– Sve ću vas ostaviti, samo ću Tića povesti sa sobom!
“Imaš dvije glave u stomaku” – rekla je sestra majci.
Majka sanja kako u polju kupusa rađa dvoglavu bebu. Čuči nad toplim blatom. Teške kišne kapi na tjemenu su očevi prsti. Beba isklizne i promigolji se kao riba u muljevitu plićaku. Od blata majka ne vidi bebina lica, ali čuje kako plaču uglas. Uzme bebu za nogu i baci je u šipražje kao kad čupa korov iz gredica i baca daleko u travu. Bježi iz polja niz put. S jedne strane je živica, s druge hrđava bodljikava žica. Po golim nogama prska blato. Prsti kuckaju jače. Sigurna je da je već potekla krv. Majka se okreće prema polju. Glave kupusa plaču uglas.
Sjedim u hodniku. Uho mi je veće od vrata. Poznajem svaku melodiju očevih koraka. S prvim taktovima bježim pod kuhinjski stol. Majka ga prekriva dugačkim stolnjakom. Pada gotovo do poda. Ispod je prostrla dekicu i ne sklanja moje igračke. Kamion s prikolicom i kutijicu s klikerima. Sestra i brat se sakriju iza vrata spavaće sobe. Kad otac uđe u stan majka se pretvori u oblak. Nečujna je i hladna. Ne govori čak i ako je otac nešto pita. Što majka više šuti to otac glasnije viče. Dohvati je i zakuca po njezinom tjemenu. Majka čeka da se otac sruši i upiša nasred hodnika.
Probudi se i podigne spavaćicu. Stomak je bijelo bure za kiseljenje kupusa. Tvrdo i glatko. Do vrha napunjeno žutim rasolom. Dugo osluškuje dlanovima. Posvuda se sudara s glavama. Ne može ih izbrojati. Sjedne na krevet i izmoli tri Očenaša i jedno Pokajanje.
Majka više nije oblak. Žustra je i oštra. Odvukla je oca u sobu i polegla na krevet. Spava otvorenih očiju i usta. Zadigne stolnjak i izvuče me ispod stola zajedno s dekicom. I ja sam se kao otac upišao. Tresem se od snenosti i mokrih gaća. Skine me u kuhinji na podu. Očeve hlače nasred hodnika smrde gore nego moje. Majka me spusti pored brata na kauč. Okrenuti smo jedan prema drugome. Glave su nam iste. Tijela skupčana i stisnuta kao u stomaku. Majka pogasi svjetla u kući i zatvori se u kupatilo. U kadi pljuska voda. Taj me zvuk umiruje. Ujutro na konopcu vise moje i očeve hlače. S njih još dugo kaplje.
Još nije svanulo. Majci se čini da su glave već provirile iz nje. Stavlja ruke u gaće da im opipa tjeme. Ogrne se kućnom haljinom i zaključa sestru u kući. Odveze se u bolnicu. Babica kaže da majka ima prepolovljen stomak. Pritiska ga i osluškuje. Majka leži zatvorenih očiju. Moli bezbroj Očenaša.
Izviri prva glava, potom sklisko tjelešce. Brat glasno zaplače. Majka se hvata za stomak. Sad će i druga beba, kaže doktor. Izviri još jedna glava, potom sklisko tjelešce. Rođen sam manji od brata. Mršav kao vrabac, zato me zovu Tić.
Čestitam, dobili ste dva sina. Otac vadi novčanik i u doktorov džep zadije novčanicu. Majci donese zlatni lančić. Majka plače kad vidi lančić. Prodat će ga i kupiti mlijeko. Spušta ruke na stomak. Od sira ispražnjen mijeh.
Majka iz podruma izvuče poluprazno bure s prošlogodišnjim ukiseljenim kupusom. Glave su omekšale. Kao tikve zaboravljene na njivi. Izvana okrugle i žute. Na dodir se razlijevaju. Majka dovuče bure do štale i iskrene je na đubre. Na njega nekoliko dana ne slijeću poljske ptice. U dvorištu se igramo trule kobile kao otac i majka kad se zaključaju u sobu. Otac uvijek pobijedi.
Došla je baba Trnokop. Nitko ne zna njezino pravo ime. Udovica je od Drugog rata. Majka kaže da se sve udovice pretvaraju u muževe. Progovore njihovim glasom, leđa i šake im brzo ojačaju. Uvečer se molim da otac poživi dugo.
