U lokalnim novinama uvijek pogleda program kina u kojem prikazuju stare filmove. Kada vidi da će igrati Kratak susret ona zapiše vrijeme i datum u svoj kalendar. Ima ona i kopiju tog filma, gleda ga ponekad preko vikenda, ali u kinu joj je film više stvaran. Tada zna, osjeća da je izašla na ulicu, ušla u salu i prisustvovala Kratkom susretu. A bude joj posebno drago kada film igra u petak, to je pravi dan za izlazak. Obuče svoj dvodijelni kostim, stavi svoju ogrlicu od žada, čak i malo rumenila na obraze, pa u kino. Uvijek gleda taj stari engleski film. Zna što će reći on, što ona, iako zna kako će se film završiti kraj sa zebnjom čeka. Uvijek na kraju filma zadrhti, ponekad i zaplače. Nije joj se dogodilo nešto tako, ali misli, osjeća, zna da bi sve moglo biti baš tako. Njen život se dogodio u filmu koji je gledala, ono što joj je na ulici i u kući samo je sjena lijepoga. Ona zna da su ljubavi tužne, rastanci bolni, osjeća da je istina ljepota, a ljepota istina. Ništa ne zna o prvobitnom jedinstvu, vjerojatno ne misli o odvajanju od matere, o napuštanju doma, sigurno ne misli o flertu koji joj se nije dogodio, ali je ova ljubav ispunjava, a rastanak pogađa. Tugovala je zbog onoga što se nije dogodilo. Svi su rastanci isti, sve su ljubavi, i one koje su se desile, i one koje nisu, u Ljubavi. Ona to na svoj tihi način u sebi osjeća, ali to nikome ne kaže, samo ode preko ulice, pa na autobus, do svoje garsonijere.
Doba nevinosti
Hoće li se desiti? Susret sa djelom je očekivanje, koje jednom bude ispunjeno zadovoljstvom, drugi put razočaranjem i potištenošću. Mnogo toga se dogodi u Dobu nevinosti. Tako je u romanu Edith Wharton, tako i u istoimenom Scorseseovom filmu (1993.). A ono što je u osnovi cijele priče je ljubav koja se nije dogodila. Srodno osjećanje je i u filmu Raspoloženi za ljubav (2000.) Wong Kar-Waia. Sve je i u jednom i u drugom filmu čulno, sve puno blagosti, nježnosti, očekivanja, bliskosti bez dodira, ljubavi bez poljupca. Tako i u mnogim osobnim pričama. Koliko se ljubavi nije desilo, posebno u ranoj mladosti, u dobu osobne bojažljivosti, a nekima baš nikada, premda je moglo biti, premda je tako blizu bilo. Oni pogledi, slutnje, unutarnje vatre, ona mimoilaženja i nepovoljne okolnosti, sve ono što ustreptalo srce nosi, nosi i kada još nigdje nema one osobe kojoj bi svu svoju ljubav nekome da podari, ali se ipak ne desi. A ne desi se onima koji nisu imali hrabrosti i snage za ljubav, jer je ljubav obaveza, vjernost, odanost, stalni emocionalni angažman, ne desi se nekada zato što nije bilo sreće, što okolnosti nisu dopuštale, ne desi se jer život nije dao da se desi. Takva ljubav ostane neostvarena čežnja, nerečena riječ, postane nedogođeni događaj. Tako je bilo sa onima koji su čekali da se desi, a desilo se nije. Sa svima onima kojima se njihovo nadanje i želje ne ispuniše. Svako prazno mjesto bola je gubitak vlastitog, svaka neostvarena ljubav nedosegnuta, nedogođena sreća.
Ima i onih kojima ljubav ostane u snovima, u predstavama o princezama i prinčevima, u bajkama i crtanim filmovima, pa jednom nepobitno utvrde da je samo u tim maštarijama moguće ono što se u njima događa, sve ljubavi i ljepota su stvar mašte i iluzija, nikada ih neće uistinu biti (i kada se na filmu dogode film se završi, pa ne znamo šta poslije bude!), a oni rijetki kojima se to usprkos svemu u životu ipak dogodi o tome pričaju ili u sebi taj događaj vide i dožive kao bajku koja im se dogodila, koja je toliko ljepša od svijeta u kojem žive da im njihov osobni događaj bajkom postane, pa im na kraju izgleda kao da im se i nije desilo to što se desilo, iako je to osjećanje u njima trajno smješteno. I ljubav koja se ne ostvari jednom, nekad, s nekim i u nekom bude, a već se u zaljubljenoj osobi dogodila. U tome se onda razbudi nostalgija za onim što je zauvijek prošlo, a ponekad i jedna posebna vrsta nostalgije, čežnja za onim što se nikada nije desilo, za onim što iz naših lijepih snova i očekivanja nikada nije postalo stvarni događaj, a moglo je biti. Onda jednom sve to imaginarno i stvarno počne jedno na drugo nalikovati, ta dva svijeta se izjednače i postanu na kraju jedno te isto, postanu naša nestvarna stvarnost, naše sjećanje i vlastito stanje. Naš osobni film.
