Sati je 1 i 25 poslije ponoći. Uzvratio sam na otvoreni poziv, zadnje večernje molitve. Deset minuta meditativnog razgovora sa samim sobom. Izašao sam nakon toga napolje, pred ulaz, da zapalim cigaru. Pohladno je, uz kuckanje kiše u okna polutovorenih prozora, i cigaru sam, usred žara, prigušio u tišinu noći. Merjem je prije pet minuta ugasila telefon s kojeg je iz susjedne sobe dopirao glas Burhana Šabana. Otvorio sam laptop, i počeo tipkati; sati je 1 i 25 poslije ponoći.
Dobar sam dio dana preležao gledajući snimak finala svjetskog prvenstva, Francuska – Brazil devedeset osme. U tome sam i zaspao. U tih nekoliko minuta slatkog odsustva iz stvarnosti, usnio sam majku koja me sprema za prvi dan škole. Na meni je crvena teksas košulja, crne hlače sa zakrpama u obliku nasmijanih medvjeđih lica, i cipele za dva broja veće. Cipele i hlače poslala je tetka iz Njemačke, a košulju mi dala komšinica Hana, kojoj je baš to jutro stigao paket od rodbine iz Švedske. Stojim pored tekneta koji je aba zidao finom crvenom ciglom, a majka me umiva jer plačem što ne znam svezati pertle.
U tome, budi me Imany koja traži nešto što u bunilu i polusnu odmah ne registrujem. Babo, govori gurkajući me, ustani. Vidjevši da ne reagujem na njene vapaje, odluči da skakuće po krevetu. Babo, ustani, pomozi me, sad sve glasnije i brže opetuje. Pomozi me da upalim tivi, ugasila se. Njeno pomozi me, i ugasila se, vraća me u stvarnost, i razvlači osmijeh na mom licu. I ona se smije, a joj govorim; da nisi izgubila daljinski, sad bi sama mogla upaliti teve, a babo bi mogao spavati. Mogao bih sanjati kako me majka sprema za prvi dan škole, dok stojim pored abinog tekneta plačući, jer ne znam svezati pertle na cipelama za dva broja većim, u hlačama s medićima na koljenima, u košulji teksasnoj, crvenoj. Dva su sata i dvadesetipet minuta poslije ponoći, i meni dok pišem postaje jasno, da je ovaj san ustvari jedno daleko sjećanje, pohranjeno negdje u bunarevima podsvijesti, nešto poput snimljene utakmice finala svjetskog prvenstva iz devedesetosme. Znam to, jer ni dan danas ne umijem, k’o insan pertle svezati.
ZELENE ROŠULE
Presque Isle državni je park u gradu Iri, koji u obliku nedovršenog polumjeseca završava tik pred glavnom gradskom lukom. Park pruža oko trideset kilometara prirodnog ambijenta, predviđenog za trčanje, biciklizam, šetnju, pecanje, odbojku na plaži, kupanje, ili ležernu vožnju autom, uz kahvu, cigaru, i kompilaciju poslijeratne bosansko-hercegovačke muzičke scene.
Koji je danas dan, pita se Dino Muharemović, šetajući ulicama još uvijek porušenog Sarajeva, te dolazi do zaključka koji je opjevan sa; nešto se sjećam, i odlukom, od danas nisam više isti sve zaboravljam. Divna pjesma, laganog i ohrabrujućeg ritma koja govori o nekim ljepšim vremenima, kad su slike u pozadini vrištale sasvim suprotno.
Auto je gmizalo vijugavom cestom, s obje strane okruženom vodom i redovima stabala na kojima su se stidljivo počeli ukazivati prvi pupoljci. Kroz otškrinut prozor, prostrujao je blag povjetarac, probudviši u meni misao o proljetnoj ekspanziji, kad sve odjednom bukne, i stane ticati, i micati, i hitati plavetnilu i suncu gore u vis. Auta brekću, cuke se okreću, vlasnici im negoduju, djeca se smiju, parovi se ka neizvjesnosti zagrljeni kreću.
