koji slapovima suza zalijeva ultrapasnu ploču stola.
– Mišu moj, a šta je, šta te to rastužilo? – zabrinuto je upitala moja dobra mater.
– Ćuti, prokletnice, ćuti, da reč više nisi rekla! – protisnuo sam jedva hvatajući dah od silnih grčeva žalosti koji su parali moje tijelo.
Teta Tonka ostala je kao trica špadi, ni riječi nije zucnula, samo je netremice zurila malo u mene, a malo u svoju priju.
– To mu je od crtanih romana, infiša je u kauboje i Indijance, pa je počeja i govorit ka oni – objasnila joj je moja mater.
– A otkad su to kauboji i Indijanci Srbijanci?
– Ma nisu, normalno da nisu, samo tako govoru u romanima, jer biće da ih gori štampaju.
4.
– Još samo tri dana i zbogom Dalmacijo – tužno je saldirala Hannelore na besprijekornom engleskom s ljupkim njemačkim naglaskom. U ruci je držala čašu s preostalim prstom plavca koji je bio toliko gust da si ga mogao mazati na kruh.
– Zar ne možeš ostati još malo? – molećivo je upitao Feđa.
– Nein! – sumorno je presjekla na jeziku koji ne trpi pogađanja. A opet, njezino nježno lice bila je sušta suprotnost tako teškoj riječi koja je zvučala kao presuda. Kad ju je prvi put vidio, pomislio je da pred njim stoji bljedoputa, plavokosa Gigliola Cinquetti: gracilna, senzualna, u isti mah i djevojčica i žena. Svaki sljedeći susret s njom bio je jednako ozvučen: ma štogod govorila, njemu se činilo da pjeva Non ho l’età.
– Javiš svojima da si se razboljela, da te pokosio neki virus, jebi ga, ovdje je velika vrućina i vlaga, imamo sve uvjete za izbijanje neke zgodne epidemije, pa lijepo ostaneš još sedmicu ili možda čak dvije – nije se predavao.
Hannelore se smijala ljepše od ikoga i Feđa se svakoga dana silno trudio razveseliti je. Koji put mu je to polazilo za rukom bez ikakva truda. Kad god bi njezinome čvrstom poretku pravila i ograničenja prostodušno sučelio svoju vjeru kako je sve ne samo moguće nego i dopušteno.
– Baš si blesav – kazala je i vitkim prstima pomilovala njegovu osunčanu podlakticu urešenu gustom makijom dlaka.
– Netko mora biti… Daj, Honey, život je kratak, dok kažeš blitzkrieg, već si na samrtnoj postelji, pa neće taj tvoj Ho-ho-ho…
– Holzwickede.
– E taj! Neće on, je li, propasti ako jedna lijepa, mlada bolničarka uzme još tjedan ili dva dopusta…
– Ali to ništa ne rješava. Samo odgađa. Za dva tjedna opet ćemo ovako sjediti i ti ćeš opet imati neku oštroumnu ideju kako da produžim ljetovanje.
Feđa je posegnuo za njezinom kutijom Milde Sorte i iz pakiranja iščeprkao jednu cigaretu, liznuo prutić, zapalio ga, pa snažno povukao dim.
– Da znaš da hoću! I što je loše u tome?
– Ma nije loše, super je, joj, tako si sladak, zato te i volim. Ali svakom ljetovanju jednom mora doći kraj – kazala je uz svoj neodoljivi osmijeh
– To je predrasuda, Honey, vjeruj mi, znam o čemu govorim. Cijeli život može biti dopust, samo ako to sebi dopustiš – svečano je, uz malo drame u nastupu, objavio Feđa osjećajući, prvi put te večeri, blago gađenje prema vlastitoj, patetičnoj retorici.
Tu nelagodu vrlo brzo je smijenila neka sasvim druga, koju je, međutim, podijelio sa svim gostima na terasi. Nakon pauze, vokalno-instrumentalni ansambl bio se popeo na tijesnu pozornicu, uključio svoje jeftine električne gitare u jednako nesolidna pojačala i iz zvučnika je zagrmjela jezovita buka. Nekoliko sekundi sva su lica u publici bila iskrivljena u bolne grimase, a muzičari su panično petljali oko kabela da bi nekako obuzdali mikrofoniju. Konačno, problem je riješen i program se mogao nastaviti skladbom poletnoga tempa, s prošlogodišnjeg Splitskog festivala, čiji se živahni uvod na orguljama očito svidio Hannelore.
– On je rođen negdje tu / svijet je uzeo na dlan / banovine rimske ban / slavni Dioklecijan / Bješe njegov svijet i Rim / a on rek’o: A ča s tim?! / podigao ovdje stan / slavni Dioklecijan / Kad posta’ sijed umjesto smeđ / on baci zlatni carski bedž / u vrtu uspravan k’o bor / gajio je pomidor… – pjevala je zgodna brineta u bijeloj plisiranoj suknji i svjetloplavoj svilenoj košulji.
– O čemu govori pjesma? – zanimalo je Hannelore.
– O tome kako je kod nas super, kako jedino tu ima smisla živjeti.
– Ma daj, baš si uporan – nije se dala uvjeriti.
– Dobro, možda ne baš tim riječima, ali to ti je otprilike smisao. Ako hoćeš doslovno…
– Da, da…
Nakon što je odslušala prijevod pjesme, ponešto razočarana, slegnula je ramenima.
– Vjerovatno na hrvatskome to zvuči bolje – pomirljivo je izustila.
– Zapravo i ne – odvratio je Feđa s iskrenim osmijehom. – Ali ako stihovi nisu bogzna što, to još uvijek ne znači da je misao koja stoji iza njih pogrešna ili promašena. Split je zaista sjajno mjesto za život. Tvoj Ho-ho-ho…
– Holzwickede.
– E on! On mu nije ni do koljena!
– Koja si ti slatka budala – zaključila je Hannelore pa ga povela do plesnog podija. Sastav je upravo počinjao svirati Lontano dagli ochi, a Feđa je prvi put u životu počeo razmišljati o tome kako on zapravo nema pojma kako izgleda život izvan katastarskih granica Splita i Dalmacije.
5.
Kao i svake zore, sjedili su na klupici ispred pekare, zadovoljno odbijali dimove, čekajući zadnju rundu polubijelog.
– Pogledaj – oglasio se Ljubo, obrvama ciljajući iza žice. – Njima je već gotova smjena.
S druge strane ceste koračale su dvije žene. Vedrana, viša i jedrija, gordo je stupala kao da iza nje nije bila noć ispunjena napornim radom. Zorica, niža i mršavija, jedva se vukla za prijateljicom.
– Podignimo u vis čela, mi junaci rada svog! – zapjevao je iz sveg glasa Vicko omiljenu revolucionarnu. – Pa kako je, drugarice trudbenice, je li noć bila plodna?
