Tursko-armenska priča: Komparativna ginekologija

– Odakle ste? Ljubazno mi prilazi zdepasti pedesetogodišnjak. Valjda jer sam jedini stranac u čekaonici ovog aerodroma.

– Hrvatistan, odgovaram.

– Ooo. Daleko ste od kuće. Dobrodošli u Tursku.

– Hvala Vam. Jako ste ljubazni.

– Prvi put ste u Turskoj?

– Ne. Bio sam već nekoliko puta. Prvi put sam ovdje, na istoku.

– I? Kako Vam se sviđa Turska?

– Jako mi se sviđa. Vi? Odakle ste vi.

– Iz Istanbula.

– O, pa i Vi ste daleko od kuće. Koliko ima odavde do Istanbula? Tisuću kilometara?

– Otprilike tisuću.

– Iz kojeg dijela Istanbula ste? I kako to da tako dobro znate engleski?

– Iz Karakoya. Ja sam ginekolog, pa često idem po stručnim skupovima.

– Karakoy? Tamo je jedno vrijeme živio Orhan Pamuk. Tamo je njegov Muzej nevinosti.

– Ne volim Orhana Pamuka.

Odjedamput u glasu više nema ljubaznosti. Zamijenila ju je odrješitost. Mada moj sugovornik i dalje ima usta razvučena u lažan smiješak.

Traži potporu oko sebe. Okreće se jednom mladom Turčinu koji sjedi do mene i objašnjava mu uzbuđeno na turskom. Spominje riječi “Ermenistan” i “milyion”. “Armenija” i “milijun” na turskom. Jasno mi je što objašnjava mladom Turčinu. Priča mu o tome kako je Pamuk javno spomenuo ubijanje milijun Armenaca od strane Turaka. A to je zakonom u Turskoj zabranjeno. Poslije toga je Pamuk suđen i oslobođen samo zbog ogromnog političkog pritiska Europske Unije. Mladi Turčin ga bez zanimanja sluša. Stariji Turčin je nezadovoljan. Nije dobio potporu koju je očekivao od mladića. Niti pažnju koju zaslužuje. Ako je mlađi uopće Turčin. Statistički, veća je vjerojatnost da je Kurd. Ipak je ovo dio Turske sa skoro apsolutnom kurdskom većinom.

Pazim šta dalje govorim. Jer radi krivo izgovorene riječi vezane uz Armeniju se ovdje može u zatvor. Ovo je zemlja sa najviše novinara u zatvorima na svijetu. A ja nosim pasoš koji mi ne garantira zaštitu. I još k tome nalazim se na aerodromu u gradu Diyabakiru. Centru kurdske pobune protiv turske vlasti.

Prije ovog grada bio sam u Karsu. Tamo Orhana Turci ne vole jer tvrde da je Kars liberalan grad. Tvrde da je susjedni grad Erzerum zatucan. I da je radnju romana Snijeg u kojem opisuje radikalnu Tursku Pamuk trebao smjestiti u Erzerum. A ne u Kars. Ironično je, utješio sam ih činjenicom da je na naslovnici hrvatskog izdanja knjige slika Erzuruma, a ne Karsa. Jedva su mi povjerovali da je to moguće. Da je neko tamo u Hrvatistanu, mogao zamijeniti Kars za Erzurum. Ili Erzurum za Kars. Ovisi u kojem ste gradu trenutno. I zato, jasno mi je zašto ga lokalpatrioti u Karsu ne vole. I jasno mi je zašto ga patrioti ne vole. Ali, da li postoji još nešto što mi promiče?

Mada mi se prekinuo obraćati, nisam izdržao da ginekologa ne pitam: Oprostite, da li ga Vi ne volite samo zbog onoga šta je rekao o Armencima. Ili ste pročitali njegove knjige pa Vam se ne sviđa kao književnik? Ili postoji neki treći razlog?

Neugodno je iznenađen. Jer shvaća da sam razumio što je pričao na turskom mladiću do mene. Lažno se smiješi. I mijenja temu.

– Bio sam u Sarajevu. I Bosni. Alija Izetbegović je bio jako dobar.

Ginekolog očigledno dobro zna internu anatomiju trokuta Hrvatistan – Bosna – Srbistan. Ali teško ne složiti sa njim.

– Alija Izetbegović je bio stvarno dobar čovjek. A kako Vam se svidjelo Sarajevo? I Bosna…

– Nije mi se svidjelo. Sve je nekako malo.

– Da. Naspram Istanbula i šesnaest milijuna stanovnika, Sarajevo je stvarno malo… Jeste li možda čitali Andrića? Ivu Andrića. On je iz Bosne i dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Kao i Orhan Pamuk.

– Nisam i neću. Čuo sam za njega. On je mrzio muslimane.

– Da, priča se to za njega. Zato i Pamuka niste čitali?

– Pamuk mrzi Turke…

– Ali on je Turčin?!

– Nije. On je kao i Vi. Vi ste PKK!*

-Ja?

– Da, Vi! Upire prstom u mene i viče, ali na čudan način, sa ljutnjom u očima i sa smiješkom na usnama:

– PKK! PKK!

Uplašio me. Gledam zbunjeno uokolo. Nitko se ne pomiče. I nitko ne obraća pažnju. Valjda jer su svi ostali stvarno PKK.

Zdepasti Turčin ljutito odlazi. Bojim se da će me prijaviti. U fotoaparatu imam slike koje bi mogle neke ljude postaviti u opasnost. I mene također.

Gledam upitno mladog Turčina. I pitam ga: Izgleda da se ljuti na mene. Čime sam ga razljutio? Što sam krivo rekao?

Mladić odmahuje rukom: Turci…

Izgleda da je mladić ipak Kurd.

Svađa se nastavlja dalje. Sada bez glasa. U meni. Svađam se sam sa sobom: Šta ti je to trebalo. Lijepo ti u turističkom vodiču piše, još je dodatno podebljano: Sa Turcima ne raspravljati o politici!

Onaj drugi “ja” se brani: Ali nisam ni spomenuo politiku. Pričao sam o književnosti!

Treći se pridružuje: Ok sad. Dosta je svađe. A ti dalje zašuti. I o politici i o književnosti i o promatranju ptica pjevica. Našao si mjesto za komparativnu književnost. Zatvor u Diyabakiru spada među deset najgorih zatvora u svijetu. Ako te ovaj ginekolog prijavi, otići ćemo svi skupa ravno u pičku materinu.

___

* PKK – Radnička partija Kurdistana, organizacija koja se bori za nezavisnu kurdsku državu. Svrstana u terorističke organizacije od strane EU i SAD-a

Antonio Grgić 25. 01. 2013.