Ni luk u kamenu isklesan, ni strela odapeta
koja već sedam vekova leti, i nije se rodilo još
to dete Sveta, mesija, Mahdi, da ga u grudi strela
pogodi, zvučno, kao da je pogodila bukvu, zamrznutu
usred šume nad Fojnicom. Ni ti koja skamenjena
usred Velikog parka stojiš, među polegnutim
razbacanim nišanima, znamenjem jednoga
nestalog čovečanstva, ni ti koja ne razumeš
šta ovo činim, jesam li lud ili se samo pravim važan
Ni prosjak onaj slepi, koji za očima svojim većma
žali, i svake sedmice po jedan prst na rukama seče
prvo na levoj, potom na desnoj ruci. Ni brižan otac
ni čovek koji čeka, ni žena u samoposluzi, koja u
ceker polaže hleb, kojem se vide rebra (još dok je dete
bio hleb, u testo mu ih ustisnu pekar bog), ni žena koja
u belu krpu zamata hleb, kao u pokrov mrtvački, ni ljudi svi
koji se u svečan dan spuštaju prema gradu, ni duše
na strašnome sudu, ako u njega veruje još ko, ni duše
ubijenih pred građanskim sudom, ni ubice, ni sudije
ni milicioneri, ni svi stećci ispred Zemaljskog muzeja
ni Miljacka koja grad kao kičma deli, na levu i na desnu stranu
ni sve reke koje Bosnom teku i ulevaju se u neke veće tuđe reke
ni Sarajevo pred kojim stojim, još uvek kao dečak stojim
ni Sarajevo koje će me poterati od sebe kad jednom odrastem,
kao što kuja od sebe odbija prerasla mladunca,
ljuto na njega reži i grize, i on zatim odlazi
osvrće se za njom dugo, sve dok ne zaboravi
ni ti koja skamenjena usred Velikog parka stojiš
ni ti koja ne razumeš zašto ovo činim
*
Metafora
Pakao, pitaš, što li je? Rano lipanjsko jutro, nijednog oblačka na nebu
jedna stolica i stol, na stolu šalica s kakaom, marmelada od marelica
bijeli kruh, cigareta poslije svega. Balkon u stanu na Breki, pogled na
Sarajevo, tramvaja daleki zvon, cvrkut ptica, možda, zvuk dizel golfa
susjed koji na posao ide. Eto, pakao to je! A što onda bio bi raj?, opet
pitaš, i ja ti po sjećanju kažem: rano ljeto, balkon na Breki, stolica, stol
šalica s kakaom, doručak i cigareta poslije svega. Između pakla i raja
jedna samo razlika ima: gdje sve je stvarno i samo je ono što jest
i svaka je stvar dovršena u sebi sva, i ista je misao svaka o njoj, gdje ničega
baš ničega drugog nema, samo jutro rano, na balkonu iznad grada, kakao
doručak i cigareta na kraju, u paklu, u ognju vječnom, tamo se grešne muče duše
Gdje stvar je svaka misao o sebi prvo, lipanjsko jutro gdje mirise svoje ima
koje ne osjeti svatko, ili različiti svima jesu, kao što je različita šarenica svakoga oka
gdje od marelica marmelada stotinu značenja ima i još hiljadu, milijun
stotina, koliko je ljudi koji pojam imaju o njoj, gdje čovjek koji tu sliku
vidio nije, niti je u lipanjsko rano jutro, pod sunčanim, čistim nebom
nakon doručka prvu palio cigaretu, zamisliti može da upravo sjedi, na stolici
na balkonu, iznad grada u kojem nikada bio nije, gdje neka razlika u svemu postoji
premda, kao u paklu, sve isto jest, obećani nam tamo je raj. Razlika, u čemu je ta?
