Osjećam apokalipsu kako se poput crnog psa šulja svijetom. Gusti oblaci boje čelika pritišću zemlju. Žitko se blato cijedi, kiša pljušti neizbježno poput smrti, drveće koščatih, zgrčenih i golih grana propinje se očajnički uvis plašeći tako jato vrana i zatim vjetar, vjetar koji udara u pleksus i izbija zrak iz pluća, vjetar čiji se huk razlijeva i zgušnjava odražavajući sveopći rasap svijesti. U kavezu vlastite kože, sačinjeni od vremena i na milost mu prepušteni, trpimo postojanje nesposobni da shvatimo koliko je naša ljubav važnija, trajnija i veća i od nas samih i naših jadnih, banalnih, neponovljivih i jedinstvenih sudbina. Dano nam je određeno vrijeme da volimo. I ta je ljubav prava mjera našeg života. A potrošna beskonačnost, gomilanje nula, uplašena vječnost, pognuta leđa i preživljavanje, ropstvo u kojem suvremeni čovjek uživa jer odmalena isprebijan slikama i marketinškim porukama posjeduje moć koncentracije “čitave tri sekunde” a slobodu i ne poznaje jer nikada nikoga slobodnog nije upoznao – sve su ovo samo simptomi koji ukazuju na izgubljeno dostojanstvo, rasprodan dignitet, oduzetu nadu i izbljedjelu svijest o vlastitim, krvlju plaćenim i iz pohlepnih ralja manjine iščupanim pravima što u dvadesetom su stoljeću – nakon dva svjetska rata i milijuna mrtvih – napokon postali stvarnost uz pomoć svih predivnih i strašnih, jedinstvenih i nepononovlljivih urlika zarobljenih u ljudskoj magmi koja je užarena bubrila, gutala vrijeme i čekala svoj čas skladajući buduću melodiju svijeta, pjevušeći epohe i punktuirajući ritmom kojim umiremo potencijal što ga je krio trenutak u kojem bili smo živi. Poput pljeska Mavis Staple u izvedbi pjesme The Weight sa The Bandom tijekom koncerta The Last waltz.
Postoji na ovom planetu tajno društvo, toliko tajno da članovi međusobno jedan za drugoga ne znaju sve do eventualnog i slučajnog susreta kada u u tuđim očima ugledaju odraz vlastite samoće i dožive trenutnu povezanost sa osobom čiji je pogled njihovu samoću umnožio… Oni se prepoznaju po ranama, po ožiljcima, po gangrenoznom poniženju koje truje i ubija. Žrtva je njihova sudbina. I da, kažem vam, braćo i sestre, postoji elita povrijeđenih i odbačenih, aristokracija bespomoćnih i nemoćnih, bratstvo poniženih, žrtvovanih i poraženih bez kojih bi se os planeta odavno slomila. No, oni nas spašavaju jer bez njih društvo ili bolje reći oni koji krdom ljudskim vladaju i manipuliraju ne mogu da prežive. Rulji je uvijek potrebna žrtva, a ako postoje lovci, tada postoji i plijen i taj su plijen baš oni, a oni su uvijek – žrtve, utjelovljena patnja čija aureola, sačinjena od ljudskog dostojanstva što svaki njihov pokret pretvara u kadencu prigušenih vapaja, nježnih uzdisaja i nijemih molitvi, sjaji u tami i otkriva oči što tisućljećima piju patnju svijeta. I čim rulja skrivena u tami onog famoznog “mi” primijeti to svjetlo ono odmah postaje izazov čiji ih prkos razjaruje, izluđuje i na zločin goni, da bi završio ugašen poput pepela što prekriva zemlju.
Među nama se kreću – neosjetno poput sjenke – izbjegavajući umnažanje jada, a samim svojim postojanjem iskupljuju čovječanstvo poput onih 36 pravednika talmudskih što ne znajući na svojim plećima nose savjest čovječanstva. Ljudsko dostojanstvo. Molim vas – ne dirajte ga. Molim vas iako znam da molim uzalud.
