1. U Dnevnom avazu, u članku Pojeli su državnu i imovinu naroda na temelju vlasti, Muhamed-beg Filipović, zvani Tunjo, zvani Lažov Bili, koji je dojuče bio marksista, član CK i ključni partijski intelektulac u BiH, izjednačio je fašizam i komunizam.
Mladen Delić bi pitao: “Ljudi moji, zar je ovo moguće?” Jašta je: najveći živući bošnjački viktimolog je u proučavanje čije su sve žrtve dosad bili Bošnjaci pošao od samog sebe i predstavio se kao jedna od najvećih žrtava komunizma.
Povijest me nikad nije zanimala: Napoleon Bonaparta, koji ju je pravio, kazao je da je “istorija je zbir dogovorenih laži”, stoga ne mogu reći jesu li u prošlosti Bošnjaci prošli kroz tri, pet ili sedam genocida, ali znam kroz kakve je sve genocide, u doba komunizma, prošao Tunjo, pa sam mu šacnuo knjige i svoje nalaze nudim onim koje bi to moglo zanimati.
2. Štijući knjigu Bosanski duh lebdi nad Bosnom u kojoj Tunjo sebe oplakuje kao omiljenu žrtvu komunista, sjetio sam se stare Kine u kojoj su dame imale lutku da na njoj ljekaru pokažu mjesta gdje ih boli – toliko su bile stidljive i kreposne.
Na te dame liči današnji Tunjo: njegova noga u CK nije kročila nikad, a kamoli da je u njemu, kao član, sjedio godinama; u tu ambulantu je slao svoju lutku umjesto sebe, toliko je taj tankoćutni beg bio sramežljiv i ćudoredan, stoga danas može da, svijetla obraza, komunizam zvekne preko njuške kad god mu prahne, čak i da ga izjednači sa fašizmom.
Beg ima tipične osobine žrtve. O takvima Anri Monterlan veli: “Privlačio je udarce, kao ranjena kokoška koju kljuje sva živina”. Ali tu je bilo i njegove krivice: svaki čas mogao si vidjeti kako u CK ulazi šešir i pod njim Tunjo.
Zborio sam mu: “Ne idi među crvendaće. Kad te potkače, neće se imati od tebe šta ukopati!” Ali lakše si mogao Dženis Džoplin odvići od heroina nego Lažova Bilija od Komiteje.
Savjetovao sam ga: “Mani se crvene fukare. Ti, kome je u rodu Derviš-paša Teskeredžić, posljednji beglerbeg Rumelije, ti, sin praunuke Idris-paše Idrizbegovića koji je bio lični sekretar sultana Abudlaziza, ulaguješ se potomcima svojih kmetova, sram te i stid bilo!” Ali pričao Tunji ili bukvi s Poljina, na isto ti se fatalo: kao ovca na solilo, trčao u CK gdje je bješnjela diktatura proletarijata i crveni horjati skoče pa sve po begu ko po konju.
Pričao mi je istinit čoek da je u CK bilo šest vrsta palija, koliko i buktinja u grbu, koje su plakale za nečijim leđima, a za čijim će ako ne za Tunjinim? Pa kad dijalektičko-materijalistički batinaši raspale po Tunji Kumrovečkom, s tog je krajiškog sokola lećelo perje na sve strane. Čudi me da mu danas nije mezar u CK!
I ko zna koliko je puta iz Sintraljnava kamitjeta letio glavački kao, iz kafane, u šest ujutru, pjanac koji je goste svunoć terorizirao. Ali im nije se dao: izbace ga na vrata, a njega evo kroz prozor. Šutnu ga kroz pendžer, ali, pet minuta potom, neko zvoni, oni otvore, a pred vratima stoji šešir i pruža im zahtjev da ga prime u CK. Oni podignu šešir, a pod njim Tunjo.
Ne znam tačno koliko su hajki digli na njega, jer sam nakon četvrte prestao da ih brojim, a najgoru je preživio kad je dobio nagradu za knjigu o Lenjinu. E kako su ga tada parandžikali: sve jedan pušti, a drugi ufati – ja gledo. Znate li kakav je bio? Vidio sam stotine pokojnika, i svaki je u licu bio ljepši od Tunje. Kad tada nije zijanio glavu, biće orlova vijeka, jer Statut SK nalagao ja da komunisti svog devetaju kao da nije njihov već kao da je žitelj države Burkina Faso.
Njine hajke bile su objektivne, čak ravnodušne kao pitanje koje, nakon 50 godina braka, muž upućuje ženi preko novina koje čita, ali sam znao da ga mrze zato što socijalizam i Lenjina hvali zlatoustije no svi, a kako neće kad su to bile poljoprivredne face, a Tunjo plemić: među njima, ličio je na zlatnu kutlaču među aluminijskim kašikama. I kao što Merlin Monro nije mogla bez heroina, Tunjo nije mogao bez stradanja i publike koja će se svojim očima uvjeriti da mu patnje divno pristaju.
Tunjine naricaljke nad onim što ga je snalazilo u socijalizmu, potresne kao epitafi sa engleskog groblja voljenih životinja, temelji se na vjeri da su nam Mladićeve granate toliko razvuklepamet da se više niko ne sjeća vremena kad je najveći jugo-lenjinist bio komad namještaja u CK. Vjeruje da smo zaboravili kako je, uoči pada komunizma, pjevao serenade pod prozorom Partije kao “jedine autentične revolucionarne i demokratske snage autentične borbe i ostvarivanja slobode”, i kad ovaj autentični lakej crvene vlasti, koji je muzao Partiju kao autentičnu kravu simentalku, oplakuje svoj udes u komunizmu i sebe kao autentičnog oporbenjaka obasipa hvalospjevima lišenim ukusa i pameti, ostaje mi da se od ibreta prekrstim i sjetim se Gogoljeve junakinje: “Laže taj čovjek, dušo moja, to je strahota, ali šta se može, takva je volja Božja!”
Tunjine knjige me liječe od paranoje. Odahnuo sam kad sam iz njih doznao da pastorak i žrtva komunizma nisam bio ja, kako sam uobražavao, već Tunjo kome su komunisti dali sve, jedino mu nisu digli spomenik, a trebalo ga je izliti ga u bronci i posaditi na najveći trg u prestonici da izmjenjuje misli sa sugrađanima i diže im intelektualni nivo, ali ne sumnjam da će, ako umre, dobiti spomenik koji će Sarajlijama držati predavanja do kijametnog dana. No ko zna, možda i jest bio žrtva komunizma? Možda se u drukčijem svijetu ne bi prometnuo u slugu režima? U zemlji gdje sluge vlasti nisu basnoslovno nagrađivani, možda bi Tunjo bio osoba za poštovanje?
3. “Evolucija mojih stavova”, veli Tunjo, “išla je konstantno. Samo glupi dogmati mogu kazati da mišljenje ne treba mijenjati.” Što je točno. Evo evolucije jednog Tunjinog stava.
Jula 1989. u Odjeku je rekao: “Mene su, istina, jedamput isključivali iz Saveza komunista”. Zatim, 30. 9. 1990. u Slobodnoj Dalmaciji kazao je: “Tako sam dva puta isključivan iz komunističke stranke.” Najzad, 27. 9. 1991. u Novostima tvrdi: “Bio sam tri puta izbacivan iz Saveza Komunista”.
Kako vidite, evolucija Bilijevog stava o broju njegovih isključenja iz avangarde proletarijata zaista je “išla konstantno”, čak je i ime partije koja mu je sve dala evoluiralo u komunističku stranku. Evoluciju, kojom se suprotstavljao gluposti dogmata, rat nije okončao: u knjizi Bosna i Hercegovina (1997.) taj “učitelj bosanskog pamćenja” veli da je “kao politički disident i kritičar režima, te kao nosilac određenih inortodoksnih ideja četiri puta isključivan iz Komunističke partije i Saveza Komunista”.