Peter Ibbetson
Ja sam od svih ljubavnih filmova dugo najviše volio Petera Ibbetsona (1935.). Sada mi je bliži film Bilježnica (Nick Cassavetes, 2004.), no možda baš zato što i u ovom novijem filmu raspoznajem sličan senzibilitet kao u onom starom. Peter Ibbentson mi je, kao i mnoge druge uspomene, izblijedio, a sve u njemu, kao što to s godinama biva, usporilo. Film me sada doima manje nego prije, ali nije tako bilo. Vidio sam taj film davno, slučajno, na televiziji, i potpuno me iznenadio. Vidio sam njegovu najavu, ali nisam baš ništa očekivao, jer sam redatelja filma Henrya Hathawaya znao kao konvencionalnog studijskog majstora, a ni glavni glumac, Gary Cooper mi u ovom filmu nije bio po volji, jer mi je on bio garancija za dobar vestern, a ne za ljubavnu priču. Film je priča o dvoje djece, zaljubili se jedno u drugo, razišli, poslije, kada su odrasli, slučajno se sreli, prepoznali, ona udata, u njima opet kliknula ljubav, onda on u samoobrani ubije njenog supruga, pa je uhapšen i osuđen na dugu robiju, ona ga čekala godinama, i na samrti mislila na njega, on nju u zatvoru zadnji put usnuo, ona mu u snu došla (a oni u snovima i ljubavi uvijek mladi), njihova ljubav u snovima se dogodila. Ljubav je san. Stvarnost je privid sna, a ponekad prividni san. Jednom stvarnost lijepog, drugi put strašnog sna. Čak je i najljepša stvarnost, najljepši događaj, samo loša imitacija lijepog sna. A onda jednom dođe sudbonosni san, koji označi život i nagovijesti smrt.
U mladosti sam mislio da je svaki ljubitelj filma ne samo gledatelj, nego i ekran na kojem se prikazuje film, jer svaki gledatelj izabere svoj film, gleda onaj koji mu se sviđa, pa je svoj vlastiti film, kao što je pisac ne samo pisac, nego i junak i čitatelj, a i prvi kritičar svoje knjige. Što dokazuje da u slučaju potpunog ostvarenja neke ideje osoba koja ju je ostvarila postaje svoj stvaralac, sredstvo i cilj. Neka vrsta božanstva, makar i malog, svakako stvoritelj jednog svijeta, toj osobi velikog.
Andre Breton je u Peteru Ibbentsonu vidio „trijumf nadrealističkog mišljenja”, jer je u načinu na koji je prezentirana ova sentimentalna priča vidio mnoge značajke nadrealizma. Breton je bio oduševljen ovim filmom, a i mene dohvatiše slična osjećanja, pa sam ovaj film o izuzetnom („Najčudnije stvari su istinite, a najistinitije stvari čudne” – kaže jedna od ličnosti u Peteru Ibbentsonu) u svojoj mašti uokvirio crnim rubom, kao spomen vječnim ljubavima. I počeo vjerovati da su duše dragih i u smrti povezane. Tada sam već znao da je ljubav bila ili će tek biti: rijetki su sretnici kojima je ljubav njihovo Sada. Osjetio sam i povjerovao da se ljubav desi kada se mora desiti i da je vječna ljubav moguća, a ona koja je vječna jedina prava. Sada znam da jest tako. Što u sebi ima supstancu, to traje. Što uistinu jest, nikad ne prestaje.
Sinopsisi
Ponekad sam, zabave radi, a i kada ne bih mogao zaspati, smišljao priče za filmove. Prvo za kaubojske, u kome je uvijek na kraju bio sukob glavnih junaka, borba načela dobra i zla i dobro uvijek pobjeđivalo, poslije zamišljao jedan psihološki triler, u kojem junak proganja sam sebe, onda film strave, u kojima nas plaši zrak oko nas i ljudi po izlasku s projekcije shvaćaju ekološke opasnosti koje nam predstoje, pa jedan o čarobnom otoku, koji je davno potonuo i preživjelima nitko ne vjeruje da je postojao, onda još jedan znanstveno-fantastični, u kojem neka bolja bića učine svijet boljim mjestom, a onda smišljao priču, ta mi najteže išla, za jedan ljubavni film, u kojem na kraju svi jedni druge vole. To su filmovi koje nikada nitko neće vidjeti.
