Nađen je prije skoro dvije godine na svježem Rafetovom grobu na Tulevcima. I, odmah pošto Jakši sinu ideja da ga povede sa sobom, bezimenom psiću, starom otprilike tri mjeseca, samo se ime zakači – Tukan, Tukan sa Tulevaca.
Imena su kao i čičci, privežu se tako za čovjeka ili životinju kada se najmanje nadaju i zauvijek ostaju.
Rafet je već drugi dan ležao u svom mezaru na Tulevcima, podno sela Zminac, gore gdje se iz Boljhanske rijeke, između visokih ckladova, izvlači doboko urezan put izlazeći na širok proplanak i kao da tu odahne, pa, pored onog širokog glavnog, ledincima se razgrana još puteljaka, baš kao da je džinovska grana pala s neba i po zemlji ostavila trag.
Dobar dio poljane, s gornje strane puta, sada je mezarje okićeno glatkim nadgrobnim spomenicima. Na jednom od njih odnedavno piše Softić Rafet 1949 – 2018. Do njega, na drugom spomeniku: Softić Nadira 1953 – 2007.
Do prije desetak godina živjeli su u neopisivoj ljubavi, a onda nju skoli neprebolna… Ni njega nije mimoišla. Sada su dvije humke, dva hladna nišana na kojima su urezana njihova imena.
A mezarje veliko, blagim prevojem sa zapadne strane prostire se od šumarka prema potoku i selu Zminac. Za četrdeset godina od kako su prvoga mejta potrpali zemljom pjeskušom pa do danas – veliki dio poljane, između puta i šume, pretvorio se u grobove koji kao da i nisu grobovi već velike bijele pečurke koje svakodnevno niču iz zemlje.
Ostanu oni tako noću poredani u nizove i samo vjetar koji se provlači između mermernih spomenika donosi im poruke i razgovara sa njima jezikom koji samo on i oni razumiju. On – vjetar i oni – grobovi. A zimi, kada napada – štrče bijeli nišani kao uzvičnici zabodeni u snijegom pokrivenu zemlju.
– Ah, dunjaluče moj… – prošapta starac utonulih očiju, s obje ruke oslonjen o štap ispred sebe, gledajući veliko mezarje; uzdiše i nešto šapuće… Pristiže ga žena, ništa mlađa od njega. Gega se kao polomljena, pa kad priđe sasvim blizu dotače ga smežuranim prstima u suhonjavo rame: – Hajde, Rahmane, da se ide… – I krenuše; više bauljaju nego što koračaju. Ona rukom pokazuje prema praznoj parceli iza žičane ograde i tiho progovara: – Eno gdje će nam kuća biti, moj rahatlokume… On ništa ne odgovara, grabi naprijed i ne pogleduje tamo gdje žena nišani, kao da jedva čeka da prođu i da što prije iz njihove blizine nestane onaj dio nepopunjene grobljanske parcele.
I samo što njih dvoje starih zamakoše u potok ispod sela po čijim stranovitim proplancima vise kuće, kao pripete koze, na vratnici groblja, nedaleko od Rafetovog mezara, pojaviše se Fata i Jakša. Jakša otvara vratnicu, ide prvi, a za njim korača njegova sestra, glave pokrivene zelenom maramom. Idu svom mrtvom bratu i tuguju. Stadoše pokraj groba, sageše se, uzeše po kamenčić i odbaciše od mezara – da olakšaju bratu težinu natovarene zemlje. Na samoj sredini groba, savijen u živu gužvu, leži žut psić za koga će se, samo nekoliko trenutaka kasnije, zavezati ime Tukan. Tukan sa Tulevaca. Spavao je, a kad ih osjeti, polako podiže glavicu i, iznenađen, zagleda se u njih. Da je kome mogao ispričati svoje snove koji su mu sve do maločas promicali kroz glavu, to bi zasigurno bila nezaboravna priča, ali – pseći snovi ostaju neispričani. Onoga trenutka kada je psić uperio svoje oči prema Jakši, kada su im se sudarili pogledi, Jakša primijeti da ima ljudske oči i donese odluku koju javno saopšti svojoj sestri, grobu njihovog brata i žutom psiću sa njegovog groba:
– Vodim ga sa sobom! – pruži ruku da ga dohvati, ali se on povuče za cijeli čeperak nazad, kratko i jedva čujno lanu, a kao da reče – pristajem, i ovako sam odbačen i zaboravljen. Suđeno mi da svoje ozeblo tijelo grijem zemljom taze iskopanih grobova. A onda se stade protezati; ispruži prednje noga naprijed, zadnje pozadi, izvija svoje mlado pseće tijelo i vrhom kočeti sa stomaka dodiruje svježu, juče kopanu zemlju; zijevnu i bjelasastim jezikom obliza tanke usnice, ne skidajući oči sa Jakše. Slutio je, očito, da su mu ispisani dani skrivanja oko grobova i potrage za ostacima hrane i praznim konzervama koje ostaju iza kopača grobova i majstora koji vještim rukama postavljaju mermerne nišane.