Pa se pitam: je li pri čistoj svijesti? Dobrovoljno priznaje ono što ja ne bi priznao ni na mukama: da bi te četiri puta isključili, morali su te četiri puta opet uključiti. Disidente su isključivali iz KPJ i SK jednom zauvijek: niti je njima naumpadalo da se vrate, niti bi ih Partija opet primila u svojeredove, jedino su Tunju i Slobinog jurišnika Milorada Vučelića isključivali i vraćali, ali potonjeg dvaput. Otpadnik četiri puta navaljuje da opet uđe KPJ i SK i u tome uspijeva. Odmetnik koji bez KP i SK ne može kao ni mi bez kisika. Tunjo je svoje postojanje van KPJ i SK smatrao nelegalnim.
I mada nema dokaza da je akademik koji izjednačuje fašizam i komunizam bio “politički disident i kritičar vlasti”, a od dokaza da je bio slušče režima moglabi se sazidati kula Tunjinog amidže Muhamed-bega Filipovića, u knjizi Bosanski duh lebdi nad Bosnom Bili se podrobno sjeća gdje je, šta i kojem rahmetliji rekao kao protivnik diktature, branilac slobode mišljenja, demokratije, BiH i muslimana. Te priče o Tunji kakvog ima samo u Tunjinoj predstavi o Tunji izazivaju sućut: pomišljaš da to kuluk na koji je doživotno osuđen i sažališ se na njega, jer liči konju koji će do smrti okretati dolap iz Rakićeve pjesme, čak poželiš da ga osokoliš pjesnikovim riječima: “Napred, vranče, nemoj stati!” Tunjino laganje zaista nije sinekura, i izaziva sućut, ali na kratko, jer toliko vremena laže da liči bolesniku koji toliko dugo odbija umrijeti da ga je okolina prestala žaliti.
4. Jednom pitam znanca koji je Tunju hvalio: “Čime je trajno zadužio bosansku kulturu? Navedi knjigu. Ili knjige”. “Jesi li mu čitao doktorat?” “Jok”. “Je li znaš da je taj doktorat preveden čak i u Kini?” “Jok”.”U Pekingu 1982. godine, u izdanju Akademije društvenih nauka izišla mu je knjiga ‘Lenjin. Monografija njegove misli’. To mu je teza. Pročitaj, pa dođi da pričamo”.
I sjednem da je prostudiram i ostanem malo je reći paf. Nisam je ni morao čitati da znam kakva je: dosta je što je preveden u Kini, jer nije šala Mao Ce Tung koji je pobio 50 miliona ljudi, te, ako iko, njegovi stručnjaci su znali šta valja u marksizmu. Stoga Suverenoj BiH čestitam, ako i sa malim zakašnjenjem, kao vlasnici doktorata koji je Kineze oborio s nogu, i činio bi čast i jednom SSSR-u, a kamoli “ovoj zemlji kraj Evrope”, da se poslužim stihom Hamze Hume.
Kako neće biti genijalan kad se u predgovoru veli: “ove godine se navršava pedeset godina od onog oktobarskog petrogradskog dana 1917. godine, kada je započela prva uspješna socijalistička revolucija u svijetu, vođena po idejama i pod neposrednim rukovodstvom Lenijinovim”. A za mene Oktobarska je, nakon potopa, najveći događaj u istoriji. Stoga, kad je Tunjo, o kom Vikipedija veli da je “jedan od najvećih intelektualaca u Južnih Slavena”, rekao da se “bije još uvijek ista bitka koju je vodio i sam Lenjin” i da “naše vrijeme još uvijek protiče, u velikoj mjeri, u znaku njegove ličnosti i djela”, bio sam udivljen ovom inortodoksnom idejom zbog koje su ga komunisti uzeli na nišan i htio sam telefonom pitati: “Kako si se, matere ti, usudio ovo reći?”
Kako neće biti genijalna teza koja veli da je Lenjin “sigurno jedan od najvećih ljudi, ako ne i najveći, našeg stoljeća. Što se tiče politike koja je svakako glavno polje njegove djelatnosti i gdje se njegov genije najpotpunije ispoljavao, on je najveća ličnost našeg stoljeća”.
Ovo je inortodoksni Tunjo pogodio kao da je pitao mog oca Velimira koji je, prije no što je u potoku ucemkan kao ibeovac, čitao Lenjinovu biografiju i začudio se njegovoj visini, pa ju je kredom obilježio na patosu i legao da se izmjeri, a potom kazao: “Ko bi rekao da od mene nije bio viši jedan od najvećih ljudi, ako ne i najveći, našeg stoljeća, a što se tiče politike, gdje se njegov genije najpotpunije ispoljavao, sigurno je najveća ličnost stoljeća?”
Da genijalno pišeš o Lenjinu treba i gorostasni um, ideološki savršeno dresiran, i vjera da “moderno vrijeme, tj. posljednjih stotinu godina, nije dalo veću, značajniju, interesantiju i kompleksniju figuru čije bi djelo imalo tako ogromne posljedice na više ljudi i čije su misli pokretale veće mase nego što je bio Lenjin”, stoga “za svakog istinoljubljivog čovjeka našeg vremena, a posebno njegove političke i idejne istomišljenike, Lenjin predstavlja prorazrednu veličinu i autoritet”.
Da je beg ushićeni Lenjinov “idejni i politički istomišljenik” vidiš iz svakog retka teze, posebno iz tvrdnje da je “Lenjinov literarni opus” “prije svega djelo genijalnog političara”, kao što se vidi da Veliki piše o Velikom, ali “osjećanje veličine i istinsko oduševljenje za njegovu ličnost i ideje koje je zastupao” Bilija nisu spriječili da Lenjina veliča sa distance i da svaki čas skreće u bespoštednu samokritiku Vladimira Iljiča.
Dokorat o Lenjinu pisao je marksista koga je trebalo zaštiti gromobranom: do tolike se visine u njoj digao, a što se tiče dubine zahvata u Iljičevu filozofiju, bolje je da šutim, jer što god rečeš malo je, a jedno je sigurno: štijući njegove analize Lenjina pitao sam se kako na onoj dubini preživi bez ronilačke maske?
Tunjina teza je takva da ne moš odvojiti dva oka od nje, zato je i krije od svijeta: boji se da joj zle oči ne naškode! Ili bivšem marksisti, koji sad gaji ideologiju feudalnog smjera, nije milo kad ga upozoriš da je juče njegovao marksizam, filosofiju za fukaru? To nije umanjilo moje divljenje Tunjinoj tezi i, da sam čitao Lajbnica, kazao bih: u našem, najboljem od svih mogućih socijalizama, Filozofski fakultet u Sarajevu bio je najbolji od svih mogućih filozofskih fakulteta, a Tunjo najbolji od svih mogućih marksista, naših, pa prema tome i cijelog svijeta.
U završnom pasusu teze veli: “razmatranja Lenjinove misli mogu se svesti na jednu jedinu i bitnu pouku da nema razvoja prave marxističke misli bez razvoja revolucionarne prakse i obratno”, da “revolucionarno djelo traži revolucionarnu misao, kao što revolucionarna misao traži revolucionarno djelo”. Ovo ne bi oborili svi marksisti Varšavskog pakta da su se udružili u tim za pobijanje Tunje, a mene plijeni univerzalnost te poruke: tek kad sam pročitao tu filosofemu, postalo mi je jasno da šipka traži bubanj a bubanj šipku, da Panto bez Kunta nije Panto a Kunto bez Panta nije Kunto, jer kad ukineš turu, ukinuo si i jaziju, i obratno, i da će tako ostati do kijametnog dana, sve drugo su bapske priče dostojne prezira. I Tunjinog i mog.