U kinu sam
Kratak susret
U lokalnim novinama uvijek pogleda program kina u kojem prikazuju stare filmove. Kada vidi da će igrati Kratak susret ona zapiše vrijeme i datum u svoj kalendar. Ima ona i kopiju tog filma, gleda ga ponekad preko vikenda, ali u kinu joj je film više stvaran. Tada zna, osjeća da je izašla na ulicu, ušla u salu i prisustvovala Kratkom susretu. A bude joj posebno drago kada film igra u petak, to je pravi dan za izlazak. Obuče svoj dvodijelni kostim, stavi svoju ogrlicu od žada, čak i malo rumenila na obraze, pa u kino. Uvijek gleda taj stari engleski film. Zna što će reći on, što ona, iako zna kako će se film završiti kraj sa zebnjom čeka. Uvijek na kraju filma zadrhti, ponekad i zaplače. Nije joj se dogodilo nešto tako, ali misli, osjeća, zna da bi sve moglo biti baš tako. Njen život se dogodio u filmu koji je gledala, ono što joj je na ulici i u kući samo je sjena lijepoga. Ona zna da su ljubavi tužne, rastanci bolni, osjeća da je istina ljepota, a ljepota istina. Ništa ne zna o prvobitnom jedinstvu, vjerojatno ne misli o odvajanju od matere, o napuštanju doma, sigurno ne misli o flertu koji joj se nije dogodio, ali je ova ljubav ispunjava, a rastanak pogađa. Tugovala je zbog onoga što se nije dogodilo. Svi su rastanci isti, sve su ljubavi, i one koje su se desile, i one koje nisu, u Ljubavi. Ona to na svoj tihi način u sebi osjeća, ali to nikome ne kaže, samo ode preko ulice, pa na autobus, do svoje garsonijere.
Doba nevinosti
Hoće li se desiti? Susret sa djelom je očekivanje, koje jednom bude ispunjeno zadovoljstvom, drugi put razočaranjem i potištenošću. Mnogo toga se dogodi u Dobu nevinosti. Tako je u romanu Edith Wharton, tako i u istoimenom Scorseseovom filmu (1993.). A ono što je u osnovi cijele priče je ljubav koja se nije dogodila. Srodno osjećanje je i u filmu Raspoloženi za ljubav (2000.) Wong Kar-Waia. Sve je i u jednom i u drugom filmu čulno, sve puno blagosti, nježnosti, očekivanja, bliskosti bez dodira, ljubavi bez poljupca. Tako i u mnogim osobnim pričama. Koliko se ljubavi nije desilo, posebno u ranoj mladosti, u dobu osobne bojažljivosti, a nekima baš nikada, premda je moglo biti, premda je tako blizu bilo. Oni pogledi, slutnje, unutarnje vatre, ona mimoilaženja i nepovoljne okolnosti, sve ono što ustreptalo srce nosi, nosi i kada još nigdje nema one osobe kojoj bi svu svoju ljubav nekome da podari, ali se ipak ne desi. A ne desi se onima koji nisu imali hrabrosti i snage za ljubav, jer je ljubav obaveza, vjernost, odanost, stalni emocionalni angažman, ne desi se nekada zato što nije bilo sreće, što okolnosti nisu dopuštale, ne desi se jer život nije dao da se desi. Takva ljubav ostane neostvarena čežnja, nerečena riječ, postane nedogođeni događaj. Tako je bilo sa onima koji su čekali da se desi, a desilo se nije. Sa svima onima kojima se njihovo nadanje i želje ne ispuniše. Svako prazno mjesto bola je gubitak vlastitog, svaka neostvarena ljubav nedosegnuta, nedogođena sreća.
Ima i onih kojima ljubav ostane u snovima, u predstavama o princezama i prinčevima, u bajkama i crtanim filmovima, pa jednom nepobitno utvrde da je samo u tim maštarijama moguće ono što se u njima događa, sve ljubavi i ljepota su stvar mašte i iluzija, nikada ih neće uistinu biti (i kada se na filmu dogode film se završi, pa ne znamo šta poslije bude!), a oni rijetki kojima se to usprkos svemu u životu ipak dogodi o tome pričaju ili u sebi taj događaj vide i dožive kao bajku koja im se dogodila, koja je toliko ljepša od svijeta u kojem žive da im njihov osobni događaj bajkom postane, pa im na kraju izgleda kao da im se i nije desilo to što se desilo, iako je to osjećanje u njima trajno smješteno. I ljubav koja se ne ostvari jednom, nekad, s nekim i u nekom bude, a već se u zaljubljenoj osobi dogodila. U tome se onda razbudi nostalgija za onim što je zauvijek prošlo, a ponekad i jedna posebna vrsta nostalgije, čežnja za onim što se nikada nije desilo, za onim što iz naših lijepih snova i očekivanja nikada nije postalo stvarni događaj, a moglo je biti. Onda jednom sve to imaginarno i stvarno počne jedno na drugo nalikovati, ta dva svijeta se izjednače i postanu na kraju jedno te isto, postanu naša nestvarna stvarnost, naše sjećanje i vlastito stanje. Naš osobni film.