– A je li se vama, drugovi, noćas išta diglo? – vrckavo mu uzvrati Vedrana, prelazeći cestu i rukom dajući znak zlovoljnoj prijateljici da joj se pridruži.
– Da ne bi ispalo kako se mi falimo, same procijenite. Oćete bili, oćete crni, ili biste možda radije bublicu, krafen… – velikodušno se isprsio Vicko dok je Ljubo hitro zamaknuo u pekaru.
– Da znaš da bi nan nešto slatko puno lipo leglo – koketno odgovori Vedrana dok je Zorica samo umorno zakolutala očima.
– Vama ženskama je samo do ležanja, jel tako da je? Evo sad ćemo mi nać nešto slatko za vas… Ljubo! Ljubo!!!
Vickov kolega dotrčao je s punim pladnjem vrućega kruha i peciva, iz kojeg su gladne dame počele požudno grabiti.
– Pomalo, pomalo, drage šinjorine, kad vas čovik ovako gleda reka bi da cilu noć ništa niste stavile u usta – kazao je Vicko s neskrivenim ponosom što se uspio dosjetiti tako lascivne opaske.
– Pufi kufac, ftoko neodgojena! – silovito mu je odbrusila Zorica niz čiju se bradu slijevao potočić marmelade.
– Ajme meni, nemoj se odma jidit, nisi valjda pomislila da to ja, ka, oću reć nešto grubo, šporko, ujmeisusovo, ma di bi ja… – kitio je Vicko pokušavajući se iskupiti od grijeha.
– Sve je okej – umirila ga je Vedrana – Zorica je samo malo nervozna, jer je jedan tip noćas skroz izblesira. Ne bi virova kakvoga sve svita ima i koje in monade mogu past na pamet. Jel tako, Zore moja?
Ali nervozna kolegica već je bila prešla cestu i nastavila stupati prema pustome križanju odakle se moglo na tri strane, a svaka je vodila u sumorna predgrađa uspavanog grada. Vedrana je rezignirano slegnula ramenima, uz vragolast osmijeh posegnula za još jednom krafnom, pa požurila za prijateljicom.
– Baš si prasac – hladno je procijedio Ljubo kad su žene odmaknule dovoljno daleko.
– Ko? Jel ja? U čemu je problem? Svako jutro se ovako voltajemo, i nikome ništa. Pa nisan ja kriv šta se Zorica ustala na livu nogu.
– Nije, bidna, ni legla.
– Oš reć da je radila s nogu?
– E jebi ga… Koji put si baš… da ne rečen šta.
Vicko je duboko vjerovao kako se svijet može mijenjati, ali ne i ljudi. Karte su davno izmiješane, uloge podijeljene, zna se gdje je kome mjesto. A njegovo je bilo poviše Ljube. Njemu je, a ne Ljubi, pripadalo prirodno, pa ako hoćete i povijesno, pravo da drži prodike i izriče sudove. Još od rane mladosti, od prvih dana šegrtovanja u pekari, Vicko je bio onaj koji govori i kojega se sluša, a Ljubo tek zahvalna publika. I kad god bi se, doduše rijetko, dogodilo da je njegov krotki prijatelj zaboravio na logični poredak stvari, pa prekoračio svoje skromne ovlasti, Vicko bi zanijemio od šoka.
Ovaj put zbunjenost je bila čak i mrvicu veća. Osim Ljubine drskosti, potresla ga je i spoznaja da mu se neki čudni osjećaj gubitka opet ugnijezdio u prsa. Svake zore, već nekoliko dana zaredom, događalo se isto. Čim bi Vedrana otišla, njega bi spopala neka žalost, kao da je mu je bezdušan netko potrgao i zgužvao komadić duše. Njemu, uzornome mužu, predanome ocu obitelji, čovjeku na svome mjestu, odgovornom muškarcu, samoprijegornom drugu… Da je bio dvadesetak godina mlađi i da Vedrana nije, božemiprosti, prostitutka, povjerovao bi da je tome čudnovatom čuvstvu, ime ljubav, ali ovako… ma nema šanse. Valjda okreće na jugo, pokušao se utješiti.
– Viruješ li da će Amerikanci stvarno uspit? – prenulo ga je prijateljevo pitanje.
Ljubo je sjedio na klupici, pogleda zapiljenog visoko uvis, u loptu čiji su obrisi bivali sve nejasniji kako je zora razmicala tamnu koprenu noći.
– Šta to?
– Spustit se na Misec.
– Ljubo, ti si, ono, iz Siska, je li?
– Šta oćeš reć?
– Da si naivčina, eto šta! Kako će to Amerikanci uspit, a baćuške, nisu mogle?! Ima li ko veći od Rusa, ajde reci, ima li?! – žestio se Vicko glasom koji je bio na korak od vikanja.
– Dobro, dobro, nemoj se odma nervirat. Samo bi falilo da te još ko čuje, pa da najebeš ka prošloga lita…
6.
Prethodnoga ljeta Čeha je, kao što zacijelo znate, kod nas bilo malo više nego inače. I zadržali su se malo duže, čekajući rasplet sovjetske intervencije. Naš svijet prigrlio ih je kao rod rođeni, kako je i red postupati sa slavenskom braćom čiji je jezik, vjerovali smo, zapanjujuće sličan našem. Vjerovao je i moj otac. I ta mu je vjera priuštila nemalih neugodnosti.
Ali da bih vam ispričao tu smiješnu epizodu, trebam, prije svega, ispraviti jedan propust. Još vam, naime, nisam dospio reći kako od pete godine cotam, šepam, hramljem… kako god hoćete. Počelo je, naravno, nevino i bezopasno, kao što počinju sve dječje igre. A završilo se padom, savršeno bezveznim, beznačajnim, trivijalnim… Ma ne bi vrijedilo ni spomena to tvrdo prizemljenje s tek metar visokoga marjanskog suhozida, da pri doskoku nisam zdrobio nekoliko koščica. Koje su potom, u pet jalovih pokušaja namještanja i ispravljanja, doktori toliko izvitoperili da sam ostao, hm, pa recimo, malo nagnut.
Moj lom i sve što je za njim slijedilo, potpuno su slomili moga oca. I prije je zaštitnički bdio nada mnom, jer bio sam mršav i sitan, no nakon nesreće sve su se njegove brige i strepnje, svi strahovi stostruko umnožili, a čula izoštrila. Čim bi opazio – ili se dao uvjeriti da opaža – samu slutnju poruge na moj račun, pretvarao se u zvijer. Majke mi.
Toga, reklo bi se, kobnoga jutra kada su Česi na velika vrata ušli u život naše obitelji, stajao sam pred pragom jednog kućnog ulaza na Stagnji i igrao se s figurom kauboja, koju mi je barba Ljubo darovao za rođendan. Uzbrdo, prema Vidilici, koračao je sredovječni bračni par rumenih Čeha u demodiranoj odjeći, ona u cipelama koje su sličile ortopedskim pomagalima, on u smeđim sandalama od skaja, navučenima preko sivih vunenih čarapa.
