1. U Dnevnom avazu, u članku “Pojeli su državnu i imovinu naroda na temelju vlasti”, akademik Muhamed-beg Filipović Tunjo, zvani Lažov Bili, koji je dojuče bio marksista i ključni partijski intelektulac u BiH, izjednačio je fašizam i komunizam. Mladen Delić bi pitao: “Ljudi moji, zar je ovo moguće?” Jašta je: najveći živući bošnjački viktimolog je u proučavanje čije su sve žrtve dosad bili Bošnjaci pošao od samog sebe i predstavio se kao jedna od najvećih žrtava komunizma.
Povijest me nikad nije zanimala, pored ostalog i zato što što je Artur Šopenhuer kazao da je “Muza istorije zaražena lažima kao ulična djevojčura sifilisom”, a Napoleon Bonaparta, koji je istoriju pravio i dobro znao o čemu govori, kazao je isto, ali bez pjesničkog kićenja: “Istorija je zbir dogovorenih laži”, stoga ne mogu reći jesu li u prošlosti Bošnjaci prošli kroz tri, pet ili sedam genocida, u šta su me vatreno uvjeravali neki poznanici, ali pouzano znam, jer sam ih brojio, kroz koliko je genocida, u doba komunizma, prošao Tunjo, pa sam šacnuo njegove knjige indžijele i svoje nalaze nudim onim koje bi to moglo zanimati.
2. Jednom pitam znanca koji je Tunju prehvalio: “Čime je taj trajno zadužio bosansku kulturu? Navedi mi knjigu. Ili knjige”. “Jesi li mu čitao doktorat?” “Jok ja”. “Je li znaš da je taj doktorat preveden čak i u Kini?” “Jok ja”. “E sad znaš: u Pekingu 1982. gdine, u izdanju Akademije društvenih nauka izišla mu je knjiga ‘Lenjin. Monografija njegove misli’. To je Tunjina teza. Pročitaj, pa onda dođi da pričamo”.
I, šta ću, sjednem da je prostudiram i ostanem malo je reći paf. Nisam je, zapravo, ni morao čitati da znam kakva je: dosta je što je preveden u Kini, jer nije šala Mao Ce Tung koji je pobio 50 miliona ljudi, te, ako iko, njegovi stručnjaci su morali znati šta valja u marksizmu. Stoga Suverenoj BiH čestitam, ako i sa malim zakašnjenjem, kao sretnoj vlasnici doktorata koji je Kineze oborio s nogu, a činio bi čast i jednom SSSR-u, a kamoli “ovoj zemlji kraj Evrope”, da se poslužim stihom Hamze Hume.
Zato Muhamed-begu na riječ vjerujem da je blistao na odbrani teze: “Ja sam doktorsku tezu branio briljantno. To je bila jedna nezapamćena riječ odbrana u historiji filozofskog fakulteta”. Ovo je ponovio i u knjizi “Pokušaj jedne duhovne biografije”: “Odbranio sam tezu Summum Cum Lauda”. A pošto Tunjo, očito, nema Klaićev “Rječnik stranih riječi”, kupio sam ga, pozvonio mu na vrata i rekao:
“Uvaženi akademiče, primite na dar ovu knjižicu s kojom ćete se, ako vam stalno bude pri ruci, manje brukati pod starost. Iz nje ćete doznati, na primjer, da se ne kaže ‘Summum Cum Lauda’već ‘summa cum laude’! Ako ste ciljali na Laudu što vozi formulu jedan, on je bio u ćaćinim gaćama kad ste vi doktorirali. Ako ste mislili na junaka Kopolinog filma, on je Cum Vito a ne Cum Lauda. Ako ste za majuskulama posegli jer vjerujete da sve vaše zahtijeva velika početna slova, pričitajte Haverićevu knjigu o vama ‘Čas lobotomije’ iz koje ćete doznati da ste u krivu.”
Ostaviću po strani usmene lagarije nekadašnjeg Tunje, koje su znale ići do genijalnosti, i da ih je baron Minhauzen mogao čuti, kleknuo bi pred Lažova Biija i zavapio: “Gospodine, primte me za konjušara.” Ostaviću po bandi njegova lažovska postignuća u usmenoj komunikaciji koja su postala ljuta klasika, i reći da nisam bio od onih koji Muhamed-bega đuture hvale, a izadjetonski Tunjo sve je gori skriboman: u Visokom je, u jednom danu, promovirao 4 (i slovima: četiri) svoje knjige, jer je shvatio da su njegovi marksistički spisi mrtvi i sad taj feudalac žuri da naškraba nove koji će njegovo ime učiniti besmrtnim. Što se usmenog Tunje tiče, onog današnjeg, osim od konfabuliranja, kako psihijatri zovu bolesno laganje, pati i od logoreje koju je Kiš nazvao logodijarejom, govornim proljevom. Usmene litanije Tunjine više me ne očaravaju, a marksističke spise, do našeg sukoba, nisam mu čitao, pa ipak moram posegnuti za Volterovim riječima: svi koji su rekli da mu je doktorska teza o Lenjinu dobra, govorili su budalaštine: trebalo je kazati da je genijalna.
I kako neće biti kad je o Lenjinu?! A ja, kad uđem s nekim u raspru, odmah ga opomenem: “Ne diraj mi u Lenjina, a meni moreš reći svašta!” Jer na Lenjinu je počivalo sve što sam radio u dane kad me postaviše za šefa Ideološke Komisije u CK SK BiH. Istinabog, do juče mi se činilo da je zašefilo Tunju a ne mene, no pošto krajiški beg veli da je bio žrtva komunista, shvatio da sam to ipak bio ja, jer jedan od nas dvojice morao je biti šef te komisije.
Kako mu teza neće biti genijalna kad se u njenom predgovoru veli: “ove godine se navršava pedeset godina od onog oktobarskog petrogradskog dana 1917. godine, kada je započela prva uspješna socijalistička revolucija u svijetu, vođena po idejama i pod neposrednim rukovodstvom Lenijinovim.” A za mene Oktobarska je najveći, nakon potopa, događaj u istoriji, mada je Tunjo umniji od mene i s pravom o sebi u Vikipediji veli da je “jedan od najvećih intelektualaca u Južnih Slavena”. Stoga, kad u predgovoru svom doktoratu kaže da se “bije još uvijek ista bitka koju je vodio i sam Lenjin” i da “naše vrijeme još uvijek protiče, u velikoj mjeri, u znaku njegove ličnosti i djela”, bio sam udivljen ovom inortodoksnom idejom zbog koje su ga komunisti uzeli na nišan i htio sam telefonom da ga pitam: “Kako si se, matere ti, usudio ovo reći?” I da dodam: “I kako si se ovoga sjetio? Da ovo nisi od nekog drpio?” Znao sam da je Tunjo lucidan, ali je nevjerojatno da umije biti lucidan ovoliko.
Kako neće biti genijalna teza koja veli da je Lenjin “sigurno jedan od najvećih ljudi, ako ne i najveći, našeg stoljeća. Što se tiče politike koja je svakako glavno polje njegove djelatnosti i gdje se njegov genije najpotpunije ispoljavao, on je najveća ličnost našeg stoljeća”. Ovo je Tunjo pogodio kao da je pitao mog oca Velimira koji je, prije no što je u potoku ucemkan kao ibeovac, čitao Lenjinovu biografiju i začudio se njegovoj visini, pa ju je kredom obilježio na patosu i legao da se izmjeri, a potom kazao: “Ko bi rekao da od mene nije bio viši jedan od najvećih ljudi, ako ne i najveći, našeg stoljeća, a što se tiče politike, gdje se njegov genije najpotpunije ispoljavao, sigurno je najveća ličnost stoljeća?”
Da genijalno pišeš o Lenjinu nije bilo dovoljno imati Tunjin gorostasni um, ideološki savršeno izdresiran, nužna je bila i vjera da “moderno vrijeme, tj. posljednjih stotinu godina, nije dalo veću, značajniju, interesantniju i kompleksniju figuru čije bi djelo imalo tako ogromne posljedice na više ljudi i čije su misli pokretale veće mase nego što je bio Lenjin”, stoga “za svakog istinoljubljivog čovjeka našeg vremena, a posebno njegove političke i idejne istomišljenike, Lenjin predstavlja prorazrednu veličinu i autoritet.”
Moram se složiti, jer ovo veli jedan od najistinoljubljivijih ljudi našeg vremena, što znaju svi koji su u knjigama “Pokušaj jedne duhovne biografije” i “Bosanski duh lebdi nad Bosnom” čitali Tunjine retke o sebi kao proroku koji je pad komunizma predskazao 13 godina prije no što je propao.
A da je taj beg bio ushićeni Lenjinov “idejni i politički istomišljenik” vidiš iz svakog retka teze, posebno iz tvrdnje da je “Lenjinov literarni opus” “prije svega djelo genijalnog političara”, kao što se iz Tunjine teze vidi da Veliki piše o Velikom i, zato, “osjećanje veličine i istinsko oduševljenje za njegovu ličnost i ideje koje je zastupao” Lažova Bilija nisu spriječili da Lenjina veliča sa distance i da svaki čas skreće u bespoštednu samokritiku Vladimira Iljiča.
Dokorat o Lenjinu pisao je marksista koga je trebalo zaštiti gromobranom: do tolike se visine u njoj digao, a što se tiče dubine zahvata u Iljičevu filozofiju, bolje je da ne kažem ništa, jer što god rečeš malo je, a jedno je sigurno: štijući njegove analize Lenjina pitao sam: kako Tunjo u onolikoj dubini uspijeva preživjeti bez ronilačke maske?