No odavno smo prošli nevidljivu granicu i više nam povratka nema. Zaslijepljeni neprekidnim spektaklom što sjaji sa svih ekrana kojima je ispunjen svijet zaboravili smo na nemir, zaboravili strast, zaboravili smo suze kojima napajajamo stoljeća, zaboravili smo dobrotu i nesebičnost, zaboravili smo vlastite žrtve i opet su nas prevarili i opljačkali. Uz smiješak su nas zaveli i naveli da im na kraju još i platimo sve što su oteli, sve što su pohlepom uništili. Uvjerili su nas da smo samo nakupina gena koja bezumno želi da se obnovi u novoj nakupini gena. Uvjerili su nas da ne postoji društvo već samo individua i obitelj. Naučili su nas da je profit važniji od ljudskih života, uvjerili kako je pojedinac važniji nego zajednica, pretvorili u biološke robote, opravdali sebičnost kao logiku svijeta, demokraciju izjednačili sa kapitalizmom (koji je zapravo samo manifestacija pohlepe manjine i njene manipulacije većinom). U svijetu u kojem osamdeset i pet pojedinaca posjeduje jednako koliko i pola čovječanstva nitko se ne buni jer razmišljaju o novom jabuka-telefonu ili tenisicama nazvanim po grčkoj božici pobjede. Slušajući velikog Woody Guthrieja često pomislim kako je globalizacijom čitava planeta pretvorena u jedno od onih rudarskih naselja u kojem kompanija za koju rudari rade posjeduje njihove kuće, vlasnik je jedinog dućana u gradu te na kraju rudari svoju krvavo zarađenu plaću predaju natrag i još su dužni ljudima za koje rade, a sve kako bi kupili osnovne namirnice, otplatili kredit banci koja je u dogovoru ili u vlasništvu istih onih koji imaju i rudarsku korporaciju – sve to samo da bi i preživjeli kako bi se mogli opet vratiti pod zemlju – da im čađa prekrije pluća, da dobiju rak i umru gledajući svog sina kako ide istim, njihovim putem. I tako svaki mjesec iznova. Nadam se globalnom Ludlowu, ali sa drugačijim ishodom. Volio bih doživjeti da se čovječanstvo – uz pomoć proklete špijunske i prokleto korisne internetske povezanosti kao fizičke i virtualne manifestacije i aberacije Jungove ideje “kolektivnog nesvjesnog” – oslobodi propagande kojom ga, iznova i iznova uvjeravaju kako među ljudima postoji samo jedna razlika: ona između “pobjednika” i “gubitnika”; kako je svaki čovjek sam i rođen sebičan. No, ljudi uprkos svim reklamama nesvjesno pokazuju zajedničku svijest i zajedničko nesvjesno. Mislim da ne bih mogao živjeti kada bi nestalo ono malo svjetla, kada bih prestao vjerovati da su ljudi inherentno dobri. Radi se o jednom od posljednjih uporišta nade.
Ponekad – i to vrlo rijetko – usudim se zamisliti trenutak kada bismo svi odjednom postali “normalni” i kada bi se sjetili da je rješenje mnogih socijalnih problema davanje onoga što nam nije neophodno onima kojima je potrebno. Ljubav je nesebično osjećanje – jednosmjerna ulica. Ne možeš posjedovati one koje voliš i dok to ne shvatiš nećeš upoznati što ljubav zapravo jest. A nesebičnost ili vjernost, kao i svaka druga vrlina, vrijedna je jedino kada je instinktivna kao što je san vjeran sklopljenim očima.
Zaboravili smo da sreća ostvarena u korist tuđe štete nikakva sreća nije, zaboravili smo “ubuntu”, zaboravili smo da “ja jesam jer mi jesmo”, zaboravili smo da se ljudsko biće postaje kroz naš odnos prema drugim ljudskim bićima, prema životinjama, biljkama, prema planeti koja prijeti da nas poput onog crnog psa punog buha napokon nehajno strese sa svojih leđa. Zaboravili smo da svijet nije sačinjen od atoma već od priča odnosno mitova, zajedničkih uspavanki koje umorno čovječanstvo samo sebi pjeva iščekujući zasluženi san. I sada začuđeni zurimo u bezdan iako smo u njega već odavno pali.
Kroz povijest kršćanskog svijeta gotovo je svaka generacija iščekivala i bila uvjerena da posjeduje ekskluzivno pravo na smak svijeta, ukazanje sina božjeg i posljednji sud – i svaka je generacija, puna ufanja i poniznosti, bila u krivu. Čovječanstvo koje je izronilo iz krvave kupke 20. stoljeća na apokalipsu i ne pomišlja iako joj je bliža nego što su sve dosadašnje generacije, paralizirane strahom i vjerom – ikad bile. A sada – sada kada su znakovi sve jasniji, a dahtanje crne đukele sve glasnije, ljudi okreću glavu i bulje u ekrane što im ispijaju dušu kao što ekran po kojem poput buba plaze ova slova ispijaju moju.