– Co to máš? – upitao je raznježeni automehaničar iz Mlade Boleslave, pokazujući na kauboja od brizgane plastike. U zao čas. Jer, nad njim se upravo bila nadvila sjena moga oca, slaviste amatera, koji je ljubazno pitanje doživio kao nešto sasvim drugo.
– Mater ti je cotava, gubo češka! – zagrmio je, spuštajući mu na ramena ručerde popajevski nabrekle od cjelonoćnog gnječenja tijesta.
– Pane, já se omlouvám, ale… – promucao je nesretni čovjek, ali ga je Vicko izrešetao pravim retoričkim rafalom.
– Škovaco jedna, dabili škovaco od čovika, kad te počnen tuć neću stat do Dana Republike! Da si zna šta te ovdi čeka, vratija bi se još jučer u vukojebinu iz koje si doša i cilin bi puten vika: Živija Brežnjev! Živila Rusija! Živili tenkovi! Blagoslovljena in bila svaka gusinica!
A onda je moj pape s riječi prešao na djela. Čeh je sljedeća dva tjedna spavao o trošku jugoslavenske države, samo ne u hotelu, nego u bolnici. Moj otac suđen je po dvije osnove, kao batinaš i kao ruski agitator, ali su obje optužbe odbačene kada je netko sucu prišapnuo kako je dotični Vicko, inače nekažnjavan, sin španjolskoga borca, neobično važnog čovjeka za naš pokret, koji je, kako da kažem, vrlo specifičnoga zdravstvenog stanja, i tko zna, sekiracija bi mu eventualno mogla doći glave, a to bi bio veliki, upravo strašan gubitak za našu širu društvenu zajednicu, pa ako možete, je li, na koncu, ko jebe Čehe, oni su ruski problem, mi se moramo brinuti za naše ljude, nemamo ih na bacanje…
I tako se moj otac spasio. A i mi skupa s njim. Jer, zamislite kako bi nam bilo da je zaglavio u zatvoru? Životarili bismo od djedove, doduše, vrlo pristojne mirovine, obilježeni stigmom preteškoga grijeha od kojega se ne bismo mogli oprati ni Feđa ni ja. Naš hod kroz život sličio bi na bolno šepanje, kudikamo teže od ovoga moga. Uostalom, kad mi je bilo najteže, ja sam utjehu pronašao. Ili je bolje reći kako je ona pronašla mene.
Sjećam se, bila je kasna ura, a meni san nikako nije stizao na oči. Feđa je zujao vrag te pita gdje, pa neće valjda student ići spavati s kokošima i mlađim bratom?! Bio sam sâm u sobi, zaokupljen nekim teškim mislima, kada sam začuo kako se netko nakašljava. Arizona Džo sjedio je za radnim stolom moga velikog brace i očito se dosađivao listajući neku debelu pravničku knjigu.
– Izvini, mister Tom, ako sam te probudio.
– Ma kakvi, niste, samo ležin, a zapravo mi se uopće ne spava…
– Tebe kanda nešto muči – pronicljivo je primijetio.
– Malo.
– A šta tačno?
– Ma znate… ja san, kako da rečen, hrom…
– Pa?
– Pa eto… ništa…
– Pazi ovo! – svečano je objavio, ustao se sa sjedalice, u dva koraka stigao do vrata sobe, pa se onda na mjestu okrenuo – Gledaj kako ću da ti priđem.
I što ću, gledao sam.
– Jesi video?
– Jesan.
– A šta si video?
– Pa vas… kako hodate…
– A kako to ja hodam?
– Lipo.
Arizona Džo otkrio je bijelu klavijaturu svojih zubi.
– Baš si mnogo smešan, mister Tom. A odakle mi ta lepota?
Ni jedna jedincata riječ, ni pametna ni glupa, nije mi padala na pamet.
– Ta mi je lepota od konja! Jeste, znam, zvuči bez veze, ali je tako. Kad jašeš, hteo-ne hteo, sav se iskriviš. Ako si, recimo, krenuo iz Lareda s dve ko lenjir ravne noge, dok dođeš u Jumu, već su ti deformisane i okrugle ko tanjir. I šta biva kad siđeš s konja? Počneš da hodaš sve talasajući levo-desno, baš kao ti, razumeš?
– A-a – skrušeno sam priznao da mi ništa nije jasno. Da sam bio junak stripa, nad glavom bi mi lebdio upitnik.
– Nema kauboja koji barem malo ne hrama! Nema i tačka! Tko hoda ravno, bez da se njiše ko žito na povetarcu, taj konja video nije, i taj na Divljem zapadu nema šta da traži. Može da bude bankar, bakalin, pogrebnik, novinar, ali kauboj, jok! Jel sad razumeš?
– Aaaa – ozaren sam potvrdio, dok mi je vedrina lice širila u radosni osmijeh.
– Sve šta treba da uradiš, jeste da malo uvežbaš finese, ali to ćeš ti lako, mister Tom, jel tako da oćeš? – ohrabrio me Arizona Džo, a onda se ljubazno ispričao, jer ga je čekao neki neodložni posao u Bed Roku.
U sedlu je tijesno za dvoje
– uvodna poglavlja romana –
1.
Kad je Arizona Džo ušao u moj život, ne bih vam znao točno reći. Djeci ne trebaju ni kalendari ni satovi, jer je sve vrijeme ovoga svijeta njihovo. Ali zato dobro pamtim kako se to zbilo. Sjedio sam na bančiću, duhom još uvijek u nepreglednim prostranstvima Zapadne Virginije, a malešnim tijelom u tijesnome varoškom dvoru. U mojim se nosnicama miris baruta miješao s vonjima iz materine kuhinje, a daleke odjeke pucnjeva iz repetirke nadglasavala je muzika s radija. U ruci sam držao svezak kaubojskoga stripa, još opijen pustolovinom kojoj sam svjedočio, a već slomljen gorkim saznanjem da se do sljedećega tjedna i izlaska novoga broja Lunova magnusa, ništa lijepo u mome životu neće dogoditi. A onda se s vrha ulice začuo topot kopita…
Polagano, kao smrt, kucale su potkove po kamenim pločama, bivale sve glasnije i bliže, da bi pred vratima moga dvora, najednom sve stalo. Nakon nekoliko trenutaka, s druge strane zida začuo se zvuk kao prošloga proljeća, kad je susjed Jakov istovarivao vreće cementa, jer ga je obijesna žena bila nagovorila da dozida još jedan kat na djedovini. A onda umorni, teški koraci, praćeni prodornim zveckanjem metala. Uz jezivu škripu – otac je mjesecima uporno odolijevao majčinim preklinjanjima da podmaže zahrđale šarke – otvorila su se vrata i preda mnom je stao on. U crnim čizmama sa srebrnim mamuzama, u crnim hlačama, crnoj košulji, s crnim prslukom i crnim opasačem, s parom niklovanih koltova sedefaste drške, garavom kosom i crnim šeširom sa srebrnim tokama na remenu.
