Rano je poslijepodne kad Beisa govori: Što bih voljela da ti sad ideš sa mnom pa da popijemo kafu i ja razvučem pitu …
Upoznale smo se tog dopodneva.
Zahvaljujem, odbijam, ne mogu napustiti ljude s kojima sam, i one kojima sam došla, ne bi bilo pošteno od mene.
Morala mi je dva sata ranije u blokić napisati svoje ime a da bih ga upamtila. Nisam nikoga upoznala tko bi se odazivao na isto ime. Možda je, u širem društvu životâ, imena bilo, al’ ga nisam čula.
(U monografiji Ismeta Smailovića „Muslimanska imena orijentalnog porijekla u Bosni i Hercegovini“, koju je objavio Institut za jezik i književnost u Sarajevu 1977. godine, nalazim: rijetko ime značenja izaslanica, zastupnica; poslanik.)
Prvi put u Bihaću, usred marta.
Avantura.
Vrijeme Ramazana, toliko znam. O običajima manje.
Iz vreline auta bez klime najprije kava uz Unu, samo me to zanima. Kasnije ćemo druge teme i poslove. Nekoliko dana unapred radujem se susretu sa Unom. Društvo bi u hladovinu terase, ja bih isključivo na dio odakle vidim rijeku. Zasjenjenih terasa ima posvuda, i tamo odakle smo krenuli, i kuda smo prolazili, i gdje ćemo se vratiti. Une u Bihaću, tih trenutaka, najbliže baš na ovom mjestu. Nemamo vremena do bliže Une na mjestima koja su dalje.
Oslonjeni o kamenu ogradu, pregovaramo o razdvajanju.
Na terasi restauracije i kafea Paviljon.
Kad se društvo povuklo u unutrašnjost na rashlađivanje, prilazi mi žena koju sam vidjela skrajnutim pogledom desnog oka nekoliko metara dalje, u paraleli, i ona bila naslonjena na Ogradu pogleda. Nudi mjesto, ona i brat svaki čas odlaze – je l’ u hladu – jeste – hvala, ja neću – odakle ste – s kraja svijeta koji normalno živi – bila sam nedavno, vidjela što je potres ostavio – ah, malo ste vidjeli jer ste bili u rubnom dijelu, za taj mi ne računamo da ga je kovitlac podzemlja uopće dodirnuo.
Oni moji naručili kave u kretanju prema rashlađivanju, konobar stiže:
Ramazan je, vrijeme darivanja, dozvolite da vas počastim kafom … govori neznana.
Moj prvi susret sa Bihaćem.
Predugačka bi priča bila i nikome zanimljivo kazivanje bi bilo o razlogu i povodu dolaska u Bihać. Od tri moguća pravca: preko Velike Kladuše i Cazina, ili preko Dvora na Uni, Bosanskog Novog i dviju Krupa, one koja je imenom označena: na Uni i druge imena: Bosanska, opredjeljujem se za najduži, preko Slunja, Grabovca na ulazu u Plitvička jezera i graničnog prelaza Izačić. Na ovome me ne prati ni jedna rijeka. Izbjegavam tugu rijeke koju su ljudi iskoristili za podjelu, razdvajanje, ograničavanje, usmjeravanje. Osjetim njenu žalost u svakom kamičku preko koga zasvjetluca. Najradije bi sve putnike namjernike razvodnila u kapljice i neprimjetno ih dotekla do mjesta kome su se uputili. Onda i ondje da iz kapljice izađe čovjek.
Spomenuti ili ne moja bihaćka imena? Kako tko želi! Enisa, Neira, Šura, Mirela, Šeherezada, Dino, Husnija, Vesna, Džehva …
Svi sljedeći susreti sa Bihaćem toga prvog susreta.
Onda me, u prvom kilometru povratka, sačekuju – datulje. Urme, hurme, datule. Pakovanje od pola kilograma. Četrdeset i osam komada, nije mi bilo teško kasnije prebrojiti. Čitam da su četiri dnevno dovoljne za sve blagodati koje daju. Dvanaest dana. Nemam za dalje. Nigdje u blizini takve ne mogu kupiti. A da nije bilo vrijeme Ramazana u koje ranim poslijepodnevom stigoh na obalu Une u Bihaću, vjerojatno ni danas ne bih znala za radost bogatstva datulja. Tada i tamo, bilo ih u zdjelicama na svakom stolu za koji smo zasjeli nešto prigristi, nepce osjetilo da takve nikad nije probalo, velike, sočne, mesnate, uho čuje: hrana bogova. Ubrzo panika, kako ću do nove kutije, bar pet-šest, da sam osigurana dva-tri mjeseca. Najbliže su na samo 40-ak kilometara, ali preko granice, granice koja je izmišljena da nâs, s obje strane, razbolijeva, ne liječi, sakati, stanjuje nam nerve, čini nas lošijima nego što zaistinski, po prirodi, jesmo.