Baba je imala dvadeset godina kad je progovorila didovim glasom. S prozora je gledala kako su dida kao zeca izvukli iz rupe u polju kupusa i odveli sa sobom. Na uho joj šapuću: od stabla hrasta dvadesetpet korak zapadno. Umjesto Očenaša baba uvečer ponavlja: od stabla hrasta dvadesetpet koraka zapadno.
Baba i otac su na livadi. Baba od stabla hrasta broji korake. Stane i zabije u zemlju svoj trnokop. Ovdje kopaj, kaže ocu. Didove kosti otac slaže u torbu. Čuje kako u autobusu kosti zveče, kao orasi u džepu. Didove polomljene naočale otac stavi u džep košulje. Ne zna kako da složi kosti u sanduk. Stavi lubanju na vrh, a ostale raspe po bijelom satenu. Kao kad pomiješaš komadiće slagalice i zatvoriš kutiju. Kad ga nitko ne gleda otac stavi didove naočale i stoji dugo pred ogledalom.
Očevi koraci danas sviraju drugačiju melodiju. Neće se srušiti i upišati nasred hodnika. Trijeznog oca ne izdaju ni glas ni tijelo. Sestra i brat su iza vrata spavaće sobe, ja sam u mraku ispod stola. Majka se nema kamo skriti. Otac je uvijek nađe i izvuče za uši kao zeca iz rupe. Sjedi na kauču i šuti. Još ga nije pogledala. Otac joj se unosi u lice.
– Jesi li gluha i slijepa?! – kucka o njezino tjeme.
Majka će ostati oblak sve dok oca ne isprati na posao.
– Sve ću vas ostaviti, samo ću Tića povesti sa sobom!
Napunit ću usta trešnjama. U džepove ću sakriti kamion s prikolicom i kutijicu s klikerima. Mahat ću krilima snažno da mi ptičje srce zabubnja. Blatno polje kupusa postat će šareni tepih. Letjet ću dugo i spustiti se na oblak. Zavući ću ruke u džepove i iz njih izvući kosti i polomljene naočale.
Trula kobila
– Sve ću vas ostaviti, samo ću Tića povesti sa sobom!
“Imaš dvije glave u stomaku” – rekla je sestra majci.
Majka sanja kako u polju kupusa rađa dvoglavu bebu. Čuči nad toplim blatom. Teške kišne kapi na tjemenu su očevi prsti. Beba isklizne i promigolji se kao riba u muljevitu plićaku. Od blata majka ne vidi bebina lica, ali čuje kako plaču uglas. Uzme bebu za nogu i baci je u šipražje kao kad čupa korov iz gredica i baca daleko u travu. Bježi iz polja niz put. S jedne strane je živica, s druge hrđava bodljikava žica. Po golim nogama prska blato. Prsti kuckaju jače. Sigurna je da je već potekla krv. Majka se okreće prema polju. Glave kupusa plaču uglas.
Sjedim u hodniku. Uho mi je veće od vrata. Poznajem svaku melodiju očevih koraka. S prvim taktovima bježim pod kuhinjski stol. Majka ga prekriva dugačkim stolnjakom. Pada gotovo do poda. Ispod je prostrla dekicu i ne sklanja moje igračke. Kamion s prikolicom i kutijicu s klikerima. Sestra i brat se sakriju iza vrata spavaće sobe. Kad otac uđe u stan majka se pretvori u oblak. Nečujna je i hladna. Ne govori čak i ako je otac nešto pita. Što majka više šuti to otac glasnije viče. Dohvati je i zakuca po njezinom tjemenu. Majka čeka da se otac sruši i upiša nasred hodnika.
Probudi se i podigne spavaćicu. Stomak je bijelo bure za kiseljenje kupusa. Tvrdo i glatko. Do vrha napunjeno žutim rasolom. Dugo osluškuje dlanovima. Posvuda se sudara s glavama. Ne može ih izbrojati. Sjedne na krevet i izmoli tri Očenaša i jedno Pokajanje.