Kada se jesenje sunce prosu po nišanima na Tulevcima, Jakša uze psića, lijepo mu opra šapice i smjesti ga na zadnje sjedište svoga auta. Vraćajuči se niz Boljhjansku rijeku – Tukan sa zadnjeg sjedišta automobila isteže vrat, pogleduje kroz zadnje staklo prema groblju koje tone međ guste šumarke, a kao da kaže: zbogom, grobovi, zbogom prazne konzerve u kojim sam tražio mrvice da utolim glad…
*** I veterinar Davor Grandov koji ga je bocnuo prvom zaštitnom injekcijom, reče da pas ima ljudske oči i da su te oči drugačije od svih koje je sretao na bezbroj pasa što ih je godinama vakcionisao u dolini i selima sa obje strane rijeke Lim.
U plavom pasošu za životinje koji je od toga dana išao uz njega kao šipka uz bubanj, zapisano je: Ime: Tukan; Rasa: mješanac; Starost: 2 do 3 mjeseca; Pol: muški; Stanje: neuhranjen; Boja i tip dlake: žuta, oštrodlaki; Posebna obilježja: nema.
Prvo što mu je Jakša, sada njegov spasitelj i gospodar, kupi u robnoj kući „Bjelopoljka“ – bio je dugi sjajni lanac i kožni kaiš oko vrata. Tukan sa Tulevaca brzo se privikao na svoga gospodara. Već za nekoliko dana poče sijati njegova žuta kočet, oči se izbistriše i dođoše još ljepše, još ljudskije…
***
Potraja punih četiri mjeseca dok dođe vrijeme da Tukan, sada porastao i ojačao, napusti zemlju u kojoj se tek rođenim štenadima, prije nego ih bace u hladne riječne virove, veže kamenje za vrat. Za to vrijeme Fata ga je hranila, pojila, a on rastao. Priželjkivala je da što duže ostane u njihovoj avliji, ali jednoga dana, početkom mjeseca marta, Jakša se pojavi na kapiji pred kućom svoje sestre. Tukan ga istoga časa prepozna i stade skičati. Skako je uz njega kao da ga htjede dohvatiti i poljubiti, valjao se okolo njegovih nogu, radovao se…
Sutradan krenuše na dug put. Jakša je često zaustavljao svoj automobil i izvodio psića, a on, poslušan kao dijete, trčkarao za njim dok su se primicali šumarcima iza parkinga.
***
Jakša naprijed, Tukan za njim, samo dvadesetak sati otkako su krenuli, ko dva stara prijatelja, preskočiše prag kuće u gradu Vaserbilišu na istoku Luksemburga i od toga časa Tukan se upisa u kućnu listu. Zajedno sa njim, u kuću uđe i radost koja se proširi do svakog kutka; od podruma do vrha krova. Tukan lane, a na licima ukućana grahne osmijeh. Iz dana u dan sve je više jačao i narastao kao ždrijebe – Jakšina kuća postade tijesna za tolikoga psa. Tražio je svaki čas da ga izvode vani, grebao šapama vrata i, pseći zapomagao.