A do Bihaća samo 130 kilometara, najdužom trasom. Rani polazak, kasni povratak, onda kad je noć najkraća. Neću odjednom moći sve, pa, za drugi put planiram: pita i kafa kod Beise i nekoliko kutija datulja za povratak. Kad se isprazne, po nove ću u Grad Une.
I za taj treći put već je sve dogovoreno. Glavni organizator jednog budućeg dana bit će Hrvoje. Onaj koji o koncertu braće Teofilović održanom 27. lipnja/juna u zagrebačkoj Močvari piše na Ajfelovom mostu:
Zahvalni su, a to uvijek daju do znanja, i publici koja ih, kako sam iskusio više puta, ne samo pažljivo sluša i gleda nego i doživljava u punini njihovih namjera i izvedbi. Tako bijaše i ljetnog zagrebačkog ponedjeljka kad su se, osjećah tako, otvorili i nebo i zemlja te se prisavska livada kraj Močvarepretvorila u ćilim koji nas je uzdigao u vas duh, pa smo s visina mogli doživjeti ono što filozofi-estetičari nazivaju uzvišenim…
Predaleko je Bihać od zagrebačke livade, a opet, eto ih zajedno, umivenih i poprskanih savskim i unskim kapima. Nevidljivima, u fluidnoj izmaglici koja se u ljetno praskozorje rasteže duž obala i ledina.
Hrvoje je rođen i do polaska na studij završio je najbolje škole u Bihaću. (O „najbolje“ zaključujem kao vrlo strogi kritičar svake forme objavljenog teksta; u Hrvojevom nijedno slovo pogrešno; zato ova rečenica u čast Hrvojevih učitelja, nastavnika i profesora u bihaćkoj osnovnoj školi i gimnaziji.) Kad u vlastitim emocijama nadahnutom doživljaju glasova braće Teofilović piše o tananoj prozirnoj čvrstoj kopreni zajedništva koja natkriljuje sve koji ih slušaju, nebitno „uživo“ ili „tehnički“, podsjeća nas na najviši stupanj ljudskosti, štonobi i u njegovom i u mom kraju rekli: „duševno“ je napisano. Vrednije od „duševnoga“ ne može. To je i toplo i razumljivo, i iskreno i jasno, i nježno i snažno, i kritički i zapitano, i pošteno i objektivno, nadasve sa sigurnošću i vjerom u doživljaj prenijet u svaku napisanu riječ.
Spominjanje određenog imena, nepoznate osobe, a poznate samo po napisanim i pročitanim riječima, vrijedi više od svake nagrade umreženih umreženima, dogovarane u prostorima politike s istomišljenicima. Tu je čast doktor filozofije ukazao nepoznatoj meni, uz dvadeset-trideset drugih imena književnosti, u mini-eseju o braći Teofilović.
Zahvalila sam Hrvoju na imenu J. K., i to preko mail-adrese koju sam našla na Googleu. Ništa neću privatno i poznanstvom. Stižu dvije fotografije onoga Paviljona u kome me prva osoba s kojom sam u Bihaću progovorila počastila kavom. Slike su to Paviljona o kojima mi je Hrvoje rekao: To je Paviljon moje bake, onaj otprije Drugog svjetskog rata, a koji je nastao na mjestu austrougarskog paviljona namijenjenog muzičkim i drugim priredbama.
A jednom kad se zajedno zateknemo u Bihaću, nudim “turističku turu” po uglavnom nevidljivom Bihaću, piše Hrvoje.
Najprije sam mislila da ću ponovo u Bihać zbog Beise i gole, proste, obične i jednostavne spoznaje da bi uopće netko nepoznat razvlačio pitu meni i zbog mene. Kakav dar!
