Utjecajni prilog jednoj vidnoj raspravi o čemu se sve treba čuditi, jer se samo budale čude neobičnim stvarima a normalni ljudi običnim, kao smrt i zašto sunce izlazi
Društvo nije lice. Ne govori, nema nadimak, mamu, pušačku nogu, nije susjed, ne navikava se, nema osjećaje ni akvarij. Nema društvo ni mišljenje, a nema ni s čime. Da ima, u njemu bi se valjda i dvoumilo, a ne u postocima. Ovako strogo kad se uzme, ispada da izvan ovog slovopisa društvo jedva da i ima neki sadržaj, što je, naravno, besmislica, jer skupni pritisak postoji, postoje crkve i zabrane ili kako li je ono već Durkheim otpisao Simmelovom formalizmu. Društvo kao da je u nekoj nepovezanoj nadpovezanosti s pojedincem tako da se pojedinac izvan društva neće nikad ponašati onako kako se ponaša u društvu, pri čemu je cjelina više od pukog zbroja svojih elemenata pa je u društvu na djelu stvarnost, sociolozi vole reći, sui generis. Društvo tako nije tek “broj samoubojica vješanjem”, “intenzitet plavokosih na sveučilištu” ili neka svedena varijabla koju treba verbalizirati poslije brojanja, nego kvantiteta koja u odnosu na svoje članstvo ima i kvalitetu više. O sistemu apstraktnih veza s konkretnim učincima, eto o tome govorimo kad govorimo o društvu.
O čemu, međutim, govori Denis Latin kad u posljednjoj “Latinici” govori o prljavom i čistom društvu ili o čemu u svakoj, pa i posljednjoj emisiji “Lica nacije” govori Branimir Bilić kad reve za društvom sloge, za jednim društvom koje samo što ne sjedi oko stola i kulen pet dimova star ne reže?
O nostalgiji za fašizmom.
Evo, Branimir Bilić u svom čistom televizijskom obliku već dugo vremena ima želju da podčini pojedince hrvatskom kolektivu. On misli da društvo može i mora biti sretno pod svaku cijenu te iskreno žali za vremenom kad je ono od viška sloge moglo svoju sreću i izvoziti, a to je vrijeme, zna on, uvijek postojalo, samo ga danas nema.
Tako je Branimir Bilić i ovog ponedjeljka ugodio temu. Čitavih se sat vremena sa svojim gostima brižno glasao o siromaštvu a da jedan trenutak nije potrošio, recimo, na asimetriju u svjetskoj arhitekturi bogatstva koja ga proizvodi i zove se kapitalizam. On misli da je za siromaštvo kriva korupcija. Ne bi da Bilića sad zbunjujemo time kako povijest ne pozna društvo ljudi bez siromašnih, osim onih društava koja bi on sam zvao primitivnima i, otuda, kroatoperifernima, ali siromaštvo je danas funkcija kapitalizma. A da možda onda bez siromaštva ne može ako govorimo o suvremenom društvu, Branimire Biliću? Ma kako ne bi moglo! Evo, u spomenutoj bi emisiji mogli bez siromaštva samo da nema korupcije (a uzgred Milton Friedman, vlasnik Nobelove nagrade iz ekonomije, kaže da je korupcija borba protiv glupih propisa), do sljedećeg će puta Hrvatima valjda prsnuti identitet, pa će onda, tko zna, možda i kiselost tala doći na red.
Nije opasno što Branimir Bilić sve ovo ne zna i što mu veze između uzroka i posljedice čine zbrku. Opasno je što on ne zna da danas u svijetu postoji samo jedno nasmijano, sretno i složno društvo. To se društvo zove Sjeverna Koreja. Sva ostala društva poznaju sukobe iznutra kao normalnu, čak i poželjnu stvar, samo što naprednija među njima ustave i pravni mehanizam da se to može pravedno podnijeti. Jedino Branimir Bilić i njegovi gosti misle da su podjele nešto najgore što se može dogoditi društvu, pa mu predlažem da sreću zajedno s njima potraži u nekoj zajednici, tamo su svi za-jedno, snop pruća.
