Koliko je sati? – pitao je naglas direktor Beogradske filharmonije Ivan Tasovac, petljajući nešto po svojim džepovima. Mogao je on učas pronaći svoj mobitel, samo da je htio. (Sat ne nosi, kao ni većina ostalih ljudi koje znam, osim Miljenka Jergovića.) Ali, kako Tasovac ne bi bio Tasovac da stalno nešto ne zamišlja, tako je u tom trenutku zamislio scenu u kojoj ja vadim svoj mobitel, pokazujem mu ekrančić na kojem svijetli 20:00, kažem točno je osam, a baš dok to izgovaram sva se vrata dvorane zatvaraju, svjetlo se u gledalištu gasi, a na pozornicu, pred orkestar koji tamo već neko vrijeme naštiman sjedi, izlazi dirigent.
Sve što Tasovac zamisli, a ima veze s Beogradskom filharmonijom, obično se i ostvari. Zato se i opisana scena odigrala baš onako kako ju je on zamislio, ne bi li se još jednom napravio važan što koncerti njegovog orkestra počinju točno u osam. I ni minutu kasnije. Pa makar pred vratima ostalo pola srpske Vlade.
No, dobro, ne ostvaruje se baš sve što Tasovac zamisli, jer inače bi na svaki filharmonijski koncert u Beogradu stizalo pola srpske Vlade, i svaki bi put svi ministri kasnili tako da ih Tasovac može ostaviti pred zatvorenim vratima dvorane Kolarčeve zadužbine.
Nije to nipošto mala i beznačajna stvar što filharmonijski koncerti na Kolarcu (u Beogradu se na koncerte, naime, ide na Kolarac, a ne u Kolarac) počinju točno u osam. Svojedobno je takav red na filharmonijskim koncertima u Lisinskom pokušao uvesti šef-dirigent Zagrebačke filharmonije Alexander Rahbari, pa je na sebe navukao silan bijes štono se kaže i publike i kritike te si je, vjerojatno za svagda, što se Zagreba tiče, zapečatio dirigentsku karijeru. Nekom pravom bečkom dirigentu to bi Zagreb još možda i oprostio pod račun vraćanja u klupe bečke škole, ali da nas redu uči jedan Iranac? Kaj si on umišlja!
Imao je maestro Rahbari i većih zabluda o Hrvatskoj. Najveća je bila ta da će naprasna ostavka jednog šefa-dirigenta jedne Zagrebačke filharmonije zatresti državu, dospjeti na naslovnice svih hrvatskih novina i uzbuniti Vladu, ili barem ministra kulture. Premda su razlozi njegove ostavke bili daleko važniji od nekoliko minuta kašnjenja početka filharmonijskih koncerata, ništa se od toga nije dogodilo, a Zagrebačka je filharmonija, uz jedno uspješnije razdoblje koje se pokazalo iznimkom, nastavila tonuti u međunarodnu i domaću beznačajnost.
Zato sam početak koncerta na Kolarcu, u petak 17. prosinca 2010, doživio i kao ispunjenje jedne male pravde, jer dirigent koji je točno u osam izašao na pozornicu bio je upravo Alexander Rahbari. Možda dijelom i zbog zagrebačkog iskustva, koje nije omelo njegovu međunarodnu karijeru, maestro Rahbari učinio je sve da se svidi Beogradu i njegovom najboljem orkestru. Za početak, čitav je program, a kako sam čuo i sve probe, dirigirao napamet. A to je itekako vrijedno poštovanja, osobito kada koncert počinje praizvedbom nove, od Beogradske filharmonije naručene skladbe mlade srpske skladateljice.
“Ajnštajnovi snovi” Irene Popović ni za dirigenta ni za orkestar nipošto nisu jednostavno i za izvedbu lagano djelo. Ali, deset efektnih glazbenih minuta zasnovanih na čestim izmjenama prilično kompliciranih ritmova nisu te večeri bile jedino teško, a s velikim uspjehom svladano i odsvirano gradivo. Slijedila je velika i zahtjevna Schubertova i Lisztova Fantazija Wanderer za klavir i orkestar. To se djelo rijetko svira i u Beču, a kamoli u Beogradu. Kompletan današnji temeljito pomlađeni sastav Beogradske filharmonije svirao ga je prvi put. Utoliko je više divljenja vrijedan način na koji su pratili zasluženo slavnu Elizabetu Leonskaju. Bila je to majstorska demonstracija stare ruske škole koju Leonskaja predstavlja i oplemenjuje svojim istančanim smislom za ljepotu detalja i asketskog poniranja u one zakutke partiture koji taštoj i prostoj virtuoznosti ostaju skriveni i nedohvatljivi. Dakako, ništa se od toga ne bi čulo da ova velika ruska, gruzijska i bečka dama klavira još uvijek nema prste jednako okretne i fine kao što su njezina pamet i duša.