Jedna starija gospođa hrani patke i guske trčeći, a one krešte uzmičući. Udaljeni jedni od drugih, više nego inače, za korak ili dva, poštujući odluke državnih i lokalnih vlasti, ljudi su danas izašli vani. U Presque Isle primjećujem, mahom su starije osobe. Parkirao sam auto pored obale. Ispred mene su tri čamca, propisno udaljeni od doka i jedni od drugih. Ne vidim lica ljudi ispod šešira i kapa, što vodu štapovima tuku nemilice. S jedne strane, pored mene je parkiran veliki crni Suburban, na čijem se retrovizoru njiše kahveni tespih. S druge strane, iz auta čiju marku ne raspoznajem, izlazi stariji čovjek, od glave do pete u sportskoj opremi. Na glavi mu kapa na kojoj crvenim slovima piše, Bernie Sanders. Umjesto patika, nazuje zelene rošule, i otisne se prema stazi. Na licu mu osmijeh dok pogleda u mom pravcu. Osmijeh pun života. U tome mi trenutku, naumpadaju riječi pjesnika Semezdina Mehmedinovića, kad kaže, da svi mi, zapravo, kad mremo, umiremo mladi.
OSMIJEH LOUISA ARMSTRONGA
Danas, nakon što sam potrijebio smeće, suho lišće, grančice, i upakovao ih u velike crne vreće, otišao sam na trijem, s pogledom na baštu, da se odmorim. Zavaljen u platnenu stolicu, posmatrao sam purpurni odsjaj sunca u zalasku. U to vrijeme, ovaj grad poprima nadrealne boje, koje nebesa kao da toče u nepregledno plavetnilo jezera Iri. Prizor koji me iznova ispuni blagom melankolijom. Da li zbog kratkoće magijskog trenutka koji upućuje na prolaznost, ili pak zbog želje da u njemu ostanem zatočen neko vrijeme, nisam siguran. Vremenom sam naučio, boriti se sa ovim povremenim napadima, koji su najčešće nenajavljeni, i bezazleni. Koristim ih kao priliku da zavirim u sebe, da osluhnem vlastito bilo, onaj tihi bat u grudima, koji gura život da kola venama, unatoč svemu. Kunjajući, mogao sam iz susjednih bašti, iza neke od podignutih ograda, čuti glas Louisa Armstronga i pjesmu “What a wonderfull world”. Još jače sam pritvorio kapke, kao prozore pred oluju, zamišljaući Starog Satchma (jedan od nadimaka Louisa Armstronga, koji dolazi od kovanice ‘satchel mouth’, pri čemu je ‘satchel’ veoma velika torba ) a sve radi Louijevih usta i osmijeha kojim je rušio crno-bijele ograde i zidove, između kojih je i sam odrastao. Zamišljam ga u prepunoj sali kako se smije i pjeva, čak i onima koji to nisu nikako zaslužli.
****
Nisam, da se razumijemo dragi čitaoče, naročit poznavaoc muzike i njenih žanrova. Tačno je da odlutam u onostrano slušajući kur’anski mekam sevdaha. Zorile, kad bunovan kročim u novi dan, odgovaraju mi nježniji tonovi. Na otvorenoj cesti što vijuga, odlutam uz jazz, blues, ili rock n’ roll. Sve u svemu, kako starim, na muziku gledam slično kao i na književnost, kvalitetna je ona koja oplemenjuje.
***
Pjevušim, i razmišljam o Merjem i njenim naporima da me nauči osnovama pjevanja. Udahni. Izdahni. Napravi stanku. Nemoj bola’ kroz nos. Ispravi se, ne gnječi dijafragmu. Otvaraj usta. Hoću da čujem svako slovo. Š nemoj da šušti. S neka ne sikti. I tako, imajući puno pravo da se naljuti, i odustane, ona opet, s vremena na vrijeme, obnovi lekcije sa mnom, ispočetka. Jednakim entuzijazmom. Ona znate, voli pjevati. Ona umije pjevati, što je puno važnije. Zvonara, zovem je ponekad nadimkom koji je dobila u mladalačkim danima od oca, jer je kako kaže imala želju da postane operska pjevačica. Pa bi zvonkim glasom, kao da je sada gledam, trčala stanom, s jednog na drugi kraj, zvoneći; do, re, mi fa, so, la, si, do. Odjekuje u mojoj glavi, kao što je nakada, vrlo moguće mostarskim naseljem Tekija.
***
Ovo nije priča o ‘najvećem kornetisti’, kako je to pisalo na plakatima do kraja 1920-ih. Ovo nije priča o izolacijskom danu bh. književnika i Imama nastanjenog u Americi. Ovo nije priča o njegovoj Mostarki koja po cijeli dan pjeva. Ovo je priča o nama, danas, koji smo zaboravili smijati se, čak i onima koji to nisu nikako zaslužili.
