U ove dvije godine rata svi smo mi djelomično umrli

A gdje ste vi bili tog jutra kada je počeo veliki rat? 

Evo moje priče… Rat je progovorio tutnjavom udaljenih eksplozija iza prozora, ali nisam u to povjerovao, mislio sam da budan sanjam. Zatim su na drugom katu u kući mojih prijatelja u okolici Kijeva zaškripala vrata nakon čega se začulo lupkanje papuča što su se spuštale niz stube.

„Počeo je rat, zatvorili su zračni prostor“ – rekla je Katja, domaćica kuće. Zračni prostor spomenula je jer sam za dva sata trebao letjeti u Vilnius na predstavljanje prijevoda svog romana. Njezin još snen glas zvučao je grubo i muški, promuklo kao u pušača. Ali zapravo je to bio zvuk životinjskog straha. Veliki pas stajao je u kuhinji ispred prozora i gledao u tamno nebo, plašljivo je lajao, slušajući zvukove raketa i vojnih zrakoplova.  

Svaki će Ukrajinac zauvijek pamtiti tmurno jutro 24. veljače 2022. godine kada je započela totalna invazija. Nekog su probudile eksplozije, nekog uznemireni pozivi rodbine, ali svatko se do najsitnijih detalja prisjeća tog trenutka. To sjećanje prožima cijeli naš život. To zajedničko iskustvo ne samo da nas čini jednim narodom, već nekom vrstom bliže, intimnije zajednice, nekime koga smatrate svojom obitelji. Jer zajedno smo proživjeli taj trenutak.

Nakon toga proživjeli smo još mnogo različitih trenutaka tjeskobe i suza, boli i ljutnje, ali upravo te prve sekunde podsjećaju me na trenutak kad se zaustavi film. Kao u 3D-u, mogu se prisjetiti svih detalja oko sebe: temperature zraka, čaše na stolu koja je ostala od jučerašnjeg druženja, kazaljki na satu iznad vrata, psećeg mirisa u sobi, hladnih pločica na podu. To je bio najvažniji trenutak u mom životu nakon kojeg je sve krenulo nizbrdo, trenutak koji je srušio sve moje planove. Možda ću isto tako snažno i duboko zapamtiti trenutak kada čujem da je rat završio. Naravno, ako ga doživim.

Od tog događaja prošle su dvije strašne godine. Što se promijenilo u nama i oko nas? Najvažnija promjena jest da smo se navikli na rat, on je (postao) dio našeg života, naše svakodnevice. To je najstrašnija promjena jer smo se aklimatizirali na nešto potpuno nenormalno, jezivo, naučili smo živjeti ne obraćajući na njega pozornost.

Kada se sada u Kijevu oglasi sirena za zračnu opasnost, gotovo nitko ne hita tražiti najbliže sklonište, ljudi bez žurbe nastavljaju obavljati svoje uobičajene poslove. Smrt je poprimila obilježja starogrčke tragedije, njome sada upravlja fatum, sudbina, na nju gotovo da i ne možeš utjecati. Može se dogoditi da ti danas projektil pogodi upravo tvoju kuću, padne upravo na kafić u kojem naručuješ kapučino, razruši kolodvor na kojem dočekuješ prijatelje. Od toga se gotovo nemoguće obraniti pa morate to prihvatiti kao svakodnevnu mogućnost. Neka bude volja Božja, kažemo mi, ateisti.

Mnogo je smrti oko nas. U proljeće 2022., kada su u moj grad počeli dovoziti prve ljesove vojnika poginulih na bojištu, svaka se smrt doživljavala kao osobna tragedija. Dok su mrtvačka kola prolazila ulicama, ljudi su na pločnicima padali na koljena, prostirali cvijeće po asfaltu, a na pogrebima su se okupljale mase. Sada na gradskom groblju postoji posebno polje vojnih grobova, nad svakim se od njih vijori ukrajinska zastava. Lijes ispraća rodbina, ljudi koji su pokojnika poznavali iz civilnog života, kao i suborci s bojišta; obično je to mala povorka. Ljudi na ulicama zastaju u znak poštovanja, ali više ne plaču i ne kleče. Općenito, lakše im je skrenuti pogled ili otrčati do najbliže trgovine kako bi izbjegli osobni susret sa smrću osobe koja je svojim životom platila naše pravo da živimo u relativno mirnom zaleđu.

Nemojte žuriti i osuđivati te ljude, oni nisu ni cinični ni bezdušni. U ove dvije godine bilo je toliko smrti, boli i tuge da su sve suze isplakane, emocije isprane, i premda šok od svake nove tragične vijesti paralizira, on brzo i prolazi.

 Jer moramo skupiti svu preostalu snagu i nastaviti živjeti. Od pretjerane količine emocija i proživljenoga lako je poludjeti. I ponekad mi se čini da smo svi već kolektivno poludjeli.

Ne pretjerujem, vjerujte mi. Evo dvije vijesti koje su obilježile današnje jutro. U Harkivu je nakon ruskog granatiranja poginula cijela obitelj, otac, majka i troje djece. Rusi su napali skladište nafte, nakon eksplozije došlo je do curenja goriva koje se slijevalo niz ulicu i zapalilo desetak obiteljskih kuća. To je pravi pakao na zemlji, ljudi su živi izgorjeli. Oca i sina vatra je zatekla u hodniku dok su pokušavali pobjeći. Majka s dvoje djece bila je u kupaonici. Najmlađem sinu Pavlu bilo je sedam mjeseci, majka ga je privijala uz prsa. Uslijed požara dijete je toliko izgorjelo da od njega nije ostalo ništa, ni jedne kosti, samo pepeo.