I što je najgore čovjek je nesvjestan kako su apokalipsa i crni pas pun buha već popišali planetu. Sudnji je dan prošao i sada ga živimo u vječnom sutra. Strah koji osjećamo u kostima postao je udaljeni eho odavno zaboravljenih truba samo što nema Krista, nema lijeve i desne strane, nema pakla i nema raja jer ono što paklom zamišljamo već je poput sjene prekrilo zemlju i ušlo u svakoga od nas. Pakao to smo – mi.
Osjećam apokalipsu u kostima. Utjelovljenje sam granice između katastrofe i mogućnosti katastrofe suspendiran u vazduhu kao Celanovi grobovi. Pakao to smo – mi. Svijet, civilizacija, čovječanstvo – beznađe. Nušine su oči moj jedini svemir, njezin dah zrak koji udišem, njenom krvlju teku sve moje misli, osjećaji i nade. I ostavljam ovaj teret bogu u kojeg ne vjerujem i nastavljam da živim u kavezu od vlastite kože.
p.s. Korporacije nemaju unučad, ne osjećaju, ne suosjećaju, nisu usamljene niti dijele svijest čovječanstva, ne osjećaju puls svijeta, tihi šapat živog svijeta u svim infitezimalnim i veličantvenim manifestacijama. Korporacija ne razumije zašto je ruža bez – zašto; ne razumije zvjezdano nebo; ne osjeća divljenje i strah što ga živa bića – od bakterije do čovjeka, od 7000 godina starog norveškog bora do životnog treptaja noćnog leptira – u svijetu/pred svijetom osjećaju. Korporacije ne razmišljaju u minutama, satima, godinama, porodima i sprovodima… ne, one razmišljaju u kvartalima i jedini im je cilj povećanje profita. Korporacije u sebi nose apokalipsu. Kapitalizam u sebi nosi apokalipsu. Čovječanstvo – zaslijepljeno društvom spektakla kakvog bi se i sam De Bord uplašio – poput zombija konzumerističkog mrtvo živi iako je apokalipsa već odavno ovdje i otada ju ponavljamo u vječnom danas jer je armagedon već desetljećima dio – čovječanstva.
U kavezu vlastite kože
Fail, fail again, fail better. S. Beckett
*
Osjećam apokalipsu kako se poput crnog psa šulja svijetom. Gusti oblaci boje čelika pritišću zemlju. Žitko se blato cijedi, kiša pljušti neizbježno poput smrti, drveće koščatih, zgrčenih i golih grana propinje se očajnički uvis plašeći tako jato vrana i zatim vjetar, vjetar koji udara u pleksus i izbija zrak iz pluća, vjetar čiji se huk razlijeva i zgušnjava odražavajući sveopći rasap svijesti. U kavezu vlastite kože, sačinjeni od vremena i na milost mu prepušteni, trpimo postojanje nesposobni da shvatimo koliko je naša ljubav važnija, trajnija i veća i od nas samih i naših jadnih, banalnih, neponovljivih i jedinstvenih sudbina. Dano nam je određeno vrijeme da volimo. I ta je ljubav prava mjera našeg života. A potrošna beskonačnost, gomilanje nula, uplašena vječnost, pognuta leđa i preživljavanje, ropstvo u kojem suvremeni čovjek uživa jer odmalena isprebijan slikama i marketinškim porukama posjeduje moć koncentracije “čitave tri sekunde” a slobodu i ne poznaje jer nikada nikoga slobodnog nije upoznao – sve su ovo samo simptomi koji ukazuju na izgubljeno dostojanstvo, rasprodan dignitet, oduzetu nadu i izbljedjelu svijest o vlastitim, krvlju plaćenim i iz pohlepnih ralja manjine iščupanim pravima što u dvadesetom su stoljeću – nakon dva svjetska rata i milijuna mrtvih – napokon postali stvarnost uz pomoć svih predivnih i strašnih, jedinstvenih i nepononovlljivih urlika zarobljenih u ljudskoj magmi koja je užarena bubrila, gutala vrijeme i čekala svoj čas skladajući buduću melodiju svijeta, pjevušeći epohe i punktuirajući ritmom kojim umiremo potencijal što ga je krio trenutak u kojem bili smo živi. Poput pljeska Mavis Staple u izvedbi pjesme The Weight sa The Bandom tijekom koncerta The Last waltz.