Tri priče
FUDBAL I PERTLE
Sati je 1 i 25 poslije ponoći. Uzvratio sam na otvoreni poziv, zadnje večernje molitve. Deset minuta meditativnog razgovora sa samim sobom. Izašao sam nakon toga napolje, pred ulaz, da zapalim cigaru. Pohladno je, uz kuckanje kiše u okna polutovorenih prozora, i cigaru sam, usred žara, prigušio u tišinu noći. Merjem je prije pet minuta ugasila telefon s kojeg je iz susjedne sobe dopirao glas Burhana Šabana. Otvorio sam laptop, i počeo tipkati; sati je 1 i 25 poslije ponoći.
Dobar sam dio dana preležao gledajući snimak finala svjetskog prvenstva, Francuska – Brazil devedeset osme. U tome sam i zaspao. U tih nekoliko minuta slatkog odsustva iz stvarnosti, usnio sam majku koja me sprema za prvi dan škole. Na meni je crvena teksas košulja, crne hlače sa zakrpama u obliku nasmijanih medvjeđih lica, i cipele za dva broja veće. Cipele i hlače poslala je tetka iz Njemačke, a košulju mi dala komšinica Hana, kojoj je baš to jutro stigao paket od rodbine iz Švedske. Stojim pored tekneta koji je aba zidao finom crvenom ciglom, a majka me umiva jer plačem što ne znam svezati pertle.
U tome, budi me Imany koja traži nešto što u bunilu i polusnu odmah ne registrujem. Babo, govori gurkajući me, ustani. Vidjevši da ne reagujem na njene vapaje, odluči da skakuće po krevetu. Babo, ustani, pomozi me, sad sve glasnije i brže opetuje. Pomozi me da upalim tivi, ugasila se. Njeno pomozi me, i ugasila se, vraća me u stvarnost, i razvlači osmijeh na mom licu. I ona se smije, a joj govorim; da nisi izgubila daljinski, sad bi sama mogla upaliti teve, a babo bi mogao spavati. Mogao bih sanjati kako me majka sprema za prvi dan škole, dok stojim pored abinog tekneta plačući, jer ne znam svezati pertle na cipelama za dva broja većim, u hlačama s medićima na koljenima, u košulji teksasnoj, crvenoj. Dva su sata i dvadesetipet minuta poslije ponoći, i meni dok pišem postaje jasno, da je ovaj san ustvari jedno daleko sjećanje, pohranjeno negdje u bunarevima podsvijesti, nešto poput snimljene utakmice finala svjetskog prvenstva iz devedesetosme. Znam to, jer ni dan danas ne umijem, k’o insan pertle svezati.
ZELENE ROŠULE
Presque Isle državni je park u gradu Iri, koji u obliku nedovršenog polumjeseca završava tik pred glavnom gradskom lukom. Park pruža oko trideset kilometara prirodnog ambijenta, predviđenog za trčanje, biciklizam, šetnju, pecanje, odbojku na plaži, kupanje, ili ležernu vožnju autom, uz kahvu, cigaru, i kompilaciju poslijeratne bosansko-hercegovačke muzičke scene.
Koji je danas dan, pita se Dino Muharemović, šetajući ulicama još uvijek porušenog Sarajeva, te dolazi do zaključka koji je opjevan sa; nešto se sjećam, i odlukom, od danas nisam više isti sve zaboravljam. Divna pjesma, laganog i ohrabrujućeg ritma koja govori o nekim ljepšim vremenima, kad su slike u pozadini vrištale sasvim suprotno.
Auto je gmizalo vijugavom cestom, s obje strane okruženom vodom i redovima stabala na kojima su se stidljivo počeli ukazivati prvi pupoljci. Kroz otškrinut prozor, prostrujao je blag povjetarac, probudviši u meni misao o proljetnoj ekspanziji, kad sve odjednom bukne, i stane ticati, i micati, i hitati plavetnilu i suncu gore u vis. Auta brekću, cuke se okreću, vlasnici im negoduju, djeca se smiju, parovi se ka neizvjesnosti zagrljeni kreću.