Ostavi li ga u kući a izađe – lajao je sve do njegovog povratka. I komšije počeše negodovati i prigovarati da takvom psu treba poljana, a ne kuća i nekoliko kvadrata avlije iza kuće.
Na kraju, odlučiše da ga poklone, ali, ne svakom. Novi gazda morao je garantovati dobru državinu. I, posebno, da ima veliku baštu gdje Tukan može trčati i valjati se do mile volje.
Prvi se na oglas javio Karlo Bušman iz okoline grada Dikirša na zapadnoj strani Luksemburga. Samo što se pojavio oglas – nazvao je telefonom, a na pitanje gdje će ga i kako držati, bio je otvoren:
– Imam sve što je potrebno jednom psu – uskliknuo je čovjek s druge strane žice. – Baštu i voćnjak ne može stić da optrči od ručka do večere. Imam posebnu kuću za njega, ali – ja živim sam, pa ćemo nas dvojica skupa u velikoj. Imao sam psića, ali kada mu je bilo tri mjeseca – razbolio se. I, što me najviše boli – duboko uzdahnu čovjek da Jakša pomjeri telefon od uha – dok sam ga šetao tako bolešljivog, udari ga auto i nije mu bilo spasa – izdahnuo je na operacionom stolu u veterinarskoj ambulanti u Dikiršu, dobri moj mali Maks.
Po onome kako mu je zadrhtao glas a kasnije se potpuno promijenio, pa je sada izgledalo da to tamo ne priča čovjek već da nekakava žena jadikuje – Jakša zaključi da čovjek, roneći suze, silno tuguje za psom koji nije imao sreće da, i pored svega, doživi starost u njegovoj kući.
Dogovorili su se i istoga dana Karlo stiže pred Jakšinu kuću u Vaserbiliš i odvede Tula u svoju vilu. U Jakšinoj kući najednom utihnu krupni lavaž, pa i komšije odahnuše; navikli na njega danima poslije odlaska, raspitivali su o njemu i – žalili ga!
Poslije sedam dana Jakša i Rizo odoše mu u posjetu. Zatekli su ga u dnevnoj sobi; ležao je na velikom kožnom trosjedu i dremuckao glave položene po ispružeenim prednjim nogama, a kada ih ugleda, stade se polako dizat kao onoga dana na Rafetovom grobu.
No, već odavno, to više nije bio onaj ostavljeni psić koji se skrasio u groblju na Tulevcima ispod sela Zminac. Sada je to bio pas u gospodskoj kući, udržan i jak; pas koji je nosio pozlaćenu ogrlicu oko svog debelog vrata. Kratka žuta dlaka sijala je kao lojem premazana.
Mnoga su dobra Rafetu za života vidjeli i ljudi i životinje… I jedan psić lutalica, odbačen i napušten, skrasio se na njegovom grobu i – spasio se.
Novi gazda Karlo najvjerovatnije nikada neće saznati da je njegov voljeni pas nađen na grobu i da je otud dospio u njegovu vilu na zapadu Luksemburga.
Od svih igara sa svojim gazdom – Tukan najviše uživa u hrvanju.
***
– A, čekajte – veli Karlo dok su bivši vlasnik psa i njegov sin izlazili iz kuće – kada sam ga doveo ovamo – vidio sam da Tukan ima ljudske oči?…
– Ima – u isti mah, ne okrećući se, odgovoriše sin i otac. Ispraćalo ih je dvoje ljudskih očiju. Automobil je lagano promicao između dvije nepregledne njive zrele pšenice. Jakša se prisjeti kada je davno, još kao dijete, sa bratom Rafetom prolazio uskim puteljkom kroz pšenično polje na Velikoj njivi u svom rodnom Bihoru i dlanovima dodirivao vrhove zrelog klasja.
– Je l ti to, babo, plačeš za Tukanom? – Rizo se ponamjesti u sjedištu.
– Ne, ne, onako, same mi suze idu…
U velikim luksemburškim njivama pšenice poigravao se noćnik kao tek pušteno štene.
