Nema boljeg mjesta za strepnju pred novim ratom od mjesta koje je svoj rat već doživjelo, proživjelo i preživjelo. Europa i Balkan, Hrvatska i Zagreb, Bosna i Bihać – tu gdje sam – kao da gledam rusko-ukrajinski ratni film iz prvog reda i ne mogu mu se oduprijeti, topi se prostor između filmskog platna i partera, film me usisava i postaje moja zbilja.
* * *
Prvoga dana rata u Ukrajini bio sam u Zagrebu. Cjelodnevno opsesivno-kompulzivno praćenje vijesti iz Ukrajine prekinuo sam tek predvečer kad sam krenuo prema klubu Močvara, gdje se imalo odviti muzičko-razgovorno predstavljanje novog albuma čačansko-beogradske braće Teofilović, Element, nedavno objavljenog u Zagrebu.
Nemalo se ljudi okupilo, ali vlada topla, gotovo obiteljska atmosfera. Braća dvoglasno odgovaraju na pitanja koja im postavljamo Emir Fulurija, Miljenko Jergović, Dubravko Jagatić i ja, no svako malo i zapjevaju.
Miljenko skreće pažnju na započeti rat, ali i svi mi drugi osjećamo strepnju i ne možemo umaći paradoksu, srazu anđeoske ljepote bratskog pjeva Teofilovića i krvavih vijesti koje su nam tog dana zagadile misli.
Mene je najviše razgalila, jer me je najviše iznenadila, njihova izvedba slovenske narodne pjesme „Lipa zelenela je“, što je bio njihov odgovor na moje pitanje namjeravaju li u svoj repertoar uključiti i neke pjesme koje nisu iz naših južnih krajeva (Makedonije, Kosova, Jugozapadne Srbije, Bosne i Dalmacije), recimo, iz Slovenije i Međimurja.
Lipa zelenela je tam v dišečem gaju, s cvetjem me posipala, d’jal sem, da sem v raju. Veje raztezavala k nebu je visoko, meni pa je do srca segala globoko.
Baš tako: ova „Lipa“ pružila je svoje grane visoko u nebo, ali je također dosegnula dubinu mog srca. Melodija prvih stihova podsjetila me je na jednu drugu pjesmu koju Teofilovići redovno pjevaju, dalmatinsku „Zaspalo je siroče“, ali muzikologija mi nije omela doživljaj – bila je to unikatna pjesma u unikatnom momentu.
* * *
A drugi dan i nekoliko narednih dana rata u Ukrajini proveo sam u Krajini. U Bihaćkoj krajini, u Bihaću, gdje je posljednji rat bio veoma okrutan i njegove su posljedice još uvijek vidljive, čujne i opipljive. – Trideset godina nakon što se izrodio, taj rat je još uvijek živahan. Ustvari, u najboljim je godinama: nije više dijete kojemu treba stalna skrb, nije više ćudljiv i nepredvidiv mladić, neće tako skoro postati nemoćan starac. Zreo je, stabilan, brine sam o sebi, ne namjerava nikuda otići. Spremno prihvaća rat u Ukrajini i živi s njim, štoviše, taj suživot daje mu dodatnu snagu.
Zato ponavljam: nema boljeg mjesta za strepnju pred novim ratom od mjesta koje je svoj rat već doživjelo i proživjelo. Je li ga preživjelo? Ako grad čine ljudi, živi i mrtvi, koji održavaju njegov „duh“ – ono što taj grad kontinuirano rekreira i što ga čini, kao prvo, gradom, a onda specifičnim u odnosu na druge gradove – Bihać je preživio, opstao je.
No, ako „preživjeti“ znači prevladati, pregorjeti – odgovor je niječan. Rat se u Bihaću i Bihaćkoj krajini još uvijek preživa. Koincidiranje početka rusko-ukrajinskog rata i tridesete obljetnice početka našeg rata samo odmaže, i produžava taj proces na neodređeno vrijeme, ako uopće ima nade da mu ima kraja.
* * *
Atmosfera u Bihaću asocirala me je na onu 1991. i 1992. godine. Čudnovata kombinacija duboke zabrinutosti – one koja se uvlači u sve, nijemo rovareći – i lakomislenih nada koje se začas mogu raskrinkati kao puko samozavaravanje.
Nakon što je rat prošao kroz Sloveniju, poharao Hrvatsku i počeo nagrizati Bosnu i Hercegovinu, u proljeće 1992. u Bihaću su se mnogi još uvijek nerazumno nadali da će rat zaobići naš grad ili se zaustaviti na prilaznim cestama i okolnim brdima prije nego što navali. Nadali se i dok je gorjela Bosanska Krupa, na pola sata vožnje od Bihaća.
Silovitost i bešćutnost agresorske ruske vojske, iznenađenost Ukrajinaca onim što se dugo pripremalo, kaos na terenu i još veći u medijima, slike mrtvih na ulicama i svjedočanstva očaja živih u podrumima, neuvjerljivi izrazi sućuti svjetskih moćnika i gospodarâ ratova, uvjerljivi izrazi solidarnosti običnog svijeta… Sve nam je to dobro poznato. I Vladimir Putin, dok cinično obrazlaže „specijalnu vojnu operaciju“ kao nužnu, izgleda mi kao da se narodu i svijetu obraća u programu neke od jugoslavenskih televizija 1991. i 1992.
