Umro si jednog hladnog, sarajevski sivog, dana u aprilu. Negdje u Indiji, u isto vrijeme, pod teškim žutosmeđim suncem rodilo se dijete kojem nikada imena nećemo saznati.
Prebirem stihove pjesnika koji nam je, bar na trenutak, bio zajednički: istog onog što je želio da ga manje pamte kao pjesnika, a više kao prijatelja; onoga koji je zazivao da čovjek koji ponovi neku kadencu ili parabolu pomisli kako je to prvi put čuo s njegovih usana, kao što ja toliko mnogo čuh s Tvojih.
Onog što je napisao da je Smrt drugo ime neprekidnog vremena što nas grize.
Obojica ste umrli u osamdesetim; moje skromno znanje matematike koje je zarobljeno u nepreglednim labirintima ne omogućava mi da pronađem druge analogije i simetrije.
Prstom prebirem digitalne oproštaje od Tebe koje brojni ispisuju u nepregledne stranice te knjige od pijeska: moj Tvrtko, moj Borhese, tako pogrešno virtualnom je zovu.
Prepisujem samome sebi stihove njegove pjesme Ti, sjećaš li se?
Jedan jedini čovjek je rođen, jedan čovjek je umro na zemlji. Tvrditi suprotno pusta je statistika, nemoguće zbrajanje. Jednako nemoguće kao zbrajanje mirisa kiše i sna što si ga sinoć usnio.
Tražim Te, prepoznajem u Pravednicima, u zbiru osoba koje obrađuju vrt, igraju šah, s užitkom otkrivaju etimologiju, razmišljaju o oblicima i boji, opravdavaju zlo koje su im nanijeli, u osobama koje se međusobno ne poznaju, a spasavaju svijet.
Pišem ovaj palimpsest, puki plagijat, ali i on se prepoznavao više u tuđim nego sopstvenim stihovima. To me ne opravdava, niti opravdanje tražim.
Prizivam naše trenutke, koji su više bili moji nego Tvoji: stida kada si me zbog moje nepromišljene gluposti istjerao iz učionice; ponosa kada si mi nekoliko godina poslije stisnuo ruku i uputio ljubazne riječi.
Prisjećam se prvog susreta: cigarete i tamnih naočala, trenutka u kojem si postao simbol, znak, metafora – riječi o kojima prije Tebe nisam mnogo znao. Razgovarali smo o Nerudi i Bukovskom, a o čemu će drugom govoriti tek svršeni srednjoškolac. Pokušavam promijeniti tok tog davno vođenog razgovora, iako se promijeniti ne može. Ali, pogled i duboki glas su ti i dalje blagi.
Da, bio si mi i mentor, i profesor. I ništa od toga, i više od toga.
Sjećam se kada si me upoznao s njim, citirajući kako je u jednoj rečenici opisao motive Droctulftove izdaje: Vidio je dan, čemprese i mermer.
Čitam jednu od njegovih elegija, i stih Da nitko ne zna, pa ni ogledalo, prolio sam nekoliko ljudskih suza. Onu istu koja završava da se s druge strane vrata jedan čovjek načinjen od samoće, ljubavi i vremena upravo rasplakao nad svim stvarima. Suze nisu navlažile moje lice, ne mogu da Ti lažem. Ali pišem ovo u nedjelju, dan za – kako si govorio ili vješto lagao – pisanje. Kao što je on lagao da ne čita novine.
Dozivam u sjećanje sve naše susrete, razgovore. Modificiram ih, mijenjam, domišljam, u suštini dodajem. Pokušavam da budem ravnopravan sugovornik, dobijem odobravanje, postanem prijatelj. Ali, noć je prekrila sarajevsko sivilo, u Indiji su oni mirnog duha već utonuli u san, a Buenos Aires grije poslijepodnevno ugodno sunce.
Tražim njegove stihove za kraj, jedan iz Molitve mi je na vrhu jezika i prstiju, ali ne usuđujem se više prepisivati.
U zbiru svih ljudi koji su umrli, koji su se rodili i koji su jedan, smo i Ti i ja.