Tunjina teza je takva da ne moš odvojiti dva oka od nje, zato je i krije od svijeta: boji se da joj zle oči ne naškode! Ili bivšem marksisti, koji sad gaji ideologiju feudalnog smjera, nije milo kad ga upozoriš da je juče njegovao marksizam, filosofiju za fukaru? To nije umanjilo moje divljenje Tunjinoj tezi i, da sam čitao Lajbnica, kazao bih: u našem, najboljem od svih mogućih socijalizama, Filozofski fakultet u Sarajevu bio je najbolji od svih mogućih filozofskih fakulteta, a Tunjo najbolji od svih mogućih marksista, naših, pa prema tome i cijelog svijeta.
U završnom pasusu teze Tunjo veli: “razmatranja Lenjinove misli mogu se svesti na jednu jedinu i bitnu pouku da nema razvoja prave marxističke misli bez razvoja revolucionarne prakse i obratno”, da “revolucionarno djelo traži revolucionarnu misao, kao što revolucionarna misao traži revolucionarno djelo”. Ovo ne bi oborili svi marksisti Varšavskog pakta da su se udružili u tim za pobijanje Muhamed-bega, a mene plijeni univerzalnost te poruke: tek kad sam pročitao tu filosofemu, postalo mi je jasno da šipka traži bubanj a bubanj šipku, da Panto bez Kunta nije Panto a Kunto bez Panta nije Kunto, jer kad ukineš turu, ukinuo si i jaziju, i obratno, i da će tako ostati do kijametnog dana, sve drugo su bapske priče dostojne prezira. I Tunjinog i mog.
3. Lažov Bili, koji je izjednačio fašizam i komunizam, usmeno nas ubjeđuje da nije sjedio u CK već sa komunistima pod murvom igrao briškule i da su svi oni varali na kartama, a okolo govorka da je tezom o Lenjinu “iznutra rušio komunizam”, jer ima genijalnu sposobnost o kojoj je govorio Vanja Sutlić: “da ljude uvjerava u nemoguće”, čarobnjačku vještinu da vas ubijedi da postoji konjska avijacija. Danas je postalo očito da je svojim apologijama ne samo “iznutra rušio komunizam” već mu je i došao glave. Da mu je jednim ukazom zabranjeno da ga hvali, a drugim naređeno da ga napada, komunizam bi bio duljeg vijeka. Tunjo je govorio da je Marks “vratio izvornu snagu čovjekovom mišljenju” i da je Kapital “možda najveća knjiga koju je čovjek napisao”, a sad se čudimo što je u majčinu otišao komunizam za koji vrijedi ono što Sioran veli o bogu: ne troši se on u huli nego u pohvali. Tunjini panegrici ubili bi bivola, a nekmoli komunizam koji je bio osjetljiv kao mimoza.
4. U knjizi “Bosna i Hercegovina” Tunjo tvrdi da je bio “politički disident, kritičar režima i nosilac određenih inortodoksnih ideja”, što je točno, jer je kao disident na moje oči odstreljivao režim, čak sam se čudio kako taj socijalizam, kad Tunjo u njega isprazni disidentsku sačmaricu, ostaje na nogama? I nisam smio slušati ono što je Lažov Bili zborio đe ga svak čuje: nije se jednom desilo da pobjegnem sa Tunjinog predavanja o socijalizmu, jer je zakon precizirao koliko zatvora dobija onaj ko govori, a koliko onaj koji ga sluša a ne prijavi ga policiji. Tunjo je bio disident od malih nogu i od njegove kritike režim nije mogao dihati, pa su kušali da ga potkupe, čak i 27-julskom nagradom. Muhamed-beg je sve peškeše primao uz objašnjenje: “Ovo uzimam kako sebi ne biste mogli predbacivati da niste poduzeli sve da me obuzdate!”
4. Taj doktor marksizma, režimskog a inortodoksnog, u julskom broju Odjeka 1989. rekao je da je “Partija ostvarila najviši nivo oslobodilačkog kretanja u našoj povijesti”. Što je točno: SK je pred mojim očima hametice ostvarivao “oslobodilačko kretanje”, najočitije u prvomajskim paradama kad se Beogradom marširalo najoslobodilačkijim korakom koji je svet video. Da na prostoru SFRJ, otkako je Bog krmetu rep iskrivio, nivo slobode nikad nije bio viši nego za socijalizma, u to se svak mogao uvjeriti ako prelista dokumente usvojene na bilo kojem od partijskih kongresa. Nivo slobode bio je toliko visok da je SK držao u pripravnosti vojsku i policiju, u strahu od poplave do koje, na sreću, nikad nije došlo, ali je točno da je vodostaj socijalističke slobode vazda bio iznimno visok, a marksista Tunjo, onako dugačak, ličio mi je na motku za mjerenje tog vodostaja.
Pet ljeta nakon poja o “oslobodilačkom kretanju”, Tunjo je o socijalizmu šargijao ovako: “Ljudi su bili masovno suđeni i progonjeni za svaku misao, za svaku izjavu, za namjeru ili mogućnost namjere da djeluju protiv komunističkog režima.” Profesor logike doveo me u nepriliku: kako usaglasiti ove iskaze? Kazaćete da mijenja mišljenja kao Imelda Markos cipele i dodati: lagao je ili kad je hvalio “oslobodilačku misiju” socijalizma, ili kad zove društvom do neba vapijuće neslobode.
Ali ti iskazi nisu oprečni ako ih dijalektički gledamo unutar trijade teza-antiteza-sinteza, a marksisti Tunju dugujemo bar toliko. Tvrdnja: SK je bio instrument borbe za slobodu bila je teza. Tvrdnja: ljudi su bili osuđivani čak i za namjeru da djeluju protiv režima bila je antiteza. Evo i sinteze: SK je masovnim suđenjima dosegao najviši nivo oslobodilačkog kretanja u našoj povijesti i masovnim progonima potvrđivao sebe kao jedinu autentičnu snagu ostvarivanja slobode.
Tunjo veli i da je, u dane kad je pisao da je Partija “još uvijek jedina autentična revolucionarna i demokratska snaga autentične borbe i ostvarivanja slobode”, usmeno prorekao pad komunizma: “Još 1989. sam sazvao konferenciju uglednih muslimana u Zagrebu u džamiji i tada sam najavio da će komunizam pasti i da će se Jugoslavija raspasti.”
Bude to da genij u bogomolji pretrpi napad proročkog nadahnuća, ali da jedan od najortodoksnijih predstavnika udvoričkog marksizma doživi u božjoj kući prosvjetljenje, to ima samo u BiH, ili je svojstvo filipovićevskog duha koji danas lebdi nad Bosnom i za koji nemoguće ne postoji. Kako god, Tunjo laže: nije sazvao konferenciju već držao predavanje u džamiji, ali zar to da prizna bivši predavač na partijskoj školi u Kumrovcu? Jedni tvrde da je na džamijskim vratima, bojeći se špijuna, legitimirao sve koji su došli slušati ga, a drugi vele da je samo cijepao ulaznice, ali je zaslužio ukor zbog dvoličnosti: dok je u džamijama proricao propast komunizma kao Špengler propast Zapada, u marksističkim glasilima se zalagao za njegovo spasavanje: “Demokratizacija u Savezu Komunista i u društvu je, dakle, veoma složen društveno-povijesni proces i ona se može izvesti samo uz najsnažniji angažman kompetentnog mišljenja i duboko humano i teorijski utemeljenog djelovanja u skladu sa savremenom znanošću i shvatanjima o čovjeku, njegovim neotuđivim pravima i slobodi kao uvjetu njegovog rada”, rekao je u časopisu “Opredjeljenja” 1990. godine.
Ako se sjetim da je njegov doktorat o Lenjinu kod nas nagrađen a vani preveden na 7 jezika, uključujući i albanski, da je objavio još tri knjige, marksističkiju od marksističkije, te ako dodam da je bio glavni urednik “Izbora iz djela”J. B. Tita, očito je da riječi “najsnažniji angažman kompetentnog mišljenja” preporučuju Tunju za spasitelja SK. Dok je u džamiji vazio da je komunizam odgudio svoje, u režimskim glasilima nudio se za šefa tima koji će komunizmu ugraditi bajpase. Kad slušate ili štijete ono što danas o sebi govori, pada u oči temeljni paradoks Tunjine “duhovne biografije”: njegovo pero vječito se zalagalo ZAkomunizam, a njegovo jezik vječito lajao PROTIV. Njegove tekstove pisao je izmećar komunizma od kojeg je dobio sve, a pred rahmetlijama i po džamijama bio je oporbenjak o čija je leđa režim izlomio sto tojaga. Ni jednu manje.
U nas je crvenih mislilaca bilo da ih lopatom zgrćeš: kad prevrneš balegu, pod njom nađeš trojicu, pa zašto je baš Tunji pripala čast da u godini Titovih i naših jubileja bude glavni urednik Maršalovih izabranih djela izašlih 1978. godine? Zato što je Tunjo “kao politički disident i kritičar režima, te kao nosilac određenih inortodoksnih ideja”, bio žrtva komunista: da bi ponudio nepristran izbor iz Titinih djela i u pogovoru prvog toma “Referati sa kongresa KPJ (SKJ)”gensekovu misao objasnio proletarijatu, morao si biti dva-triput išćeran iz Partije, što je obezbjeđivalo kritičku distancu spram predmeta, a smatralo se i da Doživotnog, mada je imao legiju himnopojaca, niko neće hvaliti zlatoustije i objektivnije od Tunje koji je čak i u Kini bio slavan kao genijalan veličatelj Lenjina.