3. Lažov Bili koji danas izjednačuje fašizam i komunizam usmeno nas ubjeđuje da je s komunistima pod murvom igrao briškule i da su svi varali na kartama, a okolo govorka da je tezom o Lenjinu iznutra rušio komunizam, jer ima genijalnu sposobnost o kojoj je govorio Vanja Sutlić: “da ljude uvjerava u nemoguće”, da vas ubijedi da postoji konjska avijacija.
Danas je očito da je apologijama ne samo “iznutra rušio komunizam” već mu je i došao glave. Da mu je zabranjeno da ga hvali i naređeno da ga napada, komunizam bi bio bi duljeg vijeka. Tunjo je govorio da je Marks “vratio izvornu snagu čovjekovom mišljenju” i da je Kapital “možda najveća knjiga koju je čovjek napisao”, a sad se čudimo što nema komunizma za koji vrijedi ono što Sioran veli o bogu: ne troši se on u huli već u pohvali. Tunjini panegrici ubili bi bivola, a nekmoli komunizam osjetljiv kao hercegnovska mimoza.
5. U knjizi Bosna i Hercegovina Tunjo tvrdi da je bio “politički disident, kritičar režima i nosilac određenih inortodoksnih ideja”, što je točno, jer je na moje oči odstreljivao režim, čak sam se čudio kako taj socijalizam, kad Tunjo u njega isprazni disidentsku sačmaricu, ostaje na nogama? Čak nisam smio slušati ono što Bili zborio đe ga svak čuje i nisam jednom pobjegao sa Tunjinog predavanja o socijalizmu, jer je zakon precizirao koliko zatvora dobija onaj ko govori, a koliko onaj koji ga sluša a ne prijavi ga policiji. Od njegove kritike režim nije mogao dihati, pa su kušali da ga potkupe, čak i 27-julskom nagradom i Muhamed-beg je sve peškeše primao uz objašnjenje: “Ovo uzimam kako sebi ne biste mogli predbacivati da niste poduzeli sve da me obuzdate!”
4. Taj doktor marksizma, režimskog a inortodoksnog, u julskom broju Odjeka 1989. rekao je da je “Partija ostvarila najviši nivo oslobodilačkog kretanja u našoj povijesti”. Što je točno: SK je pred mojim očima hametice ostvarivao “oslobodilačko kretanje”, najočitije u prvomajskim paradama kad se Beogradom marširalo najoslobodilačkijim korakom koji je svet ikad video. Da na prostoru SFRJ, otkako je Bog krmetu rep iskrivio, nivo slobode nikad nije bio viši no za socijalizma, u to se svak mogao uvjeriti ako prelista dokumente usvojene na bilo kojem od partijskih kongresa. Nivo slobode bio je toliko visok da je SK držao u pripravnosti vojsku i policiju, u strahu od poplave do koje, na sreću, nikad nije došlo, ali je točno da je vodostaj socijalističke slobode vazda bio iznimno visok, a marksista Tunjo, onako dugačak, ličio mi je na motku za mjerenje tog vodostaja.
Pet ljeta nakon poja o “oslobodilačkom kretanju”, Tunjo je o socijalizmu šargijao ovako: “Ljudi su bili masovno suđeni i progonjeni za svaku misao, za svaku izjavu, za namjeru ili mogućnost namjere da djeluju protiv komunističkog režima”. Profesor logike doveo me u nepriliku: kako usaglasiti ove iskaze? Kazaćete da mijenja mišljenja kao Imelda Markos cipele i dodati: lagao je ili kad je hvalio “oslobodilačku misiju” socijalizma, ili kad zove društvom do neba vapijuće neslobode.
Ali ti iskazi nisu oprečni ako ih dijalektički gledamo unutar trijade teza-antiteza-sinteza, a marksisti Tunju dugujemo bar toliko. Tvrdnja: SK je bio instrument borbe za slobodu bila je teza. Tvrdnja: ljudi su bili osuđivani čak i za namjeru da djeluju protiv režima bila je antiteza. Evo i sinteze: SK je masovnim suđenjima dosegao najviši nivo oslobodilačkog kretanja u našoj povijesti i masovnim progonima potvrđivao sebe kao jedinu autentičnu snagu ostvarivanja slobode.
Tunjo veli i da je, u dane kad je pisao da je Partija “još uvijek jedina autentična revolucionarna i demokratska snaga autentične borbe i ostvarivanja slobode”, usmeno prorekao pad komunizma: “Još 1989. sam sazvao konferenciju uglednih muslimana u Zagrebu u džamiji i tada sam najavio da će komunizam pasti i da će se Jugoslavija raspasti”.
Je. Bude to da genij u bogomolji pretrpi napad proročkog nadahnuća, ali da jedan od najortodoksnijih predstavnika udvoričkog marksizma doživi u božjoj kući prosvjetljenje, to ima samo u BiH, ili je svojstvo filipovićevskog duha koji danas “lebdi nad Bosnom” i za koji nemoguće ne postoji. I nije sazvao konferenciju već držao predavanje u džamiji, ali zar to da prizna bivši predavač na partijskoj školi u Kumrovecu?
Jedni tvrde da je na džamijskim vratima, u strahu od špijuna. legitimirao sve koji su došli slušati ga, a drugi da je samo cijepao ulaznice, ali je zaslužio ukor zbog dvoličnosti: dok u džamijama proriče propast komunizma kao Špengler propast Zapada, u marksističkim glasilima se zalaže za njegovo spasavanje: “Demokratizacija u Savezu Komunista i u društvu je, dakle, veoma složen društveno-povijesni proces i ona se može izvesti samo uz najsnažniji angažman kompetentnog mišljenja i duboko humano i teorijski utemeljenog djelovanja u skladu sa savremenom znanošću i shvatanjima o čovjeku, njegovim neotuđivim pravima i slobodi kao uvjetu njegovog rada”, rekao je u časopisu Opredjeljenja 1990. godine.
Ako se sjetim da je njegov doktorat o Lenjinu kod nas nagrađen a vani preveden na 7 jezika, uključujući i albanski, da je objavio još tri knjige, sve marksističkiju od marksističkije, te ako dodam da je bio glavni urednik Izbora iz djela J. B. Tita, očito je da riječi “najsnažniji angažman kompetentnog mišljenja” preporučuju Tunju za spasitelja SK. Dok je u džamiji vazio da je komunizam odgudio svoje, u režimskim glasilima nudio se za šefa tima koji će komunizmu ugraditi bajpase.
Kad slušate ili štijete ono što danas o sebi govori, pada u oči temeljni paradoks Tunjine “duhovne biografije”: njegovo pero vječito se zalagalo zakomunizam, a jezik vječito lajao protiv. Njegove tekstove pisao je izmećar komunizma od kojeg je dobio sve, a pred rahmetlijama i po džamijama bio je oporbenjak o čija je leđa režim izlomio sto tojaga. Ni jednu manje.
U nas je crvenih mislilaca bilo da ih lopatom zgrćeš: kad prevrneš balegu, pod njom nađeš trojicu, i zašto je Tunji pripala čast da u godini Titovih i naših jubileja bude glavni urednik Maršalovih izabranih djela izašlih 1978. godine? Zato što je Tunjo “kao politički disident i kritičar režima, te kao nosilac određenih inortodoksnih ideja”, bio poznata žrtva komunista: da bi ponudio nepristran izbor iz Titinih djela i u pogovoru prvog toma Referati sa kongresa KPJ (SKJ) gensekovu misao genijalno objasnio proletarijatu, morao si biti dva-triput išćeran iz Partije, što je obezbjeđivalo neophodnu kritičku distancu spram predmeta, a smatralo se i da, u legiji njegovih himnopojaca, Doživotnog niko neće hvaliti zlatoustije i objektivnije od Tunje koji je u Kini bio slavan kao genijalan veličatelj Lenjina.
