Zapis uz jednu fotografiju sarajevskog groblja Lav iz godina opkoljenog Sarajeva, autor fotografije je Milomir Kovačević Strašni
Gledam ovu fotografiju iz kamere Milomira Kovačevića Strašnog. I usput se prisjećam: Otkriće groba možda je jedno od najvećih izuma čovjekovih. Prema Kur’anu (5:27. i dalje) čovjeka je, da dođe do izuma groba i mezara, podučila jedna crna krilata životinja – gurab ili gavran. Prvi ubica Kabil/Kajin digao je ruku na svoga brata Habila/Abela. Gledao je ubica kako krv umorenog brata ponire u zemlju, a onda, iznenada, oslovi ga pitanje: Šta ću ja sa ovim lijesom mrtvoga brata?! U taj čas sleti jedan gavran (gurab) i ubicu Kabila/Kajina poduči kako se mrtvo tijelo treba zakopati u zemlju, zagrnuti u onaj prah. I tako, sve od praskozorja čovječanstva, i diljem zemljinih strana koje je obilježio čovjek, grob je dio ispraćajnog i tužnog obreda, vjerskog ili svjetovnog, kako god – dio je ceremonijala kojim se ispraća mrtve na Daleki Put. To će reći – groblja su jedna velika civilizacijska tekovina. K tome, grob je i znak dostojanstva. Jer, ko nam podari ili dozvoli grob, pa makar taj bio i naš ubica, još uvijek nas štuje, brine se da naš prah pređe u miru u cjelinu Zemljinu, da u dostojanstvu uraste u cjelinu Kosmosa i u njoj nestane.
Bez riječi i sa velikim štovanjem, u tišini dostojanstva, treba stajati pred fotografijama grobalja i mezarja datiranih iz kataklizme opkoljenog Sarajeva 1992.-1995., načinjenih umjetnošću gledanja Milomira Kovačevića Strašnog i visprenošću njegovih potraga za trenucima koje su od rijeke vremena odvojili objektivi njegovih kamera.
Fotografije Milomira Kovačevića Strašnog opominju, ova napose. Ona obznanjuje: Evo u mnogim smrtima usnuloga mnoštva. Ona pokazuje: Groblje je nastalo brzo i okrutnom silom, tek ubijeni ljudi su u svježim grobovima. Ona poručuje: Brzo se ginulo u Ljeta Gospodnja 1992.-1995., zato je i ovo groblje jedna svježa cjelina, velika i prostrana, nastala sijanjem smrtnoga sjemena niz ovu zaravan. Napokon, fotografija šapće: Dugo se ginulo, zato prizorni okvir fotografije ne obuhvata grobljanske krajeve koji se gube u omaglici ovog zimskoga dana, krajeve koje će popunjavati smrtno mnoštvo koje dolazi, koje će doći. Vidimo jasno: Ovo u smrti usnulo mnoštvo pritisla je zima, svuda je ona tu i unaokolo, i u srcu živih ljudi, naravno. A iznad ovog u smrti usnulog mnoštva nema nikakve nade, samo snijeg, magla, kiša, niski oblaci – kako bi kazao Meša Selimović. Ipak, grobovi se jasno vide, jedan je kraj drugog, drugi je kraj trećeg, treći je kraj četvrtog… Svaki grob ima svoje sopstvo; pa ipak, to se sopstvo zaludu otima prahu koji će sve uskoro zaravnati i obezličiti.
Treba odlaziti na groblja i mezarja koja je uslikao veliki umjetnik Milomir Kovačević Strašni u godinama kataklizme 1992.-1995. Treba odlaziti i slušati priče mnoštva usnulog u smrti. I zamišljati prve prizore Sudnjega Dana, kad će ovo smrti predano mnoštvo biti proživljeno, kad će se pomaljati na licu Zemlje, ustajati iz svojih grobova i stresati sa sebe grobnu prašinu.