U Bihaću, jednog dana, bijaše i bit će
Rano je poslijepodne kad Beisa govori: Što bih voljela da ti sad ideš sa mnom pa da popijemo kafu i ja razvučem pitu …
Upoznale smo se tog dopodneva.
Zahvaljujem, odbijam, ne mogu napustiti ljude s kojima sam, i one kojima sam došla, ne bi bilo pošteno od mene.
Morala mi je dva sata ranije u blokić napisati svoje ime a da bih ga upamtila. Nisam nikoga upoznala tko bi se odazivao na isto ime. Možda je, u širem društvu životâ, imena bilo, al’ ga nisam čula.
(U monografiji Ismeta Smailovića „Muslimanska imena orijentalnog porijekla u Bosni i Hercegovini“, koju je objavio Institut za jezik i književnost u Sarajevu 1977. godine, nalazim: rijetko ime značenja izaslanica, zastupnica; poslanik.)
Prvi put u Bihaću, usred marta.
Avantura.
Vrijeme Ramazana, toliko znam. O običajima manje.
Iz vreline auta bez klime najprije kava uz Unu, samo me to zanima. Kasnije ćemo druge teme i poslove. Nekoliko dana unapred radujem se susretu sa Unom. Društvo bi u hladovinu terase, ja bih isključivo na dio odakle vidim rijeku. Zasjenjenih terasa ima posvuda, i tamo odakle smo krenuli, i kuda smo prolazili, i gdje ćemo se vratiti. Une u Bihaću, tih trenutaka, najbliže baš na ovom mjestu. Nemamo vremena do bliže Une na mjestima koja su dalje.
Oslonjeni o kamenu ogradu, pregovaramo o razdvajanju.
Na terasi restauracije i kafea Paviljon.
Kad se društvo povuklo u unutrašnjost na rashlađivanje, prilazi mi žena koju sam vidjela skrajnutim pogledom desnog oka nekoliko metara dalje, u paraleli, i ona bila naslonjena na Ogradu pogleda. Nudi mjesto, ona i brat svaki čas odlaze – je l’ u hladu – jeste – hvala, ja neću – odakle ste – s kraja svijeta koji normalno živi – bila sam nedavno, vidjela što je potres ostavio – ah, malo ste vidjeli jer ste bili u rubnom dijelu, za taj mi ne računamo da ga je kovitlac podzemlja uopće dodirnuo.
Oni moji naručili kave u kretanju prema rashlađivanju, konobar stiže:
Ramazan je, vrijeme darivanja, dozvolite da vas počastim kafom … govori neznana.
Moj prvi susret sa Bihaćem.
Predugačka bi priča bila i nikome zanimljivo kazivanje bi bilo o razlogu i povodu dolaska u Bihać. Od tri moguća pravca: preko Velike Kladuše i Cazina, ili preko Dvora na Uni, Bosanskog Novog i dviju Krupa, one koja je imenom označena: na Uni i druge imena: Bosanska, opredjeljujem se za najduži, preko Slunja, Grabovca na ulazu u Plitvička jezera i graničnog prelaza Izačić. Na ovome me ne prati ni jedna rijeka. Izbjegavam tugu rijeke koju su ljudi iskoristili za podjelu, razdvajanje, ograničavanje, usmjeravanje. Osjetim njenu žalost u svakom kamičku preko koga zasvjetluca. Najradije bi sve putnike namjernike razvodnila u kapljice i neprimjetno ih dotekla do mjesta kome su se uputili. Onda i ondje da iz kapljice izađe čovjek.
Spomenuti ili ne moja bihaćka imena? Kako tko želi! Enisa, Neira, Šura, Mirela, Šeherezada, Dino, Husnija, Vesna, Džehva …
Svi sljedeći susreti sa Bihaćem toga prvog susreta.
Onda me, u prvom kilometru povratka, sačekuju – datulje. Urme, hurme, datule. Pakovanje od pola kilograma. Četrdeset i osam komada, nije mi bilo teško kasnije prebrojiti. Čitam da su četiri dnevno dovoljne za sve blagodati koje daju. Dvanaest dana. Nemam za dalje. Nigdje u blizini takve ne mogu kupiti. A da nije bilo vrijeme Ramazana u koje ranim poslijepodnevom stigoh na obalu Une u Bihaću, vjerojatno ni danas ne bih znala za radost bogatstva datulja. Tada i tamo, bilo ih u zdjelicama na svakom stolu za koji smo zasjeli nešto prigristi, nepce osjetilo da takve nikad nije probalo, velike, sočne, mesnate, uho čuje: hrana bogova. Ubrzo panika, kako ću do nove kutije, bar pet-šest, da sam osigurana dva-tri mjeseca. Najbliže su na samo 40-ak kilometara, ali preko granice, granice koja je izmišljena da nâs, s obje strane, razbolijeva, ne liječi, sakati, stanjuje nam nerve, čini nas lošijima nego što zaistinski, po prirodi, jesmo.