Može li čovjek ostati normalan kada živi u takvoj stvarnosti? I jesam li ja stvarno poludio kad mi je prva pomisao bila da bi bilo bolje da je na njih pala raketa, da su svi umrli u trenu, umjesto zastrašujuće i bolne smrti koja ih je snašla.  

Druga vijest… ukrajinskog vojnika koji se 31. siječnja vratio iz ruskog zarobljeništva gdje je dvije godine bio ponižavan i mučen, 8. je veljače na raskrižju pregazio kamion. Nakon povratka iz zatočeništva na slobodu nije se uspio vidjeti ni sa svojom kćeri, Valerijom Galkinom, koja sada kao izbjeglica živi u Lisabonu. Na svom je Instagramu napisala: “Danas je preminuo moj tata. Nije ga ubio ni rat ni metak ni dvije godine zarobljeništva. Samo je prelazio cestu i udario ga je kamion. To je apsurd. Ne vjerujem da je to stvarnost. Oprosti mi zbog svega. Čekala sam tvoj poziv kao što si mi obećao, ali više ga neću dočekati…”

Ovo nisu najstrašnije priče ovoga rata, to su tek dvije vijesti koje su objavljene jutros. Ovako izgleda naša svakodnevica već dvije godine uzastopce,  730 jutara zaredom. Svaki dan umiru civili, bespomoćni, nevini i sasvim obični ljudi koje Rusija ubija u trgovinama, na ulici, u vlastitom domu. Ali ne umiru samo slučajni civili, Rusija svaki dan ubija naše vojnike. Svijet se pomirio s idejom da je smrt vojnika nešto normalno, puka ratna statistika. Ali zar vojnici nisu ljudi, zar ih se može tek tako ubijati napavši na našu zemlju? Tko je i kada odlučio da ubijanje vojnika nije zločin?

Тim više jer se ukrajinska vojska uglavnom sastoji od civila, od ljudi koji su dobrovoljno odlučili braniti svoju zemlju ili su bili mobilizirani u okviru redovitog vojnog roka. Ti ljudi prije invazije nisu prošli redovnu vojnu obuku, radili su kao menadžeri u uredima, vozači gradskih autobusa, pizzamajstori u poznatim restoranima, bili su ljudi poput vas koji čitate ove retke.

Primjerice, moj prijatelj, Maksim Pleša, 32 godine, umjetnik, slobodnjak i hipi. Slikao je portrete ljudi na ulicama, radio na restauraciji fresaka u crkvama, tako je zarađivao za kruh. U rat je otišao kao dobrovoljac iako u životu nije imao dana vojnog iskustva. Dvaput je ranjen, zimus je preživio borbe za Bahmut. Nakon ranjavanja šalili smo se da poput mačka ima devet života. Ti dodatni životi spasili su ga više puta, ali kada rat traje svaki dan dvije godine bez prestanka, čak ni devet života nije dovoljno. Maksim je poginuo prošle godine, na pogreb su ga donijeli u zatvorenom lijesu, njega, naočitog muškarca, jer tijelo mu je bilo teško osakaćeno. Je li ubojstvo takvog vojnika zločin ili ne? 

A sada odgovorimo zajedno na pitanje koje mi često postavljaju u različitim zemljama: “Pišete li trenutno beletristiku?” Odgovor je očit.

Svakodnevno živimo u vrtlogu takvih priča da se književna fikcija jednostavno predaje pred stvarnošću. Nijedan roman ne može se mjeriti s nizom svakodnevnih priča iz života običnih Ukrajinaca. Ne pišem ništa fikcionalno i općenito ne razmišljam o književnosti kao nečemu imaginarnom, odvojenom od života.

Zašto? Zato što je danas jedina funkcija ukrajinske književnosti da svjedoči, opisuje sudbine, bilježi zločine. Kada sam pisao o Maksimu, njegova mi je obitelj zahvalila što će na taj način sjećanje na njega još malo poživjeti, što će više ljudi saznati o njegovu životu. Književnost postaje vrsta psihoterapije, pomaže nam preživjeti najveće gubitke, pružajući nadu da sve to nije uzalud, da će nas čuti.

Ovo nisu prazne riječi: tijekom rata, u uvjetima duboke ekonomske krize, naklade ukrajinskih knjiga udvostručile su se, a tiskanje i prodaja knjiga jedan je od rijetkih profitabilnih poslova u zemlji. To je paradoks, ali samo na prvi pogled, u vremenima turbulencija i neizvjesnosti ljudima je potrebna knjiga, potražnja za njome porasla je jer govori o ljudima, o onome što je ljudsko i osobno.   

Biti književnikom u ovo vrijeme časno je i izuzetno teško jer književnost danas ne služi za razonodu, ona pomaže i spašava. Iako predstavlja i određenu opasnost: ako imate veliku “papirnatu” biblioteku u svom stanu, tijekom raketnog udara vaš će dom izgorjeti znatno brže od drugih, vatrogascima će preostati manje vremena da ga spase.

No, to se ne može predvidjeti, tijekom dvije godine rata naučili smo se, kako je već rečeno, uzdati u sudbinu i fatum. Navikli smo se na smrt oko sebe i prihvatili mogućnost vlastite iznenadne smrti. Više ne reagiramo tako burno na strašne vijesti, naša emocionalna koža postala je deblja. Ili je postupno odumrla jer sa svakim danom užasa, u koji su se pretvorili naši životi, svi smo mi pomalo i polako umirali. Ono ljudsko i normalno u nama je odumiralo. Svi smo postali žrtve rata. I oni koje je rat ubio, i oni kojima je (zasada) sreća dopustila da prežive.

U dvije godine navikli smo se na rat i tragedije, počeli smo ih smatrati novim normalnim… A to je upravo ono što je najstrašnije.

 

S ukrajinskog prevela Dariya Pavlešen

Andriy Lyubka 26. 02. 2024.