Njegov pogovor prvom tomu Titinih Izabranih djela panegirik je spram kojeg su popovske litanije Gospi običan amaterizam: taj pogovor ne dopušta misao da je na našem jeziku napisano išta krilatije o Doživotnom. Bio je rječitiji jedino kad je hvalio Kardelja, jer ga je Bevčeva smrt duboko potresla: “Smrt druga Kardelja je nenadoknadiv gubitak za cjelokupnu demokratsku javnost svijeta”, ridao je Tunjo, a kako i ne bi kad “danas, u svjetskom komunističkom pokretu i u svjetskom radničkom pokretu teško možemo naći figuru koja bi po kvalitetama i osobinama odgovarala i mogla se porediti s drugom Kardeljem”.
Ovdje nema kritičke distance, jer piše o rahmetliji. O živom Kardelju i ja sam zborio što i Tunjo, ali nisam bio Drug Član i nisu mi vjerovali: ili su mislili da sam podmuklać koji se sprda, ili su moj marksizam gledali kao divljaku, a pikao se jedino marksizam tunjinski pitom i odnjegovan, kao šeftelija, u režimskim baščama, zato je i vrvio od inortodoksnih ideja.
Iz Tunjinog pogovora vidi se da Tita tumači titan marksističke misli. Prepuštajući drugima da odgovore na pitanje ko je Maršalu te referate pisao, Tunjo veli da oni “predstavljaju sintetičku analizu i ocjenu cjelokupnog procesa društveno-istorijskog, političkog, ekonomskog i kulturnog razvoja našeg društva u cjelini, razvoja naših ideja u socijalizmu baziranom na samoupravljačkoj socijalističkoj demokratiji, politike KPJ odnosno SK i metoda njene realizacije u praksi”.
I ovo je istina, mada u njoj ima inortodoksije, neizbježne kad Broza hvališ sa distance. I ja sam iks puta rekao da je bez samoupravljačke demokratije socijalizam nezamisliv, kao pop bez epitrahilja ili Bajram bez baklave, da su Titine ideje o toj demokratiji i naše ideje, i da mu je svaka analiza sintetična, a svaka sinteza analitična, svojstvo koje krasi spise mnogoženaca.
Ti referati su, veli Tunjo dalje, “analiza kako uzroka i razloga propasti građanskog društva i vlasti buržoazije, koja je ogrezla u izdaju narodnih interesa, tako i naše revolucije i razvoja našeg socijalističkog društva sve do sadašnje njegove faze punog integralnog sistema samoupravljanja”. Ovaj alkar je pogodio u sridu: i ja sam ne jednom kazao da samoupravljanje neće otići daleko ako je puno a nije integralno, ili integralno a nije puno, jer samo puna integralnost i integralna punoća vode u hiljadugodnji raj. A kad neko pomene buržoaziju, govorio sam: “Pih, kaka je! Nek joj je Maršal dao po nosu. Neka vala baš! Neće joj više naumpasti da ogrezne u izdaju narodnih interesa”.
Zatim pritvrđuje da ti referati “predstavljaju jedinstvene analize” koje “najpotpunije izražavaju suštinu političkog trenutka”, da “predstavljaju jedinstveno djelo, izraz su jedinstvenog duha, i jedinstvene ideje o slobodi i socijalizmu, jedinstvene prakse ostvarenja te ideje”, da “predstavljaju sukus, suštinu cjelokupne teorije i politike našeg radničkog i komunističkog pokreta”.
Iz ovog je očito da je autor Titinih referata bio Davičo, ali Tunjin stil ovdje nije na potrebnoj visini, zato što je u jednoj rečenici triput upotrijebio glagol “predstavljaju” i zato što četiri puta posegao za pridjevom “jedinstven”: to jeste riječ iz svetog jezika od kojeg se ne smije odstupati, ali je morao reći bratstveno-jedinstven – ali to su sitnice u poredbi sa obzirnošću prema vrhovnom komandantu oružanih snaga SFRJ: bojeći se da Maršal ne zna šta je “sukus” Tunjo je tu tuđicu preveo sa “suština”. Što ti je reći plemić!
A kad je ogrezao u izdaju propalog komunizma, a Joža više nije bio u punoj formi, njegov kućni marksista je kazao: “Bit Titovog režima bila je u totalitarizmu”. Nadam se da nećete opet, u nastupu lakomislenosti, krajiškog bega nazvati lažovom nego da ćete, nakon moga predavanjca iz dijalektike, izvući sintetičan zaključak da je totalitarizam bio Titino “jedinstveno djelo” kao izraz njegove “jedinstvene ideje o slobodi i socijalizmu, jedinstvene prakse ostvarenja te ideje”, a da su Tunjina okretanja ćuraka naopako “najpotpunije izražavala suštinu političkog trenutka” i u Bivšoj i Dejtonskoj BiH: taj vazda zna šta i kako treba, na vlastitu korist, govoriti danas, a jebe mu se šta je zborio juče, jer “samo glupi dogmati”, veli, “ne mijenjaju mišljenje”.
Tunjo je bespoštedno hvalio i Titin antistaljinizam: “Referat sa VI kongresa je duboka briljantna analiza staljinizma i svakog dogamtizma, te izgradnja teorijske i praktične osnove za nove ravnopravne odnose u komunističkom pokretu”. I ovo je istina, ali kad je ogrezao u izdaju mrtvog Maršala, ovaj “učitelj bosanskog pamćenja”, kako Tunju zove paramilitarni hodža Džemaludin Latić, rekao je da je Džugašvili bio mila majka u poredbi sa Titom koji je “imao više ovlaštenja i veću vlast nego što je Staljin, po Ustavu SSSR-a, imao ikada”. Briljantni analitičar staljinizma prekonoć mu je postao gori od Kobe: kapa dolje pred Tunjinom dosljednošću! Jedini moral kojeg se taj beg držao u dugom životu bio je moral punog prkna koje mu je bilo uvijek iznad istine, zato mu je cio život protekao u laganju.
“Nepotkupljivi svjedok Povijesti” drži se one Sioranove: “Ako bismo posredstvom kakve natprirodne intervencije izgubili svojstva prevrtljivaca, istorije bi istog časa nestalo”. Ne znam šta bi bilo sa istorijom, ali, ako bi ga lišio prevrtljivosti, kroz Tunju bismo prolazili kao kroz vazduh: toliko ga ne bi bilo. O svojoj sklonosti ka okretanju ćuraka kazao je: “Da ga ne okrenem, bi mi se usmrdio”. Samo je Tunjo, najveći bošnjački pehlivan svih vremena, dok je SK bio na vlasti mogao reći da je ostvario “najviši nivo oslobodilačkog kretanja u našoj povijesti”, a pet godina docnije da je “taj režim pao zbog toga što je iscrpio sve mogućnosti daljeg postojanja, što više nije imao istorijskog rezona niti prostora za postojanje”. Ovaj put dijalektika ne spasava Tunju od optužbe da je lagao ili kad je uoči njegove propasti tvrdio da “nije iscrpio potencijal oslobodilačke misije” ili kad je rekao da je “iscrpio sve mogućnosti daljeg postojanja”, no zar je Tunjo kriv što je komunizam za 17 godina pojeo svoju budućnost. Komunizam je bio takav: u srijedu se čini da je “moderni duh jedna od najsnažnijih zaloga komunizma kao budućnosti”, a za vikend postane jasno da nema “istorijskog rezona niti prostora za postojanje”.