Kao i onomad, u našoj kući, kod mame, televizor je upaljen cijeli dan. Vijesti se vrte ukrug i tek svakih nekoliko sati pojavi se neka nova vijest, kap-dvije goriva za neumornu mašinu. Nije bolje ni u štampi koju, po običaju, kupujem na kile. Zaboraviti rat na istoku Europe, makar na čas, nemoguće je. A nisam siguran ni da bih to želio.
* * *
Rat onaj i rat ovaj provijavaju kroz svaki privatni razgovor i kroz svaki javni govor.
Na proslavi Dana Grada Bihaća, 26. februara, dodijelila se priznanja mnogim vrijednim, što mlađim, što starijim kulturnim i društvenim radnicima te znanstvenicima, među njima i ponajznačajnijem Bišćaninu, turkologu i prevodiocu Ekremu Čauševiću. Ali kao i svake godine, priznanja su se dodjeljivala i ličnostima koje su se istaknule u trideset godina starom ratu, a i tri dana star rat, onaj u Ukrajini, bio je prisutan u dvorani bihaćkog Kulturnog centra.
Tako bje i na dvjema priredbama koje su, u Muzeju Prvog zasjedanja AVNOJ-a, organizirali mahom mlađi povjesničari i historiografski entuzijasti iz udruženja Naša Krajina – naša baština i Veritas historiae. Kako na promociji knjige bihaćkog povjesničara Franje Jurića, Stopama povijesti Bišća, koju je uobličio tipograf i dizajner Almir Ami Kurtović, tako i na predavanju zagrebačkog povjesničara Damira Stanića o Bihaćkoj kapetaniji u 16. stoljeću, referiralo se na rat 1992.–1995. i rat 2022.
Naumpada mi ono Sidranovo (i Kusturičino) pitanje iz Oca na službenom putu: „Hoće li sunce u ovom gradu ikad zasjati kako treba!?“ Ako je historia magistra vitae, onda se ne možemo nadati tome, jer ni kulturna povijest Bihaća i Bihaćke krajine, ni povijest svakodnevice od Japoda do današnjih migranata ne bi se mogle napisati izvan okvira vojno-političke historije, bez ratova, nasilja i neželjenih seoba stanovništva.
Naš je kraj natopljen poviješću. O događajima od prije sto, dvjesto, četiristo ili sedamsto godina priča se kao da su bili jučer. Zato nije iznenađujuće da nam je i godina 1992. – godina koja se vraća, da parafraziram naslov one knjige Slavka Goldsteina o godini 1941. I zato nije čudo da nas rat u Ukrajini tako i toliko pogađa. Kao da je u Bosanskoj Krupi.
* * *
Prijatelji. Većina su i ratni drugovi. Je li to posebna vrsta prijateljstva ili se može podvesti pod jednu od Aristotelovih odredbi: prijateljstvo radi užitka, prijateljstvo radi koristi i savršeno prijateljstvo kao prijateljstvo radi dobra? O tome razmišljam tek kasnije. Dok sam s njima, samo drugujemo i prijateljujemo.
Ida i Hari: rijeke važnih tema koje se ne mogu obuzdati, pa na neke bitne teme dolazimo tek u sitni sat, na Harijevu noviju poeziju, spremnu za objavljivanje, i plan za novi maštoviti performans. S Asmirom u komšiluku, u Riveru: tabirimo muke po obrazovanju i kulturi, ali ne fali nam ni stvari koje preskaču preko mukâ i raspiruju optimizam. Kod Dade u ateljeu: novi radovi, jednako dobri kao i oni raniji, i priprema dviju novih izložbi u dva tjedna, jedne u zagrebačkim Atelijerima Žitnjak, a druge uobnovljenoj bihaćkoj galeriji Una.Irfo i njegovi suradnici u kulturno-društvenom centru KRAK: oživljeni prostor umrle tvornice Kombiteks u Hatincu, koji bi se sasvim dobro uklopio i u neki njujorški, berlinski ili tokijski kvart.
Toliko dobrih stvari, svježih ideja, pozitivne energije. U nekoj drugoj sredini to bi stvaralo čuda, a ovdje je, čini mi se, čudo da toga uopće ima, jer dok se drugdje kreće iz plusa ili barem od nule, ovdje se svatko kome je stalo do kulturne nadgradnje mora izboriti za nulu i tek onda vidjeti kako dalje.
Večer nakon promocije knjige, u Paviljonu sa Franjom, Dadom, Ivanom, Markom, Amijem, Lejlom, Husom i Ekremom. Da netko popiše tko smo, odakle smo i čime se bavimo, postavilo bi se pitanje tko nas to sastavi. Naravno, zanemarimo li da smo u Bihaću i radi Bihaća. A jutro nakon toga, u Podroomu, kod Dine, sa Sanelom, Mensurom, Šejlom, Suzanom i Murisom, šulkolegama iz famozne gimnazijske maturantske generacije ’92./’93. Nije da ne tjeramo šegu i da se ne smijemo, ali svako malo, eglenisanje se navraća na rat, onaj naš. Bile su to ipak najbolje godine naših života, kao i najgore.
* * *
Nekoliko mjeseci prije odlaska u Bihać i u Bihaću čitao sam poeziju velikog irskog pjesnika Patricka Kavanagha. Točnije, borio se s njom, zbog njezine slojevitosti i mog nedostatnog engleskog, ali sam u toj borbi i uživao.