Kažiprstom desne ruke, u znak nehajna pozdrava, ovlašno je dodirnuo obod stetsona, pa se onda osvrnuo po dvoru. A nije imao bogzna što vidjeti: samo mene, moj bančić, stol i sjedalicu, stari Ignisov frižider u kojemu smo držali cipele da ne smrde po kući, i malu, rasušenu bačvicu sa zahrđalim okovima, koju smo držali bez jasna razloga; valjda je bila nečija uspomena, a bila je i zgodna kao priručni stolac.
– Dobro jutro, mister… – zagrmio je bas baritonom, čekajući da mu se predstavim.
– Toma – bojažljivo sam, jedva čujno, izustio.
– Ja sam Džo, Arizona Džo – kazao je, sjeo na bačvicu, pa iz prsluka izvukao vrećicu za duhan i pakiranje papirića za motanje.
– Ima li ovome selu kakav salun, mister Tom? – upitao je, valjajući između prstiju prutić iz kojega su sa svake strane stršali zlatni rezanci škije.
– Nije ovo selo, ovo je grad… Split – odvratio sam pomalo uvrijeđen.
– Jeste, grad je, kako da nije! – podsmješljivo je protisnuo, pa jezikom ovlažio rub papirića. – Življe je na groblju u Dodž Sitiju, nego ovde. A gde pijete kad ožednite?
– Ja u kužini, na špini, a odrasli u konobi. To van je, kad dođete do dna ulice, odma livo.
– E baš mi treba krigl piva, ladnog, ledenog, sa belom kragnom, da saperem svu prašinu iz grla. A onda da ga lepo presečem čašicom viskija.
– Za viski van baš i nisan siguran, to van kod nas malo ko pije, samo likari…
– Pa može i tekila, bilo koja, je li, vatrena voda.
– A to imamo, imamo… samo šta je zovemo travarica, loza, orahovica, ajer konjak…
Kauboj je požudno potegao dim, ustima i jezikom ga oblikovao u kolut, pa izdahnuo, zadovoljno gledajući kako se srebrnkasti prsten širi i rasplinjuje.
– Pa šta ima, mister Tom? Kako ide? Mislim, u životu, onako uopšte… Imaš li devojku?
Pred znatiželjnim Arizona Džoom u tome je času sjedio mali Čejen. Ili Apač. Ili Sijuks. Bio sam crveniji od svih crvenokožaca koje je crni jahač ikada imao prilike sresti.
– Neman – posramljen sam priznao, oborivši pogled na vrh japanki.
– Ako! – rezolutno je odvratio. – I šta će ti?! Šta će kauboju devojka?! U sedlu je tesno za dvoje!
Njegove mudre riječi učas su ohladile moje užarene obraze.
– A drugari? Kako stojiš s drugarima? – upitao me kroz plavičasti oblak duhanskoga dima koji mi je pekao oči.
– Ka i s curama – skrušeno sam odgovorio, otirući malu suzu koja je počela curiti niz obraz.
– Nemoj da te to sekira. Kad odrasteš, svatićeš da je kaubojev jedini drug Semjuel Kolt – kazao je tapšući desnicom po kožnoj futroli iz koje je virio uglancani pištolj.
– Ali vi imate dva, kako da rečen, druga – odvažio sam se primijetiti.
– Jeste – prisnažio je uz osmijeh. – Levo je Semjuel, a desno Kolt. A na sedlu imam, zlu ne trebalo, i trećeg ortaka, gosin Vinčestera. Ali svatio si šta želim da kažem. Sve šta ozbiljnom čoveku treba je lično naoružanje, ostalo on nosi u srcu, razumeš, i devojku i drugare.
Značajno sam klimnuo glavom, praveći se da do u tančine razumijem svu dubinu njegovih riječi, premda su mi male sive stanice izgledale kao klupko rasušene trave koju kovitla neumoljivi prerijski vjetar.
– Da je vremena, rado bi s tobom ispušio još koju – kazao je dižući se s bačvice i bacajući čik na pod. – Ali čeka me jedan poslić u Vičiti. Banda Virdžila Harisona terorizuje celu varoš, i ja sam im jedina nada – dodao je gazeći opušak potpeticom špicastih kaubojki kao da tintaricom upisuje točku na kraju rečenice. – Šta ti je život, ni pivo neću stići da popijem u vašem salunu – gorko je dometnuo, kažiprstom liznuo obod šešira, pa širom, opet uz jezivu škripu, otvorio vrata dvora.
Dok sam se pribrao, ustao s bančića, i načinio onih nekoliko koračaja koji su me dijelili od izlaza, Arizona Džo već je dokasao do dna ulice. Na trenutak je povukao uzde i zaustavio vranca, okrenuo se i mahnuo mi, da bi sekundu kasnije mamuzama podbo pastuha i galopom zamaknuo iz mojega vidokruga.
2.
Mog oca Vicka sve je zanimalo, o svemu je imao mišljenje i nesebično ga je dijelio sa svima koji su bili spremni slušati. Nas, njegove ukućane, nije se pitalo jesmo ili nismo spremni. Kao što čovjek jutrom, kad izađe iz kuće, ne odlučuje o tome hoće li ga ogrijati sunce ili promočiti kiša, tako ni mi nismo mogli birati. On bi govorio, mi bismo uglavnom šutjeli, iz čega je izvodio budalasti zaključak da ga pozorno slušamo.
– Di je došlo novinarstvo! – zlovoljno je podvukao peglajući plahtu Slobodne Dalmacije raširenu na kuhinjskome stolu. – Slušajte ovo… Oči cijeloga svijeta bit će ovih dana uprte u… Cape… Ca… na… vena… nema veze… odakle će odvažni američki astronauti raketom Saturn biti lansirani u svemir s misijom istraživanja Mjesečeve površine. Hm!
Njegovo značajno hmekanje nije, međutim, proizvelo nikakve učinke. Mater je jednako ravnodušno nastavila strugati lustre s palamide, moj veliki braco Feđa mazati paštetu na krišku kruha, djed odsutno zuriti u zid, malo poviše Hajdukova kalendara za 1969. godinu, a ja, tko zna koji put po redu, s udivljenjem listati svezak na čijim se koricama kočio drečavi, crveni naslov Vešala za Gringa.
– Ma vidi kurca, sad će Amerikanci, ka, osvojit Misec. Hm! – dodao je još dramatičnije moj pape. Ali opet zaludu. Svi smo se nastavili baviti svojim poslima, jednako nezainteresirani za podvige astronauta kao i za očeve rezerve spram njihova heroizma.
