Miljenko Jergović pisac je kojega se Hrvati većinski plaše. Razlozi toga straha različite su prirode. Oni koji ne čitaju ništa osim deklaracija na staklenkama ukiseljenih paprika, strepe sasvim načelno, kako to već biva s ljudima kad se sučele s nečim izvan njihova iskustva, o čemu ne znaju ništa. Ima i onih koji, doduše, čitaju, ali to ni njima ni nama nikakva dobra nije donijelo, jer ih grije vjera kako slova služe čuvanju poretka i njegovih vrijednosti, a ne njihovom propitivanju, kako perom valja šalovati „jedinu moguću istinu“, a ne raditi na njezinoj demontaži. Konačno, Jergovića se, barem malo, plaše i njegove kolege pisci, čak i oni malobrojni koji su mu poetički, politički i kako god još hoćete razmjerno bliski. Kako i ne bi kad je dotični i prije navršene pedesete godine života stvorio opus koji i fizičkim, da ne kažem škegrinskim, opsegom, ali i svakom drugom mjerom nadrasta kukavne standarde sredine u kojoj djeluje.
Razumljivo, ti različiti strahovi proizvode i različite učinke, redom manje ili više neugodne po privatnu osobu autora, ali i kulturu ove zemlje. Jer, činjenica što Jergovićeve knjige u Hrvatskoj izlaze potiho i najčešće bez ikakve kritičke recepcije, manje će nažuljati taštinu autora – koji se, uostalom, lako može utješiti listanjem doslovce desetaka i stotina mahom oduševljenih prikaza svojih knjiga publiciranih na širokome potezu od Turske do Švedske, od Irana do Sjedinjenih Američkih Država – a puno više pridonijeti urušavanju ozbiljnih kriterija u sredini koja sve dublje propada u glib provincijalnosti.
Prošle godine, otprilike u ovo vrijeme, Jergović je publicirao „Levijevu tkaonicu svile“, čudesnu zbirku bilježaka na pola puta između poetskog i proznog sloga, jedinstven primjer knjige koja je zapravo knjižnica u malome, jer okuplja i „zipuje“ građu od koje bi se dao ispisati cijeli šleper velikih romana. Taj je svezak, naravno, temeljito prešućen.
Ovih dana svoju je publiku obradovao novom knjigom samo naoko rahle strukture. „Sarajevo, plan grada“ lažni je putopis, lažan utoliko što, osim o prostoru, možda još i više govori o vremenu. Ulicu po ulicu, od Mejtaša, kvarta u kojemu je „formatiran“, nizbrdo, migoljeći uz Miljacku, pa se iznova uspinjući do zabačenih gradskih mahala, pisac bordiža kroz široke bulevare i tijesne čikme (ilitiga ćorsokake) rekonstruirajući fizički oblik grada u kojemu već dugo ne živi i sjećanje na kojeg mu je svakim danom sve varljivije i nepouzdanije, ali, još važnije, ispisujući njegovu povijest u kojoj jednako oživljavaju i službeni besmrtnici koji su historiju stvarali i oni koje je ta ista historija mljela.
Sve ili barem većina knjiga o gradovima fingiraju formu ljubavnoga pisma, pri čemu se autori trse dokazati kako su vrijedni toga da im predmet obožavanja uzvrati naklonost. Jergović se ne trudi dopasti ni sebi samome, a kamoli drugima. Uostalom, na jednome mjestu on hladno evidentira kako u Sarajevo više ne odlazi „ili odem zatvorenih očiju i na dva dana, da rješavam administrativne posljedice proistekle iz stoljeća koje je moja porodica provela u tom gradu“. Koliko je tuđ na svome, svjedoči i jedan pasaž u kojemu se – pokušavajući procijeniti udaljenost između dvije adrese – pita postoji li više itko da mu premjeri tu distancu, pa javi.
Prestajući biti Sarajlijom, on, međutim, nije postao Zagrepčaninom. „U Zagrebu sam“, veli pisac, „uvježbao osjećaj tuđinstva, naučio sam kako je to biti, a ne biti, na čemu sam Zagrebu zahvalan, jer je riječ o snažnom emocionalnom iskustvu, važnom za život i za književnost. Da mi nije ovoga grada, ne bih nikada shvatio kako se može biti tuđim. A od tuđinstva u gradovima boljega nema. Za razliku od sela, gradovi i postoje da bi čovjek u njima mogao biti tuđim“.