U njegovim Sabranim pjesmama – koje mi je, kao i mnoge druge ranije neotkrivene i dragocjene knjige, poklonio moj kanadski prijatelj Michael George – na jednu sam se pjesmu stalno vraćao, a to je pjesma „Beyond the Headlines“, koju je Kavanagh napisao u Dublinu 1943. godine. Nije mi dala mira, takva irska i engleska, pa sam je prepjevao na naš jezik, pazeći na izvorni ritam i rimu, ali čitajući je sa svoga gledišta, ratnog. Evo što sam otkrio iza naslovâ o ratu u Ukrajini:
Vidjeh tad let gusaka divljih k Mariupolju, u jasnom jatu V-stila, i znadoh tad: taj let izmara ratna krila, a laž gubi bitku od misli dobrih, življih.
Ni strah, ni smrt – kažem duši to. Metežno doba tek je zveket prazne kante, jer ti sudiš nam, dušo, komandante. Tek oni Bogu vraćeni spašeni su.
Možda bi za bolje razumijevanje ove Kavanaghove pjesme bilo važno to da se „divljim guskama“ (wild geese) u Iraca naziva one irske vojnike koji su se od sedamnaestog stoljeća nadalje borili u raznim ratovima na strani francuskih, austrijskih, španjolskih, poljskih i ruskih armija, ali ja sam tu notu sasvim utišao u prepjevu. Moje divlje guske su ptice koje zamasima svojih krila mogu razmahati razne metafore i alegorije.
Budući da je riječ o prepjevu, a ne o prijevodu, moje divlje guske 2022. godine lete u ukrajinski Mariupolj, a ne u irski Inchicore kao Kavanghove divlje guske 1943. godine. Što mi se pritom dalje slučilo neka svatko dalje imaginira na svoj način, iz svoje perspektive, jer ta pjesma zapravo nije više ni Kavanaghova, ni moja.
Međutim, ipak bih dodao nešto (o) ovoj pjesmi. Već u prvom čitanju, a osobito kad sam je prenosio u hrvatski jezik, zadnji stih podsjetio me je na završne stihove pjesme „Čovek sa mesecom u očima“ Đorđa Balaševića, koja mi je od 1993. godine najdraža, ako je to prava riječ, a svakako najpotresnija ratna i antiratna pjesma koju sam ikad pjevanu čuo:
Ne znaš ti, nema oslobođenih, svaku tišinu mi granata prošara. Spašen je taj prvi pogođeni, a svi su drugi večni taoci košmara.
Rekoh: najdraža, najpotresnija. A rekao bih i da je najtočnija, jer u ovoj strofi Balašević točno opisuje ono što sâm nisam nikad umio opisati, a što me prati ravno trideset godina, od 19. lipnja 1992. godine, onog dana kada sam u Bihaću preživio smrt.
Kavanaghov je stih daleki odjek toga: Only they who fly home to God have flown at all. Samo oni koji se utječu Bogu utekli su skroz. Ili, rečeno na divljiji, guščji način: samo oni koji lete natrag k Bogu uspjet će posve odletjeti.
* * *
Baveći se Kavanaghovim guskama, sjetih se da su guske imale određenu ulogu i u povijesti Bihaća. Dok su Rim guske spasile, Bihać su, izgleda, uništile, odnosno doprinijele jednom od njegovih uništavanja.
Riječ je o legendi kojom se, uz čvrste fakte, objašnjavalo osmanlijsko osvajanje dotad habsburško-hrvatskog Bihaća 1592. godine. U kultnoj knjizi Bihać i Bihaćka krajina, objavljenoj 1890., Radoslav Lopašić to je opisao ovako:
„Pisci, koji su o dogadjajih ovoga doba u Hrvatskoj što zabilježili, kao što su: Ištvanfy, Megiser, Valvasor, pripoviedaju kao o nekom čudu, kako je god. 1587. doletjelo nad Bihać neizmjerno jato divljih gusaka i pataka, tako, da se njimi sva Una napunila i obližnja sela pokrila. Medju pticami nasta ljuti boj i pokolj, te ih je mnogo tisuća zaglavilo. Gladno žiteljstvo u Bišću dobije tako mukte dobre hrane, dok iza nekoliko dana na jednom dignu se i guske i patke u jedan mah poput oblaka u vis i odlete bez traga. Ovo se tumačilo kao neko zlo i da će Bihać do skoro pasti. Po svoj prilici, da su kobne guske i patke bile i ponešto krive, da se iza toga opet, kao što g. 1578. stalo razmišljati i razpravljati kod krajiške uprave o napustu Bišća, dok konačno ne prevlada struja, da se Bihać i nadalje brani i stara tvrdja i pored žestokih turskih navala ne napusti.“
* * *
Ne mogu se pohvaliti da sam načitan ukrajinske literature. Izuzev Tarasa Ševčenka i Gogolja (kojega svojataju Ukrajinci i Rusi), nisam čitao gotovo ništa ukrajinsko. Ali mogu reći da sam se naslušao ukrajinske muzike, prije svega ukrajinskih narodnih pjesama u sovjetskim i američkim izdanjima. Opterećen ukrajinskom žalošću, izvukao sam ih iz svoje fonoteke i slušao ih, ne bi li mi razblažile gorke vijesti.