Postoji na ovom planetu tajno društvo, toliko tajno da članovi međusobno jedan za drugoga ne znaju sve do eventualnog i slučajnog susreta kada u u tuđim očima ugledaju odraz vlastite samoće i dožive trenutnu povezanost sa osobom čiji je pogled njihovu samoću umnožio… Oni se prepoznaju po ranama, po ožiljcima, po gangrenoznom poniženju koje truje i ubija. Žrtva je njihova sudbina. I da, kažem vam, braćo i sestre, postoji elita povrijeđenih i odbačenih, aristokracija bespomoćnih i nemoćnih, bratstvo poniženih, žrtvovanih i poraženih bez kojih bi se os planeta odavno slomila. No, oni nas spašavaju jer bez njih društvo ili bolje reći oni koji krdom ljudskim vladaju i manipuliraju ne mogu da prežive. Rulji je uvijek potrebna žrtva, a ako postoje lovci, tada postoji i plijen i taj su plijen baš oni, a oni su uvijek – žrtve, utjelovljena patnja čija aureola, sačinjena od ljudskog dostojanstva što svaki njihov pokret pretvara u kadencu prigušenih vapaja, nježnih uzdisaja i nijemih molitvi, sjaji u tami i otkriva oči što tisućljećima piju patnju svijeta. I čim rulja skrivena u tami onog famoznog “mi” primijeti to svjetlo ono odmah postaje izazov čiji ih prkos razjaruje, izluđuje i na zločin goni, da bi završio ugašen poput pepela što prekriva zemlju.
Među nama se kreću – neosjetno poput sjenke – izbjegavajući umnažanje jada, a samim svojim postojanjem iskupljuju čovječanstvo poput onih 36 pravednika talmudskih što ne znajući na svojim plećima nose savjest čovječanstva. Ljudsko dostojanstvo. Molim vas – ne dirajte ga. Molim vas iako znam da molim uzalud.
No odavno smo prošli nevidljivu granicu i više nam povratka nema. Zaslijepljeni neprekidnim spektaklom što sjaji sa svih ekrana kojima je ispunjen svijet zaboravili smo na nemir, zaboravili strast, zaboravili smo suze kojima napajajamo stoljeća, zaboravili smo dobrotu i nesebičnost, zaboravili smo vlastite žrtve i opet su nas prevarili i opljačkali. Uz smiješak su nas zaveli i naveli da im na kraju još i platimo sve što su oteli, sve što su pohlepom uništili. Uvjerili su nas da smo samo nakupina gena koja bezumno želi da se obnovi u novoj nakupini gena. Uvjerili su nas da ne postoji društvo već samo individua i obitelj. Naučili su nas da je profit važniji od ljudskih života, uvjerili kako je pojedinac važniji nego zajednica, pretvorili u biološke robote, opravdali sebičnost kao logiku svijeta, demokraciju izjednačili sa kapitalizmom (koji je zapravo samo manifestacija pohlepe manjine i njene manipulacije većinom). U svijetu u kojem osamdeset i pet pojedinaca posjeduje jednako koliko i pola čovječanstva nitko se ne buni jer razmišljaju o novom jabuka-telefonu ili tenisicama nazvanim po grčkoj božici pobjede. Slušajući velikog Woody Guthrieja često pomislim kako je globalizacijom čitava planeta pretvorena u jedno od onih rudarskih naselja u kojem kompanija za koju rudari rade posjeduje njihove kuće, vlasnik je jedinog dućana u gradu te na kraju rudari svoju krvavo zarađenu plaću predaju natrag i još su dužni ljudima za koje rade, a sve kako bi kupili osnovne namirnice, otplatili kredit banci koja je u dogovoru ili u vlasništvu istih onih koji imaju i rudarsku korporaciju – sve to samo da bi i preživjeli kako bi se mogli opet vratiti pod zemlju – da im čađa prekrije pluća, da dobiju rak i umru gledajući svog sina kako ide istim, njihovim putem. I tako svaki mjesec iznova. Nadam se globalnom Ludlowu, ali sa drugačijim ishodom. Volio bih doživjeti da se čovječanstvo – uz pomoć proklete špijunske i prokleto korisne internetske povezanosti kao fizičke i virtualne manifestacije i aberacije Jungove ideje “kolektivnog nesvjesnog” – oslobodi propagande kojom ga, iznova i iznova uvjeravaju kako među ljudima postoji samo jedna razlika: ona između “pobjednika” i “gubitnika”; kako je svaki čovjek sam i rođen sebičan. No, ljudi uprkos svim reklamama nesvjesno pokazuju zajedničku svijest i zajedničko nesvjesno. Mislim da ne bih mogao živjeti kada bi nestalo ono malo svjetla, kada bih prestao vjerovati da su ljudi inherentno dobri. Radi se o jednom od posljednjih uporišta nade.