– Oće, oće! A ne mogu osvojit ni Vijetnam! Ginu ka mušice, a od koga?! Od vojske betežnih i debulih, šta žividu od šake riži na pjuvaku! – nije se dao otac.
– Govori ti šta oćeš, ma su Amerikanci isto prišišali Ruse – konačno se umiješao Feđa, mljackajući zalogaj kruha s paštetom.
– Molin?! A di su Lajka i Gagarin, di je Valentina Terješkova?! Otkad su Rusi u svemiru, a? Oni su tamo ka doma, buzdo jedan, di se Amerikanci moredu stavit s njima!
– Jesu, jesu, Rusi su u svemiru ka u dnevnon boravku, ali samo lete okolo, điraju gori-doli. A Amerikanci će se, bogami, i spustit na Misec – nije se dao Feđa.
Otac ga je počastio značajnim pogledom, a onda ustao sa stolca, žustrim pokretom spojio ruke iza leđa i krenuo prema štednjaku. U dva koraka već je bio tamo, pa se na petama, gipko kao karijerni vojnik, okrenuo, vratio do stola, opet domarširao do štednjaka, pa natrag, pa naprijed… Tako sam zamišljao njegova miljenika, maršala Žukova, u noći prije sudbonosne bitke, dok u glavi prevrće sve scenarije napada svojih divizija. Samo što moj pape nije imao ni odlikovanja ni epolete, bio je odjeven u kratke hlače i potkošulju, koji su krasno podcrtavali njegovu ljupko zaobljenu liniju, prilježno njegovanu svakim novim obrokom.
– Jesan ti reka, Mare – obratio se supruzi, zagledan u požutjeli nokat na svome desnom nožnom palcu – da zaludu bacamo pare, da za nj nije fakultet? A zašto nije? Zato jer ne zna mislit! Jer da zna, onda bi mu odma bilo jasno da je u pitanju prevara, da ti za doć do toga amerikanskoga Miseca ne triba raketa, da ti je dosta i bicikleta!
Feđa je u usta utrpao zalogajčinu kruha i paštete, koja mu je napuhala obraze kao da je Dizzy Gillespie usred vatrometnog sola, rezignirano odmahnuo rukom, pa šmugnuo kroz vrata ostavljajući papi da se obrati jedinoj preostaloj publici, nama, i dovrši izlaganje scenarija velike urote.
Otac je nekoliko trenutaka pošutio, a onda duboko uzdahnuo. Tek što sam pomislio da hvata zalet za dugu govoranciju, izdahnuo je, slegnuo ramenima, pa sjeo za stol i nastavio s listanjem Slobodne.
Mir je u kući potrajao jedva desetak minuta. Sve dok se Feđa nije vratio u kuhinju okađen mirisom Pina silvestra, odjeven u traperice koje je prošloga ljeta kupio u švercera i koje su stajale toliko para da smo se potom pola mjeseca hranili ritko na plitko.
– Ma’ – počeo je kružiti oko čuvarice našeg obiteljskog ognjišta, baš kao i svake večeri – daj mi koji dinar, da se ne sramotin prid stranih sviton…
– A šta će tebi, koju gospu, strani svit, a? Oli ti nije dobar naš? – upitao je otac ne podižući pogled s novina.
– Pape, da je vidiš kako je šesna, ne bi me više ništa pita. Ma i ti bi se mašija, sto posto – razdragano uzvrati Feđa dok mu je mater pogledom kao let lampom pržila lice.
– A odakle je? – upitao je otac.
– Iz Njemačke, iz jednoga mista kraj Dortmunda, smišno se zove, ko će ga zapamtit. A mala je bolničarka. I to znaš kakva? Čin je vidiš, odma ti triba prva pomoć.
– Kad je tako, Mare, ajde, odriši kesu, daj nesrići koji šold. Ne more se kontra njemačke žive sile bez municije, jel tako, ćale? – rekao je pape i šeretski pogledao svoga oca.
3.
Moj djed Roko volio je piti. Počeo bi rakijicom za dobro jutro, presjekao je šalicom jake turske kave, pa onda nastavio s vinom. Imao je mjeru: točio bi decilitar bijeloga, pa ga razrijedio decilitrom vode. Božemiprosti, pio je kao zmija: plahnuo bi vrh jezika, povukao nekoliko kapljica, pa onda spustio čašu. Za pet minuta ponovo bi je podignuo. Gore-dolje, uzbrdo, nizbrdo, uvis pa na stol…sve dok ne dođe vrijeme za odlazak na počinak. Do tada bi, u prosjeku, otišle dvije litre vina. Ljeti, za pasjih vrućina, i koji dec viška.
Moje djed je pio, ali se nikada ne bi napio. Premda je to teško s punim pouzdanjem reći. Naime, on se vrlo malo kretao. Nakon što bi se probudio, posegnuo bi za štapom, pridigao se iz postelje i krenuo u kupatilo, oslanjajući se drugom rukom na naslon fotelje, dovratak, vitrinu, kredenac… sve prikladne komade pokućstva, koji bi mu se našli na putu. Čim bi obavio sve što treba, sjeo bi za stol. U proljeće i ljeto, čak i zimi za toplijih dana, volio je sjesti u dvorište. Kad bi zahladnilo, povlačio se u kuhinju. Za stolom je pio, ručao i večerao, a mi bismo ga dvorili. Donosili mu nove boce ohlađena vina i vode, vruće tanjure juhe, glavno jelo, desert, voće… Kad bi sve pojeo i popio, ustao bi – polako, s naporom osvajajući centimetar po centimetar visine, nikada ne uspijevajući u potpunosti se ispraviti – da bi se potom, povijen kao upitnik, odgegao do kupatila, pa dalje, u sobu. I kako si ti, poslije svega, mogao biti siguran tetura li se njegovo onemoćalo tijelo od vina ili od starosti?!
Da je bar govorio… Čekali bismo da mu se jezik zaplete, da proguta koji samoglasnik ili se spotakne na suglasnicima, pa bi tako saznali jesu li pusti gemišti učinili svoje. Ali on je šutio. Ne zato što je bio nijem, glasnice su mu bile zdrave kao moje ili vaše, stvar je u tome da je on odbijao govoriti.
Takav se vratio iz partizana. A svojedobno je bio, pričali su stariji, pravi veseljak. Njegovi preživjeli suborci iz španjolske gvere čivile pamtili su ga kao zajebanta koji je na dva jezika, od jutra do mraka, ispaljivao razorne dosjetke kao haubica granate. Što mu se dogodilo u šumi, nikada nismo uspjeli saznati. Tek, jednoga se jutra, nakon četiri godine izbivanja, vratio kući, odložio šmajser, skinuo uniformu, sjeo za stol i natočio bevandu.