Tvrtko
Umro si jednog hladnog, sarajevski sivog, dana u aprilu. Negdje u Indiji, u isto vrijeme, pod teškim žutosmeđim suncem rodilo se dijete kojem nikada imena nećemo saznati.
Prebirem stihove pjesnika koji nam je, bar na trenutak, bio zajednički: istog onog što je želio da ga manje pamte kao pjesnika, a više kao prijatelja; onoga koji je zazivao da čovjek koji ponovi neku kadencu ili parabolu pomisli kako je to prvi put čuo s njegovih usana, kao što ja toliko mnogo čuh s Tvojih.
Onog što je napisao da je Smrt drugo ime neprekidnog vremena što nas grize.
Obojica ste umrli u osamdesetim; moje skromno znanje matematike koje je zarobljeno u nepreglednim labirintima ne omogućava mi da pronađem druge analogije i simetrije.
Prstom prebirem digitalne oproštaje od Tebe koje brojni ispisuju u nepregledne stranice te knjige od pijeska: moj Tvrtko, moj Borhese, tako pogrešno virtualnom je zovu.
Prepisujem samome sebi stihove njegove pjesme Ti, sjećaš li se?
Jedan jedini čovjek je rođen, jedan čovjek je umro na zemlji.
Tvrditi suprotno pusta je statistika, nemoguće zbrajanje.
Jednako nemoguće kao zbrajanje mirisa kiše i sna što si ga sinoć usnio.
Tražim Te, prepoznajem u Pravednicima, u zbiru osoba koje obrađuju vrt, igraju šah, s užitkom otkrivaju etimologiju, razmišljaju o oblicima i boji, opravdavaju zlo koje su im nanijeli, u osobama koje se međusobno ne poznaju, a spasavaju svijet.
Pišem ovaj palimpsest, puki plagijat, ali i on se prepoznavao više u tuđim nego sopstvenim stihovima. To me ne opravdava, niti opravdanje tražim.
Prizivam naše trenutke, koji su više bili moji nego Tvoji: stida kada si me zbog moje nepromišljene gluposti istjerao iz učionice; ponosa kada si mi nekoliko godina poslije stisnuo ruku i uputio ljubazne riječi.
Prisjećam se prvog susreta: cigarete i tamnih naočala, trenutka u kojem si postao simbol, znak, metafora – riječi o kojima prije Tebe nisam mnogo znao. Razgovarali smo o Nerudi i Bukovskom, a o čemu će drugom govoriti tek svršeni srednjoškolac. Pokušavam promijeniti tok tog davno vođenog razgovora, iako se promijeniti ne može. Ali, pogled i duboki glas su ti i dalje blagi.
Da, bio si mi i mentor, i profesor. I ništa od toga, i više od toga.
Sjećam se kada si me upoznao s njim, citirajući kako je u jednoj rečenici opisao motive Droctulftove izdaje: Vidio je dan, čemprese i mermer.
Čitam jednu od njegovih elegija, i stih Da nitko ne zna, pa ni ogledalo, prolio sam nekoliko ljudskih suza. Onu istu koja završava da se s druge strane vrata jedan čovjek načinjen od samoće, ljubavi i vremena upravo rasplakao nad svim stvarima. Suze nisu navlažile moje lice, ne mogu da Ti lažem. Ali pišem ovo u nedjelju, dan za – kako si govorio ili vješto lagao – pisanje. Kao što je on lagao da ne čita novine.
Dozivam u sjećanje sve naše susrete, razgovore. Modificiram ih, mijenjam, domišljam, u suštini dodajem. Pokušavam da budem ravnopravan sugovornik, dobijem odobravanje, postanem prijatelj. Ali, noć je prekrila sarajevsko sivilo, u Indiji su oni mirnog duha već utonuli u san, a Buenos Aires grije poslijepodnevno ugodno sunce.
Tražim njegove stihove za kraj, jedan iz Molitve mi je na vrhu jezika i prstiju, ali ne usuđujem se više prepisivati.
U zbiru svih ljudi koji su umrli, koji su se rodili i koji su jedan, smo i Ti i ja.
Iako se, moj brate, nismo ni poznavali.