Tunjina stradanja u socijalizmu
1. U Dnevnom avazu, u članku Pojeli su državnu i imovinu naroda na temelju vlasti, Muhamed-beg Filipović, zvani Tunjo, zvani Lažov Bili, koji je dojuče bio marksista, član CK i ključni partijski intelektulac u BiH, izjednačio je fašizam i komunizam.
Mladen Delić bi pitao: “Ljudi moji, zar je ovo moguće?” Jašta je: najveći živući bošnjački viktimolog je u proučavanje čije su sve žrtve dosad bili Bošnjaci pošao od samog sebe i predstavio se kao jedna od najvećih žrtava komunizma.
Povijest me nikad nije zanimala: Napoleon Bonaparta, koji ju je pravio, kazao je da je “istorija je zbir dogovorenih laži”, stoga ne mogu reći jesu li u prošlosti Bošnjaci prošli kroz tri, pet ili sedam genocida, ali znam kroz kakve je sve genocide, u doba komunizma, prošao Tunjo, pa sam mu šacnuo knjige i svoje nalaze nudim onim koje bi to moglo zanimati.
2. Štijući knjigu Bosanski duh lebdi nad Bosnom u kojoj Tunjo sebe oplakuje kao omiljenu žrtvu komunista, sjetio sam se stare Kine u kojoj su dame imale lutku da na njoj ljekaru pokažu mjesta gdje ih boli – toliko su bile stidljive i kreposne.
Na te dame liči današnji Tunjo: njegova noga u CK nije kročila nikad, a kamoli da je u njemu, kao član, sjedio godinama; u tu ambulantu je slao svoju lutku umjesto sebe, toliko je taj tankoćutni beg bio sramežljiv i ćudoredan, stoga danas može da, svijetla obraza, komunizam zvekne preko njuške kad god mu prahne, čak i da ga izjednači sa fašizmom.
Beg ima tipične osobine žrtve. O takvima Anri Monterlan veli: “Privlačio je udarce, kao ranjena kokoška koju kljuje sva živina”. Ali tu je bilo i njegove krivice: svaki čas mogao si vidjeti kako u CK ulazi šešir i pod njim Tunjo.
Zborio sam mu: “Ne idi među crvendaće. Kad te potkače, neće se imati od tebe šta ukopati!” Ali lakše si mogao Dženis Džoplin odvići od heroina nego Lažova Bilija od Komiteje.
Savjetovao sam ga: “Mani se crvene fukare. Ti, kome je u rodu Derviš-paša Teskeredžić, posljednji beglerbeg Rumelije, ti, sin praunuke Idris-paše Idrizbegovića koji je bio lični sekretar sultana Abudlaziza, ulaguješ se potomcima svojih kmetova, sram te i stid bilo!” Ali pričao Tunji ili bukvi s Poljina, na isto ti se fatalo: kao ovca na solilo, trčao u CK gdje je bješnjela diktatura proletarijata i crveni horjati skoče pa sve po begu ko po konju.
Pričao mi je istinit čoek da je u CK bilo šest vrsta palija, koliko i buktinja u grbu, koje su plakale za nečijim leđima, a za čijim će ako ne za Tunjinim? Pa kad dijalektičko-materijalistički batinaši raspale po Tunji Kumrovečkom, s tog je krajiškog sokola lećelo perje na sve strane. Čudi me da mu danas nije mezar u CK!
I ko zna koliko je puta iz Sintraljnava kamitjeta letio glavački kao, iz kafane, u šest ujutru, pjanac koji je goste svunoć terorizirao. Ali im nije se dao: izbace ga na vrata, a njega evo kroz prozor. Šutnu ga kroz pendžer, ali, pet minuta potom, neko zvoni, oni otvore, a pred vratima stoji šešir i pruža im zahtjev da ga prime u CK. Oni podignu šešir, a pod njim Tunjo.
Ne znam tačno koliko su hajki digli na njega, jer sam nakon četvrte prestao da ih brojim, a najgoru je preživio kad je dobio nagradu za knjigu o Lenjinu. E kako su ga tada parandžikali: sve jedan pušti, a drugi ufati – ja gledo. Znate li kakav je bio? Vidio sam stotine pokojnika, i svaki je u licu bio ljepši od Tunje. Kad tada nije zijanio glavu, biće orlova vijeka, jer Statut SK nalagao ja da komunisti svog devetaju kao da nije njihov već kao da je žitelj države Burkina Faso.
Njine hajke bile su objektivne, čak ravnodušne kao pitanje koje, nakon 50 godina braka, muž upućuje ženi preko novina koje čita, ali sam znao da ga mrze zato što socijalizam i Lenjina hvali zlatoustije no svi, a kako neće kad su to bile poljoprivredne face, a Tunjo plemić: među njima, ličio je na zlatnu kutlaču među aluminijskim kašikama. I kao što Merlin Monro nije mogla bez heroina, Tunjo nije mogao bez stradanja i publike koja će se svojim očima uvjeriti da mu patnje divno pristaju.
Tunjine naricaljke nad onim što ga je snalazilo u socijalizmu, potresne kao epitafi sa engleskog groblja voljenih životinja, temelji se na vjeri da su nam Mladićeve granate toliko razvukle pamet da se više niko ne sjeća vremena kad je najveći jugo-lenjinist bio komad namještaja u CK. Vjeruje da smo zaboravili kako je, uoči pada komunizma, pjevao serenade pod prozorom Partije kao “jedine autentične revolucionarne i demokratske snage autentične borbe i ostvarivanja slobode”, i kad ovaj autentični lakej crvene vlasti, koji je muzao Partiju kao autentičnu kravu simentalku, oplakuje svoj udes u komunizmu i sebe kao autentičnog oporbenjaka obasipa hvalospjevima lišenim ukusa i pameti, ostaje mi da se od ibreta prekrstim i sjetim se Gogoljeve junakinje: “Laže taj čovjek, dušo moja, to je strahota, ali šta se može, takva je volja Božja!”
Tunjine knjige me liječe od paranoje. Odahnuo sam kad sam iz njih doznao da pastorak i žrtva komunizma nisam bio ja, kako sam uobražavao, već Tunjo kome su komunisti dali sve, jedino mu nisu digli spomenik, a trebalo ga je izliti ga u bronci i posaditi na najveći trg u prestonici da izmjenjuje misli sa sugrađanima i diže im intelektualni nivo, ali ne sumnjam da će, ako umre, dobiti spomenik koji će Sarajlijama držati predavanja do kijametnog dana. No ko zna, možda i jest bio žrtva komunizma? Možda se u drukčijem svijetu ne bi prometnuo u slugu režima? U zemlji gdje sluge vlasti nisu basnoslovno nagrađivani, možda bi Tunjo bio osoba za poštovanje?
3. “Evolucija mojih stavova”, veli Tunjo, “išla je konstantno. Samo glupi dogmati mogu kazati da mišljenje ne treba mijenjati.” Što je točno. Evo evolucije jednog Tunjinog stava.
Jula 1989. u Odjeku je rekao: “Mene su, istina, jedamput isključivali iz Saveza komunista”. Zatim, 30. 9. 1990. u Slobodnoj Dalmaciji kazao je: “Tako sam dva puta isključivan iz komunističke stranke.” Najzad, 27. 9. 1991. u Novostima tvrdi: “Bio sam tri puta izbacivan iz Saveza Komunista”.
Kako vidite, evolucija Bilijevog stava o broju njegovih isključenja iz avangarde proletarijata zaista je “išla konstantno”, čak je i ime partije koja mu je sve dala evoluiralo u komunističku stranku. Evoluciju, kojom se suprotstavljao gluposti dogmata, rat nije okončao: u knjizi Bosna i Hercegovina (1997.) taj “učitelj bosanskog pamćenja” veli da je “kao politički disident i kritičar režima, te kao nosilac određenih inortodoksnih ideja četiri puta isključivan iz Komunističke partije i Saveza Komunista”.