Moju mater strašno je nervirala svekrova šutnja. Ona je općenito bila dosta nervozno čeljade. A kako i ne bi bila kad je teret cijeloga kućanstva padao na njezina leđa. Sjećam se, jednom joj je u posjet došla teta Tonka, supruga barba Ljube, očeva kolege i najboljeg prijatelja, i još joj s vrata objavila šokantnu vijest da je neka njihova znanica prevarila muža s trgovačkim putnikom i pobjegla daleko, daleko, u Šibenik ili možda čak u Zadar.
– Sestro moja – kazala je teta Tonka mojoj materi, premda joj nije bila sestra – ma promisli ti koja je to kurbača! Lako šta mu je nabila roge, nego je još i utekla, da svi znaju kako ga je privarila!
– Bože sačuvaj, kako joj se da?! – čudila s moja mater. – Evo, recimo, ja. Iman četri muška na leđima i sad bi, ka, tribala nać petoga? Ka da mi nije puna kapa muških, prije bi utekla s kojon ženskon!
Dok su se prijateljice cerekale i prevrtale šalice čekajući da im talog kave otkrije što im se ima dogoditi, susret s razvratnim trgovačkim putnikom ili kojom lutajućom akviziterkom, ja sam pokušavao imaginirati scenu majčina odlaska ruku pod ruku s nekom gospođom dok otac, djed, Feđa i ja u čudu stojimo na vrhu ulice i gledamo kako se partnerice veselo spuštaju niz varoški brijeg.
Prizor me toliko rastužio da sam počeo plakati. Isprva, bez glasa, šmrcajući sotto voce, da bih se za minutu ili dvije potpuno slomio, postao dječak-vodopad koji slapovima suza zalijeva ultrapasnu ploču stola.
– Mišu moj, a šta je, šta te to rastužilo? – zabrinuto je upitala moja dobra mater.
– Ćuti, prokletnice, ćuti, da reč više nisi rekla! – protisnuo sam jedva hvatajući dah od silnih grčeva žalosti koji su parali moje tijelo.
Teta Tonka ostala je kao trica špadi, ni riječi nije zucnula, samo je netremice zurila malo u mene, a malo u svoju priju.
– To mu je od crtanih romana, infiša je u kauboje i Indijance, pa je počeja i govorit ka oni – objasnila joj je moja mater.
– A otkad su to kauboji i Indijanci Srbijanci?
– Ma nisu, normalno da nisu, samo tako govoru u romanima, jer biće da ih gori štampaju.
4.
– Još samo tri dana i zbogom Dalmacijo – tužno je saldirala Hannelore na besprijekornom engleskom s ljupkim njemačkim naglaskom. U ruci je držala čašu s preostalim prstom plavca koji je bio toliko gust da si ga mogao mazati na kruh.
– Zar ne možeš ostati još malo? – molećivo je upitao Feđa.
– Nein! – sumorno je presjekla na jeziku koji ne trpi pogađanja. A opet, njezino nježno lice bila je sušta suprotnost tako teškoj riječi koja je zvučala kao presuda. Kad ju je prvi put vidio, pomislio je da pred njim stoji bljedoputa, plavokosa Gigliola Cinquetti: gracilna, senzualna, u isti mah i djevojčica i žena. Svaki sljedeći susret s njom bio je jednako ozvučen: ma štogod govorila, njemu se činilo da pjeva Non ho l’età.
– Javiš svojima da si se razboljela, da te pokosio neki virus, jebi ga, ovdje je velika vrućina i vlaga, imamo sve uvjete za izbijanje neke zgodne epidemije, pa lijepo ostaneš još sedmicu ili možda čak dvije – nije se predavao.
Hannelore se smijala ljepše od ikoga i Feđa se svakoga dana silno trudio razveseliti je. Koji put mu je to polazilo za rukom bez ikakva truda. Kad god bi njezinome čvrstom poretku pravila i ograničenja prostodušno sučelio svoju vjeru kako je sve ne samo moguće nego i dopušteno.
– Baš si blesav – kazala je i vitkim prstima pomilovala njegovu osunčanu podlakticu urešenu gustom makijom dlaka.
– Netko mora biti… Daj, Honey, život je kratak, dok kažeš blitzkrieg, već si na samrtnoj postelji, pa neće taj tvoj Ho-ho-ho…
– Holzwickede.
– E taj! Neće on, je li, propasti ako jedna lijepa, mlada bolničarka uzme još tjedan ili dva dopusta…
– Ali to ništa ne rješava. Samo odgađa. Za dva tjedna opet ćemo ovako sjediti i ti ćeš opet imati neku oštroumnu ideju kako da produžim ljetovanje.
Feđa je posegnuo za njezinom kutijom Milde Sorte i iz pakiranja iščeprkao jednu cigaretu, liznuo prutić, zapalio ga, pa snažno povukao dim.
– Da znaš da hoću! I što je loše u tome?
– Ma nije loše, super je, joj, tako si sladak, zato te i volim. Ali svakom ljetovanju jednom mora doći kraj – kazala je uz svoj neodoljivi osmijeh
– To je predrasuda, Honey, vjeruj mi, znam o čemu govorim. Cijeli život može biti dopust, samo ako to sebi dopustiš – svečano je, uz malo drame u nastupu, objavio Feđa osjećajući, prvi put te večeri, blago gađenje prema vlastitoj, patetičnoj retorici.
Tu nelagodu vrlo brzo je smijenila neka sasvim druga, koju je, međutim, podijelio sa svim gostima na terasi. Nakon pauze, vokalno-instrumentalni ansambl bio se popeo na tijesnu pozornicu, uključio svoje jeftine električne gitare u jednako nesolidna pojačala i iz zvučnika je zagrmjela jezovita buka. Nekoliko sekundi sva su lica u publici bila iskrivljena u bolne grimase, a muzičari su panično petljali oko kabela da bi nekako obuzdali mikrofoniju. Konačno, problem je riješen i program se mogao nastaviti skladbom poletnoga tempa, s prošlogodišnjeg Splitskog festivala, čiji se živahni uvod na orguljama očito svidio Hannelore.
– On je rođen negdje tu / svijet je uzeo na dlan / banovine rimske ban / slavni Dioklecijan / Bješe njegov svijet i Rim / a on rek’o: A ča s tim?! / podigao ovdje stan / slavni Dioklecijan / Kad posta’ sijed umjesto smeđ / on baci zlatni carski bedž / u vrtu uspravan k’o bor / gajio je pomidor… – pjevala je zgodna brineta u bijeloj plisiranoj suknji i svjetloplavoj svilenoj košulji.
– O čemu govori pjesma? – zanimalo je Hannelore.
– O tome kako je kod nas super, kako jedino tu ima smisla živjeti.
– Ma daj, baš si uporan – nije se dala uvjeriti.
– Dobro, možda ne baš tim riječima, ali to ti je otprilike smisao. Ako hoćeš doslovno…
– Da, da…
Nakon što je odslušala prijevod pjesme, ponešto razočarana, slegnula je ramenima.