Za uho mi je zapela jedna pjesma koja mi se i ranije sviđala, ali mi je sada, kad sam pronašao i izučio stihove, zazvučala drugačije i važnije. I zbog Kavanagha, i zbog ornitološko-militarističkih razloga. Чуєш, брате мій, „Čuješ, brate moj“, koju se naziva i Журавлі, „Ždralovi“:
Nisu divlje guske, nego su ždralovi, ali poletjeli su u istom smjeru.
* * *
Kada se nekome sve povezuje i spaja ili mu se pojavljuje previše „slučajnosti koje ne mogu biti samo slučajnosti“, to može biti znak određenog psihičkog poremećaja. Ali zapisat ću još nešto, pa neka svatko primi to kako hoće.
Kad sam odslušao sve svoje ukrajinske narodne pjesme, i to nekoliko puta, zavrtio sam na Youtubeu nešto modernije ukrajinske muzike, uglavnom iz sovjetskog perioda. I na što sam naletio? Evo, opet na divlje guske:
Odletjele divlje guske, odletjele u nedjeljni dažd…
Pjesma Ой летіли дикі гуси nije narodna; stihove je 1969. napisao Jurij Ribčinski, a uglazbio ih je 1972. Igor Poklad. Ali narodnom je, rekao bih, postala jer, vidim i čujem, pjevali su je mnogi u raznim prilikama. Meni se najviše dopala izvedba Nine Matvijenko iz 1979. godine, koja kao da je ispala iz onodobnog krapinskog Festivala kajkavskih popevki ili ilidžanskog Festivala narodne muzike. Pjesma je, očito, u Ukrajini i drugim zemljama bivšeg SSSR-a bila i ostala popularna, a meni je postala, takoreći, hit.
* * *
Sedmicu dana nakon zagrebačkog nastupa braće Teofilović i početka rusko-ukrajinskog rata – opet u Zagrebu – istražujem onu slovensku „Lipu“, jer me pomiluje barem jednom dnevno, pa bi bio red da je izbliza promotrim.
Probijam se, koristeći se raznim pomagalima, kroz šumu informacija i na prvom proplanku nalazim da „Lipa“ nije narodna pjesma, nego je te stihove napisao slovenski pisac, kompozitor i političar Miroslav Vilhar (1818.–1871.), a uglazbio ih je Davorin Jenko (1835.–1914.), skladatelj slovenski, ali i srpski, jer je, poslije Beča, radio u Pančevu i Beogradu, gdje je, među ostalim, u sklopu kazališne predstave „Markova sablja“ uglazbio pjesmu Jovana Đorđevića „Bože pravde“, koja je postala, a i danas je srpska himna. (Nije li interesantno, u kontekstu naših jugoslavensko-postjugoslavenskih historija, to da je himnu Srbije komponirao Slovenac te da je hrvatsku himnu „Lijepa naša“ komponirao Srbin, Josif Runjanin?)
A onda nailazim na članak slovenske novinarke Ane Svenšek, u kojem ona izvještava o koncertu ljubljanskog Akademskog pevskog zbora 12. prosinca 2021., kojim je obilježena osamdeseta obljetnica najvažnijeg koncerta tog zbora, onog održanog 12. prosinca 1941., u vrijeme talijansko-fašističke okupacije. Na tom zadnjem koncertu prije raspuštanja zbora, pred publikom koju su velikim dijelom okupili aktivisti Osvobodilne fronte, otpjevana je i „Lipa“, a Bogo Gorjan, tadašnji đak, kasnije je zapisao:
„Koncert je potekal v čudovitem vzdušju, ljudje so bili ganjeni in navdušeni. Vsaka pesem je bila pospremljena z mogočnim aplavzom. Dokler ni na koncu zbor zapel ‘Lipa zelenela je’. Takrat je v dvorani zavladala neverjetna tišina. Ljudje so ob zvokih te pesmi dobili solze v oči, molčali so vse do konca. Ko je zbor končal to pesem, je sledil ganjen aplavz in pozdrav. Vse skupaj je izzvenelo v mogočno slovensko politično, uporniško in kulturno manifestacijo ter istočasno demonstracijo proti italijanski okupaciji. Šele pozneje smo se zavedali, da je bila to kot poslovilna pesem pred kulturnim molkom.“
Ta je izvedba, nasreću, skrivećki snimljena, pa se može i danas poslušati. Slušam je, zamišljam onu naelektriziranu dvoranu i one Ljubljančane i Ljubljančanke nabujalih srca i očiju punih suza te se ježim kao što sam se ježio slušajući Teofiloviće 24. veljače 2022.
Spavaj, spavaj, ljubica, večno ne boš spala, nova pomlad zelena nov bo cvet pognala. Zopet bodo ptičice, ptičice vesele pesmi nam prepevale, pesmi žvrgolele.
Ne znam je li pjesnik Vilhar htio u lijepe slike utkati ikakvu alegoriju. Znam, pak, da pjesme imaju vlastitu sudbinu, mimo pjesnika i pjevača. Tako je jedna nježna, benigna, pastoralna pjesma, u samo nekoliko minuta 1941. godine, postala borbena pjesma. Tako se i meni, u samo nekoliko dana 2022. godine, u strepnji pred ratom i čežnji za mirom, „Lipa“ pretvorila u borbenu miroljubivu pjesmu – odletjela iz Ljubljane i Zagreba, preko Čačka i Beograda, u Krajinu i Ukrajinu, skupa sa ždralovima i divljim guskama. – Rat je neizbježan.