I tako, razapet između dvije velike varoši, prve, koja mu više nije utočištem, i druge, koja mu to nikada nije ni postala, Jergović veze priču o dva vremena, službenom historijskom i privatnom parapovijesnom, diskretno sugerirajući čitatelju kako su oba lažna, dakle, jednako istinita. I premda knjiga jest libar o Sarajevu, ona je na nekoj drugoj ili trećoj razini i štivo o Zagrebu, odnosno o svakoj urbanoj sredini koju čitatelj iz različitih razloga više ne može doživljavati svojom. Jer, nisu svi egzili fizički i doslovni, ima i ne manje bolnih, onih unutarnjih. Naprosto, apatridom se može postati ne prekoračujući prag vlastita doma. Tko razumije tu činjenicu, u „Sarajevo, plan grada“ mora se zaljubiti. I tako radosno pristati na sudjelovanje u rijetko promiskuitetnoj literarnoj aferi. Jer, i ova se Jergovićeva knjiga, baš kao i prethodna, može – i mora! – čitati kao čitava biblioteka u kojoj su posijani zameci nepreglednih svezaka uzbudljivih, dirljivih i pametnih romana.
„Ništa u povijesti čovječanstva nije tako dugo propadalo kao Otomansko carstvo, a to se propadanje nigdje nije tako zorno osjećalo kao u Bosni. Mentalitet te zemlje i njezina kultura, sagrađeni su na propasti“, piše, među ostalim, Jergović. Da je Arsen živ, zacijelo bi mu, poslije svega, komplimentirao: „Miljenko, krasno si propao.“
*
Nagrade kao salvete
Miljenko Jergović prozaik je, pjesnik, dramski pisac i novinar čija su djela prevedena na dvadesetak jezika. Kao što neki skupljaju salvete, on skuplja nagrade: Erich Maria Remarque, Premio Grinzane Cavour, Angelus, Mak Dizdar, Meša Selimović, Njegoševa nagrada, Goranova, Ksaver Šandor Gjalski, Veselko Tenžera… Što, naravno, nije ni izbliza dovoljno da bi njegov književni rad zavrijedio milost javne vidljivosti.
Ajfelov most
“Podstanar“ njegove web-stranice jergovic.com portal je Ajfelov most na kojemu već godinama, u dnevnome ritmu, izlaze žanrovski raznovrsni radovi pisaca iz cijele regije, ali bogami i svijeta. Jedino gorivo toga zamašnog projekta čija bi se analogna inačica mjerila kubicima svezaka blistavog štiva, jest entuzijazam čovjeka koji duboko vjeruje kako u književnosti nema mjesta dvojbi što je bilo prije, kokoš ili jaje. Prije je bilo čitanje.
Tuđi na svome
Miljenko Jergović pisac je kojega se Hrvati većinski plaše. Razlozi toga straha različite su prirode. Oni koji ne čitaju ništa osim deklaracija na staklenkama ukiseljenih paprika, strepe sasvim načelno, kako to već biva s ljudima kad se sučele s nečim izvan njihova iskustva, o čemu ne znaju ništa. Ima i onih koji, doduše, čitaju, ali to ni njima ni nama nikakva dobra nije donijelo, jer ih grije vjera kako slova služe čuvanju poretka i njegovih vrijednosti, a ne njihovom propitivanju, kako perom valja šalovati „jedinu moguću istinu“, a ne raditi na njezinoj demontaži. Konačno, Jergovića se, barem malo, plaše i njegove kolege pisci, čak i oni malobrojni koji su mu poetički, politički i kako god još hoćete razmjerno bliski. Kako i ne bi kad je dotični i prije navršene pedesete godine života stvorio opus koji i fizičkim, da ne kažem škegrinskim, opsegom, ali i svakom drugom mjerom nadrasta kukavne standarde sredine u kojoj djeluje.
Razumljivo, ti različiti strahovi proizvode i različite učinke, redom manje ili više neugodne po privatnu osobu autora, ali i kulturu ove zemlje. Jer, činjenica što Jergovićeve knjige u Hrvatskoj izlaze potiho i najčešće bez ikakve kritičke recepcije, manje će nažuljati taštinu autora – koji se, uostalom, lako može utješiti listanjem doslovce desetaka i stotina mahom oduševljenih prikaza svojih knjiga publiciranih na širokome potezu od Turske do Švedske, od Irana do Sjedinjenih Američkih Država – a puno više pridonijeti urušavanju ozbiljnih kriterija u sredini koja sve dublje propada u glib provincijalnosti.
Prošle godine, otprilike u ovo vrijeme, Jergović je publicirao „Levijevu tkaonicu svile“, čudesnu zbirku bilježaka na pola puta između poetskog i proznog sloga, jedinstven primjer knjige koja je zapravo knjižnica u malome, jer okuplja i „zipuje“ građu od koje bi se dao ispisati cijeli šleper velikih romana. Taj je svezak, naravno, temeljito prešućen.