Tunjo je opravdao u njega polagane nade: njegov pogovor prvom tomu Titinih Izabranih djela panegirik je spram kojeg su popovske hvale Bogu običan amaterizam: taj pogovor ne dopušta misao da je na našem jeziku napisano išta krilatije o Doživotnom. Bio je rječitiji jedino kad je hvalio Kardelja, jer ga je Bevčeva smrt duboko potresla: “Smrt druga Kardelja je nenadoknadiv gubitak za cjelokupnu demokratsku javnost svijeta”, ridao je Tunjo, a kako i ne bi kad “danas, u svjetskom komunističkom pokretu i u svjetskom radničkom pokretu teško možemo naći figuru koja bi po kvalitetama i osobinama odgovarala i mogla se porediti s drugom Kardeljem”. Ovdje nema kritičke distance, jer Tunjo piše o rahmetliji. O živom Kardelju i ja sam zborio što i Tunjo, ali nisam bio Drug Član i nisu mi vjerovali: ili su mislili da sam podmuklać koji se sprda, ili su moj marksizam gledali kao divljaku, a pikao se jedino marksizam tunjinski pitom i odnjegovan, kao šeftelija, u režimskim baščama, zato je i vrvio od inortodoksnih ideja.
Ali se ne radi samo o poletnosti stila:iz Tunjinog pogovora vidi se da Tita tumači Titan marksističke misli. Prepuštajući drugima da odgovore na pitanje ko je Maršalu te referate pisao, Tunjo veli da oni “predstavljaju sintetičku analizu i ocjenu cjelokupnog procesa društveno-istorijskog, političkog, ekonomskog i kulturnog razvoja našeg društva u cjelini, razvoja naših ideja u socijalizmu baziranom na samoupravljačkoj socijalističkoj demokratiji, politike KPJ odnosno SK i metoda njene realizacije u praksi”.
I ovo je istina, mada u njoj ima inortodoksije, neizbježne kad o Brozu sa distance pišeš. I ja sam iks puta rekao da je bez samoupravljačke demokratije socijalizam nezamisliv kao pop bez epitrahilja ili Bajram bez baklave, da su Titine ideje o toj demokratiji i naše ideje, i da mu je svaka analiza sintetična, a svaka sinteza analitična, svojstvo koje često krasi teorijske radove mnogoženaca.
Ti referati su, veli Tunjo dalje, “analiza kako uzroka i razloga propasti građanskog društva i vlasti buržoazije, koja je ogrezla u izdaju narodnih interesa, tako i naše revolucije i razvoja našeg socijalističkog društva sve do sadašnje njegove faze punog integralnog sistema samoupravljanja”. Ovdje je Tunjo alkar koji pogađa u sridu: i ja sam ne jednom kazao da samoupravljanje neće otići daleko ako je puno a nije integralno, ili integralno a nije puno, jer samo puna integralnost i integralna punoća vode u hiljadugodnji raj. A kad neko pomene buržoaziju, govorio sam: “Pih, kaka je! E nek joj je Maršal dao po nosu. Neka vala baš! Neće joj više naumpasti da ogrezne u izdaju narodnih interesa”.
Zatim pritvrđuje da ti referati “predstavljaju jedinstvene analize” koje “najpotpunije izražavaju suštinu političkog trenutka”, da “predstavljaju jedinstveno djelo, izraz su jedinstvenog duha, i jedinstvene ideje o slobodi i socijalizmu, jedinstvene prakse ostvarenja te ideje”, da “predstavljaju sukus, suštinu cjelokupne teorije i politike našeg radničkog i komunističkog pokreta”. Iz ovog je očito da je autor Titinih referata bio Davičo, ali Tunjin stil ovdje nije na potrebnoj visini, ne zbog toga što je četiri puta posegao za pridjevom “jedinstven” – to je riječ iz svetog jezika od kojeg se ne smije odstupati, i poziva nas da dopišemo njenu paricu: bratstveno-jedinstven – već zato što je u jednoj rečenici triput upotrijebio glagol “predstavljaju”, ali to je sitnica u poredbi sa obzirnošću prema vrhovnom komandantu oružanih snaga SFRJ: bojeći se da Maršal ne zna šta je “sukus”, ili da nema Klaićev rječnik, Tunjo je tu tuđicu preveo sa “suština”. Što ti je reći plemić!
A kad je ogrezao u izdaju propalog komunizma, a Joža više nije bio u punoj formi, njegov kućni marksista je kazao: “Bit Titovog režima bila je u totalitarizmu”. Nadam se da nećete opet, u nastupu lakomislenosti, krajiškog bega nazvati lažovom nego da ćete, nakon moga predavanjca iz dijalektike, izvući sintetičan zaključak da je totalitarizam bio Titino “jedinstveno djelo” kao izraz njegove “jedinstvene ideje o slobodi i socijalizmu, jedinstvene prakse ostvarenja te ideje”, a da su Tunjina okretanja ćuraka naopako “najpotpunije izražavala suštinu političkog trenutka” i u Bivšoj i Dejtonskoj BiH: taj vazda zna šta i kako treba, na vlastitu korist, govoriti danas, a jebe mu se šta je zborio juče, jer “samo glupi dogmati”, veli, “ne mijenjaju mišljenje”.
Tunjo je bespoštedno hvalio i Titin antistaljinizam: “Referat sa VI kongresa je duboka briljantna analiza staljinizma i svakog dogamtizma, te izgradnja teorijske i praktične osnove za nove ravnopravne odnose u komunističkom pokretu”. I ovo je istina, ali kad je ogrezao u izdaju mrtvog Maršala, ovaj “učitelj bosanskog pamćenja”, kako Tunju zove paramilitarni hodža Džemaludin Latić, rekao je da je Džugašvili bio mila majka u poredbi sa Titom koji je “imao više ovlaštenja i veću vlast nego što je Staljin, po Ustavu SSSR-a, imao ikada”. Briljantni analitičar staljinizma prekonoć mu je postao gori od Kobe: kapa dolje pred Tunjinom dosljednošću! Jedini moral kojeg se taj beg držao u dugom životu bio je moral punog prkna koje mu je bilo uvijek iznad istine, zato mu je cio život protekao u laganju.
Tunjo može da uzvrati: “Što si se okomio na mene kad ima cijela legija onih koji su živog Tita veličali a po mrtvom uriniraju?” Ima tih mizerija kao kusih pasa, ali meni, kome je Tito ubio oca, veliki je merak braniti Maršala od njegovog uvlačiguza Tunje koji me proglasio ubicom Maka Dizdara, a danas jednači fašizam i komunizam.
“Nepotkupljivi svjedok Povijesti” drži se one Sioranove: “Ako bismo posredstvom kakve natprirodne intervencije izgubili svojstva prevrtljivaca, istorije bi istog časa nestalo”. Ne znam šta bi bilo sa istorijom, ali, ako bi ga lišio prevrtljivosti, kroz Tunju bismo prolazili kao kroz vazduh: toliko ga ne bi bilo. O svojoj sklonosti ka okretanju ćuraka kazao je: “Da ga ne okrenem, bi mi se usmrdio”. Samo je Tunjo, najveći bošnjački pehlivan svih vremena, dok je SK bio na vlasti mogao reći da je ostvario “najviši nivo oslobodilačkog kretanja u našoj povijesti”, a pet godina docnije da je “taj režim pao zbog toga što je iscrpio sve mogućnosti daljeg postojanja, što više nije imao istorijskog rezona niti prostora za postojanje”. Ovaj put dijalektika ne spasava Tunju od optužbe da je lagao ili kad je uoči njegove propasti tvrdio da “nije iscrpio potencijal oslobodilačke misije” ili kad je rekao da je “iscrpio sve mogućnosti daljeg postojanja”, no zar je Tunjo kriv što je komunizam za 17 godina pojeo svoju budućnost. Komunizam je bio takav: u srijedu se čini da je “moderni duh jedna od najsnažnijih zaloga komunizma kao budućnosti”, a za vikend postane jasno da nema “istorijskog rezona niti prostora za postojanje”.
5. Štijući knjigu “Bosanski duh lebdi nad Bosnom”u kojoj Tunjo sebe oplakuje kao omiljenu žrtvu komunista, sjetio sam se stare Kine u kojoj su dame imale lutku da na njoj ljekaru pokažu mjesta gdje ih boli – toliko su bile stidljive i kreposne. Na te dame liči mi današnji Tunjo: njegova noga u CK nije kročila nikad, a kamoli da je u njemu, kao član, sjedio godinama; u tu ambulantu je slao svoju lutku umjesto sebe, toliko je taj tankoćutni beg bio sramežljiv i ćudoredan, stoga danas može da, svijetla obraza, komunizam zvekne preko njuške kad god mu prahne, čak i da ga jednači sa fašizmom.
Muhamed-beg Filipović ima tipične osobine žrtve. O takvima Monterlan veli: “Privlačio je udarce, kao ranjena kokoška koju kljuje sva živina”. Ali tu je bilo i njegove krivice: svaki čas mogao si vidjeti kako u CK ulazi šešir i pod njim Lažov Bili. Zborio sam mu: “Ne idi, jadan, među crvendaće. Kad te potkače, neće se imati od tebe šta ukopati!” Nije pomagalo. Lakše si mogao Dženis Džoplin odvići od heroina nego Lažova Bilija od Komiteje.