Pa se pitam: je li pri čistoj svijesti? Dobrovoljno priznaje ono što ja ne bi priznao ni na mukama: da bi te četiri puta isključili, morali su te četiri puta opet uključiti. Disidente su isključivali iz KPJ i SK jednom zauvijek: niti je njima naumpadalo da se vrate, niti bi ih Partija opet primila u svoje redove, jedino su Tunju i Slobinog jurišnika Milorada Vučelića isključivali i vraćali, ali potonjeg dvaput. Otpadnik četiri puta navaljuje da opet uđe KPJ i SK i u tome uspijeva. Odmetnik koji bez KP i SK ne može kao ni mi bez kisika. Tunjo je svoje postojanje van KPJ i SK smatrao nelegalnim.
I mada nema dokaza da je akademik koji izjednačuje fašizam i komunizam bio “politički disident i kritičar vlasti”, a od dokaza da je bio slušče režima moglabi se sazidati kula Tunjinog amidže Muhamed-bega Filipovića, u knjizi Bosanski duh lebdi nad Bosnom Bili se podrobno sjeća gdje je, šta i kojem rahmetliji rekao kao protivnik diktature, branilac slobode mišljenja, demokratije, BiH i muslimana. Te priče o Tunji kakvog ima samo u Tunjinoj predstavi o Tunji izazivaju sućut: pomišljaš da to kuluk na koji je doživotno osuđen i sažališ se na njega, jer liči konju koji će do smrti okretati dolap iz Rakićeve pjesme, čak poželiš da ga osokoliš pjesnikovim riječima: “Napred, vranče, nemoj stati!” Tunjino laganje zaista nije sinekura, i izaziva sućut, ali na kratko, jer toliko vremena laže da liči bolesniku koji toliko dugo odbija umrijeti da ga je okolina prestala žaliti.
4. Jednom pitam znanca koji je Tunju hvalio: “Čime je trajno zadužio bosansku kulturu? Navedi knjigu. Ili knjige”. “Jesi li mu čitao doktorat?” “Jok”. “Je li znaš da je taj doktorat preveden čak i u Kini?” “Jok”.”U Pekingu 1982. godine, u izdanju Akademije društvenih nauka izišla mu je knjiga ‘Lenjin. Monografija njegove misli’. To mu je teza. Pročitaj, pa dođi da pričamo”.
I sjednem da je prostudiram i ostanem malo je reći paf. Nisam je ni morao čitati da znam kakva je: dosta je što je preveden u Kini, jer nije šala Mao Ce Tung koji je pobio 50 miliona ljudi, te, ako iko, njegovi stručnjaci su znali šta valja u marksizmu. Stoga Suverenoj BiH čestitam, ako i sa malim zakašnjenjem, kao vlasnici doktorata koji je Kineze oborio s nogu, i činio bi čast i jednom SSSR-u, a kamoli “ovoj zemlji kraj Evrope”, da se poslužim stihom Hamze Hume.
Kako neće biti genijalan kad se u predgovoru veli: “ove godine se navršava pedeset godina od onog oktobarskog petrogradskog dana 1917. godine, kada je započela prva uspješna socijalistička revolucija u svijetu, vođena po idejama i pod neposrednim rukovodstvom Lenijinovim”. A za mene Oktobarska je, nakon potopa, najveći događaj u istoriji. Stoga, kad je Tunjo, o kom Vikipedija veli da je “jedan od najvećih intelektualaca u Južnih Slavena”, rekao da se “bije još uvijek ista bitka koju je vodio i sam Lenjin” i da “naše vrijeme još uvijek protiče, u velikoj mjeri, u znaku njegove ličnosti i djela”, bio sam udivljen ovom inortodoksnom idejom zbog koje su ga komunisti uzeli na nišan i htio sam telefonom pitati: “Kako si se, matere ti, usudio ovo reći?”
Kako neće biti genijalna teza koja veli da je Lenjin “sigurno jedan od najvećih ljudi, ako ne i najveći, našeg stoljeća. Što se tiče politike koja je svakako glavno polje njegove djelatnosti i gdje se njegov genije najpotpunije ispoljavao, on je najveća ličnost našeg stoljeća”.
Ovo je inortodoksni Tunjo pogodio kao da je pitao mog oca Velimira koji je, prije no što je u potoku ucemkan kao ibeovac, čitao Lenjinovu biografiju i začudio se njegovoj visini, pa ju je kredom obilježio na patosu i legao da se izmjeri, a potom kazao: “Ko bi rekao da od mene nije bio viši jedan od najvećih ljudi, ako ne i najveći, našeg stoljeća, a što se tiče politike, gdje se njegov genije najpotpunije ispoljavao, sigurno je najveća ličnost stoljeća?”
Da genijalno pišeš o Lenjinu treba i gorostasni um, ideološki savršeno dresiran, i vjera da “moderno vrijeme, tj. posljednjih stotinu godina, nije dalo veću, značajniju, interesantiju i kompleksniju figuru čije bi djelo imalo tako ogromne posljedice na više ljudi i čije su misli pokretale veće mase nego što je bio Lenjin”, stoga “za svakog istinoljubljivog čovjeka našeg vremena, a posebno njegove političke i idejne istomišljenike, Lenjin predstavlja prorazrednu veličinu i autoritet”.
Da je beg ushićeni Lenjinov “idejni i politički istomišljenik” vidiš iz svakog retka teze, posebno iz tvrdnje da je “Lenjinov literarni opus” “prije svega djelo genijalnog političara”, kao što se vidi da Veliki piše o Velikom, ali “osjećanje veličine i istinsko oduševljenje za njegovu ličnost i ideje koje je zastupao” Bilija nisu spriječili da Lenjina veliča sa distance i da svaki čas skreće u bespoštednu samokritiku Vladimira Iljiča.
Dokorat o Lenjinu pisao je marksista koga je trebalo zaštiti gromobranom: do tolike se visine u njoj digao, a što se tiče dubine zahvata u Iljičevu filozofiju, bolje je da šutim, jer što god rečeš malo je, a jedno je sigurno: štijući njegove analize Lenjina pitao sam se kako na onoj dubini preživi bez ronilačke maske?
Tunjina teza je takva da ne moš odvojiti dva oka od nje, zato je i krije od svijeta: boji se da joj zle oči ne naškode! Ili bivšem marksisti, koji sad gaji ideologiju feudalnog smjera, nije milo kad ga upozoriš da je juče njegovao marksizam, filosofiju za fukaru? To nije umanjilo moje divljenje Tunjinoj tezi i, da sam čitao Lajbnica, kazao bih: u našem, najboljem od svih mogućih socijalizama, Filozofski fakultet u Sarajevu bio je najbolji od svih mogućih filozofskih fakulteta, a Tunjo najbolji od svih mogućih marksista, naših, pa prema tome i cijelog svijeta.
U završnom pasusu teze veli: “razmatranja Lenjinove misli mogu se svesti na jednu jedinu i bitnu pouku da nema razvoja prave marxističke misli bez razvoja revolucionarne prakse i obratno”, da “revolucionarno djelo traži revolucionarnu misao, kao što revolucionarna misao traži revolucionarno djelo”. Ovo ne bi oborili svi marksisti Varšavskog pakta da su se udružili u tim za pobijanje Tunje, a mene plijeni univerzalnost te poruke: tek kad sam pročitao tu filosofemu, postalo mi je jasno da šipka traži bubanj a bubanj šipku, da Panto bez Kunta nije Panto a Kunto bez Panta nije Kunto, jer kad ukineš turu, ukinuo si i jaziju, i obratno, i da će tako ostati do kijametnog dana, sve drugo su bapske priče dostojne prezira. I Tunjinog i mog.