Ovih dana svoju je publiku obradovao novom knjigom samo naoko rahle strukture. „Sarajevo, plan grada“ lažni je putopis, lažan utoliko što, osim o prostoru, možda još i više govori o vremenu. Ulicu po ulicu, od Mejtaša, kvarta u kojemu je „formatiran“, nizbrdo, migoljeći uz Miljacku, pa se iznova uspinjući do zabačenih gradskih mahala, pisac bordiža kroz široke bulevare i tijesne čikme (ilitiga ćorsokake) rekonstruirajući fizički oblik grada u kojemu već dugo ne živi i sjećanje na kojeg mu je svakim danom sve varljivije i nepouzdanije, ali, još važnije, ispisujući njegovu povijest u kojoj jednako oživljavaju i službeni besmrtnici koji su historiju stvarali i oni koje je ta ista historija mljela.
Sve ili barem većina knjiga o gradovima fingiraju formu ljubavnoga pisma, pri čemu se autori trse dokazati kako su vrijedni toga da im predmet obožavanja uzvrati naklonost. Jergović se ne trudi dopasti ni sebi samome, a kamoli drugima. Uostalom, na jednome mjestu on hladno evidentira kako u Sarajevo više ne odlazi „ili odem zatvorenih očiju i na dva dana, da rješavam administrativne posljedice proistekle iz stoljeća koje je moja porodica provela u tom gradu“. Koliko je tuđ na svome, svjedoči i jedan pasaž u kojemu se – pokušavajući procijeniti udaljenost između dvije adrese – pita postoji li više itko da mu premjeri tu distancu, pa javi.
Prestajući biti Sarajlijom, on, međutim, nije postao Zagrepčaninom. „U Zagrebu sam“, veli pisac, „uvježbao osjećaj tuđinstva, naučio sam kako je to biti, a ne biti, na čemu sam Zagrebu zahvalan, jer je riječ o snažnom emocionalnom iskustvu, važnom za život i za književnost. Da mi nije ovoga grada, ne bih nikada shvatio kako se može biti tuđim. A od tuđinstva u gradovima boljega nema. Za razliku od sela, gradovi i postoje da bi čovjek u njima mogao biti tuđim“.
I tako, razapet između dvije velike varoši, prve, koja mu više nije utočištem, i druge, koja mu to nikada nije ni postala, Jergović veze priču o dva vremena, službenom historijskom i privatnom parapovijesnom, diskretno sugerirajući čitatelju kako su oba lažna, dakle, jednako istinita. I premda knjiga jest libar o Sarajevu, ona je na nekoj drugoj ili trećoj razini i štivo o Zagrebu, odnosno o svakoj urbanoj sredini koju čitatelj iz različitih razloga više ne može doživljavati svojom. Jer, nisu svi egzili fizički i doslovni, ima i ne manje bolnih, onih unutarnjih. Naprosto, apatridom se može postati ne prekoračujući prag vlastita doma. Tko razumije tu činjenicu, u „Sarajevo, plan grada“ mora se zaljubiti. I tako radosno pristati na sudjelovanje u rijetko promiskuitetnoj literarnoj aferi. Jer, i ova se Jergovićeva knjiga, baš kao i prethodna, može – i mora! – čitati kao čitava biblioteka u kojoj su posijani zameci nepreglednih svezaka uzbudljivih, dirljivih i pametnih romana.
„Ništa u povijesti čovječanstva nije tako dugo propadalo kao Otomansko carstvo, a to se propadanje nigdje nije tako zorno osjećalo kao u Bosni. Mentalitet te zemlje i njezina kultura, sagrađeni su na propasti“, piše, među ostalim, Jergović. Da je Arsen živ, zacijelo bi mu, poslije svega, komplimentirao: „Miljenko, krasno si propao.“
*
Nagrade kao salvete
Miljenko Jergović prozaik je, pjesnik, dramski pisac i novinar čija su djela prevedena na dvadesetak jezika. Kao što neki skupljaju salvete, on skuplja nagrade: Erich Maria Remarque, Premio Grinzane Cavour, Angelus, Mak Dizdar, Meša Selimović, Njegoševa nagrada, Goranova, Ksaver Šandor Gjalski, Veselko Tenžera… Što, naravno, nije ni izbliza dovoljno da bi njegov književni rad zavrijedio milost javne vidljivosti.
Ajfelov most
“Podstanar“ njegove web-stranice jergovic.com portal je Ajfelov most na kojemu već godinama, u dnevnome ritmu, izlaze žanrovski raznovrsni radovi pisaca iz cijele regije, ali bogami i svijeta. Jedino gorivo toga zamašnog projekta čija bi se analogna inačica mjerila kubicima svezaka blistavog štiva, jest entuzijazam čovjeka koji duboko vjeruje kako u književnosti nema mjesta dvojbi što je bilo prije, kokoš ili jaje. Prije je bilo čitanje.
*
Objavljeno u Slobodnoj Dalmaciji