Tukan, pas sa Rafetovog groba
Nađen je prije skoro dvije godine na svježem Rafetovom grobu na Tulevcima. I, odmah pošto Jakši sinu ideja da ga povede sa sobom, bezimenom psiću, starom otprilike tri mjeseca, samo se ime zakači – Tukan, Tukan sa Tulevaca.
Imena su kao i čičci, privežu se tako za čovjeka ili životinju kada se najmanje nadaju i zauvijek ostaju.
Rafet je već drugi dan ležao u svom mezaru na Tulevcima, podno sela Zminac, gore gdje se iz Boljhanske rijeke, između visokih ckladova, izvlači doboko urezan put izlazeći na širok proplanak i kao da tu odahne, pa, pored onog širokog glavnog, ledincima se razgrana još puteljaka, baš kao da je džinovska grana pala s neba i po zemlji ostavila trag.
Dobar dio poljane, s gornje strane puta, sada je mezarje okićeno glatkim nadgrobnim spomenicima. Na jednom od njih odnedavno piše Softić Rafet 1949 – 2018. Do njega, na drugom spomeniku: Softić Nadira 1953 – 2007.
Do prije desetak godina živjeli su u neopisivoj ljubavi, a onda nju skoli neprebolna… Ni njega nije mimoišla. Sada su dvije humke, dva hladna nišana na kojima su urezana njihova imena.
A mezarje veliko, blagim prevojem sa zapadne strane prostire se od šumarka prema potoku i selu Zminac. Za četrdeset godina od kako su prvoga mejta potrpali zemljom pjeskušom pa do danas – veliki dio poljane, između puta i šume, pretvorio se u grobove koji kao da i nisu grobovi već velike bijele pečurke koje svakodnevno niču iz zemlje.
Ostanu oni tako noću poredani u nizove i samo vjetar koji se provlači između mermernih spomenika donosi im poruke i razgovara sa njima jezikom koji samo on i oni razumiju. On – vjetar i oni – grobovi. A zimi, kada napada – štrče bijeli nišani kao uzvičnici zabodeni u snijegom pokrivenu zemlju.
– Ah, dunjaluče moj… – prošapta starac utonulih očiju, s obje ruke oslonjen o štap ispred sebe, gledajući veliko mezarje; uzdiše i nešto šapuće… Pristiže ga žena, ništa mlađa od njega. Gega se kao polomljena, pa kad priđe sasvim blizu dotače ga smežuranim prstima u suhonjavo rame: – Hajde, Rahmane, da se ide… – I krenuše; više bauljaju nego što koračaju. Ona rukom pokazuje prema praznoj parceli iza žičane ograde i tiho progovara: – Eno gdje će nam kuća biti, moj rahatlokume… On ništa ne odgovara, grabi naprijed i ne pogleduje tamo gdje žena nišani, kao da jedva čeka da prođu i da što prije iz njihove blizine nestane onaj dio nepopunjene grobljanske parcele.
I samo što njih dvoje starih zamakoše u potok ispod sela po čijim stranovitim proplancima vise kuće, kao pripete koze, na vratnici groblja, nedaleko od Rafetovog mezara, pojaviše se Fata i Jakša. Jakša otvara vratnicu, ide prvi, a za njim korača njegova sestra, glave pokrivene zelenom maramom. Idu svom mrtvom bratu i tuguju. Stadoše pokraj groba, sageše se, uzeše po kamenčić i odbaciše od mezara – da olakšaju bratu težinu natovarene zemlje. Na samoj sredini groba, savijen u živu gužvu, leži žut psić za koga će se, samo nekoliko trenutaka kasnije, zavezati ime Tukan. Tukan sa Tulevaca. Spavao je, a kad ih osjeti, polako podiže glavicu i, iznenađen, zagleda se u njih. Da je kome mogao ispričati svoje snove koji su mu sve do maločas promicali kroz glavu, to bi zasigurno bila nezaboravna priča, ali – pseći snovi ostaju neispričani. Onoga trenutka kada je psić uperio svoje oči prema Jakši, kada su im se sudarili pogledi, Jakša primijeti da ima ljudske oči i donese odluku koju javno saopšti svojoj sestri, grobu njihovog brata i žutom psiću sa njegovog groba:
– Vodim ga sa sobom! – pruži ruku da ga dohvati, ali se on povuče za cijeli čeperak nazad, kratko i jedva čujno lanu, a kao da reče – pristajem, i ovako sam odbačen i zaboravljen. Suđeno mi da svoje ozeblo tijelo grijem zemljom taze iskopanih grobova. A onda se stade protezati; ispruži prednje noga naprijed, zadnje pozadi, izvija svoje mlado pseće tijelo i vrhom kočeti sa stomaka dodiruje svježu, juče kopanu zemlju; zijevnu i bjelasastim jezikom obliza tanke usnice, ne skidajući oči sa Jakše. Slutio je, očito, da su mu ispisani dani skrivanja oko grobova i potrage za ostacima hrane i praznim konzervama koje ostaju iza kopača grobova i majstora koji vještim rukama postavljaju mermerne nišane.