6. Mene komunci nisu pipnuli, jer mi noga nikad nije kročila u CK, niti sam znao đe je, ali ne znam koji me đavo nadari da 1971.u priči Učiteljevo srce, meko kao jeribasma, objavljenoj u Licima, napišem ove retke: “Ni u Njemačku nijesam bio, druže učitelju, a i šta bi ja tamo, kažu da Njemačka vrvi do Njemaca, a ja ih ne volim, ni moj ih otac nije volio, ja volim svoju domovinu, jer je puna tekovina četvorogodišnje borbe i drugih riječi koje mi se sviđaju, a volim i Tita, i moj ga je otac volio, a onda se Tito na njega ljutnuo, i moj otac legne pa umre”.
“Povampireni informbirovski duh” – riknuo je Kurtović Todo “kao bik pogođen zrnom posred čela”, što reče Milan Rakić, i naredio da me pod hitno privedu u CK. Ali me nisu mogli uvatit: mlad, u kondiciji, bježao sam ka jelen. Sjutradan, milicija se žali komandiru: u čizmama smo, pa ne možemo da ga stignemo, i evo ih preksutra, u patikama i trenerkama, ali džaba: ćeraju me a znaju da sam i u osmoljetki i u gimnaziji imao peticu iz bježanja.
Postavljali su mi zasjede, kao Buš Al Kaidi, ali jataci mi na vakat dohabere gdje su se drotovi ukmetili i vazda ispadne kao kad se puca penal pa lopta ode u jedan, a golman u drugi ugao. Kad mi je varakanje sa policijom dojadilo, poručio sam Todi Kurtoviću, Branku Mikuliću i Hamdiji Pozdercu: “U CK me morete unijet samo sa nogama naprijed, toliko mrzim dijalektički materijalizam.” Našto su se njih trojica zgledali, prekrstili se od čuda, kazali: “Aa budale!” i digli ruke od mene: nije im išlo pod kapu da možeš mrzjeti zrak koji udišeš.
Ovo sam Tunji pričao i savjetovao ga: “Mani se crvene fukare. Ti, koji, kao Volterova Kunegonda, možeš nabrojiti 71 koljeno svojih plemićkih predaka, ti, kome je u rodu Derviš-paša Teskeredžić, posljednji beglerbeg Rumelije, ti, sin praunuke Idris-paše Idrizbegovića koji je bio lični skeretar sultana Abudlaziza, ulaguješ se potomcima svojih kmetova, sram te i stid bilo!” Ali pričao Tunji ili bukvi sa Poljina, na isto ti se fata: vazda je, kao ovca na solilo, trčao u CK gdje je bješnjela diktatura proletarijata i crveni horjati bi skočili pa sve po ovom begu kao po konju.
Pričao mi je istinit čoek da je u CK bilo šest vrsta palija, koliko i buktinja u grbu, koje su plakale za nečijim leđima, a za čijim ako ne za Tunjinim?” Pa kad dijalektičko-materijalistički batinaši raspale po Muhamed-begu Kumrovečkom, s tog je krajiškog sokola lećelo perje na sve strane. Čudi me da mu danas nije mezar u CK!
Ko zna koliko je puta Tunjo iz Sintraljnava kamitjeta letio glavački kao, iz kafane, u šest ujutru, pjanac koji je goste svunoć terorizirao. Ali im nije se dao: izbace ga na vrata, a njega evo kroz prozor. Šutnu ga kroz pendžer, ali, pet minuta potom, neko zvoni, oni otvore, a pred vratima stoji šešir i pruža im zahtjev da ga prime u CK. Oni podignu šešir, a pod njim Tunjo.
Više ne znam koliko su hajki digli na njega, jer sam nakon četvrte prestao da ih brojim, a najgoru je preživio kad je dobio nagradu za knjigu o Lenjinu. E kako su ga tada parandžikali: sve jedan pušti, a drugi ufati – ja gledao. Znate li kakav je bio u licu? Vidio sam stotine pokojnika, i svaki je bio ljepši od Tunje. Kad tada nije zijanio glavu, biće orlova vijeka, jer Statut SK nalagao ja da komunisti svog devetaju kao da nije njihov već kao da je žitelj države Burkina Faso.
Njine hajke bile su objektivne, čak ravnodušne kao pitanje koje, nakon 50 godina braka, muž upućuje ženi preko novina koje čita, ali mene nisu prevarile: znao sam da ga mrze zato što socijalizam i Lenjina hvali zlatoustije no svi oni, a kako neće kad su to bile poljoprivredne face, a Tunjo plemić: ličio mi je, među njima, na zlatnu kutlaču među aluminijskim kašikama. I kao što Merlin Monro nije mogla bez heroina, Tunjo nije mogao bez stradanja i publike koja će se svojim očima uvjeriti da mu patnje divno pristaju.
Tunjine naricaljke nad onim što ga je snalazilo u socijalizmu, potresne kao epitafi sa engleskog groblja voljenih životinja, temelji se na vjeri da su nam Mladićeve granate toliko “razvukle pamet” da se više niko ne sjeća vremena kad je najveći jugo-lenjinist bio komad namještaja u CK. Vjeruje da smo zaboravili da je, uoči pada komunizma, pjevao serenade pod prozorom Partije kao “jedine autentične revolucionarne i demokratske snage autentične borbe i ostvarivanja slobode”, i kad ovaj lakej crvene vlasti, koji je muzao Partiju kao kravu simentalku, oplakuje svoj udes u komunizmu i sebe kao oporbenjaka obasipa hvalospjevima lišenim ukusa, mjere i pameti, ostaje mi da se prekrstim i sjetim se Gogoljeve junakinje: “Laže taj čovjek, dušo moja, to je strahota, ali šta se može, takva je volja Božja!”
Upozoriću na još jednu vrlinu Tunjinih knjiga: liječe od paranoje. Odahnuo sam kad sam iz njih doznao da pastorak i žrtva komunizma nisam bio ja, kako sam uobražavao, već Tunjo kome su komunisti dali sve, jedino mu nisu digli spomenik, mada ga je trebalo izliti u bronci i posaditi na najveći trg u Sarajevu da izmjenjuje misli sa sugrađanima i diže im intelektualni nivo, ali ne sumnjam da će Tunjo, ako umre, dobiti spomenik koji će Sarajlijama držati predavanja do kijametnog dana. Ali, ko zna, možda i jest bio žrtva komunizma? Možda se u drukčijem svijetu ne bi prometnuo u slugu režima? U zemlji gdje lakeji vlasti nisu basnoslovno nagrađivani kao u miloj nam Pokojnici, možda bi Tunjo bio osoba za poštovanje?
8. “Evolucija mojih stavova išla je konstantno. Samo glupi dogmati mogu kazati da mišljenje ne treba mijenjati”, svojedobno je rekao Tunjo. Što je točno. Pogledajmo evoluciju samo jednog Tunjinog stava. Jula 1989. u Odjeku je rekao: “Mene su, istina, jedamput isključivali iz Saveza komunista”. Potom, 30. 9. 1990. u Slobodnoj Dalmaciji kazao je: “Tako sam dva puta isključivan iz komunističke stranke.” Najzad, 27. 9. 1991. u Novostima tvrdi: “Bio sam tri puta izbacivan iz Saveza Komunista”. Kako vidite, evolucija Bilijevog stava o broju njegovih isključivanja iz avangarde proletarijata zaista je “išla konstantno”, čak je i ime partije koja mu je sve dala evoluiralo u komunističku stranku. Tu evoluciju, kojom se suprotstavljao gluposti dogmata, rat je prekinuo, ne i okončao: u knjizi “Bosna i Hercegovina” (1997.) ovaj “učitelj bosanskog pamćenja” veli da je “kao politički disident i kritičar režima, te kao nosilac određenih inortodoksnih ideja četiri puta isključivan iz Komunističke partije i Saveza Komunista”.
Pa se pitam: je li Lažov Bili pri čistoj svijesti? Dobrovoljno priznaje ono što Marko Darinkin ne bi priznao ni na mukama, jer, da bi te četiri puta isključili, morali su te četiri puta ponovo uključiti. Disidente su, kako je poznato, isključivali iz KPJ i SK jednom zauvijek: niti je njima naum padalo da se vrate, niti bi ih Partija opet primila “u svoje redove”, jedino su Tunju i Slobinog jurišnika Milorada Vučelića isključivali i vraćali, ali potonjega samo dvaput. Zamislite otpadnika koji četiri puta navaljuje da opet uđe KPJ i SK i u tome uspijeva. Zamislite odmetnika koji bez KP i SK ne može kao ni mi bez kisika. Tunjo Filipović je svoje postojanje izvan KPJ i SK smatrao posve nelegalnim.
I mada nigdje nema pisanih dokaza da je akademik, koji danas izjednačuje fašizam i komunizam, bio “politički disident i kritičar vlasti”, a od dokaza da je bio slušče crvenog režima mogla bi se sazidati kula Tunjinog amidže Muhamed-bega Filipovića, u knjizi “Bosanski duhlebdi nad Bosnom” Lažov Bili se podrobno sjeća šta je tu i tu, tada i tada, tome i tome rahmetliji rekao kao protivnik diktature, branilac slobode mišljenja, demokratije, BiH i muslimana. Te priče o Tunji kakvog nije bilo nigdje osim u Tunjinoj predstavi o Tunji izazivaju sućut: pomišljaš da to nije laganje već kuluk na koji je doživotno osuđen i sažališ se na njega, jer liči konju koji će do smrti okretati dolap iz čuvene pjesme, čak poželiš da ga osokoliš Rakićevim riječima: “Napred, vranče, nemoj stati!” Tunjino laganje zaista nije sinekura, i izaziva sućut, ali na kratko, jer toliko vremena laže da liči bolesniku koji toliko dugo odbija umrijeti da ga je okolina prestala žaliti.