– Vjerovatno na hrvatskome to zvuči bolje – pomirljivo je izustila.
– Zapravo i ne – odvratio je Feđa s iskrenim osmijehom. – Ali ako stihovi nisu bogzna što, to još uvijek ne znači da je misao koja stoji iza njih pogrešna ili promašena. Split je zaista sjajno mjesto za život. Tvoj Ho-ho-ho…
– Holzwickede.
– E on! On mu nije ni do koljena!
– Koja si ti slatka budala – zaključila je Hannelore pa ga povela do plesnog podija. Sastav je upravo počinjao svirati Lontano dagli ochi, a Feđa je prvi put u životu počeo razmišljati o tome kako on zapravo nema pojma kako izgleda život izvan katastarskih granica Splita i Dalmacije.
5.
Kao i svake zore, sjedili su na klupici ispred pekare, zadovoljno odbijali dimove, čekajući zadnju rundu polubijelog.
– Pogledaj – oglasio se Ljubo, obrvama ciljajući iza žice. – Njima je već gotova smjena.
S druge strane ceste koračale su dvije žene. Vedrana, viša i jedrija, gordo je stupala kao da iza nje nije bila noć ispunjena napornim radom. Zorica, niža i mršavija, jedva se vukla za prijateljicom.
– Podignimo u vis čela, mi junaci rada svog! – zapjevao je iz sveg glasa Vicko omiljenu revolucionarnu. – Pa kako je, drugarice trudbenice, je li noć bila plodna?
– A je li se vama, drugovi, noćas išta diglo? – vrckavo mu uzvrati Vedrana, prelazeći cestu i rukom dajući znak zlovoljnoj prijateljici da joj se pridruži.
– Da ne bi ispalo kako se mi falimo, same procijenite. Oćete bili, oćete crni, ili biste možda radije bublicu, krafen… – velikodušno se isprsio Vicko dok je Ljubo hitro zamaknuo u pekaru.
– Da znaš da bi nan nešto slatko puno lipo leglo – koketno odgovori Vedrana dok je Zorica samo umorno zakolutala očima.
– Vama ženskama je samo do ležanja, jel tako da je? Evo sad ćemo mi nać nešto slatko za vas… Ljubo! Ljubo!!!
Vickov kolega dotrčao je s punim pladnjem vrućega kruha i peciva, iz kojeg su gladne dame počele požudno grabiti.
– Pomalo, pomalo, drage šinjorine, kad vas čovik ovako gleda reka bi da cilu noć ništa niste stavile u usta – kazao je Vicko s neskrivenim ponosom što se uspio dosjetiti tako lascivne opaske.
– Pufi kufac, ftoko neodgojena! – silovito mu je odbrusila Zorica niz čiju se bradu slijevao potočić marmelade.
– Ajme meni, nemoj se odma jidit, nisi valjda pomislila da to ja, ka, oću reć nešto grubo, šporko, ujmeisusovo, ma di bi ja… – kitio je Vicko pokušavajući se iskupiti od grijeha.
– Sve je okej – umirila ga je Vedrana – Zorica je samo malo nervozna, jer je jedan tip noćas skroz izblesira. Ne bi virova kakvoga sve svita ima i koje in monade mogu past na pamet. Jel tako, Zore moja?
Ali nervozna kolegica već je bila prešla cestu i nastavila stupati prema pustome križanju odakle se moglo na tri strane, a svaka je vodila u sumorna predgrađa uspavanog grada. Vedrana je rezignirano slegnula ramenima, uz vragolast osmijeh posegnula za još jednom krafnom, pa požurila za prijateljicom.
– Baš si prasac – hladno je procijedio Ljubo kad su žene odmaknule dovoljno daleko.
– Ko? Jel ja? U čemu je problem? Svako jutro se ovako voltajemo, i nikome ništa. Pa nisan ja kriv šta se Zorica ustala na livu nogu.
– Nije, bidna, ni legla.
– Oš reć da je radila s nogu?
– E jebi ga… Koji put si baš… da ne rečen šta.
Vicko je duboko vjerovao kako se svijet može mijenjati, ali ne i ljudi. Karte su davno izmiješane, uloge podijeljene, zna se gdje je kome mjesto. A njegovo je bilo poviše Ljube. Njemu je, a ne Ljubi, pripadalo prirodno, pa ako hoćete i povijesno, pravo da drži prodike i izriče sudove. Još od rane mladosti, od prvih dana šegrtovanja u pekari, Vicko je bio onaj koji govori i kojega se sluša, a Ljubo tek zahvalna publika. I kad god bi se, doduše rijetko, dogodilo da je njegov krotki prijatelj zaboravio na logični poredak stvari, pa prekoračio svoje skromne ovlasti, Vicko bi zanijemio od šoka.
Ovaj put zbunjenost je bila čak i mrvicu veća. Osim Ljubine drskosti, potresla ga je i spoznaja da mu se neki čudni osjećaj gubitka opet ugnijezdio u prsa. Svake zore, već nekoliko dana zaredom, događalo se isto. Čim bi Vedrana otišla, njega bi spopala neka žalost, kao da je mu je bezdušan netko potrgao i zgužvao komadić duše. Njemu, uzornome mužu, predanome ocu obitelji, čovjeku na svome mjestu, odgovornom muškarcu, samoprijegornom drugu… Da je bio dvadesetak godina mlađi i da Vedrana nije, božemiprosti, prostitutka, povjerovao bi da je tome čudnovatom čuvstvu, ime ljubav, ali ovako… ma nema šanse. Valjda okreće na jugo, pokušao se utješiti.
– Viruješ li da će Amerikanci stvarno uspit? – prenulo ga je prijateljevo pitanje.
Ljubo je sjedio na klupici, pogleda zapiljenog visoko uvis, u loptu čiji su obrisi bivali sve nejasniji kako je zora razmicala tamnu koprenu noći.
– Šta to?
– Spustit se na Misec.
– Ljubo, ti si, ono, iz Siska, je li?
– Šta oćeš reć?
– Da si naivčina, eto šta! Kako će to Amerikanci uspit, a baćuške, nisu mogle?! Ima li ko veći od Rusa, ajde reci, ima li?! – žestio se Vicko glasom koji je bio na korak od vikanja.
– Dobro, dobro, nemoj se odma nervirat. Samo bi falilo da te još ko čuje, pa da najebeš ka prošloga lita…
6.
Prethodnoga ljeta Čeha je, kao što zacijelo znate, kod nas bilo malo više nego inače. I zadržali su se malo duže, čekajući rasplet sovjetske intervencije. Naš svijet prigrlio ih je kao rod rođeni, kako je i red postupati sa slavenskom braćom čiji je jezik, vjerovali smo, zapanjujuće sličan našem. Vjerovao je i moj otac. I ta mu je vjera priuštila nemalih neugodnosti.