Kada se jesenje sunce prosu po nišanima na Tulevcima, Jakša uze psića, lijepo mu opra šapice i smjesti ga na zadnje sjedište svoga auta. Vraćajuči se niz Boljhjansku rijeku – Tukan sa zadnjeg sjedišta automobila isteže vrat, pogleduje kroz zadnje staklo prema groblju koje tone međ guste šumarke, a kao da kaže: zbogom, grobovi, zbogom prazne konzerve u kojim sam tražio mrvice da utolim glad…
***
I veterinar Davor Grandov koji ga je bocnuo prvom zaštitnom injekcijom, reče da pas ima ljudske oči i da su te oči drugačije od svih koje je sretao na bezbroj pasa što ih je godinama vakcionisao u dolini i selima sa obje strane rijeke Lim.
U plavom pasošu za životinje koji je od toga dana išao uz njega kao šipka uz bubanj, zapisano je: Ime: Tukan; Rasa: mješanac; Starost: 2 do 3 mjeseca; Pol: muški; Stanje: neuhranjen; Boja i tip dlake: žuta, oštrodlaki; Posebna obilježja: nema.
Prvo što mu je Jakša, sada njegov spasitelj i gospodar, kupi u robnoj kući „Bjelopoljka“ – bio je dugi sjajni lanac i kožni kaiš oko vrata. Tukan sa Tulevaca brzo se privikao na svoga gospodara. Već za nekoliko dana poče sijati njegova žuta kočet, oči se izbistriše i dođoše još ljepše, još ljudskije…
***
Potraja punih četiri mjeseca dok dođe vrijeme da Tukan, sada porastao i ojačao, napusti zemlju u kojoj se tek rođenim štenadima, prije nego ih bace u hladne riječne virove, veže kamenje za vrat. Za to vrijeme Fata ga je hranila, pojila, a on rastao. Priželjkivala je da što duže ostane u njihovoj avliji, ali jednoga dana, početkom mjeseca marta, Jakša se pojavi na kapiji pred kućom svoje sestre. Tukan ga istoga časa prepozna i stade skičati. Skako je uz njega kao da ga htjede dohvatiti i poljubiti, valjao se okolo njegovih nogu, radovao se…
Sutradan krenuše na dug put. Jakša je često zaustavljao svoj automobil i izvodio psića, a on, poslušan kao dijete, trčkarao za njim dok su se primicali šumarcima iza parkinga.
***
Jakša naprijed, Tukan za njim, samo dvadesetak sati otkako su krenuli, ko dva stara prijatelja, preskočiše prag kuće u gradu Vaserbilišu na istoku Luksemburga i od toga časa Tukan se upisa u kućnu listu. Zajedno sa njim, u kuću uđe i radost koja se proširi do svakog kutka; od podruma do vrha krova. Tukan lane, a na licima ukućana grahne osmijeh. Iz dana u dan sve je više jačao i narastao kao ždrijebe – Jakšina kuća postade tijesna za tolikoga psa. Tražio je svaki čas da ga izvode vani, grebao šapama vrata i, pseći zapomagao.
