otac goni ovce prema šumi
i podiže krov na kući rukama toliko jakim da preusmjerava rijeke
izguruje planete iz njihovih elipsa
kada ga zamolimo
sprema drva za zimu, razgovara s motorima
sve u istom danu
i odlučuje opet biti dobar otac dok se još sjeća
što je zagrljaj
pred kraj dana naraste mu sjena i zubi
nekad ga ne prepoznam
ništa nije bezbojnije od smrti ali otac se ne boji
svaki dan pada pokošen bez krvi preda mnom
u mokru zemlju
*
Pokojnici u gradu čija zemlja pomiče njihov vječni san
razmišljaju naglas pod dva metra ilovače
o posljedicama ukradenog mira.
Korov raste iz manjka koraka,
simfonija rasjeda
orkestrira kostima.
Ispod zemlje, moj mrtvi otac
pokušava razgovarati s nama i prebacuje
kroz male udare šifrirane poruke:
Dobro sam. Točka. Dosadno je. Točka.
Rekao sam mami da ode. Točka.
Sigurno je pričala. Točka.
Sanjala je da nema grada. Točka.
Ipak, predomislio sam se.
*
Moja majka u gradu koji stresa svoje krzno
kupuje dvadeset kilograma brašna kako bi imala
dovoljno za mijesiti kruh tjednima.
U tom gradu ona pušta ulice da je oponašaju,
nalikuju kičmi koja se sve više saginje tlu.
Moja majka razgovara sa zidovima kuće
koji se pomiču.
Tada, svijet nalikuje ljuski jajeta.
Tada, svaka je kuća neprijatelj
i majka noćima oči drži prikovane
za sobni mrak.
U gradu koji stresa svoje krzno
police trgovina stresaju svoje začine na njenu kosu.
Ona mi piše da ne brinem, nije tako strašno,
mačke su se vratile.
Tri pjesme o potresu
*
otac goni ovce prema šumi
i podiže krov na kući rukama toliko jakim da preusmjerava rijeke
izguruje planete iz njihovih elipsa
kada ga zamolimo
sprema drva za zimu, razgovara s motorima
sve u istom danu
i odlučuje opet biti dobar otac dok se još sjeća
što je zagrljaj
pred kraj dana naraste mu sjena i zubi
nekad ga ne prepoznam
ništa nije bezbojnije od smrti ali otac se ne boji
svaki dan pada pokošen bez krvi preda mnom
u mokru zemlju
*
Pokojnici u gradu čija zemlja pomiče njihov vječni san
razmišljaju naglas pod dva metra ilovače
o posljedicama ukradenog mira.
Korov raste iz manjka koraka,
simfonija rasjeda
orkestrira kostima.
Ispod zemlje, moj mrtvi otac
pokušava razgovarati s nama i prebacuje
kroz male udare šifrirane poruke:
Dobro sam. Točka. Dosadno je. Točka.
Rekao sam mami da ode. Točka.
Sigurno je pričala. Točka.
Sanjala je da nema grada. Točka.
Ipak, predomislio sam se.
*
Moja majka u gradu koji stresa svoje krzno
kupuje dvadeset kilograma brašna kako bi imala
dovoljno za mijesiti kruh tjednima.
U tom gradu ona pušta ulice da je oponašaju,
nalikuju kičmi koja se sve više saginje tlu.
Moja majka razgovara sa zidovima kuće
koji se pomiču.
Tada, svijet nalikuje ljuski jajeta.
Tada, svaka je kuća neprijatelj
i majka noćima oči drži prikovane
za sobni mrak.
U gradu koji stresa svoje krzno
police trgovina stresaju svoje začine na njenu kosu.
Ona mi piše da ne brinem, nije tako strašno,
mačke su se vratile.