Peter Ibbetson
Ja sam od svih ljubavnih filmova dugo najviše volio Petera Ibbetsona (1935.). Sada mi je bliži film Bilježnica (Nick Cassavetes, 2004.), no možda baš zato što i u ovom novijem filmu raspoznajem sličan senzibilitet kao u onom starom. Peter Ibbentson mi je, kao i mnoge druge uspomene, izblijedio, a sve u njemu, kao što to s godinama biva, usporilo. Film me sada doima manje nego prije, ali nije tako bilo. Vidio sam taj film davno, slučajno, na televiziji, i potpuno me iznenadio. Vidio sam njegovu najavu, ali nisam baš ništa očekivao, jer sam redatelja filma Henrya Hathawaya znao kao konvencionalnog studijskog majstora, a ni glavni glumac, Gary Cooper mi u ovom filmu nije bio po volji, jer mi je on bio garancija za dobar vestern, a ne za ljubavnu priču. Film je priča o dvoje djece, zaljubili se jedno u drugo, razišli, poslije, kada su odrasli, slučajno se sreli, prepoznali, ona udata, u njima opet kliknula ljubav, onda on u samoobrani ubije njenog supruga, pa je uhapšen i osuđen na dugu robiju, ona ga čekala godinama, i na samrti mislila na njega, on nju u zatvoru zadnji put usnuo, ona mu u snu došla (a oni u snovima i ljubavi uvijek mladi), njihova ljubav u snovima se dogodila. Ljubav je san. Stvarnost je privid sna, a ponekad prividni san. Jednom stvarnost lijepog, drugi put strašnog sna. Čak je i najljepša stvarnost, najljepši događaj, samo loša imitacija lijepog sna. A onda jednom dođe sudbonosni san, koji označi život i nagovijesti smrt.
U mladosti sam mislio da je svaki ljubitelj filma ne samo gledatelj, nego i ekran na kojem se prikazuje film, jer svaki gledatelj izabere svoj film, gleda onaj koji mu se sviđa, pa je svoj vlastiti film, kao što je pisac ne samo pisac, nego i junak i čitatelj, a i prvi kritičar svoje knjige. Što dokazuje da u slučaju potpunog ostvarenja neke ideje osoba koja ju je ostvarila postaje svoj stvaralac, sredstvo i cilj. Neka vrsta božanstva, makar i malog, svakako stvoritelj jednog svijeta, toj osobi velikog.
Andre Breton je u Peteru Ibbentsonu vidio „trijumf nadrealističkog mišljenja”, jer je u načinu na koji je prezentirana ova sentimentalna priča vidio mnoge značajke nadrealizma. Breton je bio oduševljen ovim filmom, a i mene dohvatiše slična osjećanja, pa sam ovaj film o izuzetnom („Najčudnije stvari su istinite, a najistinitije stvari čudne” – kaže jedna od ličnosti u Peteru Ibbentsonu) u svojoj mašti uokvirio crnim rubom, kao spomen vječnim ljubavima. I počeo vjerovati da su duše dragih i u smrti povezane. Tada sam već znao da je ljubav bila ili će tek biti: rijetki su sretnici kojima je ljubav njihovo Sada. Osjetio sam i povjerovao da se ljubav desi kada se mora desiti i da je vječna ljubav moguća, a ona koja je vječna jedina prava. Sada znam da jest tako. Što u sebi ima supstancu, to traje. Što uistinu jest, nikad ne prestaje.
Sinopsisi
Ponekad sam, zabave radi, a i kada ne bih mogao zaspati, smišljao priče za filmove. Prvo za kaubojske, u kome je uvijek na kraju bio sukob glavnih junaka, borba načela dobra i zla i dobro uvijek pobjeđivalo, poslije zamišljao jedan psihološki triler, u kojem junak proganja sam sebe, onda film strave, u kojima nas plaši zrak oko nas i ljudi po izlasku s projekcije shvaćaju ekološke opasnosti koje nam predstoje, pa jedan o čarobnom otoku, koji je davno potonuo i preživjelima nitko ne vjeruje da je postojao, onda još jedan znanstveno-fantastični, u kojem neka bolja bića učine svijet boljim mjestom, a onda smišljao priču, ta mi najteže išla, za jedan ljubavni film, u kojem na kraju svi jedni druge vole. To su filmovi koje nikada nitko neće vidjeti.