Ostavi li ga u kući a izađe – lajao je sve do njegovog povratka. I komšije počeše negodovati i prigovarati da takvom psu treba poljana, a ne kuća i nekoliko kvadrata avlije iza kuće.
Na kraju, odlučiše da ga poklone, ali, ne svakom. Novi gazda morao je garantovati dobru državinu. I, posebno, da ima veliku baštu gdje Tukan može trčati i valjati se do mile volje.
Prvi se na oglas javio Karlo Bušman iz okoline grada Dikirša na zapadnoj strani Luksemburga. Samo što se pojavio oglas – nazvao je telefonom, a na pitanje gdje će ga i kako držati, bio je otvoren:
– Imam sve što je potrebno jednom psu – uskliknuo je čovjek s druge strane žice. – Baštu i voćnjak ne može stić da optrči od ručka do večere. Imam posebnu kuću za njega, ali – ja živim sam, pa ćemo nas dvojica skupa u velikoj. Imao sam psića, ali kada mu je bilo tri mjeseca – razbolio se. I, što me najviše boli – duboko uzdahnu čovjek da Jakša pomjeri telefon od uha – dok sam ga šetao tako bolešljivog, udari ga auto i nije mu bilo spasa – izdahnuo je na operacionom stolu u veterinarskoj ambulanti u Dikiršu, dobri moj mali Maks.
Po onome kako mu je zadrhtao glas a kasnije se potpuno promijenio, pa je sada izgledalo da to tamo ne priča čovjek već da nekakava žena jadikuje – Jakša zaključi da čovjek, roneći suze, silno tuguje za psom koji nije imao sreće da, i pored svega, doživi starost u njegovoj kući.
Dogovorili su se i istoga dana Karlo stiže pred Jakšinu kuću u Vaserbiliš i odvede Tula u svoju vilu. U Jakšinoj kući najednom utihnu krupni lavaž, pa i komšije odahnuše; navikli na njega danima poslije odlaska, raspitivali su o njemu i – žalili ga!
Poslije sedam dana Jakša i Rizo odoše mu u posjetu. Zatekli su ga u dnevnoj sobi; ležao je na velikom kožnom trosjedu i dremuckao glave položene po ispružeenim prednjim nogama, a kada ih ugleda, stade se polako dizat kao onoga dana na Rafetovom grobu.
No, već odavno, to više nije bio onaj ostavljeni psić koji se skrasio u groblju na Tulevcima ispod sela Zminac. Sada je to bio pas u gospodskoj kući, udržan i jak; pas koji je nosio pozlaćenu ogrlicu oko svog debelog vrata. Kratka žuta dlaka sijala je kao lojem premazana.
Mnoga su dobra Rafetu za života vidjeli i ljudi i životinje… I jedan psić lutalica, odbačen i napušten, skrasio se na njegovom grobu i – spasio se.
Novi gazda Karlo najvjerovatnije nikada neće saznati da je njegov voljeni pas nađen na grobu i da je otud dospio u njegovu vilu na zapadu Luksemburga.
Od svih igara sa svojim gazdom – Tukan najviše uživa u hrvanju.
***
– A, čekajte – veli Karlo dok su bivši vlasnik psa i njegov sin izlazili iz kuće – kada sam ga doveo ovamo – vidio sam da Tukan ima ljudske oči?…
– Ima – u isti mah, ne okrećući se, odgovoriše sin i otac. Ispraćalo ih je dvoje ljudskih očiju.
Automobil je lagano promicao između dvije nepregledne njive zrele pšenice. Jakša se prisjeti kada je davno, još kao dijete, sa bratom Rafetom prolazio uskim puteljkom kroz pšenično polje na Velikoj njivi u svom rodnom Bihoru i dlanovima dodirivao vrhove zrelog klasja.
– Je l ti to, babo, plačeš za Tukanom? – Rizo se ponamjesti u sjedištu.
– Ne, ne, onako, same mi suze idu…
U velikim luksemburškim njivama pšenice poigravao se noćnik kao tek pušteno štene.