3. Lažov Bili koji danas izjednačuje fašizam i komunizam usmeno nas ubjeđuje da je s komunistima pod murvom igrao briškule i da su svi varali na kartama, a okolo govorka da je tezom o Lenjinu iznutra rušio komunizam, jer ima genijalnu sposobnost o kojoj je govorio Vanja Sutlić: “da ljude uvjerava u nemoguće”, da vas ubijedi da postoji konjska avijacija.
Danas je očito da je apologijama ne samo “iznutra rušio komunizam” već mu je i došao glave. Da mu je zabranjeno da ga hvali i naređeno da ga napada, komunizam bi bio bi duljeg vijeka. Tunjo je govorio da je Marks “vratio izvornu snagu čovjekovom mišljenju” i da je Kapital “možda najveća knjiga koju je čovjek napisao”, a sad se čudimo što nema komunizma za koji vrijedi ono što Sioran veli o bogu: ne troši se on u huli već u pohvali. Tunjini panegrici ubili bi bivola, a nekmoli komunizam osjetljiv kao hercegnovska mimoza.
5. U knjizi Bosna i Hercegovina Tunjo tvrdi da je bio “politički disident, kritičar režima i nosilac određenih inortodoksnih ideja”, što je točno, jer je na moje oči odstreljivao režim, čak sam se čudio kako taj socijalizam, kad Tunjo u njega isprazni disidentsku sačmaricu, ostaje na nogama? Čak nisam smio slušati ono što Bili zborio đe ga svak čuje i nisam jednom pobjegao sa Tunjinog predavanja o socijalizmu, jer je zakon precizirao koliko zatvora dobija onaj ko govori, a koliko onaj koji ga sluša a ne prijavi ga policiji. Od njegove kritike režim nije mogao dihati, pa su kušali da ga potkupe, čak i 27-julskom nagradom i Muhamed-beg je sve peškeše primao uz objašnjenje: “Ovo uzimam kako sebi ne biste mogli predbacivati da niste poduzeli sve da me obuzdate!”
4. Taj doktor marksizma, režimskog a inortodoksnog, u julskom broju Odjeka 1989. rekao je da je “Partija ostvarila najviši nivo oslobodilačkog kretanja u našoj povijesti”. Što je točno: SK je pred mojim očima hametice ostvarivao “oslobodilačko kretanje”, najočitije u prvomajskim paradama kad se Beogradom marširalo najoslobodilačkijim korakom koji je svet ikad video. Da na prostoru SFRJ, otkako je Bog krmetu rep iskrivio, nivo slobode nikad nije bio viši no za socijalizma, u to se svak mogao uvjeriti ako prelista dokumente usvojene na bilo kojem od partijskih kongresa. Nivo slobode bio je toliko visok da je SK držao u pripravnosti vojsku i policiju, u strahu od poplave do koje, na sreću, nikad nije došlo, ali je točno da je vodostaj socijalističke slobode vazda bio iznimno visok, a marksista Tunjo, onako dugačak, ličio mi je na motku za mjerenje tog vodostaja.
Pet ljeta nakon poja o “oslobodilačkom kretanju”, Tunjo je o socijalizmu šargijao ovako: “Ljudi su bili masovno suđeni i progonjeni za svaku misao, za svaku izjavu, za namjeru ili mogućnost namjere da djeluju protiv komunističkog režima”. Profesor logike doveo me u nepriliku: kako usaglasiti ove iskaze? Kazaćete da mijenja mišljenja kao Imelda Markos cipele i dodati: lagao je ili kad je hvalio “oslobodilačku misiju” socijalizma, ili kad zove društvom do neba vapijuće neslobode.
Ali ti iskazi nisu oprečni ako ih dijalektički gledamo unutar trijade teza-antiteza-sinteza, a marksisti Tunju dugujemo bar toliko. Tvrdnja: SK je bio instrument borbe za slobodu bila je teza. Tvrdnja: ljudi su bili osuđivani čak i za namjeru da djeluju protiv režima bila je antiteza. Evo i sinteze: SK je masovnim suđenjima dosegao najviši nivo oslobodilačkog kretanja u našoj povijesti i masovnim progonima potvrđivao sebe kao jedinu autentičnu snagu ostvarivanja slobode.
Tunjo veli i da je, u dane kad je pisao da je Partija “još uvijek jedina autentična revolucionarna i demokratska snaga autentične borbe i ostvarivanja slobode”, usmeno prorekao pad komunizma: “Još 1989. sam sazvao konferenciju uglednih muslimana u Zagrebu u džamiji i tada sam najavio da će komunizam pasti i da će se Jugoslavija raspasti”.
Je. Bude to da genij u bogomolji pretrpi napad proročkog nadahnuća, ali da jedan od najortodoksnijih predstavnika udvoričkog marksizma doživi u božjoj kući prosvjetljenje, to ima samo u BiH, ili je svojstvo filipovićevskog duha koji danas “lebdi nad Bosnom” i za koji nemoguće ne postoji. I nije sazvao konferenciju već držao predavanje u džamiji, ali zar to da prizna bivši predavač na partijskoj školi u Kumrovecu?
Jedni tvrde da je na džamijskim vratima, u strahu od špijuna. legitimirao sve koji su došli slušati ga, a drugi da je samo cijepao ulaznice, ali je zaslužio ukor zbog dvoličnosti: dok u džamijama proriče propast komunizma kao Špengler propast Zapada, u marksističkim glasilima se zalaže za njegovo spasavanje: “Demokratizacija u Savezu Komunista i u društvu je, dakle, veoma složen društveno-povijesni proces i ona se može izvesti samo uz najsnažniji angažman kompetentnog mišljenja i duboko humano i teorijski utemeljenog djelovanja u skladu sa savremenom znanošću i shvatanjima o čovjeku, njegovim neotuđivim pravima i slobodi kao uvjetu njegovog rada”, rekao je u časopisu Opredjeljenja 1990. godine.
Ako se sjetim da je njegov doktorat o Lenjinu kod nas nagrađen a vani preveden na 7 jezika, uključujući i albanski, da je objavio još tri knjige, sve marksističkiju od marksističkije, te ako dodam da je bio glavni urednik Izbora iz djela J. B. Tita, očito je da riječi “najsnažniji angažman kompetentnog mišljenja” preporučuju Tunju za spasitelja SK. Dok je u džamiji vazio da je komunizam odgudio svoje, u režimskim glasilima nudio se za šefa tima koji će komunizmu ugraditi bajpase.
Kad slušate ili štijete ono što danas o sebi govori, pada u oči temeljni paradoks Tunjine “duhovne biografije”: njegovo pero vječito se zalagalo za komunizam, a jezik vječito lajao protiv. Njegove tekstove pisao je izmećar komunizma od kojeg je dobio sve, a pred rahmetlijama i po džamijama bio je oporbenjak o čija je leđa režim izlomio sto tojaga. Ni jednu manje.
U nas je crvenih mislilaca bilo da ih lopatom zgrćeš: kad prevrneš balegu, pod njom nađeš trojicu, i zašto je Tunji pripala čast da u godini Titovih i naših jubileja bude glavni urednik Maršalovih izabranih djela izašlih 1978. godine? Zato što je Tunjo “kao politički disident i kritičar režima, te kao nosilac određenih inortodoksnih ideja”, bio poznata žrtva komunista: da bi ponudio nepristran izbor iz Titinih djela i u pogovoru prvog toma Referati sa kongresa KPJ (SKJ) gensekovu misao genijalno objasnio proletarijatu, morao si biti dva-triput išćeran iz Partije, što je obezbjeđivalo neophodnu kritičku distancu spram predmeta, a smatralo se i da, u legiji njegovih himnopojaca, Doživotnog niko neće hvaliti zlatoustije i objektivnije od Tunje koji je u Kini bio slavan kao genijalan veličatelj Lenjina.