U Krajini
Nema boljeg mjesta za strepnju pred novim ratom od mjesta koje je svoj rat već doživjelo, proživjelo i preživjelo. Europa i Balkan, Hrvatska i Zagreb, Bosna i Bihać – tu gdje sam – kao da gledam rusko-ukrajinski ratni film iz prvog reda i ne mogu mu se oduprijeti, topi se prostor između filmskog platna i partera, film me usisava i postaje moja zbilja.
* * *
Prvoga dana rata u Ukrajini bio sam u Zagrebu. Cjelodnevno opsesivno-kompulzivno praćenje vijesti iz Ukrajine prekinuo sam tek predvečer kad sam krenuo prema klubu Močvara, gdje se imalo odviti muzičko-razgovorno predstavljanje novog albuma čačansko-beogradske braće Teofilović, Element, nedavno objavljenog u Zagrebu.
Nemalo se ljudi okupilo, ali vlada topla, gotovo obiteljska atmosfera. Braća dvoglasno odgovaraju na pitanja koja im postavljamo Emir Fulurija, Miljenko Jergović, Dubravko Jagatić i ja, no svako malo i zapjevaju.
Miljenko skreće pažnju na započeti rat, ali i svi mi drugi osjećamo strepnju i ne možemo umaći paradoksu, srazu anđeoske ljepote bratskog pjeva Teofilovića i krvavih vijesti koje su nam tog dana zagadile misli.
Mene je najviše razgalila, jer me je najviše iznenadila, njihova izvedba slovenske narodne pjesme „Lipa zelenela je“, što je bio njihov odgovor na moje pitanje namjeravaju li u svoj repertoar uključiti i neke pjesme koje nisu iz naših južnih krajeva (Makedonije, Kosova, Jugozapadne Srbije, Bosne i Dalmacije), recimo, iz Slovenije i Međimurja.
Lipa zelenela je tam v dišečem gaju,
s cvetjem me posipala, d’jal sem, da sem v raju.
Veje raztezavala k nebu je visoko,
meni pa je do srca segala globoko.
Baš tako: ova „Lipa“ pružila je svoje grane visoko u nebo, ali je također dosegnula dubinu mog srca. Melodija prvih stihova podsjetila me je na jednu drugu pjesmu koju Teofilovići redovno pjevaju, dalmatinsku „Zaspalo je siroče“, ali muzikologija mi nije omela doživljaj – bila je to unikatna pjesma u unikatnom momentu.
* * *
A drugi dan i nekoliko narednih dana rata u Ukrajini proveo sam u Krajini. U Bihaćkoj krajini, u Bihaću, gdje je posljednji rat bio veoma okrutan i njegove su posljedice još uvijek vidljive, čujne i opipljive. – Trideset godina nakon što se izrodio, taj rat je još uvijek živahan. Ustvari, u najboljim je godinama: nije više dijete kojemu treba stalna skrb, nije više ćudljiv i nepredvidiv mladić, neće tako skoro postati nemoćan starac. Zreo je, stabilan, brine sam o sebi, ne namjerava nikuda otići. Spremno prihvaća rat u Ukrajini i živi s njim, štoviše, taj suživot daje mu dodatnu snagu.
Zato ponavljam: nema boljeg mjesta za strepnju pred novim ratom od mjesta koje je svoj rat već doživjelo i proživjelo. Je li ga preživjelo? Ako grad čine ljudi, živi i mrtvi, koji održavaju njegov „duh“ – ono što taj grad kontinuirano rekreira i što ga čini, kao prvo, gradom, a onda specifičnim u odnosu na druge gradove – Bihać je preživio, opstao je.
No, ako „preživjeti“ znači prevladati, pregorjeti – odgovor je niječan. Rat se u Bihaću i Bihaćkoj krajini još uvijek preživa. Koincidiranje početka rusko-ukrajinskog rata i tridesete obljetnice početka našeg rata samo odmaže, i produžava taj proces na neodređeno vrijeme, ako uopće ima nade da mu ima kraja.
* * *
Atmosfera u Bihaću asocirala me je na onu 1991. i 1992. godine. Čudnovata kombinacija duboke zabrinutosti – one koja se uvlači u sve, nijemo rovareći – i lakomislenih nada koje se začas mogu raskrinkati kao puko samozavaravanje.
Nakon što je rat prošao kroz Sloveniju, poharao Hrvatsku i počeo nagrizati Bosnu i Hercegovinu, u proljeće 1992. u Bihaću su se mnogi još uvijek nerazumno nadali da će rat zaobići naš grad ili se zaustaviti na prilaznim cestama i okolnim brdima prije nego što navali. Nadali se i dok je gorjela Bosanska Krupa, na pola sata vožnje od Bihaća.
Silovitost i bešćutnost agresorske ruske vojske, iznenađenost Ukrajinaca onim što se dugo pripremalo, kaos na terenu i još veći u medijima, slike mrtvih na ulicama i svjedočanstva očaja živih u podrumima, neuvjerljivi izrazi sućuti svjetskih moćnika i gospodarâ ratova, uvjerljivi izrazi solidarnosti običnog svijeta… Sve nam je to dobro poznato. I Vladimir Putin, dok cinično obrazlaže „specijalnu vojnu operaciju“ kao nužnu, izgleda mi kao da se narodu i svijetu obraća u programu neke od jugoslavenskih televizija 1991. i 1992.
