Usnih da sred senjskih Silvijevih liti
Sav se predajem nebeskome sjaju Pod kojim nikad nikud se ne hiti
Osim ka svom kraju:
Najviše žaliće tada duša ova
Zemaljske osvite – a svaki star –
Kada se svjetski besmisao snöva,
Ko Bolt Husein, spremao za start.
(Mada znaš da je Svevideći
Zabranio nam čak i pomisliti
A kamoli takvo štogod reći, Ako to veli Andrić, kaži i ti).
II
Ne, u pjesmama neću više Pisati zavičaj. Jerbo sad mi je
Turcizam vatan mnogo jači.
Čujem u njemu preljev kadmijev
Od onog Tinovog drugojači
Jer Tin je Tin je Tin.
Možda priziva Darinku kad klači
Kuću, a možda glas Cvijetin*
Iz pakla što, srmen, još bigliše.
*Cvijeta je, naravno, Zuzorić.
III
Ovaj svijet jutros mi je nag.
Ne, no ko da gledam oblake u bari.
Ne, nego me podsjeća na skije Koje ostavljaju samo jedan trag.
Vražji. Ne, već je obezušen,
Kako su, svojedobno, u Papama zvali
Iglu ostalu bez ušica. Ali
Dok tolika zla nam na uho pjevuše,
Znam: sitne stvari
Sve su istinskije.
Ponekad, i za me, kao Bog za fratra,
Svijet bješe jedan i nedjeljiv.
Ponekad zna biti od snijega bjelji,
Bjelasičkog, a väs – džehenemska vatra.
Ali još čuje babina se natra
U svakojoj mojoj rimovanoj želji.
A kad umrem, dani okrenuće natrag,
Od ponedjeljka ka nedjelji.
Tri pjesme nakon buđenja
ZAPISUJ! (42)
I
Usnih da sred senjskih Silvijevih liti
Sav se predajem nebeskome sjaju
Pod kojim nikad nikud se ne hiti
Osim ka svom kraju:
Najviše žaliće tada duša ova
Zemaljske osvite – a svaki star –
Kada se svjetski besmisao snöva,
Ko Bolt Husein, spremao za start.
(Mada znaš da je Svevideći
Zabranio nam čak i pomisliti
A kamoli takvo štogod reći,
Ako to veli Andrić, kaži i ti).
II
Ne, u pjesmama neću više
Pisati zavičaj. Jerbo sad mi je
Turcizam vatan mnogo jači.
Čujem u njemu preljev kadmijev
Od onog Tinovog drugojači
Jer Tin je Tin je Tin.
Možda priziva Darinku kad klači
Kuću, a možda glas Cvijetin*
Iz pakla što, srmen, još bigliše.
*Cvijeta je, naravno, Zuzorić.
III
Ovaj svijet jutros mi je nag.
Ne, no ko da gledam oblake u bari.
Ne, nego me podsjeća na skije
Koje ostavljaju samo jedan trag.
Vražji. Ne, već je obezušen,
Kako su, svojedobno, u Papama zvali
Iglu ostalu bez ušica. Ali
Dok tolika zla nam na uho pjevuše,
Znam: sitne stvari
Sve su istinskije.
Ponekad, i za me, kao Bog za fratra,
Svijet bješe jedan i nedjeljiv.
Ponekad zna biti od snijega bjelji,
Bjelasičkog, a väs – džehenemska vatra.
Ali još čuje babina se natra
U svakojoj mojoj rimovanoj želji.
A kad umrem, dani okrenuće natrag,
Od ponedjeljka ka nedjelji.
<5. 10. 2015>