Tunjina stradanja u socijalizmu
1. U Dnevnom avazu, u članku “Pojeli su državnu i imovinu naroda na temelju vlasti”, akademik Muhamed-beg Filipović Tunjo, zvani Lažov Bili, koji je dojuče bio marksista i ključni partijski intelektulac u BiH, izjednačio je fašizam i komunizam. Mladen Delić bi pitao: “Ljudi moji, zar je ovo moguće?” Jašta je: najveći živući bošnjački viktimolog je u proučavanje čije su sve žrtve dosad bili Bošnjaci pošao od samog sebe i predstavio se kao jedna od najvećih žrtava komunizma.
Povijest me nikad nije zanimala, pored ostalog i zato što što je Artur Šopenhuer kazao da je “Muza istorije zaražena lažima kao ulična djevojčura sifilisom”, a Napoleon Bonaparta, koji je istoriju pravio i dobro znao o čemu govori, kazao je isto, ali bez pjesničkog kićenja: “Istorija je zbir dogovorenih laži”, stoga ne mogu reći jesu li u prošlosti Bošnjaci prošli kroz tri, pet ili sedam genocida, u šta su me vatreno uvjeravali neki poznanici, ali pouzano znam, jer sam ih brojio, kroz koliko je genocida, u doba komunizma, prošao Tunjo, pa sam šacnuo njegove knjige indžijele i svoje nalaze nudim onim koje bi to moglo zanimati.
2. Jednom pitam znanca koji je Tunju prehvalio: “Čime je taj trajno zadužio bosansku kulturu? Navedi mi knjigu. Ili knjige”. “Jesi li mu čitao doktorat?” “Jok ja”. “Je li znaš da je taj doktorat preveden čak i u Kini?” “Jok ja”. “E sad znaš: u Pekingu 1982. gdine, u izdanju Akademije društvenih nauka izišla mu je knjiga ‘Lenjin. Monografija njegove misli’. To je Tunjina teza. Pročitaj, pa onda dođi da pričamo”.
I, šta ću, sjednem da je prostudiram i ostanem malo je reći paf. Nisam je, zapravo, ni morao čitati da znam kakva je: dosta je što je preveden u Kini, jer nije šala Mao Ce Tung koji je pobio 50 miliona ljudi, te, ako iko, njegovi stručnjaci su morali znati šta valja u marksizmu. Stoga Suverenoj BiH čestitam, ako i sa malim zakašnjenjem, kao sretnoj vlasnici doktorata koji je Kineze oborio s nogu, a činio bi čast i jednom SSSR-u, a kamoli “ovoj zemlji kraj Evrope”, da se poslužim stihom Hamze Hume.
Zato Muhamed-begu na riječ vjerujem da je blistao na odbrani teze: “Ja sam doktorsku tezu branio briljantno. To je bila jedna nezapamćena riječ odbrana u historiji filozofskog fakulteta”. Ovo je ponovio i u knjizi “Pokušaj jedne duhovne biografije”: “Odbranio sam tezu Summum Cum Lauda”. A pošto Tunjo, očito, nema Klaićev “Rječnik stranih riječi”, kupio sam ga, pozvonio mu na vrata i rekao:
“Uvaženi akademiče, primite na dar ovu knjižicu s kojom ćete se, ako vam stalno bude pri ruci, manje brukati pod starost. Iz nje ćete doznati, na primjer, da se ne kaže ‘Summum Cum Lauda’ već ‘summa cum laude’! Ako ste ciljali na Laudu što vozi formulu jedan, on je bio u ćaćinim gaćama kad ste vi doktorirali. Ako ste mislili na junaka Kopolinog filma, on je Cum Vito a ne Cum Lauda. Ako ste za majuskulama posegli jer vjerujete da sve vaše zahtijeva velika početna slova, pričitajte Haverićevu knjigu o vama ‘Čas lobotomije’ iz koje ćete doznati da ste u krivu.”
Ostaviću po strani usmene lagarije nekadašnjeg Tunje, koje su znale ići do genijalnosti, i da ih je baron Minhauzen mogao čuti, kleknuo bi pred Lažova Biija i zavapio: “Gospodine, primte me za konjušara.” Ostaviću po bandi njegova lažovska postignuća u usmenoj komunikaciji koja su postala ljuta klasika, i reći da nisam bio od onih koji Muhamed-bega đuture hvale, a izadjetonski Tunjo sve je gori skriboman: u Visokom je, u jednom danu, promovirao 4 (i slovima: četiri) svoje knjige, jer je shvatio da su njegovi marksistički spisi mrtvi i sad taj feudalac žuri da naškraba nove koji će njegovo ime učiniti besmrtnim. Što se usmenog Tunje tiče, onog današnjeg, osim od konfabuliranja, kako psihijatri zovu bolesno laganje, pati i od logoreje koju je Kiš nazvao logodijarejom, govornim proljevom. Usmene litanije Tunjine više me ne očaravaju, a marksističke spise, do našeg sukoba, nisam mu čitao, pa ipak moram posegnuti za Volterovim riječima: svi koji su rekli da mu je doktorska teza o Lenjinu dobra, govorili su budalaštine: trebalo je kazati da je genijalna.
I kako neće biti kad je o Lenjinu?! A ja, kad uđem s nekim u raspru, odmah ga opomenem: “Ne diraj mi u Lenjina, a meni moreš reći svašta!” Jer na Lenjinu je počivalo sve što sam radio u dane kad me postaviše za šefa Ideološke Komisije u CK SK BiH. Istinabog, do juče mi se činilo da je zašefilo Tunju a ne mene, no pošto krajiški beg veli da je bio žrtva komunista, shvatio da sam to ipak bio ja, jer jedan od nas dvojice morao je biti šef te komisije.
Kako mu teza neće biti genijalna kad se u njenom predgovoru veli: “ove godine se navršava pedeset godina od onog oktobarskog petrogradskog dana 1917. godine, kada je započela prva uspješna socijalistička revolucija u svijetu, vođena po idejama i pod neposrednim rukovodstvom Lenijinovim.” A za mene Oktobarska je najveći, nakon potopa, događaj u istoriji, mada je Tunjo umniji od mene i s pravom o sebi u Vikipediji veli da je “jedan od najvećih intelektualaca u Južnih Slavena”. Stoga, kad u predgovoru svom doktoratu kaže da se “bije još uvijek ista bitka koju je vodio i sam Lenjin” i da “naše vrijeme još uvijek protiče, u velikoj mjeri, u znaku njegove ličnosti i djela”, bio sam udivljen ovom inortodoksnom idejom zbog koje su ga komunisti uzeli na nišan i htio sam telefonom da ga pitam: “Kako si se, matere ti, usudio ovo reći?” I da dodam: “I kako si se ovoga sjetio? Da ovo nisi od nekog drpio?” Znao sam da je Tunjo lucidan, ali je nevjerojatno da umije biti lucidan ovoliko.
Kako neće biti genijalna teza koja veli da je Lenjin “sigurno jedan od najvećih ljudi, ako ne i najveći, našeg stoljeća. Što se tiče politike koja je svakako glavno polje njegove djelatnosti i gdje se njegov genije najpotpunije ispoljavao, on je najveća ličnost našeg stoljeća”. Ovo je Tunjo pogodio kao da je pitao mog oca Velimira koji je, prije no što je u potoku ucemkan kao ibeovac, čitao Lenjinovu biografiju i začudio se njegovoj visini, pa ju je kredom obilježio na patosu i legao da se izmjeri, a potom kazao: “Ko bi rekao da od mene nije bio viši jedan od najvećih ljudi, ako ne i najveći, našeg stoljeća, a što se tiče politike, gdje se njegov genije najpotpunije ispoljavao, sigurno je najveća ličnost stoljeća?”
Da genijalno pišeš o Lenjinu nije bilo dovoljno imati Tunjin gorostasni um, ideološki savršeno izdresiran, nužna je bila i vjera da “moderno vrijeme, tj. posljednjih stotinu godina, nije dalo veću, značajniju, interesantniju i kompleksniju figuru čije bi djelo imalo tako ogromne posljedice na više ljudi i čije su misli pokretale veće mase nego što je bio Lenjin”, stoga “za svakog istinoljubljivog čovjeka našeg vremena, a posebno njegove političke i idejne istomišljenike, Lenjin predstavlja prorazrednu veličinu i autoritet.”
Moram se složiti, jer ovo veli jedan od najistinoljubljivijih ljudi našeg vremena, što znaju svi koji su u knjigama “Pokušaj jedne duhovne biografije” i “Bosanski duh lebdi nad Bosnom” čitali Tunjine retke o sebi kao proroku koji je pad komunizma predskazao 13 godina prije no što je propao.
A da je taj beg bio ushićeni Lenjinov “idejni i politički istomišljenik” vidiš iz svakog retka teze, posebno iz tvrdnje da je “Lenjinov literarni opus” “prije svega djelo genijalnog političara”, kao što se iz Tunjine teze vidi da Veliki piše o Velikom i, zato, “osjećanje veličine i istinsko oduševljenje za njegovu ličnost i ideje koje je zastupao” Lažova Bilija nisu spriječili da Lenjina veliča sa distance i da svaki čas skreće u bespoštednu samokritiku Vladimira Iljiča.
Dokorat o Lenjinu pisao je marksista koga je trebalo zaštiti gromobranom: do tolike se visine u njoj digao, a što se tiče dubine zahvata u Iljičevu filozofiju, bolje je da ne kažem ništa, jer što god rečeš malo je, a jedno je sigurno: štijući njegove analize Lenjina pitao sam: kako Tunjo u onolikoj dubini uspijeva preživjeti bez ronilačke maske?