Kao i onomad, u našoj kući, kod mame, televizor je upaljen cijeli dan. Vijesti se vrte ukrug i tek svakih nekoliko sati pojavi se neka nova vijest, kap-dvije goriva za neumornu mašinu. Nije bolje ni u štampi koju, po običaju, kupujem na kile. Zaboraviti rat na istoku Europe, makar na čas, nemoguće je. A nisam siguran ni da bih to želio.
* * *
Rat onaj i rat ovaj provijavaju kroz svaki privatni razgovor i kroz svaki javni govor.
Na proslavi Dana Grada Bihaća, 26. februara, dodijelila se priznanja mnogim vrijednim, što mlađim, što starijim kulturnim i društvenim radnicima te znanstvenicima, među njima i ponajznačajnijem Bišćaninu, turkologu i prevodiocu Ekremu Čauševiću. Ali kao i svake godine, priznanja su se dodjeljivala i ličnostima koje su se istaknule u trideset godina starom ratu, a i tri dana star rat, onaj u Ukrajini, bio je prisutan u dvorani bihaćkog Kulturnog centra.
Tako bje i na dvjema priredbama koje su, u Muzeju Prvog zasjedanja AVNOJ-a, organizirali mahom mlađi povjesničari i historiografski entuzijasti iz udruženja Naša Krajina – naša baština i Veritas historiae. Kako na promociji knjige bihaćkog povjesničara Franje Jurića, Stopama povijesti Bišća, koju je uobličio tipograf i dizajner Almir Ami Kurtović, tako i na predavanju zagrebačkog povjesničara Damira Stanića o Bihaćkoj kapetaniji u 16. stoljeću, referiralo se na rat 1992.–1995. i rat 2022.
Naumpada mi ono Sidranovo (i Kusturičino) pitanje iz Oca na službenom putu: „Hoće li sunce u ovom gradu ikad zasjati kako treba!?“ Ako je historia magistra vitae, onda se ne možemo nadati tome, jer ni kulturna povijest Bihaća i Bihaćke krajine, ni povijest svakodnevice od Japoda do današnjih migranata ne bi se mogle napisati izvan okvira vojno-političke historije, bez ratova, nasilja i neželjenih seoba stanovništva.
Naš je kraj natopljen poviješću. O događajima od prije sto, dvjesto, četiristo ili sedamsto godina priča se kao da su bili jučer. Zato nije iznenađujuće da nam je i godina 1992. – godina koja se vraća, da parafraziram naslov one knjige Slavka Goldsteina o godini 1941. I zato nije čudo da nas rat u Ukrajini tako i toliko pogađa. Kao da je u Bosanskoj Krupi.
* * *
Prijatelji. Većina su i ratni drugovi. Je li to posebna vrsta prijateljstva ili se može podvesti pod jednu od Aristotelovih odredbi: prijateljstvo radi užitka, prijateljstvo radi koristi i savršeno prijateljstvo kao prijateljstvo radi dobra? O tome razmišljam tek kasnije. Dok sam s njima, samo drugujemo i prijateljujemo.
Ida i Hari: rijeke važnih tema koje se ne mogu obuzdati, pa na neke bitne teme dolazimo tek u sitni sat, na Harijevu noviju poeziju, spremnu za objavljivanje, i plan za novi maštoviti performans. S Asmirom u komšiluku, u Riveru: tabirimo muke po obrazovanju i kulturi, ali ne fali nam ni stvari koje preskaču preko mukâ i raspiruju optimizam. Kod Dade u ateljeu: novi radovi, jednako dobri kao i oni raniji, i priprema dviju novih izložbi u dva tjedna, jedne u zagrebačkim Atelijerima Žitnjak, a druge u obnovljenoj bihaćkoj galeriji Una. Irfo i njegovi suradnici u kulturno-društvenom centru KRAK: oživljeni prostor umrle tvornice Kombiteks u Hatincu, koji bi se sasvim dobro uklopio i u neki njujorški, berlinski ili tokijski kvart.
Toliko dobrih stvari, svježih ideja, pozitivne energije. U nekoj drugoj sredini to bi stvaralo čuda, a ovdje je, čini mi se, čudo da toga uopće ima, jer dok se drugdje kreće iz plusa ili barem od nule, ovdje se svatko kome je stalo do kulturne nadgradnje mora izboriti za nulu i tek onda vidjeti kako dalje.
Večer nakon promocije knjige, u Paviljonu sa Franjom, Dadom, Ivanom, Markom, Amijem, Lejlom, Husom i Ekremom. Da netko popiše tko smo, odakle smo i čime se bavimo, postavilo bi se pitanje tko nas to sastavi. Naravno, zanemarimo li da smo u Bihaću i radi Bihaća. A jutro nakon toga, u Podroomu, kod Dine, sa Sanelom, Mensurom, Šejlom, Suzanom i Murisom, šulkolegama iz famozne gimnazijske maturantske generacije ’92./’93. Nije da ne tjeramo šegu i da se ne smijemo, ali svako malo, eglenisanje se navraća na rat, onaj naš. Bile su to ipak najbolje godine naših života, kao i najgore.
* * *
Nekoliko mjeseci prije odlaska u Bihać i u Bihaću čitao sam poeziju velikog irskog pjesnika Patricka Kavanagha. Točnije, borio se s njom, zbog njezine slojevitosti i mog nedostatnog engleskog, ali sam u toj borbi i uživao.