A do Bihaća samo 130 kilometara, najdužom trasom. Rani polazak, kasni povratak, onda kad je noć najkraća. Neću odjednom moći sve, pa, za drugi put planiram: pita i kafa kod Beise i nekoliko kutija datulja za povratak. Kad se isprazne, po nove ću u Grad Une.
I za taj treći put već je sve dogovoreno. Glavni organizator jednog budućeg dana bit će Hrvoje. Onaj koji o koncertu braće Teofilović održanom 27. lipnja/juna u zagrebačkoj Močvari piše na Ajfelovom mostu:
Zahvalni su, a to uvijek daju do znanja, i publici koja ih, kako sam iskusio više puta, ne samo pažljivo sluša i gleda nego i doživljava u punini njihovih namjera i izvedbi. Tako bijaše i ljetnog zagrebačkog ponedjeljka kad su se, osjećah tako, otvorili i nebo i zemlja te se prisavska livada kraj Močvare pretvorila u ćilim koji nas je uzdigao u vas duh, pa smo s visina mogli doživjeti ono što filozofi-estetičari nazivaju uzvišenim…
Predaleko je Bihać od zagrebačke livade, a opet, eto ih zajedno, umivenih i poprskanih savskim i unskim kapima. Nevidljivima, u fluidnoj izmaglici koja se u ljetno praskozorje rasteže duž obala i ledina.
Hrvoje je rođen i do polaska na studij završio je najbolje škole u Bihaću. (O „najbolje“ zaključujem kao vrlo strogi kritičar svake forme objavljenog teksta; u Hrvojevom nijedno slovo pogrešno; zato ova rečenica u čast Hrvojevih učitelja, nastavnika i profesora u bihaćkoj osnovnoj školi i gimnaziji.) Kad u vlastitim emocijama nadahnutom doživljaju glasova braće Teofilović piše o tananoj prozirnoj čvrstoj kopreni zajedništva koja natkriljuje sve koji ih slušaju, nebitno „uživo“ ili „tehnički“, podsjeća nas na najviši stupanj ljudskosti, štonobi i u njegovom i u mom kraju rekli: „duševno“ je napisano. Vrednije od „duševnoga“ ne može. To je i toplo i razumljivo, i iskreno i jasno, i nježno i snažno, i kritički i zapitano, i pošteno i objektivno, nadasve sa sigurnošću i vjerom u doživljaj prenijet u svaku napisanu riječ.
Spominjanje određenog imena, nepoznate osobe, a poznate samo po napisanim i pročitanim riječima, vrijedi više od svake nagrade umreženih umreženima, dogovarane u prostorima politike s istomišljenicima. Tu je čast doktor filozofije ukazao nepoznatoj meni, uz dvadeset-trideset drugih imena književnosti, u mini-eseju o braći Teofilović.
Zahvalila sam Hrvoju na imenu J. K., i to preko mail-adrese koju sam našla na Googleu. Ništa neću privatno i poznanstvom. Stižu dvije fotografije onoga Paviljona u kome me prva osoba s kojom sam u Bihaću progovorila počastila kavom. Slike su to Paviljona o kojima mi je Hrvoje rekao: To je Paviljon moje bake, onaj otprije Drugog svjetskog rata, a koji je nastao na mjestu austrougarskog paviljona namijenjenog muzičkim i drugim priredbama.
A jednom kad se zajedno zateknemo u Bihaću, nudim “turističku turu” po uglavnom nevidljivom Bihaću, piše Hrvoje.
Najprije sam mislila da ću ponovo u Bihać zbog Beise i gole, proste, obične i jednostavne spoznaje da bi uopće netko nepoznat razvlačio pitu meni i zbog mene. Kakav dar!
Onda ih je stiglo još!
Uzdarje od mene: urme razasute u Unu.