Ponekad – i to vrlo rijetko – usudim se zamisliti trenutak kada bismo svi odjednom postali “normalni” i kada bi se sjetili da je rješenje mnogih socijalnih problema davanje onoga što nam nije neophodno onima kojima je potrebno. Ljubav je nesebično osjećanje – jednosmjerna ulica. Ne možeš posjedovati one koje voliš i dok to ne shvatiš nećeš upoznati što ljubav zapravo jest. A nesebičnost ili vjernost, kao i svaka druga vrlina, vrijedna je jedino kada je instinktivna kao što je san vjeran sklopljenim očima.
Zaboravili smo da sreća ostvarena u korist tuđe štete nikakva sreća nije, zaboravili smo “ubuntu”, zaboravili smo da “ja jesam jer mi jesmo”, zaboravili smo da se ljudsko biće postaje kroz naš odnos prema drugim ljudskim bićima, prema životinjama, biljkama, prema planeti koja prijeti da nas poput onog crnog psa punog buha napokon nehajno strese sa svojih leđa. Zaboravili smo da svijet nije sačinjen od atoma već od priča odnosno mitova, zajedničkih uspavanki koje umorno čovječanstvo samo sebi pjeva iščekujući zasluženi san. I sada začuđeni zurimo u bezdan iako smo u njega već odavno pali.
Kroz povijest kršćanskog svijeta gotovo je svaka generacija iščekivala i bila uvjerena da posjeduje ekskluzivno pravo na smak svijeta, ukazanje sina božjeg i posljednji sud – i svaka je generacija, puna ufanja i poniznosti, bila u krivu. Čovječanstvo koje je izronilo iz krvave kupke 20. stoljeća na apokalipsu i ne pomišlja iako joj je bliža nego što su sve dosadašnje generacije, paralizirane strahom i vjerom – ikad bile. A sada – sada kada su znakovi sve jasniji, a dahtanje crne đukele sve glasnije, ljudi okreću glavu i bulje u ekrane što im ispijaju dušu kao što ekran po kojem poput buba plaze ova slova ispijaju moju.
I što je najgore čovjek je nesvjestan kako su apokalipsa i crni pas pun buha već popišali planetu. Sudnji je dan prošao i sada ga živimo u vječnom sutra. Strah koji osjećamo u kostima postao je udaljeni eho odavno zaboravljenih truba samo što nema Krista, nema lijeve i desne strane, nema pakla i nema raja jer ono što paklom zamišljamo već je poput sjene prekrilo zemlju i ušlo u svakoga od nas. Pakao to smo – mi.
Osjećam apokalipsu u kostima. Utjelovljenje sam granice između katastrofe i mogućnosti katastrofe suspendiran u vazduhu kao Celanovi grobovi. Pakao to smo – mi. Svijet, civilizacija, čovječanstvo – beznađe. Nušine su oči moj jedini svemir, njezin dah zrak koji udišem, njenom krvlju teku sve moje misli, osjećaji i nade. I ostavljam ovaj teret bogu u kojeg ne vjerujem i nastavljam da živim u kavezu od vlastite kože.
p.s. Korporacije nemaju unučad, ne osjećaju, ne suosjećaju, nisu usamljene niti dijele svijest čovječanstva, ne osjećaju puls svijeta, tihi šapat živog svijeta u svim infitezimalnim i veličantvenim manifestacijama. Korporacija ne razumije zašto je ruža bez – zašto; ne razumije zvjezdano nebo; ne osjeća divljenje i strah što ga živa bića – od bakterije do čovjeka, od 7000 godina starog norveškog bora do životnog treptaja noćnog leptira – u svijetu/pred svijetom osjećaju. Korporacije ne razmišljaju u minutama, satima, godinama, porodima i sprovodima… ne, one razmišljaju u kvartalima i jedini im je cilj povećanje profita. Korporacije u sebi nose apokalipsu. Kapitalizam u sebi nosi apokalipsu. Čovječanstvo – zaslijepljeno društvom spektakla kakvog bi se i sam De Bord uplašio – poput zombija konzumerističkog mrtvo živi iako je apokalipsa već odavno ovdje i otada ju ponavljamo u vječnom danas jer je armagedon već desetljećima dio – čovječanstva.