Jedna starija gospođa hrani patke i guske trčeći, a one krešte uzmičući. Udaljeni jedni od drugih, više nego inače, za korak ili dva, poštujući odluke državnih i lokalnih vlasti, ljudi su danas izašli vani. U Presque Isle primjećujem, mahom su starije osobe. Parkirao sam auto pored obale. Ispred mene su tri čamca, propisno udaljeni od doka i jedni od drugih. Ne vidim lica ljudi ispod šešira i kapa, što vodu štapovima tuku nemilice. S jedne strane, pored mene je parkiran veliki crni Suburban, na čijem se retrovizoru njiše kahveni tespih. S druge strane, iz auta čiju marku ne raspoznajem, izlazi stariji čovjek, od glave do pete u sportskoj opremi. Na glavi mu kapa na kojoj crvenim slovima piše, Bernie Sanders. Umjesto patika, nazuje zelene rošule, i otisne se prema stazi. Na licu mu osmijeh dok pogleda u mom pravcu. Osmijeh pun života. U tome mi trenutku, naumpadaju riječi pjesnika Semezdina Mehmedinovića, kad kaže, da svi mi, zapravo, kad mremo, umiremo mladi.
OSMIJEH LOUISA ARMSTRONGA
Danas, nakon što sam potrijebio smeće, suho lišće, grančice, i upakovao ih u velike crne vreće, otišao sam na trijem, s pogledom na baštu, da se odmorim. Zavaljen u platnenu stolicu, posmatrao sam purpurni odsjaj sunca u zalasku. U to vrijeme, ovaj grad poprima nadrealne boje, koje nebesa kao da toče u nepregledno plavetnilo jezera Iri. Prizor koji me iznova ispuni blagom melankolijom. Da li zbog kratkoće magijskog trenutka koji upućuje na prolaznost, ili pak zbog želje da u njemu ostanem zatočen neko vrijeme, nisam siguran. Vremenom sam naučio, boriti se sa ovim povremenim napadima, koji su najčešće nenajavljeni, i bezazleni. Koristim ih kao priliku da zavirim u sebe, da osluhnem vlastito bilo, onaj tihi bat u grudima, koji gura život da kola venama, unatoč svemu. Kunjajući, mogao sam iz susjednih bašti, iza neke od podignutih ograda, čuti glas Louisa Armstronga i pjesmu “What a wonderfull world”. Još jače sam pritvorio kapke, kao prozore pred oluju, zamišljaući Starog Satchma (jedan od nadimaka Louisa Armstronga, koji dolazi od kovanice ‘satchel mouth’, pri čemu je ‘satchel’ veoma velika torba ) a sve radi Louijevih usta i osmijeha kojim je rušio crno-bijele ograde i zidove, između kojih je i sam odrastao. Zamišljam ga u prepunoj sali kako se smije i pjeva, čak i onima koji to nisu nikako zaslužli.
****
Nisam, da se razumijemo dragi čitaoče, naročit poznavaoc muzike i njenih žanrova. Tačno je da odlutam u onostrano slušajući kur’anski mekam sevdaha. Zorile, kad bunovan kročim u novi dan, odgovaraju mi nježniji tonovi. Na otvorenoj cesti što vijuga, odlutam uz jazz, blues, ili rock n’ roll. Sve u svemu, kako starim, na muziku gledam slično kao i na književnost, kvalitetna je ona koja oplemenjuje.
***
Pjevušim, i razmišljam o Merjem i njenim naporima da me nauči osnovama pjevanja. Udahni. Izdahni. Napravi stanku. Nemoj bola’ kroz nos. Ispravi se, ne gnječi dijafragmu. Otvaraj usta. Hoću da čujem svako slovo. Š nemoj da šušti. S neka ne sikti. I tako, imajući puno pravo da se naljuti, i odustane, ona opet, s vremena na vrijeme, obnovi lekcije sa mnom, ispočetka. Jednakim entuzijazmom. Ona znate, voli pjevati. Ona umije pjevati, što je puno važnije. Zvonara, zovem je ponekad nadimkom koji je dobila u mladalačkim danima od oca, jer je kako kaže imala želju da postane operska pjevačica. Pa bi zvonkim glasom, kao da je sada gledam, trčala stanom, s jednog na drugi kraj, zvoneći; do, re, mi fa, so, la, si, do. Odjekuje u mojoj glavi, kao što je nakada, vrlo moguće mostarskim naseljem Tekija.
***
Ovo nije priča o ‘najvećem kornetisti’, kako je to pisalo na plakatima do kraja 1920-ih. Ovo nije priča o izolacijskom danu bh. književnika i Imama nastanjenog u Americi. Ovo nije priča o njegovoj Mostarki koja po cijeli dan pjeva. Ovo je priča o nama, danas, koji smo zaboravili smijati se, čak i onima koji to nisu nikako zaslužili.