Ne znam više kada je umro Janez Knez, je li to bilo lani ili možda prije dvije godine. Niti kada je umro Rudi Špan. Janez i ja smo rijetko govorili, no činilo se da je oduvijek bio tamo, nepomiren s mjestom u kome je pustio korijene i u kome su se godišnja doba uvijek izmjenjivala pravilnim slijedom. Teško je reći što je sanjao, možda lebdeća stabla viđena kroz blijede boje akvarela, ili od žutog zraka oljuštene industrijske objekte što ih je urezivao u linoleum.
Knez: porijeklom iz Dobovca, sela ispod Kuma, smatrao se Kumljaninom. Šezdesetih smo bili susjedi, njegov izgled slikara s kozjom bradicom na mene je ostavio dubok dojam. Rudi Špan je bio velik poznavalac glazbe. Na svaki, pa i najkraći put po gradu uzeo bi sa sobom nekoliko longplejki.
Kolovoz je topao i miran. U srpnju šume potamne kad im se ovlaš obrati blagi sumrak. Lastavice u rujnu kruže oko dalekovodâ prije nego se presele u podsaharsku Afriku. U listopadu se bjelogorica nadmeće u isticanju boja. Zatim odbacuje odjeću i obnažena prkosi mrazu i siječanjskoj studeni. Samo četinari gore u planinama čitave godine ostaju zaogrnuti u svoju tamnu zelen.
Janez je bio u pravu: bilo je nemoguće pomiriti se s ovim mjestom, spasiti svijet, ako si ostao. Nije bilo nikakve slave i svi su napori bili osuđeni na propast, na sastavljanje strofa cvrčcima skrivenima u visokoj travi, i radnicima koji su svakog jutra u kolonama prolazili kroz tamna vrata tamnih tvornica.
Zatim je prošao. Što je prošlo? Život. Dugo sam sakrivao svoje poraze. Ali sada me više nije sram, prestao sam bježati i pretvarati se da sam netko drugi. Riječima ustrajno crtam samo još tu dolinu i poznim suncem obasjani šumski krajolik iznad nje, u kojoj sam, omamljen od iščekivanja, nekoć stajao.
Poštovani akademski slikaru Janezu Kneže, poštovani poznavaoče glazbe Rudi Španu, poštovani pjesniče Uroše Zupanu, koji se zaglavio u davnim slikama. Sunce zalazi. Hladni dani polako se gase vani i u kalendaru. Lastavicama se seoba već prepolovila. A iznad čarobne doline tihi večernji zrak neumorno najavljuje dolazak još jednog proljeća.
(2012.)
Večernji vlak
U zraku zvižduk večernjeg vlaka. Ljeto se usitnjava na sitna ogledala. Sporu zelenu rijeku raznosi vjetar. Željeznički pragovi su zameteni prašinom. Između drveća iskidani snopovi sunca. U smjeru pogleda: kanjon. Iza leđa: Trbovlje.
U ponovljenim snovima napuštam Trbovlje u uvijek istom crvenom poljskom vlaku. Navlačim zavjese jer mi bliješti sunce. Za zahodskim vratima miruju ogledala. Njihove rubove prekriva zlatna prašina. Kroz uske pukotine unosi je vjetar.
Moje misli miješa izmišljeni vjetar. Mirovao je dok sam bio u Trbovlju, a sa ceste bi se svejedno digla ljetna prašina. Glas iz zvučnika najavio je dolazak vlaka. U čekaonici su žene uzalud tražile ogledala. Zvuk iznad tračnica bio je nalik jeziku sunca.
Skrećemo, nestaje i tamni sunce, ne dostiže ga više posustali vjetar, premda je ustrajan dok raste s površine ogledala. Nemoguće je iz života izbaciti Trbovlje, koliko god ga napuštao u drevnome vlaku, očišćenom no prekrivenom bakrenom prašinom.
Pred očima mi plešu iglice prašine. Vidljive su jer se vratilo sunce, no promijenio je smjer drndavi vlak. U tome ga nisu sprečavali ni vjetar ni usne, koje neprestano ponavljaju: Trbovlje, kao da se glasaju iz džepnih ogledala.
Kada jednom odeš, isprazne se ogledala. Umjesto tebe u njima se gleda prašina. Prašina u tvojem kovčegu postaje Trbovlje. Još uvijek ga dodiruje kasno sunce i drveće nad njim u šetnju odvodi večernji vjetar, na koji je već zaboravio večernji vlak.
Vlak nema voznog reda. U njemu je na tisuće ogledala. Vjetar puše kroz njih i tjera prašinu. Ponoćno sunce sije na Trbovlje.
(2009.)
Stvarnost postaje nevidljiva
Jednom će se sve vratiti. Prvo sjećanje: stožac svjetla u očima djeteta. Izmiješane dobe. Bagremi u ranim jutrima. Svijet sačinjen od svjetla i sjena. Svijet sačinjen od rose i travnja. Jednom više neću biti tako izgubljen; zatočenik u rastućoj oluji sadašnjosti. Jednom će moja krv kolati tijelima odlučnih muškaraca a vrijeme protjecati u smjeru suprotnom od svojega i mojega starenja.