Tunjina teza je takva da ne moš odvojiti dva oka od nje, zato je i krije od svijeta: boji se da joj zle oči ne naškode! Ili bivšem marksisti, koji sad gaji ideologiju feudalnog smjera, nije milo kad ga upozoriš da je juče njegovao marksizam, filosofiju za fukaru? To nije umanjilo moje divljenje Tunjinoj tezi i, da sam čitao Lajbnica, kazao bih: u našem, najboljem od svih mogućih socijalizama, Filozofski fakultet u Sarajevu bio je najbolji od svih mogućih filozofskih fakulteta, a Tunjo najbolji od svih mogućih marksista, naših, pa prema tome i cijelog svijeta.
U završnom pasusu teze Tunjo veli: “razmatranja Lenjinove misli mogu se svesti na jednu jedinu i bitnu pouku da nema razvoja prave marxističke misli bez razvoja revolucionarne prakse i obratno”, da “revolucionarno djelo traži revolucionarnu misao, kao što revolucionarna misao traži revolucionarno djelo”. Ovo ne bi oborili svi marksisti Varšavskog pakta da su se udružili u tim za pobijanje Muhamed-bega, a mene plijeni univerzalnost te poruke: tek kad sam pročitao tu filosofemu, postalo mi je jasno da šipka traži bubanj a bubanj šipku, da Panto bez Kunta nije Panto a Kunto bez Panta nije Kunto, jer kad ukineš turu, ukinuo si i jaziju, i obratno, i da će tako ostati do kijametnog dana, sve drugo su bapske priče dostojne prezira. I Tunjinog i mog.
3. Lažov Bili, koji je izjednačio fašizam i komunizam, usmeno nas ubjeđuje da nije sjedio u CK već sa komunistima pod murvom igrao briškule i da su svi oni varali na kartama, a okolo govorka da je tezom o Lenjinu “iznutra rušio komunizam”, jer ima genijalnu sposobnost o kojoj je govorio Vanja Sutlić: “da ljude uvjerava u nemoguće”, čarobnjačku vještinu da vas ubijedi da postoji konjska avijacija. Danas je postalo očito da je svojim apologijama ne samo “iznutra rušio komunizam” već mu je i došao glave. Da mu je jednim ukazom zabranjeno da ga hvali, a drugim naređeno da ga napada, komunizam bi bio duljeg vijeka. Tunjo je govorio da je Marks “vratio izvornu snagu čovjekovom mišljenju” i da je Kapital “možda najveća knjiga koju je čovjek napisao”, a sad se čudimo što je u majčinu otišao komunizam za koji vrijedi ono što Sioran veli o bogu: ne troši se on u huli nego u pohvali. Tunjini panegrici ubili bi bivola, a nekmoli komunizam koji je bio osjetljiv kao mimoza.
4. U knjizi “Bosna i Hercegovina” Tunjo tvrdi da je bio “politički disident, kritičar režima i nosilac određenih inortodoksnih ideja”, što je točno, jer je kao disident na moje oči odstreljivao režim, čak sam se čudio kako taj socijalizam, kad Tunjo u njega isprazni disidentsku sačmaricu, ostaje na nogama? I nisam smio slušati ono što je Lažov Bili zborio đe ga svak čuje: nije se jednom desilo da pobjegnem sa Tunjinog predavanja o socijalizmu, jer je zakon precizirao koliko zatvora dobija onaj ko govori, a koliko onaj koji ga sluša a ne prijavi ga policiji. Tunjo je bio disident od malih nogu i od njegove kritike režim nije mogao dihati, pa su kušali da ga potkupe, čak i 27-julskom nagradom. Muhamed-beg je sve peškeše primao uz objašnjenje: “Ovo uzimam kako sebi ne biste mogli predbacivati da niste poduzeli sve da me obuzdate!”
4. Taj doktor marksizma, režimskog a inortodoksnog, u julskom broju Odjeka 1989. rekao je da je “Partija ostvarila najviši nivo oslobodilačkog kretanja u našoj povijesti”. Što je točno: SK je pred mojim očima hametice ostvarivao “oslobodilačko kretanje”, najočitije u prvomajskim paradama kad se Beogradom marširalo najoslobodilačkijim korakom koji je svet video. Da na prostoru SFRJ, otkako je Bog krmetu rep iskrivio, nivo slobode nikad nije bio viši nego za socijalizma, u to se svak mogao uvjeriti ako prelista dokumente usvojene na bilo kojem od partijskih kongresa. Nivo slobode bio je toliko visok da je SK držao u pripravnosti vojsku i policiju, u strahu od poplave do koje, na sreću, nikad nije došlo, ali je točno da je vodostaj socijalističke slobode vazda bio iznimno visok, a marksista Tunjo, onako dugačak, ličio mi je na motku za mjerenje tog vodostaja.
Pet ljeta nakon poja o “oslobodilačkom kretanju”, Tunjo je o socijalizmu šargijao ovako: “Ljudi su bili masovno suđeni i progonjeni za svaku misao, za svaku izjavu, za namjeru ili mogućnost namjere da djeluju protiv komunističkog režima.” Profesor logike doveo me u nepriliku: kako usaglasiti ove iskaze? Kazaćete da mijenja mišljenja kao Imelda Markos cipele i dodati: lagao je ili kad je hvalio “oslobodilačku misiju” socijalizma, ili kad zove društvom do neba vapijuće neslobode.
Ali ti iskazi nisu oprečni ako ih dijalektički gledamo unutar trijade teza-antiteza-sinteza, a marksisti Tunju dugujemo bar toliko. Tvrdnja: SK je bio instrument borbe za slobodu bila je teza. Tvrdnja: ljudi su bili osuđivani čak i za namjeru da djeluju protiv režima bila je antiteza. Evo i sinteze: SK je masovnim suđenjima dosegao najviši nivo oslobodilačkog kretanja u našoj povijesti i masovnim progonima potvrđivao sebe kao jedinu autentičnu snagu ostvarivanja slobode.
Tunjo veli i da je, u dane kad je pisao da je Partija “još uvijek jedina autentična revolucionarna i demokratska snaga autentične borbe i ostvarivanja slobode”, usmeno prorekao pad komunizma: “Još 1989. sam sazvao konferenciju uglednih muslimana u Zagrebu u džamiji i tada sam najavio da će komunizam pasti i da će se Jugoslavija raspasti.”
Bude to da genij u bogomolji pretrpi napad proročkog nadahnuća, ali da jedan od najortodoksnijih predstavnika udvoričkog marksizma doživi u božjoj kući prosvjetljenje, to ima samo u BiH, ili je svojstvo filipovićevskog duha koji danas lebdi nad Bosnom i za koji nemoguće ne postoji. Kako god, Tunjo laže: nije sazvao konferenciju već držao predavanje u džamiji, ali zar to da prizna bivši predavač na partijskoj školi u Kumrovcu? Jedni tvrde da je na džamijskim vratima, bojeći se špijuna, legitimirao sve koji su došli slušati ga, a drugi vele da je samo cijepao ulaznice, ali je zaslužio ukor zbog dvoličnosti: dok je u džamijama proricao propast komunizma kao Špengler propast Zapada, u marksističkim glasilima se zalagao za njegovo spasavanje: “Demokratizacija u Savezu Komunista i u društvu je, dakle, veoma složen društveno-povijesni proces i ona se može izvesti samo uz najsnažniji angažman kompetentnog mišljenja i duboko humano i teorijski utemeljenog djelovanja u skladu sa savremenom znanošću i shvatanjima o čovjeku, njegovim neotuđivim pravima i slobodi kao uvjetu njegovog rada”, rekao je u časopisu “Opredjeljenja” 1990. godine.
Ako se sjetim da je njegov doktorat o Lenjinu kod nas nagrađen a vani preveden na 7 jezika, uključujući i albanski, da je objavio još tri knjige, marksističkiju od marksističkije, te ako dodam da je bio glavni urednik “Izbora iz djela” J. B. Tita, očito je da riječi “najsnažniji angažman kompetentnog mišljenja” preporučuju Tunju za spasitelja SK. Dok je u džamiji vazio da je komunizam odgudio svoje, u režimskim glasilima nudio se za šefa tima koji će komunizmu ugraditi bajpase. Kad slušate ili štijete ono što danas o sebi govori, pada u oči temeljni paradoks Tunjine “duhovne biografije”: njegovo pero vječito se zalagalo ZA komunizam, a njegovo jezik vječito lajao PROTIV. Njegove tekstove pisao je izmećar komunizma od kojeg je dobio sve, a pred rahmetlijama i po džamijama bio je oporbenjak o čija je leđa režim izlomio sto tojaga. Ni jednu manje.
U nas je crvenih mislilaca bilo da ih lopatom zgrćeš: kad prevrneš balegu, pod njom nađeš trojicu, pa zašto je baš Tunji pripala čast da u godini Titovih i naših jubileja bude glavni urednik Maršalovih izabranih djela izašlih 1978. godine? Zato što je Tunjo “kao politički disident i kritičar režima, te kao nosilac određenih inortodoksnih ideja”, bio žrtva komunista: da bi ponudio nepristran izbor iz Titinih djela i u pogovoru prvog toma “Referati sa kongresa KPJ (SKJ)” gensekovu misao objasnio proletarijatu, morao si biti dva-triput išćeran iz Partije, što je obezbjeđivalo kritičku distancu spram predmeta, a smatralo se i da Doživotnog, mada je imao legiju himnopojaca, niko neće hvaliti zlatoustije i objektivnije od Tunje koji je čak i u Kini bio slavan kao genijalan veličatelj Lenjina.