Ali da bih vam ispričao tu smiješnu epizodu, trebam, prije svega, ispraviti jedan propust. Još vam, naime, nisam dospio reći kako od pete godine cotam, šepam, hramljem… kako god hoćete. Počelo je, naravno, nevino i bezopasno, kao što počinju sve dječje igre. A završilo se padom, savršeno bezveznim, beznačajnim, trivijalnim… Ma ne bi vrijedilo ni spomena to tvrdo prizemljenje s tek metar visokoga marjanskog suhozida, da pri doskoku nisam zdrobio nekoliko koščica. Koje su potom, u pet jalovih pokušaja namještanja i ispravljanja, doktori toliko izvitoperili da sam ostao, hm, pa recimo, malo nagnut.
Moj lom i sve što je za njim slijedilo, potpuno su slomili moga oca. I prije je zaštitnički bdio nada mnom, jer bio sam mršav i sitan, no nakon nesreće sve su se njegove brige i strepnje, svi strahovi stostruko umnožili, a čula izoštrila. Čim bi opazio – ili se dao uvjeriti da opaža – samu slutnju poruge na moj račun, pretvarao se u zvijer. Majke mi.
Toga, reklo bi se, kobnoga jutra kada su Česi na velika vrata ušli u život naše obitelji, stajao sam pred pragom jednog kućnog ulaza na Stagnji i igrao se s figurom kauboja, koju mi je barba Ljubo darovao za rođendan. Uzbrdo, prema Vidilici, koračao je sredovječni bračni par rumenih Čeha u demodiranoj odjeći, ona u cipelama koje su sličile ortopedskim pomagalima, on u smeđim sandalama od skaja, navučenima preko sivih vunenih čarapa.
– Co to máš? – upitao je raznježeni automehaničar iz Mlade Boleslave, pokazujući na kauboja od brizgane plastike. U zao čas. Jer, nad njim se upravo bila nadvila sjena moga oca, slaviste amatera, koji je ljubazno pitanje doživio kao nešto sasvim drugo.
– Mater ti je cotava, gubo češka! – zagrmio je, spuštajući mu na ramena ručerde popajevski nabrekle od cjelonoćnog gnječenja tijesta.
– Pane, já se omlouvám, ale… – promucao je nesretni čovjek, ali ga je Vicko izrešetao pravim retoričkim rafalom.
– Škovaco jedna, dabili škovaco od čovika, kad te počnen tuć neću stat do Dana Republike! Da si zna šta te ovdi čeka, vratija bi se još jučer u vukojebinu iz koje si doša i cilin bi puten vika: Živija Brežnjev! Živila Rusija! Živili tenkovi! Blagoslovljena in bila svaka gusinica!
A onda je moj pape s riječi prešao na djela. Čeh je sljedeća dva tjedna spavao o trošku jugoslavenske države, samo ne u hotelu, nego u bolnici. Moj otac suđen je po dvije osnove, kao batinaš i kao ruski agitator, ali su obje optužbe odbačene kada je netko sucu prišapnuo kako je dotični Vicko, inače nekažnjavan, sin španjolskoga borca, neobično važnog čovjeka za naš pokret, koji je, kako da kažem, vrlo specifičnoga zdravstvenog stanja, i tko zna, sekiracija bi mu eventualno mogla doći glave, a to bi bio veliki, upravo strašan gubitak za našu širu društvenu zajednicu, pa ako možete, je li, na koncu, ko jebe Čehe, oni su ruski problem, mi se moramo brinuti za naše ljude, nemamo ih na bacanje…
I tako se moj otac spasio. A i mi skupa s njim. Jer, zamislite kako bi nam bilo da je zaglavio u zatvoru? Životarili bismo od djedove, doduše, vrlo pristojne mirovine, obilježeni stigmom preteškoga grijeha od kojega se ne bismo mogli oprati ni Feđa ni ja. Naš hod kroz život sličio bi na bolno šepanje, kudikamo teže od ovoga moga. Uostalom, kad mi je bilo najteže, ja sam utjehu pronašao. Ili je bolje reći kako je ona pronašla mene.
Sjećam se, bila je kasna ura, a meni san nikako nije stizao na oči. Feđa je zujao vrag te pita gdje, pa neće valjda student ići spavati s kokošima i mlađim bratom?! Bio sam sâm u sobi, zaokupljen nekim teškim mislima, kada sam začuo kako se netko nakašljava. Arizona Džo sjedio je za radnim stolom moga velikog brace i očito se dosađivao listajući neku debelu pravničku knjigu.
– Izvini, mister Tom, ako sam te probudio.
– Ma kakvi, niste, samo ležin, a zapravo mi se uopće ne spava…
– Tebe kanda nešto muči – pronicljivo je primijetio.
– Malo.
– A šta tačno?
– Ma znate… ja san, kako da rečen, hrom…
– Pa?
– Pa eto… ništa…
– Pazi ovo! – svečano je objavio, ustao se sa sjedalice, u dva koraka stigao do vrata sobe, pa se onda na mjestu okrenuo – Gledaj kako ću da ti priđem.
I što ću, gledao sam.
– Jesi video?
– Jesan.
– A šta si video?
– Pa vas… kako hodate…
– A kako to ja hodam?
– Lipo.
Arizona Džo otkrio je bijelu klavijaturu svojih zubi.
– Baš si mnogo smešan, mister Tom. A odakle mi ta lepota?
Ni jedna jedincata riječ, ni pametna ni glupa, nije mi padala na pamet.
– Ta mi je lepota od konja! Jeste, znam, zvuči bez veze, ali je tako. Kad jašeš, hteo-ne hteo, sav se iskriviš. Ako si, recimo, krenuo iz Lareda s dve ko lenjir ravne noge, dok dođeš u Jumu, već su ti deformisane i okrugle ko tanjir. I šta biva kad siđeš s konja? Počneš da hodaš sve talasajući levo-desno, baš kao ti, razumeš?
– A-a – skrušeno sam priznao da mi ništa nije jasno. Da sam bio junak stripa, nad glavom bi mi lebdio upitnik.
– Nema kauboja koji barem malo ne hrama! Nema i tačka! Tko hoda ravno, bez da se njiše ko žito na povetarcu, taj konja video nije, i taj na Divljem zapadu nema šta da traži. Može da bude bankar, bakalin, pogrebnik, novinar, ali kauboj, jok! Jel sad razumeš?
– Aaaa – ozaren sam potvrdio, dok mi je vedrina lice širila u radosni osmijeh.
– Sve šta treba da uradiš, jeste da malo uvežbaš finese, ali to ćeš ti lako, mister Tom, jel tako da oćeš? – ohrabrio me Arizona Džo, a onda se ljubazno ispričao, jer ga je čekao neki neodložni posao u Bed Roku.