Preporuka Ministarstvu kulture za dodjelu književne stipendije Anti Tomiću
Prije svega drugog, valja znati: Ante Tomić jedan je od najvažnijih, ujedno i najpoznatijih hrvatskih pisaca, te jedan od doista rijetkih duhovitih hrvatskih humorista, čija slava i uvažavanje sežu dokle god se razumije hrvatski jezik. Ovo mu je prvi put da se kandidira za stipendiju Ministarstva kulture, što je onda nužno dvostrana gesta. Važan pisac čini čast instituciji koja bi trebala biti njemu na usluzi (institucija stipendije, ali i institucija Ministarstva kulture), a predstavnici institucije odgovaraju na njegovu gestu. Odgovor će, kakav god bio, biti višestruko znakovit i potencijalno inspirativan.
“Grdelin” je zamišljen kao nonfikcionalni roman s fiktivnim glavnim junakom, najvećom zvijezdom hrvatske, prethodno i jugoslavenske estrade. Roko Grdelin – tako se slavni pjevač zove – utjelovljenje je dalmatinske zabavne muzike, njezina duha i svih njezinih malih i velikih, darovitih i nedarovitih zvijezda i zvjezdica kroz dugu povijest žanra, on je glas i duh svih onih bezbrojnih jugoslavenskih zabavnoglazbenih festivala, demjurg jedne prilično široke i raznorodne scene, na kojoj su se ogledale, i još uvijek se pomalo ogledaju, sve ludosti društva i najšire shvaćene kulture, lokalne, nacionalne, regionalne. Roka Tomić nije zamislio kao izmišljenu figuru koju će oblikovati po jednom prepoznatljivom modelu, po nekoj stvarnoj ili umišljenoj dalmatinskoj glazbenoj zvijezdi, nego mu je ambicija da se u njemu ogleda cijeli jedan svijet, velike i male zvijezde, daroviti i nedaroviti, mjesni i seoski oliveri i miše, velegradski i svjetski dragojevići i kovači…
Roko Grdelin estradni je svatković, ali pisac niti se preko njega ruga estradi, niti se ruga balkansko-dalmatinskom star-sistemu. Suprotno percepciji onih koji Tomića nisu čitali, jer unaprijed već sve o njemu i njegovom pisanju znaju, ovaj se pisac nikad ne ruga svojim likovima. Način na koji je on zamislio Roka Grdelina u sebi ima nešto od onoga mitskog Woody Allenovog Zeliga, a onda i Hašekovog Švejka i Vojnovičevog Ivana Čonkina. No, dok su i Allen, i Hašek, i Vojnović za prizorišta svojih pripovijesti imali veliku i ratnu povijest, Tomić ovaj put bira onu malu, najmirnodopskiju povijest, što dopire iz radioaparata.
“Grdelin” je roman koji još uvijek nije napisan, a ovaj čitatelj ga već želi pročitati. Stoga i molba komisiji Ministarstva kulture da krajnje ozbiljno shvati životnu i estradnu lakrdiju Roka Grdelina, te da njegovom tvorcu pomogne onako i onoliko kako je i koliko dostojno imena i smisla institucije koju predstavlja.
U iščekivanju Roka Grdelina
Preporuka Ministarstvu kulture za dodjelu književne stipendije Anti Tomiću
Prije svega drugog, valja znati: Ante Tomić jedan je od najvažnijih, ujedno i najpoznatijih hrvatskih pisaca, te jedan od doista rijetkih duhovitih hrvatskih humorista, čija slava i uvažavanje sežu dokle god se razumije hrvatski jezik. Ovo mu je prvi put da se kandidira za stipendiju Ministarstva kulture, što je onda nužno dvostrana gesta. Važan pisac čini čast instituciji koja bi trebala biti njemu na usluzi (institucija stipendije, ali i institucija Ministarstva kulture), a predstavnici institucije odgovaraju na njegovu gestu. Odgovor će, kakav god bio, biti višestruko znakovit i potencijalno inspirativan.
“Grdelin” je zamišljen kao nonfikcionalni roman s fiktivnim glavnim junakom, najvećom zvijezdom hrvatske, prethodno i jugoslavenske estrade. Roko Grdelin – tako se slavni pjevač zove – utjelovljenje je dalmatinske zabavne muzike, njezina duha i svih njezinih malih i velikih, darovitih i nedarovitih zvijezda i zvjezdica kroz dugu povijest žanra, on je glas i duh svih onih bezbrojnih jugoslavenskih zabavnoglazbenih festivala, demjurg jedne prilično široke i raznorodne scene, na kojoj su se ogledale, i još uvijek se pomalo ogledaju, sve ludosti društva i najšire shvaćene kulture, lokalne, nacionalne, regionalne. Roka Tomić nije zamislio kao izmišljenu figuru koju će oblikovati po jednom prepoznatljivom modelu, po nekoj stvarnoj ili umišljenoj dalmatinskoj glazbenoj zvijezdi, nego mu je ambicija da se u njemu ogleda cijeli jedan svijet, velike i male zvijezde, daroviti i nedaroviti, mjesni i seoski oliveri i miše, velegradski i svjetski dragojevići i kovači…
Roko Grdelin estradni je svatković, ali pisac niti se preko njega ruga estradi, niti se ruga balkansko-dalmatinskom star-sistemu. Suprotno percepciji onih koji Tomića nisu čitali, jer unaprijed već sve o njemu i njegovom pisanju znaju, ovaj se pisac nikad ne ruga svojim likovima. Način na koji je on zamislio Roka Grdelina u sebi ima nešto od onoga mitskog Woody Allenovog Zeliga, a onda i Hašekovog Švejka i Vojnovičevog Ivana Čonkina. No, dok su i Allen, i Hašek, i Vojnović za prizorišta svojih pripovijesti imali veliku i ratnu povijest, Tomić ovaj put bira onu malu, najmirnodopskiju povijest, što dopire iz radioaparata.
“Grdelin” je roman koji još uvijek nije napisan, a ovaj čitatelj ga već želi pročitati. Stoga i molba komisiji Ministarstva kulture da krajnje ozbiljno shvati životnu i estradnu lakrdiju Roka Grdelina, te da njegovom tvorcu pomogne onako i onoliko kako je i koliko dostojno imena i smisla institucije koju predstavlja.