Tunjo je opravdao u njega polagane nade: njegov pogovor prvom tomu Titinih Izabranih djela panegirik je spram kojeg su popovske hvale Bogu običan amaterizam: taj pogovor ne dopušta misao da je na našem jeziku napisano išta krilatije o Doživotnom. Bio je rječitiji jedino kad je hvalio Kardelja, jer ga je Bevčeva smrt duboko potresla: “Smrt druga Kardelja je nenadoknadiv gubitak za cjelokupnu demokratsku javnost svijeta”, ridao je Tunjo, a kako i ne bi kad “danas, u svjetskom komunističkom pokretu i u svjetskom radničkom pokretu teško možemo naći figuru koja bi po kvalitetama i osobinama odgovarala i mogla se porediti s drugom Kardeljem”. Ovdje nema kritičke distance, jer Tunjo piše o rahmetliji. O živom Kardelju i ja sam zborio što i Tunjo, ali nisam bio Drug Član i nisu mi vjerovali: ili su mislili da sam podmuklać koji se sprda, ili su moj marksizam gledali kao divljaku, a pikao se jedino marksizam tunjinski pitom i odnjegovan, kao šeftelija, u režimskim baščama, zato je i vrvio od inortodoksnih ideja.
Ali se ne radi samo o poletnosti stila:iz Tunjinog pogovora vidi se da Tita tumači Titan marksističke misli. Prepuštajući drugima da odgovore na pitanje ko je Maršalu te referate pisao, Tunjo veli da oni “predstavljaju sintetičku analizu i ocjenu cjelokupnog procesa društveno-istorijskog, političkog, ekonomskog i kulturnog razvoja našeg društva u cjelini, razvoja naših ideja u socijalizmu baziranom na samoupravljačkoj socijalističkoj demokratiji, politike KPJ odnosno SK i metoda njene realizacije u praksi”.
I ovo je istina, mada u njoj ima inortodoksije, neizbježne kad o Brozu sa distance pišeš. I ja sam iks puta rekao da je bez samoupravljačke demokratije socijalizam nezamisliv kao pop bez epitrahilja ili Bajram bez baklave, da su Titine ideje o toj demokratiji i naše ideje, i da mu je svaka analiza sintetična, a svaka sinteza analitična, svojstvo koje često krasi teorijske radove mnogoženaca.
Ti referati su, veli Tunjo dalje, “analiza kako uzroka i razloga propasti građanskog društva i vlasti buržoazije, koja je ogrezla u izdaju narodnih interesa, tako i naše revolucije i razvoja našeg socijalističkog društva sve do sadašnje njegove faze punog integralnog sistema samoupravljanja”. Ovdje je Tunjo alkar koji pogađa u sridu: i ja sam ne jednom kazao da samoupravljanje neće otići daleko ako je puno a nije integralno, ili integralno a nije puno, jer samo puna integralnost i integralna punoća vode u hiljadugodnji raj. A kad neko pomene buržoaziju, govorio sam: “Pih, kaka je! E nek joj je Maršal dao po nosu. Neka vala baš! Neće joj više naumpasti da ogrezne u izdaju narodnih interesa”.
Zatim pritvrđuje da ti referati “predstavljaju jedinstvene analize” koje “najpotpunije izražavaju suštinu političkog trenutka”, da “predstavljaju jedinstveno djelo, izraz su jedinstvenog duha, i jedinstvene ideje o slobodi i socijalizmu, jedinstvene prakse ostvarenja te ideje”, da “predstavljaju sukus, suštinu cjelokupne teorije i politike našeg radničkog i komunističkog pokreta”. Iz ovog je očito da je autor Titinih referata bio Davičo, ali Tunjin stil ovdje nije na potrebnoj visini, ne zbog toga što je četiri puta posegao za pridjevom “jedinstven” – to je riječ iz svetog jezika od kojeg se ne smije odstupati, i poziva nas da dopišemo njenu paricu: bratstveno-jedinstven – već zato što je u jednoj rečenici triput upotrijebio glagol “predstavljaju”, ali to je sitnica u poredbi sa obzirnošću prema vrhovnom komandantu oružanih snaga SFRJ: bojeći se da Maršal ne zna šta je “sukus”, ili da nema Klaićev rječnik, Tunjo je tu tuđicu preveo sa “suština”. Što ti je reći plemić!
A kad je ogrezao u izdaju propalog komunizma, a Joža više nije bio u punoj formi, njegov kućni marksista je kazao: “Bit Titovog režima bila je u totalitarizmu”. Nadam se da nećete opet, u nastupu lakomislenosti, krajiškog bega nazvati lažovom nego da ćete, nakon moga predavanjca iz dijalektike, izvući sintetičan zaključak da je totalitarizam bio Titino “jedinstveno djelo” kao izraz njegove “jedinstvene ideje o slobodi i socijalizmu, jedinstvene prakse ostvarenja te ideje”, a da su Tunjina okretanja ćuraka naopako “najpotpunije izražavala suštinu političkog trenutka” i u Bivšoj i Dejtonskoj BiH: taj vazda zna šta i kako treba, na vlastitu korist, govoriti danas, a jebe mu se šta je zborio juče, jer “samo glupi dogmati”, veli, “ne mijenjaju mišljenje”.
Tunjo je bespoštedno hvalio i Titin antistaljinizam: “Referat sa VI kongresa je duboka briljantna analiza staljinizma i svakog dogamtizma, te izgradnja teorijske i praktične osnove za nove ravnopravne odnose u komunističkom pokretu”. I ovo je istina, ali kad je ogrezao u izdaju mrtvog Maršala, ovaj “učitelj bosanskog pamćenja”, kako Tunju zove paramilitarni hodža Džemaludin Latić, rekao je da je Džugašvili bio mila majka u poredbi sa Titom koji je “imao više ovlaštenja i veću vlast nego što je Staljin, po Ustavu SSSR-a, imao ikada”. Briljantni analitičar staljinizma prekonoć mu je postao gori od Kobe: kapa dolje pred Tunjinom dosljednošću! Jedini moral kojeg se taj beg držao u dugom životu bio je moral punog prkna koje mu je bilo uvijek iznad istine, zato mu je cio život protekao u laganju.
Tunjo može da uzvrati: “Što si se okomio na mene kad ima cijela legija onih koji su živog Tita veličali a po mrtvom uriniraju?” Ima tih mizerija kao kusih pasa, ali meni, kome je Tito ubio oca, veliki je merak braniti Maršala od njegovog uvlačiguza Tunje koji me proglasio ubicom Maka Dizdara, a danas jednači fašizam i komunizam.
“Nepotkupljivi svjedok Povijesti” drži se one Sioranove: “Ako bismo posredstvom kakve natprirodne intervencije izgubili svojstva prevrtljivaca, istorije bi istog časa nestalo”. Ne znam šta bi bilo sa istorijom, ali, ako bi ga lišio prevrtljivosti, kroz Tunju bismo prolazili kao kroz vazduh: toliko ga ne bi bilo. O svojoj sklonosti ka okretanju ćuraka kazao je: “Da ga ne okrenem, bi mi se usmrdio”. Samo je Tunjo, najveći bošnjački pehlivan svih vremena, dok je SK bio na vlasti mogao reći da je ostvario “najviši nivo oslobodilačkog kretanja u našoj povijesti”, a pet godina docnije da je “taj režim pao zbog toga što je iscrpio sve mogućnosti daljeg postojanja, što više nije imao istorijskog rezona niti prostora za postojanje”. Ovaj put dijalektika ne spasava Tunju od optužbe da je lagao ili kad je uoči njegove propasti tvrdio da “nije iscrpio potencijal oslobodilačke misije” ili kad je rekao da je “iscrpio sve mogućnosti daljeg postojanja”, no zar je Tunjo kriv što je komunizam za 17 godina pojeo svoju budućnost. Komunizam je bio takav: u srijedu se čini da je “moderni duh jedna od najsnažnijih zaloga komunizma kao budućnosti”, a za vikend postane jasno da nema “istorijskog rezona niti prostora za postojanje”.
5. Štijući knjigu “Bosanski duh lebdi nad Bosnom” u kojoj Tunjo sebe oplakuje kao omiljenu žrtvu komunista, sjetio sam se stare Kine u kojoj su dame imale lutku da na njoj ljekaru pokažu mjesta gdje ih boli – toliko su bile stidljive i kreposne. Na te dame liči mi današnji Tunjo: njegova noga u CK nije kročila nikad, a kamoli da je u njemu, kao član, sjedio godinama; u tu ambulantu je slao svoju lutku umjesto sebe, toliko je taj tankoćutni beg bio sramežljiv i ćudoredan, stoga danas može da, svijetla obraza, komunizam zvekne preko njuške kad god mu prahne, čak i da ga jednači sa fašizmom.
Muhamed-beg Filipović ima tipične osobine žrtve. O takvima Monterlan veli: “Privlačio je udarce, kao ranjena kokoška koju kljuje sva živina”. Ali tu je bilo i njegove krivice: svaki čas mogao si vidjeti kako u CK ulazi šešir i pod njim Lažov Bili. Zborio sam mu: “Ne idi, jadan, među crvendaće. Kad te potkače, neće se imati od tebe šta ukopati!” Nije pomagalo. Lakše si mogao Dženis Džoplin odvići od heroina nego Lažova Bilija od Komiteje.