U mnoge smrti usnulo mnoštvo
Zapis uz jednu fotografiju sarajevskog groblja Lav iz godina opkoljenog Sarajeva, autor fotografije je Milomir Kovačević Strašni
Gledam ovu fotografiju iz kamere Milomira Kovačevića Strašnog. I usput se prisjećam: Otkriće groba možda je jedno od najvećih izuma čovjekovih. Prema Kur’anu (5:27. i dalje) čovjeka je, da dođe do izuma groba i mezara, podučila jedna crna krilata životinja – gurab ili gavran. Prvi ubica Kabil/Kajin digao je ruku na svoga brata Habila/Abela. Gledao je ubica kako krv umorenog brata ponire u zemlju, a onda, iznenada, oslovi ga pitanje: Šta ću ja sa ovim lijesom mrtvoga brata?! U taj čas sleti jedan gavran (gurab) i ubicu Kabila/Kajina poduči kako se mrtvo tijelo treba zakopati u zemlju, zagrnuti u onaj prah. I tako, sve od praskozorja čovječanstva, i diljem zemljinih strana koje je obilježio čovjek, grob je dio ispraćajnog i tužnog obreda, vjerskog ili svjetovnog, kako god – dio je ceremonijala kojim se ispraća mrtve na Daleki Put. To će reći – groblja su jedna velika civilizacijska tekovina. K tome, grob je i znak dostojanstva. Jer, ko nam podari ili dozvoli grob, pa makar taj bio i naš ubica, još uvijek nas štuje, brine se da naš prah pređe u miru u cjelinu Zemljinu, da u dostojanstvu uraste u cjelinu Kosmosa i u njoj nestane.
Bez riječi i sa velikim štovanjem, u tišini dostojanstva, treba stajati pred fotografijama grobalja i mezarja datiranih iz kataklizme opkoljenog Sarajeva 1992.-1995., načinjenih umjetnošću gledanja Milomira Kovačevića Strašnog i visprenošću njegovih potraga za trenucima koje su od rijeke vremena odvojili objektivi njegovih kamera.
Fotografije Milomira Kovačevića Strašnog opominju, ova napose. Ona obznanjuje: Evo u mnogim smrtima usnuloga mnoštva. Ona pokazuje: Groblje je nastalo brzo i okrutnom silom, tek ubijeni ljudi su u svježim grobovima. Ona poručuje: Brzo se ginulo u Ljeta Gospodnja 1992.-1995., zato je i ovo groblje jedna svježa cjelina, velika i prostrana, nastala sijanjem smrtnoga sjemena niz ovu zaravan. Napokon, fotografija šapće: Dugo se ginulo, zato prizorni okvir fotografije ne obuhvata grobljanske krajeve koji se gube u omaglici ovog zimskoga dana, krajeve koje će popunjavati smrtno mnoštvo koje dolazi, koje će doći. Vidimo jasno: Ovo u smrti usnulo mnoštvo pritisla je zima, svuda je ona tu i unaokolo, i u srcu živih ljudi, naravno. A iznad ovog u smrti usnulog mnoštva nema nikakve nade, samo snijeg, magla, kiša, niski oblaci – kako bi kazao Meša Selimović. Ipak, grobovi se jasno vide, jedan je kraj drugog, drugi je kraj trećeg, treći je kraj četvrtog… Svaki grob ima svoje sopstvo; pa ipak, to se sopstvo zaludu otima prahu koji će sve uskoro zaravnati i obezličiti.
Treba odlaziti na groblja i mezarja koja je uslikao veliki umjetnik Milomir Kovačević Strašni u godinama kataklizme 1992.-1995. Treba odlaziti i slušati priče mnoštva usnulog u smrti. I zamišljati prve prizore Sudnjega Dana, kad će ovo smrti predano mnoštvo biti proživljeno, kad će se pomaljati na licu Zemlje, ustajati iz svojih grobova i stresati sa sebe grobnu prašinu.
(Zapisano u ponedjeljak, 15. augusta 2016.)
ivanlovrenovic.com