Majka više nije oblak. Žustra je i oštra. Odvukla je oca u sobu i polegla na krevet. Spava otvorenih očiju i usta. Zadigne stolnjak i izvuče me ispod stola zajedno s dekicom. I ja sam se kao otac upišao. Tresem se od snenosti i mokrih gaća. Skine me u kuhinji na podu. Očeve hlače nasred hodnika smrde gore nego moje. Majka me spusti pored brata na kauč. Okrenuti smo jedan prema drugome. Glave su nam iste. Tijela skupčana i stisnuta kao u stomaku. Majka pogasi svjetla u kući i zatvori se u kupatilo. U kadi pljuska voda. Taj me zvuk umiruje. Ujutro na konopcu vise moje i očeve hlače. S njih još dugo kaplje.
Još nije svanulo. Majci se čini da su glave već provirile iz nje. Stavlja ruke u gaće da im opipa tjeme. Ogrne se kućnom haljinom i zaključa sestru u kući. Odveze se u bolnicu. Babica kaže da majka ima prepolovljen stomak. Pritiska ga i osluškuje. Majka leži zatvorenih očiju. Moli bezbroj Očenaša.
Izviri prva glava, potom sklisko tjelešce. Brat glasno zaplače. Majka se hvata za stomak. Sad će i druga beba, kaže doktor. Izviri još jedna glava, potom sklisko tjelešce. Rođen sam manji od brata. Mršav kao vrabac, zato me zovu Tić.
Čestitam, dobili ste dva sina. Otac vadi novčanik i u doktorov džep zadije novčanicu. Majci donese zlatni lančić. Majka plače kad vidi lančić. Prodat će ga i kupiti mlijeko. Spušta ruke na stomak. Od sira ispražnjen mijeh.
Majka iz podruma izvuče poluprazno bure s prošlogodišnjim ukiseljenim kupusom. Glave su omekšale. Kao tikve zaboravljene na njivi. Izvana okrugle i žute. Na dodir se razlijevaju. Majka dovuče bure do štale i iskrene je na đubre. Na njega nekoliko dana ne slijeću poljske ptice. U dvorištu se igramo trule kobile kao otac i majka kad se zaključaju u sobu. Otac uvijek pobijedi.
Došla je baba Trnokop. Nitko ne zna njezino pravo ime. Udovica je od Drugog rata. Majka kaže da se sve udovice pretvaraju u muževe. Progovore njihovim glasom, leđa i šake im brzo ojačaju. Uvečer se molim da otac poživi dugo.
Baba je imala dvadeset godina kad je progovorila didovim glasom. S prozora je gledala kako su dida kao zeca izvukli iz rupe u polju kupusa i odveli sa sobom. Na uho joj šapuću: od stabla hrasta dvadesetpet korak zapadno. Umjesto Očenaša baba uvečer ponavlja: od stabla hrasta dvadesetpet koraka zapadno.
Baba i otac su na livadi. Baba od stabla hrasta broji korake. Stane i zabije u zemlju svoj trnokop. Ovdje kopaj, kaže ocu. Didove kosti otac slaže u torbu. Čuje kako u autobusu kosti zveče, kao orasi u džepu. Didove polomljene naočale otac stavi u džep košulje. Ne zna kako da složi kosti u sanduk. Stavi lubanju na vrh, a ostale raspe po bijelom satenu. Kao kad pomiješaš komadiće slagalice i zatvoriš kutiju. Kad ga nitko ne gleda otac stavi didove naočale i stoji dugo pred ogledalom.
Očevi koraci danas sviraju drugačiju melodiju. Neće se srušiti i upišati nasred hodnika. Trijeznog oca ne izdaju ni glas ni tijelo. Sestra i brat su iza vrata spavaće sobe, ja sam u mraku ispod stola. Majka se nema kamo skriti. Otac je uvijek nađe i izvuče za uši kao zeca iz rupe. Sjedi na kauču i šuti. Još ga nije pogledala. Otac joj se unosi u lice.
– Jesi li gluha i slijepa?! – kucka o njezino tjeme.
Majka će ostati oblak sve dok oca ne isprati na posao.
– Sve ću vas ostaviti, samo ću Tića povesti sa sobom!
Napunit ću usta trešnjama. U džepove ću sakriti kamion s prikolicom i kutijicu s klikerima. Mahat ću krilima snažno da mi ptičje srce zabubnja. Blatno polje kupusa postat će šareni tepih. Letjet ću dugo i spustiti se na oblak. Zavući ću ruke u džepove i iz njih izvući kosti i polomljene naočale.