Tristan Korbijer: Lulu – pjesniku

Lula sam mu, i ko prava
Dojilja mu zvijer uspavam.

I ćorave kad njegove
Himere čelo mu tronu,
Dimim… I on na plafonu
Već ne vidi paukove.

… Pravim nebo mu, oblake,
More, pustinju i varke;
– Tu mrtvim se okom gubi…

 Kad se zgusne oblak, misli
Da sjen znanu vidi – zubi,
Ćutim, kamiš moj su stisli….

Vrtlog nov: na slobodi je
Duša, okov, život cijel!
Ja se gasim tad. On spije!

…………………………………….

Spij još: zvijer je uspokojen,
Predi san do kraja tako…
Jadniče!….Dim sve je, ako
Tačno jest da sve dimno je…

*

Tristan Korbijer  (1845-1875)
Preveli Marko Vešović i Sunita Subašić-Thomas