Nad šahtom će se okretati kotač. U zemlji će se karbonizirati stabla. I onda mogu reći: »Tu sam bio. Tu sam se vratio. Tà uopće nisam ni otišao. Ni u ovom ni u nekom drugom tijelu.« Djed će oživjeti. Baka će se naginjati nad šivaćim strojem. Jer smrti zapravo nema, postoji samo zov u neke druge krajeve, da bismo se odvojili i ponovo pronašli, da bismo izmijenili dojmove iz naše trenutne odsutnosti.
Mnogo sam čitao i razmišljao, ali ne znam odakle smo došli i zašto baš mi, s ovim pokretima i licima, s ovom zatajenom blagošću u glasovima i srdžbom zbog sitnica. Možda smo svatko za sebe putovali iz različitih smjerova, da bismo se na kraju susreli. Možda smo bili svatko za sebe poslani da vremenu dodamo svoje vrijeme. Disanju svoje disanje. A iza slojeva tame na nas čekaju prazni međuzvjezdani prostori a iza njih naše prave dječje sobe i u njima naši pravi dječji krevetići.
Govorim i prisjećam se. To me smiruje. Ništa neću razriješiti. Nikada ništa ne razrješavam. U daljini koja je ostala iza mene zbilja postaje nevidljiva. To je sudbina, sve ostalo je opsjena, pontonski mostovi preko morā odvojenih trenutaka, predanih zaboravu. Kuća u kojoj se od mene odljuštilo djetinjstvo pretvara se u beskonačni hotel. Gosti su odavno otišli, ali na vratima još vise natpisi – NE SMETAJ.
Na jednom planetu je zima. Stojim kraj prozora. Uvijek stojim kraj prozora. Tijelo mi loše pristaje. Možda sam ga ukrao. Zamijenio u garderobi iz snova. Možda sam ga izgubio plivajući vodama mrtvih. Otac i majka sjede na verandi. Njihova tišina upliće se u šum vjetra. U moju krv. Ljubav nije izreciva. Ponekad je razotkriva svjetlo. Uvijek opisuje šutnja. Jata ptica prelijeću uzvisine na kojima se drobi zadnje sunčevo svjetlo. Dok ih gledam, osjećam da i sam mogu letjeti.
Tri pjesme
Čarobna dolina
po Czesławu Miłoszu
Ne znam više kada je umro Janez Knez, je li to bilo lani
ili možda prije dvije godine. Niti kada je umro
Rudi Špan. Janez i ja smo rijetko govorili, no činilo se
da je oduvijek bio tamo, nepomiren s mjestom
u kome je pustio korijene i u kome su se godišnja
doba uvijek izmjenjivala pravilnim slijedom.
Teško je reći što je sanjao, možda lebdeća
stabla viđena kroz blijede boje akvarela,
ili od žutog zraka oljuštene
industrijske objekte što ih je urezivao u linoleum.
Knez: porijeklom iz Dobovca, sela ispod Kuma,
smatrao se Kumljaninom. Šezdesetih smo
bili susjedi, njegov izgled slikara
s kozjom bradicom na mene je ostavio dubok dojam.
Rudi Špan je bio velik poznavalac glazbe.
Na svaki, pa i najkraći put po gradu
uzeo bi sa sobom nekoliko longplejki.
Kolovoz je topao i miran. U srpnju šume potamne
kad im se ovlaš obrati blagi sumrak. Lastavice
u rujnu kruže oko dalekovodâ
prije nego se presele u podsaharsku Afriku.
U listopadu se bjelogorica nadmeće u isticanju
boja. Zatim odbacuje odjeću i obnažena
prkosi mrazu i siječanjskoj studeni.
Samo četinari gore u planinama čitave godine
ostaju zaogrnuti u svoju tamnu zelen.
Janez je bio u pravu: bilo je nemoguće
pomiriti se s ovim mjestom, spasiti svijet, ako si ostao.
Nije bilo nikakve slave i svi su napori bili osuđeni
na propast, na sastavljanje strofa cvrčcima
skrivenima u visokoj travi, i radnicima
koji su svakog jutra u kolonama prolazili
kroz tamna vrata tamnih tvornica.
Zatim je prošao. Što je prošlo? Život.
Dugo sam sakrivao svoje poraze.
Ali sada me više nije sram, prestao
sam bježati i pretvarati se
da sam netko drugi. Riječima ustrajno
crtam samo još tu dolinu i poznim suncem
obasjani šumski krajolik iznad nje, u kojoj
sam, omamljen od iščekivanja, nekoć stajao.
Poštovani akademski slikaru Janezu Kneže,
poštovani poznavaoče glazbe Rudi Španu,
poštovani pjesniče Uroše Zupanu,
koji se zaglavio u davnim slikama.
Sunce zalazi. Hladni dani polako se
gase vani i u kalendaru.
Lastavicama se seoba već prepolovila.
A iznad čarobne doline tihi večernji zrak
neumorno najavljuje dolazak još jednog proljeća.
(2012.)