u ljutnji pitaš, jer predugo već objašnjenje je moje. Metafora!, kažem
Pakao raj je u kojem metafore nema, niti se itko sjeća nje
*
Faruk Kemal
O studentu medicine, rodom iz Kaira, koji u Sarajevo dođe
nakon što je egipatski predsjednik Naser prvi put posjetio Brione
ovoliko se samo zna: na godinama prvoj i drugoj ispite sve
položi u roku, bješe u duši dobar, marljiv za knjigom i lak
u pogledu krvi i mrtvih tijela u prosekturi. Prema tuđoj muci
i nesreći, brižan, vedre naravi i pošten. Idealan liječnik, rekli bi
u provinciji negdje, gdje sirotinja je brojna i bolesti opake i rijetke
I onda u jesen 1963, objašnjavajući razliku između madeža
bezazlenog i smrtonosne mrlje na koži, profesoru Bogunoviću
najbliži, u prvome redu amfiteatra, bio je student Faruk Kemal
Na njegovoj taj pronađe koži jedan gotov melanom
kao iz udžbenika da je, i predskaza mu, onako nasmijanom, još
tri mjeseca života
ali on poživi mjesec samo
Tri pjesme Nane Mazutha
Ni
Ni luk u kamenu isklesan, ni strela odapeta
koja već sedam vekova leti, i nije se rodilo još
to dete Sveta, mesija, Mahdi, da ga u grudi strela
pogodi, zvučno, kao da je pogodila bukvu, zamrznutu
usred šume nad Fojnicom. Ni ti koja skamenjena
usred Velikog parka stojiš, među polegnutim
razbacanim nišanima, znamenjem jednoga
nestalog čovečanstva, ni ti koja ne razumeš
šta ovo činim, jesam li lud ili se samo pravim važan
Ni prosjak onaj slepi, koji za očima svojim većma
žali, i svake sedmice po jedan prst na rukama seče
prvo na levoj, potom na desnoj ruci. Ni brižan otac
ni čovek koji čeka, ni žena u samoposluzi, koja u
ceker polaže hleb, kojem se vide rebra (još dok je dete
bio hleb, u testo mu ih ustisnu pekar bog), ni žena koja
u belu krpu zamata hleb, kao u pokrov mrtvački, ni ljudi svi
koji se u svečan dan spuštaju prema gradu, ni duše
na strašnome sudu, ako u njega veruje još ko, ni duše
ubijenih pred građanskim sudom, ni ubice, ni sudije
ni milicioneri, ni svi stećci ispred Zemaljskog muzeja
ni Miljacka koja grad kao kičma deli, na levu i na desnu stranu
ni sve reke koje Bosnom teku i ulevaju se u neke veće tuđe reke
ni Sarajevo pred kojim stojim, još uvek kao dečak stojim
ni Sarajevo koje će me poterati od sebe kad jednom odrastem,
kao što kuja od sebe odbija prerasla mladunca,
ljuto na njega reži i grize, i on zatim odlazi
osvrće se za njom dugo, sve dok ne zaboravi
ni ti koja skamenjena usred Velikog parka stojiš
ni ti koja ne razumeš zašto ovo činim
*
Metafora
Pakao, pitaš, što li je? Rano lipanjsko jutro, nijednog oblačka na nebu
jedna stolica i stol, na stolu šalica s kakaom, marmelada od marelica
bijeli kruh, cigareta poslije svega. Balkon u stanu na Breki, pogled na
Sarajevo, tramvaja daleki zvon, cvrkut ptica, možda, zvuk dizel golfa
susjed koji na posao ide. Eto, pakao to je! A što onda bio bi raj?, opet
pitaš, i ja ti po sjećanju kažem: rano ljeto, balkon na Breki, stolica, stol
šalica s kakaom, doručak i cigareta poslije svega. Između pakla i raja
jedna samo razlika ima: gdje sve je stvarno i samo je ono što jest
i svaka je stvar dovršena u sebi sva, i ista je misao svaka o njoj, gdje ničega
baš ničega drugog nema, samo jutro rano, na balkonu iznad grada, kakao
doručak i cigareta na kraju, u paklu, u ognju vječnom, tamo se grešne muče duše
Gdje stvar je svaka misao o sebi prvo, lipanjsko jutro gdje mirise svoje ima
koje ne osjeti svatko, ili različiti svima jesu, kao što je različita šarenica svakoga oka
gdje od marelica marmelada stotinu značenja ima i još hiljadu, milijun
stotina, koliko je ljudi koji pojam imaju o njoj, gdje čovjek koji tu sliku
vidio nije, niti je u lipanjsko rano jutro, pod sunčanim, čistim nebom
nakon doručka prvu palio cigaretu, zamisliti može da upravo sjedi, na stolici
na balkonu, iznad grada u kojem nikada bio nije, gdje neka razlika u svemu postoji
premda, kao u paklu, sve isto jest, obećani nam tamo je raj. Razlika, u čemu je ta?
u ljutnji pitaš, jer predugo već objašnjenje je moje. Metafora!, kažem
Pakao raj je u kojem metafore nema, niti se itko sjeća nje
*
Faruk Kemal
O studentu medicine, rodom iz Kaira, koji u Sarajevo dođe
nakon što je egipatski predsjednik Naser prvi put posjetio Brione
ovoliko se samo zna: na godinama prvoj i drugoj ispite sve
položi u roku, bješe u duši dobar, marljiv za knjigom i lak
u pogledu krvi i mrtvih tijela u prosekturi. Prema tuđoj muci
i nesreći, brižan, vedre naravi i pošten. Idealan liječnik, rekli bi
u provinciji negdje, gdje sirotinja je brojna i bolesti opake i rijetke
I onda u jesen 1963, objašnjavajući razliku između madeža
bezazlenog i smrtonosne mrlje na koži, profesoru Bogunoviću
najbliži, u prvome redu amfiteatra, bio je student Faruk Kemal
Na njegovoj taj pronađe koži jedan gotov melanom
kao iz udžbenika da je, i predskaza mu, onako nasmijanom, još
tri mjeseca života
ali on poživi mjesec samo