U njegovim Sabranim pjesmama – koje mi je, kao i mnoge druge ranije neotkrivene i dragocjene knjige, poklonio moj kanadski prijatelj Michael George – na jednu sam se pjesmu stalno vraćao, a to je pjesma „Beyond the Headlines“, koju je Kavanagh napisao u Dublinu 1943. godine. Nije mi dala mira, takva irska i engleska, pa sam je prepjevao na naš jezik, pazeći na izvorni ritam i rimu, ali čitajući je sa svoga gledišta, ratnog. Evo što sam otkrio iza naslovâ o ratu u Ukrajini:
Vidjeh tad let gusaka divljih
k Mariupolju, u jasnom jatu V-stila,
i znadoh tad: taj let izmara ratna krila,
a laž gubi bitku od misli dobrih, življih.
Ni strah, ni smrt – kažem duši to.
Metežno doba tek je zveket prazne kante,
jer ti sudiš nam, dušo, komandante.
Tek oni Bogu vraćeni spašeni su.
Možda bi za bolje razumijevanje ove Kavanaghove pjesme bilo važno to da se „divljim guskama“ (wild geese) u Iraca naziva one irske vojnike koji su se od sedamnaestog stoljeća nadalje borili u raznim ratovima na strani francuskih, austrijskih, španjolskih, poljskih i ruskih armija, ali ja sam tu notu sasvim utišao u prepjevu. Moje divlje guske su ptice koje zamasima svojih krila mogu razmahati razne metafore i alegorije.
Budući da je riječ o prepjevu, a ne o prijevodu, moje divlje guske 2022. godine lete u ukrajinski Mariupolj, a ne u irski Inchicore kao Kavanghove divlje guske 1943. godine. Što mi se pritom dalje slučilo neka svatko dalje imaginira na svoj način, iz svoje perspektive, jer ta pjesma zapravo nije više ni Kavanaghova, ni moja.
Međutim, ipak bih dodao nešto (o) ovoj pjesmi. Već u prvom čitanju, a osobito kad sam je prenosio u hrvatski jezik, zadnji stih podsjetio me je na završne stihove pjesme „Čovek sa mesecom u očima“ Đorđa Balaševića, koja mi je od 1993. godine najdraža, ako je to prava riječ, a svakako najpotresnija ratna i antiratna pjesma koju sam ikad pjevanu čuo:
Ne znaš ti, nema oslobođenih,
svaku tišinu mi granata prošara.
Spašen je taj prvi pogođeni,
a svi su drugi večni taoci košmara.
Rekoh: najdraža, najpotresnija. A rekao bih i da je najtočnija, jer u ovoj strofi Balašević točno opisuje ono što sâm nisam nikad umio opisati, a što me prati ravno trideset godina, od 19. lipnja 1992. godine, onog dana kada sam u Bihaću preživio smrt.
Kavanaghov je stih daleki odjek toga: Only they who fly home to God have flown at all. Samo oni koji se utječu Bogu utekli su skroz. Ili, rečeno na divljiji, guščji način: samo oni koji lete natrag k Bogu uspjet će posve odletjeti.
* * *
Baveći se Kavanaghovim guskama, sjetih se da su guske imale određenu ulogu i u povijesti Bihaća. Dok su Rim guske spasile, Bihać su, izgleda, uništile, odnosno doprinijele jednom od njegovih uništavanja.
Riječ je o legendi kojom se, uz čvrste fakte, objašnjavalo osmanlijsko osvajanje dotad habsburško-hrvatskog Bihaća 1592. godine. U kultnoj knjizi Bihać i Bihaćka krajina, objavljenoj 1890., Radoslav Lopašić to je opisao ovako:
„Pisci, koji su o dogadjajih ovoga doba u Hrvatskoj što zabilježili, kao što su: Ištvanfy, Megiser, Valvasor, pripoviedaju kao o nekom čudu, kako je god. 1587. doletjelo nad Bihać neizmjerno jato divljih gusaka i pataka, tako, da se njimi sva Una napunila i obližnja sela pokrila. Medju pticami nasta ljuti boj i pokolj, te ih je mnogo tisuća zaglavilo. Gladno žiteljstvo u Bišću dobije tako mukte dobre hrane, dok iza nekoliko dana na jednom dignu se i guske i patke u jedan mah poput oblaka u vis i odlete bez traga. Ovo se tumačilo kao neko zlo i da će Bihać do skoro pasti. Po svoj prilici, da su kobne guske i patke bile i ponešto krive, da se iza toga opet, kao što g. 1578. stalo razmišljati i razpravljati kod krajiške uprave o napustu Bišća, dok konačno ne prevlada struja, da se Bihać i nadalje brani i stara tvrdja i pored žestokih turskih navala ne napusti.“
* * *
Ne mogu se pohvaliti da sam načitan ukrajinske literature. Izuzev Tarasa Ševčenka i Gogolja (kojega svojataju Ukrajinci i Rusi), nisam čitao gotovo ništa ukrajinsko. Ali mogu reći da sam se naslušao ukrajinske muzike, prije svega ukrajinskih narodnih pjesama u sovjetskim i američkim izdanjima. Opterećen ukrajinskom žalošću, izvukao sam ih iz svoje fonoteke i slušao ih, ne bi li mi razblažile gorke vijesti.