Njegov pogovor prvom tomu Titinih Izabranih djela panegirik je spram kojeg su popovske litanije Gospi običan amaterizam: taj pogovor ne dopušta misao da je na našem jeziku napisano išta krilatije o Doživotnom. Bio je rječitiji jedino kad je hvalio Kardelja, jer ga je Bevčeva smrt duboko potresla: “Smrt druga Kardelja je nenadoknadiv gubitak za cjelokupnu demokratsku javnost svijeta”, ridao je Tunjo, a kako i ne bi kad “danas, u svjetskom komunističkom pokretu i u svjetskom radničkom pokretu teško možemo naći figuru koja bi po kvalitetama i osobinama odgovarala i mogla se porediti s drugom Kardeljem”.
Ovdje nema kritičke distance, jer piše o rahmetliji. O živom Kardelju i ja sam zborio što i Tunjo, ali nisam bio Drug Član i nisu mi vjerovali: ili su mislili da sam podmuklać koji se sprda, ili su moj marksizam gledali kao divljaku, a pikao se jedino marksizam tunjinski pitom i odnjegovan, kao šeftelija, u režimskim baščama, zato je i vrvio od inortodoksnih ideja.
Iz Tunjinog pogovora vidi se da Tita tumači titan marksističke misli. Prepuštajući drugima da odgovore na pitanje ko je Maršalu te referate pisao, Tunjo veli da oni “predstavljaju sintetičku analizu i ocjenu cjelokupnog procesa društveno-istorijskog, političkog, ekonomskog i kulturnog razvoja našeg društva u cjelini, razvoja naših ideja u socijalizmu baziranom na samoupravljačkoj socijalističkoj demokratiji, politike KPJ odnosno SK i metoda njene realizacije u praksi”.
I ovo je istina, mada u njoj ima inortodoksije, neizbježne kad Broza hvališ sa distance. I ja sam iks puta rekao da je bez samoupravljačke demokratije socijalizam nezamisliv, kao pop bez epitrahilja ili Bajram bez baklave, da su Titine ideje o toj demokratiji i naše ideje, i da mu je svaka analiza sintetična, a svaka sinteza analitična, svojstvo koje krasi spise mnogoženaca.
Ti referati su, veli Tunjo dalje, “analiza kako uzroka i razloga propasti građanskog društva i vlasti buržoazije, koja je ogrezla u izdaju narodnih interesa, tako i naše revolucije i razvoja našeg socijalističkog društva sve do sadašnje njegove faze punog integralnog sistema samoupravljanja”. Ovaj alkar je pogodio u sridu: i ja sam ne jednom kazao da samoupravljanje neće otići daleko ako je puno a nije integralno, ili integralno a nije puno, jer samo puna integralnost i integralna punoća vode u hiljadugodnji raj. A kad neko pomene buržoaziju, govorio sam: “Pih, kaka je! Nek joj je Maršal dao po nosu. Neka vala baš! Neće joj više naumpasti da ogrezne u izdaju narodnih interesa”.
Zatim pritvrđuje da ti referati “predstavljaju jedinstvene analize” koje “najpotpunije izražavaju suštinu političkog trenutka”, da “predstavljaju jedinstveno djelo, izraz su jedinstvenog duha, i jedinstvene ideje o slobodi i socijalizmu, jedinstvene prakse ostvarenja te ideje”, da “predstavljaju sukus, suštinu cjelokupne teorije i politike našeg radničkog i komunističkog pokreta”.
Iz ovog je očito da je autor Titinih referata bio Davičo, ali Tunjin stil ovdje nije na potrebnoj visini, zato što je u jednoj rečenici triput upotrijebio glagol “predstavljaju” i zato što četiri puta posegao za pridjevom “jedinstven”: to jeste riječ iz svetog jezika od kojeg se ne smije odstupati, ali je morao reći bratstveno-jedinstven – ali to su sitnice u poredbi sa obzirnošću prema vrhovnom komandantu oružanih snaga SFRJ: bojeći se da Maršal ne zna šta je “sukus” Tunjo je tu tuđicu preveo sa “suština”. Što ti je reći plemić!
A kad je ogrezao u izdaju propalog komunizma, a Joža više nije bio u punoj formi, njegov kućni marksista je kazao: “Bit Titovog režima bila je u totalitarizmu”. Nadam se da nećete opet, u nastupu lakomislenosti, krajiškog bega nazvati lažovom nego da ćete, nakon moga predavanjca iz dijalektike, izvući sintetičan zaključak da je totalitarizam bio Titino “jedinstveno djelo” kao izraz njegove “jedinstvene ideje o slobodi i socijalizmu, jedinstvene prakse ostvarenja te ideje”, a da su Tunjina okretanja ćuraka naopako “najpotpunije izražavala suštinu političkog trenutka” i u Bivšoj i Dejtonskoj BiH: taj vazda zna šta i kako treba, na vlastitu korist, govoriti danas, a jebe mu se šta je zborio juče, jer “samo glupi dogmati”, veli, “ne mijenjaju mišljenje”.
Tunjo je bespoštedno hvalio i Titin antistaljinizam: “Referat sa VI kongresa je duboka briljantna analiza staljinizma i svakog dogamtizma, te izgradnja teorijske i praktične osnove za nove ravnopravne odnose u komunističkom pokretu”. I ovo je istina, ali kad je ogrezao u izdaju mrtvog Maršala, ovaj “učitelj bosanskog pamćenja”, kako Tunju zove paramilitarni hodža Džemaludin Latić, rekao je da je Džugašvili bio mila majka u poredbi sa Titom koji je “imao više ovlaštenja i veću vlast nego što je Staljin, po Ustavu SSSR-a, imao ikada”. Briljantni analitičar staljinizma prekonoć mu je postao gori od Kobe: kapa dolje pred Tunjinom dosljednošću! Jedini moral kojeg se taj beg držao u dugom životu bio je moral punog prkna koje mu je bilo uvijek iznad istine, zato mu je cio život protekao u laganju.
“Nepotkupljivi svjedok Povijesti” drži se one Sioranove: “Ako bismo posredstvom kakve natprirodne intervencije izgubili svojstva prevrtljivaca, istorije bi istog časa nestalo”. Ne znam šta bi bilo sa istorijom, ali, ako bi ga lišio prevrtljivosti, kroz Tunju bismo prolazili kao kroz vazduh: toliko ga ne bi bilo. O svojoj sklonosti ka okretanju ćuraka kazao je: “Da ga ne okrenem, bi mi se usmrdio”. Samo je Tunjo, najveći bošnjački pehlivan svih vremena, dok je SK bio na vlasti mogao reći da je ostvario “najviši nivo oslobodilačkog kretanja u našoj povijesti”, a pet godina docnije da je “taj režim pao zbog toga što je iscrpio sve mogućnosti daljeg postojanja, što više nije imao istorijskog rezona niti prostora za postojanje”. Ovaj put dijalektika ne spasava Tunju od optužbe da je lagao ili kad je uoči njegove propasti tvrdio da “nije iscrpio potencijal oslobodilačke misije” ili kad je rekao da je “iscrpio sve mogućnosti daljeg postojanja”, no zar je Tunjo kriv što je komunizam za 17 godina pojeo svoju budućnost. Komunizam je bio takav: u srijedu se čini da je “moderni duh jedna od najsnažnijih zaloga komunizma kao budućnosti”, a za vikend postane jasno da nema “istorijskog rezona niti prostora za postojanje”.