Mlad čovjek, advokatski pomoćnik, tu je u hotelu proveo tri noći.
Godinama potom, sa ženom, tek su im se blizanci bili rodili, ostali su cijeli tjedan. Htio joj je pokazati grad. Gurao je kolica s djecom, pa bi iznenada širio ruke i grlio grad, ovo sam ja!, govorio je, a ona se plašila da mu kolica ne pobjegnu, jer posvuda okolo bila je nizbrdica ili uzbrdica.
Djeca su odrasla, sin je otišao u rat i poginuo kao heroj u dalekoj zemlji, kći se u manastiru zaredila, a on je došao u hotel sa ženom, da se odmore i da načine račun sa životom. Išli su gradom koji su dobro znali. Njoj bi potekle suze u što god bi se zagledala.
Kada je umrla, on ju je sahranio, nikoga nije bilo na pogrebu, jer nikoga više nisu poznavali, pa je istoga dana otputovao u grad, da u hotelu provede još tri noći.
Po izbijaju rata, čim je neprijatelj opsadio grad, čeličnom ga šakom ščepao za vrat, on ga je svake noći sanjao. Živio je u staračkom domu, nije se dizao iz invalidskih kolica, depresivan i dementan starac, sve manje mu je toga u budnome stanju bilo na pameti i u sjećanju. Ali što je budan bivao prazniji, sve ga je više bilo u snu.
San o gradu i o hotelu, u kojem on, turist, provodi život dok svud naokolo traje krvavi rat. U tom ratu on više desetina puta biva ranjen, sedamnaest puta gine, snajperski metak mu raznosi glavu, pod noge mu pada minobacačka granata i odnosi ga, u najsitnijim komadićima, ravno u nebo. A onda se ujutro budi, prazan i bez sjećanja, depresivan i dementan starac, koji sljedeće večeri ili već u popodne tone u novi san, u gradu pod opsadom, gdje sve je uzbrdica ili nizbrdica. On jedini je tu koji više puta umire, i nimalo nije zabrinut, jer zna da je sve samo san. I ljudi u gradu znaju da je njihov život njemu san. Raduju mu se kad ga sretnu. Traže od njega sitne usluge. On im pomaže i tako obično gine. Bol i strah u njegovom snu veći su od boli i straha u njihovoj zbilji. Ali ništa na to, on po i sedamnaesti put gine za voljeni grad i za ljude koji nisu bili te sreće da u tom gradu budu samo turisti.
Tek kada umre jedan osamljeni dementni starac u staračkom domu, u toj neimenovanoj zemlji, ljudi u opsađenom gradu ostat će bez stranca koji im je pomagao. Gledajući ga, vjerovali bi da se i smrt da preživjeti.
Turist
Mlad čovjek, advokatski pomoćnik, tu je u hotelu proveo tri noći.
Godinama potom, sa ženom, tek su im se blizanci bili rodili, ostali su cijeli tjedan. Htio joj je pokazati grad. Gurao je kolica s djecom, pa bi iznenada širio ruke i grlio grad, ovo sam ja!, govorio je, a ona se plašila da mu kolica ne pobjegnu, jer posvuda okolo bila je nizbrdica ili uzbrdica.
Djeca su odrasla, sin je otišao u rat i poginuo kao heroj u dalekoj zemlji, kći se u manastiru zaredila, a on je došao u hotel sa ženom, da se odmore i da načine račun sa životom. Išli su gradom koji su dobro znali. Njoj bi potekle suze u što god bi se zagledala.
Kada je umrla, on ju je sahranio, nikoga nije bilo na pogrebu, jer nikoga više nisu poznavali, pa je istoga dana otputovao u grad, da u hotelu provede još tri noći.
Po izbijaju rata, čim je neprijatelj opsadio grad, čeličnom ga šakom ščepao za vrat, on ga je svake noći sanjao. Živio je u staračkom domu, nije se dizao iz invalidskih kolica, depresivan i dementan starac, sve manje mu je toga u budnome stanju bilo na pameti i u sjećanju. Ali što je budan bivao prazniji, sve ga je više bilo u snu.
San o gradu i o hotelu, u kojem on, turist, provodi život dok svud naokolo traje krvavi rat. U tom ratu on više desetina puta biva ranjen, sedamnaest puta gine, snajperski metak mu raznosi glavu, pod noge mu pada minobacačka granata i odnosi ga, u najsitnijim komadićima, ravno u nebo. A onda se ujutro budi, prazan i bez sjećanja, depresivan i dementan starac, koji sljedeće večeri ili već u popodne tone u novi san, u gradu pod opsadom, gdje sve je uzbrdica ili nizbrdica. On jedini je tu koji više puta umire, i nimalo nije zabrinut, jer zna da je sve samo san. I ljudi u gradu znaju da je njihov život njemu san. Raduju mu se kad ga sretnu. Traže od njega sitne usluge. On im pomaže i tako obično gine. Bol i strah u njegovom snu veći su od boli i straha u njihovoj zbilji. Ali ništa na to, on po i sedamnaesti put gine za voljeni grad i za ljude koji nisu bili te sreće da u tom gradu budu samo turisti.
Tek kada umre jedan osamljeni dementni starac u staračkom domu, u toj neimenovanoj zemlji, ljudi u opsađenom gradu ostat će bez stranca koji im je pomagao. Gledajući ga, vjerovali bi da se i smrt da preživjeti.
A sad ni njega više nema.