Tuđe u pjesmi

Gledao sam djecu koja su se igrala pod prozorom na Sepetarevcu. Onda sam otišao u sobu i u rokovniku za pjesme kemijskom olovkom napisao pjesmu u kojoj zatim nisam promijenio ni riječi. Bilo je to prije trideset godina, bio sam sam u stanu, majka na poslu, Nona već dvije godine mrtva. Dok je danas čitam, pred ovom sam pjesmom stranac, kao i pred onim koji ju je svojom rukom napisao. Možda bih mogao prepoznati ritam stiha i rečenice, nije mi stran ni preokret koji se dogodi u posljednjem distihu, ali je tuđe, neprepoznatljivo, ono što se u pjesmi zbiva, kao i moj emocionalni odnos prema tome što vidim. Daleko, kao da nije isti život.

 

Jesenje djetinjstvo

Jesen je u jugoslaviji, tiha i blaga
Djeca na ulici pale hepo-kocke i onda vatru drže u rukama
Spušta se večer te ugođaj vatrometa biva sve efektniji
Njih nije briga, igraju se i dive sami sebi

Jesen je eto i u jugoslaviji
Lišće na granama još se koleba, djeca na ulici razdragana viču
Sve do sljedećeg događaja, do nove faze u razvoju
Kada će na višnjino stablo prikucati tek progledalo crno
Mače

Koje će sljedećeg jutra
Pokriti prvi snijeg

(Oktobar 1988.)

Miljenko Jergović 29. 11. 2018.