Večernji vlak
U zraku zvižduk večernjeg vlaka.
Ljeto se usitnjava na sitna ogledala.
Sporu zelenu rijeku raznosi vjetar.
Željeznički pragovi su zameteni prašinom.
Između drveća iskidani snopovi sunca.
U smjeru pogleda: kanjon. Iza leđa: Trbovlje.
U ponovljenim snovima napuštam Trbovlje
u uvijek istom crvenom poljskom vlaku.
Navlačim zavjese jer mi bliješti sunce.
Za zahodskim vratima miruju ogledala.
Njihove rubove prekriva zlatna prašina.
Kroz uske pukotine unosi je vjetar.
Moje misli miješa izmišljeni vjetar.
Mirovao je dok sam bio u Trbovlju,
a sa ceste bi se svejedno digla ljetna prašina.
Glas iz zvučnika najavio je dolazak vlaka.
U čekaonici su žene uzalud tražile ogledala.
Zvuk iznad tračnica bio je nalik jeziku sunca.
Skrećemo, nestaje i tamni sunce,
ne dostiže ga više posustali vjetar,
premda je ustrajan dok raste s površine ogledala.
Nemoguće je iz života izbaciti Trbovlje,
koliko god ga napuštao u drevnome vlaku,
očišćenom no prekrivenom bakrenom prašinom.
Pred očima mi plešu iglice prašine.
Vidljive su jer se vratilo sunce,
no promijenio je smjer drndavi vlak.
U tome ga nisu sprečavali ni vjetar
ni usne, koje neprestano ponavljaju: Trbovlje,
kao da se glasaju iz džepnih ogledala.
Kada jednom odeš, isprazne se ogledala.
Umjesto tebe u njima se gleda prašina.
Prašina u tvojem kovčegu postaje Trbovlje.
Još uvijek ga dodiruje kasno sunce
i drveće nad njim u šetnju odvodi večernji vjetar,
na koji je već zaboravio večernji vlak.
Vlak nema voznog reda. U njemu je na tisuće ogledala.
Vjetar puše kroz njih i tjera prašinu.
Ponoćno sunce sije na Trbovlje.
(2009.)
Stvarnost postaje nevidljiva
Jednom će se sve vratiti. Prvo sjećanje:
stožac svjetla u očima djeteta. Izmiješane dobe.
Bagremi u ranim jutrima. Svijet sačinjen od svjetla i sjena.
Svijet sačinjen od rose i travnja. Jednom
više neću biti tako izgubljen; zatočenik u rastućoj
oluji sadašnjosti. Jednom će moja krv kolati
tijelima odlučnih muškaraca a vrijeme protjecati u smjeru
suprotnom od svojega i mojega starenja.
Nad šahtom će se okretati kotač. U zemlji
će se karbonizirati stabla. I onda mogu reći:
»Tu sam bio. Tu sam se vratio. Tà uopće
nisam ni otišao. Ni u ovom ni u nekom
drugom tijelu.« Djed će oživjeti. Baka
će se naginjati nad šivaćim strojem. Jer smrti
zapravo nema, postoji samo zov u neke druge
krajeve, da bismo se odvojili i ponovo pronašli,
da bismo izmijenili dojmove iz naše trenutne odsutnosti.
Mnogo sam čitao i razmišljao, ali ne znam
odakle smo došli i zašto baš mi,
s ovim pokretima i licima, s ovom zatajenom
blagošću u glasovima i srdžbom zbog sitnica.
Možda smo svatko za sebe putovali iz različitih
smjerova, da bismo se na kraju susreli. Možda
smo bili svatko za sebe poslani da vremenu dodamo
svoje vrijeme. Disanju svoje disanje. A iza slojeva
tame na nas čekaju prazni međuzvjezdani prostori
a iza njih naše prave dječje sobe i u njima
naši pravi dječji krevetići.
Govorim i prisjećam se. To me smiruje.
Ništa neću razriješiti. Nikada ništa
ne razrješavam. U daljini koja je ostala iza mene
zbilja postaje nevidljiva. To je sudbina,
sve ostalo je opsjena, pontonski mostovi
preko morā odvojenih trenutaka, predanih
zaboravu. Kuća u kojoj se od mene odljuštilo
djetinjstvo pretvara se u beskonačni hotel.
Gosti su odavno otišli, ali na vratima
još vise natpisi – NE SMETAJ.
Na jednom planetu je zima.
Stojim kraj prozora. Uvijek stojim kraj prozora.
Tijelo mi loše pristaje. Možda sam ga
ukrao. Zamijenio u garderobi iz snova. Možda
sam ga izgubio plivajući vodama mrtvih.
Otac i majka sjede na verandi. Njihova tišina upliće
se u šum vjetra. U moju krv. Ljubav nije izreciva.
Ponekad je razotkriva svjetlo. Uvijek opisuje
šutnja. Jata ptica prelijeću uzvisine
na kojima se drobi zadnje sunčevo svjetlo.
Dok ih gledam, osjećam da i sam mogu letjeti.
(2002. – 2014)
Sa slovenskog preveo Edo Fičor