Slično bi predložio i Denisu Latinu, koji je istoga ponedjeljka cijelu “Latinicu” posvetio nekom idiotskom istraživanju o tome kako Hrvati godišnje na higijenu troše sto kuna, po čemu je on zaključio da Hrvati smrde. Da bi taj poraz pretvorio u trijumf umlja, pozvao je u studio čitav niz nerado mislećih osoba i Josipu Lisac. Ona do kraja emisije nije znala šta se događa.
Doduše, ni drugi nisu bili puno obavješteniji. Na primjer, neki je počešljani kolumnist, stručnjak za parfeme, više puta ponovio da sad ima toliko jeftinih dezodoransa da on ne vidi u čemu je problem. Onda je jedna žena rekla da se ona često prala po kući jer su joj dolazili gosti “s određenim nivoom” pa ih nije mogla ne znam kakva dočekati. Poslije toga nije ništa zaključila, samo je još dodala da bi možda kotač trebali okrenuti unatrag do neke točke u prošlosti, ali sam zaboravio zbog čega, jer sam sve dotad mislio da je princip kotača moguće intuitivno shvatiti i da nema te osobe koja ne zna kako je kotaču i prošlost i budućnost u istom smjeru, nevažno kojem. Pa me obuzela naglost tog otkrića i nisam više pazio. Samo sam u pozadini čuo još nekoliko vapaja o deterdžentu i kako bi ga trebalo utrljati u ovo društvo koje ne haje. A društvo koje treba oprati, treba i Benita Mussolinija.
Onda je na red došao Zvonimir Milčec da kaže zašto Zagreb smrdi i da potvrdi ovu moju tezu. Njega sam dobro čuo. Kaže Milčec da Zagreb smrdi zato što ima svakakvih ljudi i svakakvih navika, i da on to razumije. Razumije on i da je Zagreb glavni grad Hrvatske i da u njemu imaju pravo živjeti svi koji imaju domovnicu. I zato on, u zaključku, još više razumije zašto Zagreb smrdi. Ako, dakle, nekome treba Zvonimir Milčec da mu objasni kako je smrad u Zagreb došao pod mojim pazuhom, onda mu svakako trebam i ja da mu kažem: šovinizam je jedina stvar koju su Zagrepčani dali Zagrebu.
TV higijena
Utjecajni prilog jednoj vidnoj raspravi o čemu se sve treba čuditi, jer se samo budale čude neobičnim stvarima a normalni ljudi običnim, kao smrt i zašto sunce izlazi
Društvo nije lice. Ne govori, nema nadimak, mamu, pušačku nogu, nije susjed, ne navikava se, nema osjećaje ni akvarij. Nema društvo ni mišljenje, a nema ni s čime. Da ima, u njemu bi se valjda i dvoumilo, a ne u postocima. Ovako strogo kad se uzme, ispada da izvan ovog slovopisa društvo jedva da i ima neki sadržaj, što je, naravno, besmislica, jer skupni pritisak postoji, postoje crkve i zabrane ili kako li je ono već Durkheim otpisao Simmelovom formalizmu. Društvo kao da je u nekoj nepovezanoj nadpovezanosti s pojedincem tako da se pojedinac izvan društva neće nikad ponašati onako kako se ponaša u društvu, pri čemu je cjelina više od pukog zbroja svojih elemenata pa je u društvu na djelu stvarnost, sociolozi vole reći, sui generis. Društvo tako nije tek “broj samoubojica vješanjem”, “intenzitet plavokosih na sveučilištu” ili neka svedena varijabla koju treba verbalizirati poslije brojanja, nego kvantiteta koja u odnosu na svoje članstvo ima i kvalitetu više. O sistemu apstraktnih veza s konkretnim učincima, eto o tome govorimo kad govorimo o društvu.
O čemu, međutim, govori Denis Latin kad u posljednjoj “Latinici” govori o prljavom i čistom društvu ili o čemu u svakoj, pa i posljednjoj emisiji “Lica nacije” govori Branimir Bilić kad reve za društvom sloge, za jednim društvom koje samo što ne sjedi oko stola i kulen pet dimova star ne reže?
O nostalgiji za fašizmom.
Evo, Branimir Bilić u svom čistom televizijskom obliku već dugo vremena ima želju da podčini pojedince hrvatskom kolektivu. On misli da društvo može i mora biti sretno pod svaku cijenu te iskreno žali za vremenom kad je ono od viška sloge moglo svoju sreću i izvoziti, a to je vrijeme, zna on, uvijek postojalo, samo ga danas nema.