Drugi dio koncerta bio je festival slavenske raspjevanosti Bedricha Smetane i njegove “Moje domovine”, ciklusa iz kojeg smo čuli četiri simfonijske pjesme. Pa ako vječnu “Vltavu” neki još i imaju u prstima, “Višehrad”, “Iz čeških gajeva i lugova” i “Šarka” bili su također novo, itekako uspješno svladano gradivo za većinu beogradskih filharmoničara.
U razgaljenoj publici, koja svoj orkestar i maestra Rahbarija nije pustila s pozornice prije nego su odsvirali još dva dodatka, osobito dirnuta bila je gospođa Maja Danon. Koncert je održan dan uoči prve godišnjice smrti njezinog oca, velikog maestra Oskara Danona koji je naročito u Smetaninom Pragu bio omiljen i slavan.
Alexander Rahbari, koji je kao jedan od najvećih glazbenih talenata svoje domovine taman uoči Homeinijeve revolucije iz Teherana stigao u Beč, pokazao se kompetentnim tumačem slavenskog simfonizma, a i sentimenta – kad je na bis udario u žice tugaljivog e-mola Slavenskog plesa Antonina Dvoraka. Uostalom, nije čovjek na lijepe oči od Praške filharmonije svojedobno dobio Dvorakovu medalju, u prestižnom nizu laureata odmah nakon Rostropoviča. Lijepo je maestro Rahbari za beogradski Danas rekao da je glazba, od svih umjetnosti, najsličnija vodi koja teče kamo hoće, ne obazirući se ni na koje granice među ljudima, jezicima i kulturama.
Sve to skupa, od samog početka točno u osam, učinilo je ovu večer na Kolarcu iznimno lijepom, istinitom i pravednom.
*
A za kraj, neka barem ovdje bude zapisana izjava koju je u pauzi koncerta Ivan Tasovac dao novinarki Tanjuga, jer nekako sumnjam da će je ta državna agencija prenijeti. Na pitanje koji je po njemu bio najveći kulturni događaj 2010. u Srbiji, Tasovac je odgovorio: “Pa što mene pitate, ne znam vam ja to. Pitajte ministra kulture. On sa svog visokog mjesta vidi puno bolje i dalje nego ja, običan mali državni službenik”.
Od svih ministara, taj ga očito najviše nervira. A meni dođe toplo oko srca u blizini takvog “malog državnog službenika” kakvih kod nas, u Hrvatskoj, na direktorskim mjestima nacionalnih kulturnih institucija nema. A i u Beogradu je samo jedan. Ali kad taj najavi ostavku, Beograd se bome trese i tutnji Marš na Drinu. Ali u simfonijskoj obradi i filharmonijskoj izvedbi.
U petak, na Kolarcu, točno u osam
Koliko je sati? – pitao je naglas direktor Beogradske filharmonije Ivan Tasovac, petljajući nešto po svojim džepovima. Mogao je on učas pronaći svoj mobitel, samo da je htio. (Sat ne nosi, kao ni većina ostalih ljudi koje znam, osim Miljenka Jergovića.) Ali, kako Tasovac ne bi bio Tasovac da stalno nešto ne zamišlja, tako je u tom trenutku zamislio scenu u kojoj ja vadim svoj mobitel, pokazujem mu ekrančić na kojem svijetli 20:00, kažem točno je osam, a baš dok to izgovaram sva se vrata dvorane zatvaraju, svjetlo se u gledalištu gasi, a na pozornicu, pred orkestar koji tamo već neko vrijeme naštiman sjedi, izlazi dirigent.
Sve što Tasovac zamisli, a ima veze s Beogradskom filharmonijom, obično se i ostvari. Zato se i opisana scena odigrala baš onako kako ju je on zamislio, ne bi li se još jednom napravio važan što koncerti njegovog orkestra počinju točno u osam. I ni minutu kasnije. Pa makar pred vratima ostalo pola srpske Vlade.
No, dobro, ne ostvaruje se baš sve što Tasovac zamisli, jer inače bi na svaki filharmonijski koncert u Beogradu stizalo pola srpske Vlade, i svaki bi put svi ministri kasnili tako da ih Tasovac može ostaviti pred zatvorenim vratima dvorane Kolarčeve zadužbine.
Nije to nipošto mala i beznačajna stvar što filharmonijski koncerti na Kolarcu (u Beogradu se na koncerte, naime, ide na Kolarac, a ne u Kolarac) počinju točno u osam. Svojedobno je takav red na filharmonijskim koncertima u Lisinskom pokušao uvesti šef-dirigent Zagrebačke filharmonije Alexander Rahbari, pa je na sebe navukao silan bijes štono se kaže i publike i kritike te si je, vjerojatno za svagda, što se Zagreba tiče, zapečatio dirigentsku karijeru. Nekom pravom bečkom dirigentu to bi Zagreb još možda i oprostio pod račun vraćanja u klupe bečke škole, ali da nas redu uči jedan Iranac? Kaj si on umišlja!