6. Mene komunci nisu pipnuli, jer mi noga nikad nije kročila u CK, niti sam znao đe je, ali ne znam koji me đavo nadari da 1971.u priči Učiteljevo srce, meko kao jeribasma, objavljenoj u Licima, napišem ove retke: “Ni u Njemačku nijesam bio, druže učitelju, a i šta bi ja tamo, kažu da Njemačka vrvi do Njemaca, a ja ih ne volim, ni moj ih otac nije volio, ja volim svoju domovinu, jer je puna tekovina četvorogodišnje borbe i drugih riječi koje mi se sviđaju, a volim i Tita, i moj ga je otac volio, a onda se Tito na njega ljutnuo, i moj otac legne pa umre”.
“Povampireni informbirovski duh” – riknuo je Kurtović Todo “kao bik pogođen zrnom posred čela”, što reče Milan Rakić, i naredio da me pod hitno privedu u CK. Ali me nisu mogli uvatit: mlad, u kondiciji, bježao sam ka jelen. Sjutradan, milicija se žali komandiru: u čizmama smo, pa ne možemo da ga stignemo, i evo ih preksutra, u patikama i trenerkama, ali džaba: ćeraju me a znaju da sam i u osmoljetki i u gimnaziji imao peticu iz bježanja.
Postavljali su mi zasjede, kao Buš Al Kaidi, ali jataci mi na vakat dohabere gdje su se drotovi ukmetili i vazda ispadne kao kad se puca penal pa lopta ode u jedan, a golman u drugi ugao. Kad mi je varakanje sa policijom dojadilo, poručio sam Todi Kurtoviću, Branku Mikuliću i Hamdiji Pozdercu: “U CK me morete unijet samo sa nogama naprijed, toliko mrzim dijalektički materijalizam.” Našto su se njih trojica zgledali, prekrstili se od čuda, kazali: “Aa budale!” i digli ruke od mene: nije im išlo pod kapu da možeš mrzjeti zrak koji udišeš.
Ovo sam Tunji pričao i savjetovao ga: “Mani se crvene fukare. Ti, koji, kao Volterova Kunegonda, možeš nabrojiti 71 koljeno svojih plemićkih predaka, ti, kome je u rodu Derviš-paša Teskeredžić, posljednji beglerbeg Rumelije, ti, sin praunuke Idris-paše Idrizbegovića koji je bio lični skeretar sultana Abudlaziza, ulaguješ se potomcima svojih kmetova, sram te i stid bilo!” Ali pričao Tunji ili bukvi sa Poljina, na isto ti se fata: vazda je, kao ovca na solilo, trčao u CK gdje je bješnjela diktatura proletarijata i crveni horjati bi skočili pa sve po ovom begu kao po konju.
Pričao mi je istinit čoek da je u CK bilo šest vrsta palija, koliko i buktinja u grbu, koje su plakale za nečijim leđima, a za čijim ako ne za Tunjinim?” Pa kad dijalektičko-materijalistički batinaši raspale po Muhamed-begu Kumrovečkom, s tog je krajiškog sokola lećelo perje na sve strane. Čudi me da mu danas nije mezar u CK!
Ko zna koliko je puta Tunjo iz Sintraljnava kamitjeta letio glavački kao, iz kafane, u šest ujutru, pjanac koji je goste svunoć terorizirao. Ali im nije se dao: izbace ga na vrata, a njega evo kroz prozor. Šutnu ga kroz pendžer, ali, pet minuta potom, neko zvoni, oni otvore, a pred vratima stoji šešir i pruža im zahtjev da ga prime u CK. Oni podignu šešir, a pod njim Tunjo.
Više ne znam koliko su hajki digli na njega, jer sam nakon četvrte prestao da ih brojim, a najgoru je preživio kad je dobio nagradu za knjigu o Lenjinu. E kako su ga tada parandžikali: sve jedan pušti, a drugi ufati – ja gledao. Znate li kakav je bio u licu? Vidio sam stotine pokojnika, i svaki je bio ljepši od Tunje. Kad tada nije zijanio glavu, biće orlova vijeka, jer Statut SK nalagao ja da komunisti svog devetaju kao da nije njihov već kao da je žitelj države Burkina Faso.
Njine hajke bile su objektivne, čak ravnodušne kao pitanje koje, nakon 50 godina braka, muž upućuje ženi preko novina koje čita, ali mene nisu prevarile: znao sam da ga mrze zato što socijalizam i Lenjina hvali zlatoustije no svi oni, a kako neće kad su to bile poljoprivredne face, a Tunjo plemić: ličio mi je, među njima, na zlatnu kutlaču među aluminijskim kašikama. I kao što Merlin Monro nije mogla bez heroina, Tunjo nije mogao bez stradanja i publike koja će se svojim očima uvjeriti da mu patnje divno pristaju.
Tunjine naricaljke nad onim što ga je snalazilo u socijalizmu, potresne kao epitafi sa engleskog groblja voljenih životinja, temelji se na vjeri da su nam Mladićeve granate toliko “razvukle pamet” da se više niko ne sjeća vremena kad je najveći jugo-lenjinist bio komad namještaja u CK. Vjeruje da smo zaboravili da je, uoči pada komunizma, pjevao serenade pod prozorom Partije kao “jedine autentične revolucionarne i demokratske snage autentične borbe i ostvarivanja slobode”, i kad ovaj lakej crvene vlasti, koji je muzao Partiju kao kravu simentalku, oplakuje svoj udes u komunizmu i sebe kao oporbenjaka obasipa hvalospjevima lišenim ukusa, mjere i pameti, ostaje mi da se prekrstim i sjetim se Gogoljeve junakinje: “Laže taj čovjek, dušo moja, to je strahota, ali šta se može, takva je volja Božja!”
Upozoriću na još jednu vrlinu Tunjinih knjiga: liječe od paranoje. Odahnuo sam kad sam iz njih doznao da pastorak i žrtva komunizma nisam bio ja, kako sam uobražavao, već Tunjo kome su komunisti dali sve, jedino mu nisu digli spomenik, mada ga je trebalo izliti u bronci i posaditi na najveći trg u Sarajevu da izmjenjuje misli sa sugrađanima i diže im intelektualni nivo, ali ne sumnjam da će Tunjo, ako umre, dobiti spomenik koji će Sarajlijama držati predavanja do kijametnog dana. Ali, ko zna, možda i jest bio žrtva komunizma? Možda se u drukčijem svijetu ne bi prometnuo u slugu režima? U zemlji gdje lakeji vlasti nisu basnoslovno nagrađivani kao u miloj nam Pokojnici, možda bi Tunjo bio osoba za poštovanje?
8. “Evolucija mojih stavova išla je konstantno. Samo glupi dogmati mogu kazati da mišljenje ne treba mijenjati”, svojedobno je rekao Tunjo. Što je točno. Pogledajmo evoluciju samo jednog Tunjinog stava. Jula 1989. u Odjeku je rekao: “Mene su, istina, jedamput isključivali iz Saveza komunista”. Potom, 30. 9. 1990. u Slobodnoj Dalmaciji kazao je: “Tako sam dva puta isključivan iz komunističke stranke.” Najzad, 27. 9. 1991. u Novostima tvrdi: “Bio sam tri puta izbacivan iz Saveza Komunista”. Kako vidite, evolucija Bilijevog stava o broju njegovih isključivanja iz avangarde proletarijata zaista je “išla konstantno”, čak je i ime partije koja mu je sve dala evoluiralo u komunističku stranku. Tu evoluciju, kojom se suprotstavljao gluposti dogmata, rat je prekinuo, ne i okončao: u knjizi “Bosna i Hercegovina” (1997.) ovaj “učitelj bosanskog pamćenja” veli da je “kao politički disident i kritičar režima, te kao nosilac određenih inortodoksnih ideja četiri puta isključivan iz Komunističke partije i Saveza Komunista”.
Pa se pitam: je li Lažov Bili pri čistoj svijesti? Dobrovoljno priznaje ono što Marko Darinkin ne bi priznao ni na mukama, jer, da bi te četiri puta isključili, morali su te četiri puta ponovo uključiti. Disidente su, kako je poznato, isključivali iz KPJ i SK jednom zauvijek: niti je njima naum padalo da se vrate, niti bi ih Partija opet primila “u svoje redove”, jedino su Tunju i Slobinog jurišnika Milorada Vučelića isključivali i vraćali, ali potonjega samo dvaput. Zamislite otpadnika koji četiri puta navaljuje da opet uđe KPJ i SK i u tome uspijeva. Zamislite odmetnika koji bez KP i SK ne može kao ni mi bez kisika. Tunjo Filipović je svoje postojanje izvan KPJ i SK smatrao posve nelegalnim.
I mada nigdje nema pisanih dokaza da je akademik, koji danas izjednačuje fašizam i komunizam, bio “politički disident i kritičar vlasti”, a od dokaza da je bio slušče crvenog režima mogla bi se sazidati kula Tunjinog amidže Muhamed-bega Filipovića, u knjizi “Bosanski duh lebdi nad Bosnom” Lažov Bili se podrobno sjeća šta je tu i tu, tada i tada, tome i tome rahmetliji rekao kao protivnik diktature, branilac slobode mišljenja, demokratije, BiH i muslimana. Te priče o Tunji kakvog nije bilo nigdje osim u Tunjinoj predstavi o Tunji izazivaju sućut: pomišljaš da to nije laganje već kuluk na koji je doživotno osuđen i sažališ se na njega, jer liči konju koji će do smrti okretati dolap iz čuvene pjesme, čak poželiš da ga osokoliš Rakićevim riječima: “Napred, vranče, nemoj stati!” Tunjino laganje zaista nije sinekura, i izaziva sućut, ali na kratko, jer toliko vremena laže da liči bolesniku koji toliko dugo odbija umrijeti da ga je okolina prestala žaliti.