Za uho mi je zapela jedna pjesma koja mi se i ranije sviđala, ali mi je sada, kad sam pronašao i izučio stihove, zazvučala drugačije i važnije. I zbog Kavanagha, i zbog ornitološko-militarističkih razloga. Чуєш, брате мій, „Čuješ, brate moj“, koju se naziva i Журавлі, „Ždralovi“:
Čuješ, brate moj,
dragi druže moj,
odletio sivim tragom
vrtlog ždralova.
Nisu divlje guske, nego su ždralovi, ali poletjeli su u istom smjeru.
* * *
Kada se nekome sve povezuje i spaja ili mu se pojavljuje previše „slučajnosti koje ne mogu biti samo slučajnosti“, to može biti znak određenog psihičkog poremećaja. Ali zapisat ću još nešto, pa neka svatko primi to kako hoće.
Kad sam odslušao sve svoje ukrajinske narodne pjesme, i to nekoliko puta, zavrtio sam na Youtubeu nešto modernije ukrajinske muzike, uglavnom iz sovjetskog perioda. I na što sam naletio? Evo, opet na divlje guske:
Odletjele divlje guske,
odletjele u nedjeljni dažd…
Pjesma Ой летіли дикі гуси nije narodna; stihove je 1969. napisao Jurij Ribčinski, a uglazbio ih je 1972. Igor Poklad. Ali narodnom je, rekao bih, postala jer, vidim i čujem, pjevali su je mnogi u raznim prilikama. Meni se najviše dopala izvedba Nine Matvijenko iz 1979. godine, koja kao da je ispala iz onodobnog krapinskog Festivala kajkavskih popevki ili ilidžanskog Festivala narodne muzike. Pjesma je, očito, u Ukrajini i drugim zemljama bivšeg SSSR-a bila i ostala popularna, a meni je postala, takoreći, hit.
* * *
Sedmicu dana nakon zagrebačkog nastupa braće Teofilović i početka rusko-ukrajinskog rata – opet u Zagrebu – istražujem onu slovensku „Lipu“, jer me pomiluje barem jednom dnevno, pa bi bio red da je izbliza promotrim.
Probijam se, koristeći se raznim pomagalima, kroz šumu informacija i na prvom proplanku nalazim da „Lipa“ nije narodna pjesma, nego je te stihove napisao slovenski pisac, kompozitor i političar Miroslav Vilhar (1818.–1871.), a uglazbio ih je Davorin Jenko (1835.–1914.), skladatelj slovenski, ali i srpski, jer je, poslije Beča, radio u Pančevu i Beogradu, gdje je, među ostalim, u sklopu kazališne predstave „Markova sablja“ uglazbio pjesmu Jovana Đorđevića „Bože pravde“, koja je postala, a i danas je srpska himna. (Nije li interesantno, u kontekstu naših jugoslavensko-postjugoslavenskih historija, to da je himnu Srbije komponirao Slovenac te da je hrvatsku himnu „Lijepa naša“ komponirao Srbin, Josif Runjanin?)
A onda nailazim na članak slovenske novinarke Ane Svenšek, u kojem ona izvještava o koncertu ljubljanskog Akademskog pevskog zbora 12. prosinca 2021., kojim je obilježena osamdeseta obljetnica najvažnijeg koncerta tog zbora, onog održanog 12. prosinca 1941., u vrijeme talijansko-fašističke okupacije. Na tom zadnjem koncertu prije raspuštanja zbora, pred publikom koju su velikim dijelom okupili aktivisti Osvobodilne fronte, otpjevana je i „Lipa“, a Bogo Gorjan, tadašnji đak, kasnije je zapisao:
„Koncert je potekal v čudovitem vzdušju, ljudje so bili ganjeni in navdušeni. Vsaka pesem je bila pospremljena z mogočnim aplavzom. Dokler ni na koncu zbor zapel ‘Lipa zelenela je’. Takrat je v dvorani zavladala neverjetna tišina. Ljudje so ob zvokih te pesmi dobili solze v oči, molčali so vse do konca. Ko je zbor končal to pesem, je sledil ganjen aplavz in pozdrav. Vse skupaj je izzvenelo v mogočno slovensko politično, uporniško in kulturno manifestacijo ter istočasno demonstracijo proti italijanski okupaciji. Šele pozneje smo se zavedali, da je bila to kot poslovilna pesem pred kulturnim molkom.“
Ta je izvedba, nasreću, skrivećki snimljena, pa se može i danas poslušati. Slušam je, zamišljam onu naelektriziranu dvoranu i one Ljubljančane i Ljubljančanke nabujalih srca i očiju punih suza te se ježim kao što sam se ježio slušajući Teofiloviće 24. veljače 2022.
Spavaj, spavaj, ljubica, večno ne boš spala,
nova pomlad zelena nov bo cvet pognala.
Zopet bodo ptičice, ptičice vesele
pesmi nam prepevale, pesmi žvrgolele.
Ne znam je li pjesnik Vilhar htio u lijepe slike utkati ikakvu alegoriju. Znam, pak, da pjesme imaju vlastitu sudbinu, mimo pjesnika i pjevača. Tako je jedna nježna, benigna, pastoralna pjesma, u samo nekoliko minuta 1941. godine, postala borbena pjesma. Tako se i meni, u samo nekoliko dana 2022. godine, u strepnji pred ratom i čežnji za mirom, „Lipa“ pretvorila u borbenu miroljubivu pjesmu – odletjela iz Ljubljane i Zagreba, preko Čačka i Beograda, u Krajinu i Ukrajinu, skupa sa ždralovima i divljim guskama. – Rat je neizbježan.