Tako je Branimir Bilić i ovog ponedjeljka ugodio temu. Čitavih se sat vremena sa svojim gostima brižno glasao o siromaštvu a da jedan trenutak nije potrošio, recimo, na asimetriju u svjetskoj arhitekturi bogatstva koja ga proizvodi i zove se kapitalizam. On misli da je za siromaštvo kriva korupcija. Ne bi da Bilića sad zbunjujemo time kako povijest ne pozna društvo ljudi bez siromašnih, osim onih društava koja bi on sam zvao primitivnima i, otuda, kroatoperifernima, ali siromaštvo je danas funkcija kapitalizma. A da možda onda bez siromaštva ne može ako govorimo o suvremenom društvu, Branimire Biliću? Ma kako ne bi moglo! Evo, u spomenutoj bi emisiji mogli bez siromaštva samo da nema korupcije (a uzgred Milton Friedman, vlasnik Nobelove nagrade iz ekonomije, kaže da je korupcija borba protiv glupih propisa), do sljedećeg će puta Hrvatima valjda prsnuti identitet, pa će onda, tko zna, možda i kiselost tala doći na red.
Nije opasno što Branimir Bilić sve ovo ne zna i što mu veze između uzroka i posljedice čine zbrku. Opasno je što on ne zna da danas u svijetu postoji samo jedno nasmijano, sretno i složno društvo. To se društvo zove Sjeverna Koreja. Sva ostala društva poznaju sukobe iznutra kao normalnu, čak i poželjnu stvar, samo što naprednija među njima ustave i pravni mehanizam da se to može pravedno podnijeti. Jedino Branimir Bilić i njegovi gosti misle da su podjele nešto najgore što se može dogoditi društvu, pa mu predlažem da sreću zajedno s njima potraži u nekoj zajednici, tamo su svi za-jedno, snop pruća.
Slično bi predložio i Denisu Latinu, koji je istoga ponedjeljka cijelu “Latinicu” posvetio nekom idiotskom istraživanju o tome kako Hrvati godišnje na higijenu troše sto kuna, po čemu je on zaključio da Hrvati smrde. Da bi taj poraz pretvorio u trijumf umlja, pozvao je u studio čitav niz nerado mislećih osoba i Josipu Lisac. Ona do kraja emisije nije znala šta se događa.
Doduše, ni drugi nisu bili puno obavješteniji. Na primjer, neki je počešljani kolumnist, stručnjak za parfeme, više puta ponovio da sad ima toliko jeftinih dezodoransa da on ne vidi u čemu je problem. Onda je jedna žena rekla da se ona često prala po kući jer su joj dolazili gosti “s određenim nivoom” pa ih nije mogla ne znam kakva dočekati. Poslije toga nije ništa zaključila, samo je još dodala da bi možda kotač trebali okrenuti unatrag do neke točke u prošlosti, ali sam zaboravio zbog čega, jer sam sve dotad mislio da je princip kotača moguće intuitivno shvatiti i da nema te osobe koja ne zna kako je kotaču i prošlost i budućnost u istom smjeru, nevažno kojem. Pa me obuzela naglost tog otkrića i nisam više pazio. Samo sam u pozadini čuo još nekoliko vapaja o deterdžentu i kako bi ga trebalo utrljati u ovo društvo koje ne haje. A društvo koje treba oprati, treba i Benita Mussolinija.
Onda je na red došao Zvonimir Milčec da kaže zašto Zagreb smrdi i da potvrdi ovu moju tezu. Njega sam dobro čuo. Kaže Milčec da Zagreb smrdi zato što ima svakakvih ljudi i svakakvih navika, i da on to razumije. Razumije on i da je Zagreb glavni grad Hrvatske i da u njemu imaju pravo živjeti svi koji imaju domovnicu. I zato on, u zaključku, još više razumije zašto Zagreb smrdi. Ako, dakle, nekome treba Zvonimir Milčec da mu objasni kako je smrad u Zagreb došao pod mojim pazuhom, onda mu svakako trebam i ja da mu kažem: šovinizam je jedina stvar koju su Zagrepčani dali Zagrebu.
I samo ga se mojim smradom oprati može.