Imao je maestro Rahbari i većih zabluda o Hrvatskoj. Najveća je bila ta da će naprasna ostavka jednog šefa-dirigenta jedne Zagrebačke filharmonije zatresti državu, dospjeti na naslovnice svih hrvatskih novina i uzbuniti Vladu, ili barem ministra kulture. Premda su razlozi njegove ostavke bili daleko važniji od nekoliko minuta kašnjenja početka filharmonijskih koncerata, ništa se od toga nije dogodilo, a Zagrebačka je filharmonija, uz jedno uspješnije razdoblje koje se pokazalo iznimkom, nastavila tonuti u međunarodnu i domaću beznačajnost.
Zato sam početak koncerta na Kolarcu, u petak 17. prosinca 2010, doživio i kao ispunjenje jedne male pravde, jer dirigent koji je točno u osam izašao na pozornicu bio je upravo Alexander Rahbari. Možda dijelom i zbog zagrebačkog iskustva, koje nije omelo njegovu međunarodnu karijeru, maestro Rahbari učinio je sve da se svidi Beogradu i njegovom najboljem orkestru. Za početak, čitav je program, a kako sam čuo i sve probe, dirigirao napamet. A to je itekako vrijedno poštovanja, osobito kada koncert počinje praizvedbom nove, od Beogradske filharmonije naručene skladbe mlade srpske skladateljice.
“Ajnštajnovi snovi” Irene Popović ni za dirigenta ni za orkestar nipošto nisu jednostavno i za izvedbu lagano djelo. Ali, deset efektnih glazbenih minuta zasnovanih na čestim izmjenama prilično kompliciranih ritmova nisu te večeri bile jedino teško, a s velikim uspjehom svladano i odsvirano gradivo. Slijedila je velika i zahtjevna Schubertova i Lisztova Fantazija Wanderer za klavir i orkestar. To se djelo rijetko svira i u Beču, a kamoli u Beogradu. Kompletan današnji temeljito pomlađeni sastav Beogradske filharmonije svirao ga je prvi put. Utoliko je više divljenja vrijedan način na koji su pratili zasluženo slavnu Elizabetu Leonskaju. Bila je to majstorska demonstracija stare ruske škole koju Leonskaja predstavlja i oplemenjuje svojim istančanim smislom za ljepotu detalja i asketskog poniranja u one zakutke partiture koji taštoj i prostoj virtuoznosti ostaju skriveni i nedohvatljivi. Dakako, ništa se od toga ne bi čulo da ova velika ruska, gruzijska i bečka dama klavira još uvijek nema prste jednako okretne i fine kao što su njezina pamet i duša.
Drugi dio koncerta bio je festival slavenske raspjevanosti Bedricha Smetane i njegove “Moje domovine”, ciklusa iz kojeg smo čuli četiri simfonijske pjesme. Pa ako vječnu “Vltavu” neki još i imaju u prstima, “Višehrad”, “Iz čeških gajeva i lugova” i “Šarka” bili su također novo, itekako uspješno svladano gradivo za većinu beogradskih filharmoničara.
U razgaljenoj publici, koja svoj orkestar i maestra Rahbarija nije pustila s pozornice prije nego su odsvirali još dva dodatka, osobito dirnuta bila je gospođa Maja Danon. Koncert je održan dan uoči prve godišnjice smrti njezinog oca, velikog maestra Oskara Danona koji je naročito u Smetaninom Pragu bio omiljen i slavan.
Alexander Rahbari, koji je kao jedan od najvećih glazbenih talenata svoje domovine taman uoči Homeinijeve revolucije iz Teherana stigao u Beč, pokazao se kompetentnim tumačem slavenskog simfonizma, a i sentimenta – kad je na bis udario u žice tugaljivog e-mola Slavenskog plesa Antonina Dvoraka. Uostalom, nije čovjek na lijepe oči od Praške filharmonije svojedobno dobio Dvorakovu medalju, u prestižnom nizu laureata odmah nakon Rostropoviča. Lijepo je maestro Rahbari za beogradski Danas rekao da je glazba, od svih umjetnosti, najsličnija vodi koja teče kamo hoće, ne obazirući se ni na koje granice među ljudima, jezicima i kulturama.
Sve to skupa, od samog početka točno u osam, učinilo je ovu večer na Kolarcu iznimno lijepom, istinitom i pravednom.
*
A za kraj, neka barem ovdje bude zapisana izjava koju je u pauzi koncerta Ivan Tasovac dao novinarki Tanjuga, jer nekako sumnjam da će je ta državna agencija prenijeti. Na pitanje koji je po njemu bio najveći kulturni događaj 2010. u Srbiji, Tasovac je odgovorio: “Pa što mene pitate, ne znam vam ja to. Pitajte ministra kulture. On sa svog visokog mjesta vidi puno bolje i dalje nego ja, običan mali državni službenik”.
Od svih ministara, taj ga očito najviše nervira. A meni dođe toplo oko srca u blizini takvog “malog državnog službenika” kakvih kod nas, u Hrvatskoj, na direktorskim mjestima nacionalnih kulturnih institucija nema. A i u Beogradu je samo jedan. Ali kad taj najavi ostavku, Beograd se bome trese i tutnji Marš na Drinu. Ali u simfonijskoj obradi i filharmonijskoj izvedbi.
Iz Beograda ekskluzivno za Ajfelov most