Skrivene u visokim krošnjama lipe i oraha (dva, začudo, još uvijek bujna, neposječena stabla što korijenjem podižu ulicu), i prije nego što svane, pod odškrinutim prozorom cvrkuću ptice – pjevaju sve dok je rasvita i jutarnje svježine, pa utihnu, nestanu bez traga i glasa čim krenu prva, uvježbana, pučka čavrlјanja
Pjev je produžetak leta, beskrajnog bijega od gmizanja; pjev i let, jedna te ista, bogomdana umjetnost, ona najlakša ona najteža, životna radost što se se otkriva i skriva jeziku lјudi. Koga cvrkut pjevni rasanjuje, još u osvit, prije svake misli, nauči ga šta je poezija – jutrošnji poj ptica kojeg ćeš se u sparnu noć, kada nam se ne da ni zaustiti ni zaspati, lakše prisjećati, i lakše ga čuti i dočekati, nego prepjevati.
Ljubav prema pjesmi
Zarana, mladac još, dok grlih prve snove muške snage, zavolio sam hermetične pjesme poj, liriku pjesnika biranih a brižno probranih. Probirlјiviji mi dječački sluh od muškog njuha bi.
Pun krvi, sve i svašta me mamilo al ništa baš sasvim, nisam redovno čitao pjesme; tek u ciklusima neobjašnjivim; dragao ih pod svjetlima raznim, u pozama svim, nekad krijući korice rukom, nekad iza korica skrit.
Godinama nisam se štedio; danju i noću svugdje me znalo biti, al’ cijeli život vješto izbjegavao sam seanse, opšta mjesta gdje izlažu se poetike i razlaže se poezija.
Darežlјiv, sve svoje drugome bih dao, sve osim pjesme – nju čuvao sam ko posjed samo svoj; slutio da možda tankoćutna i nedužna je bila pralјudska ona, divlјa sebičnost. Često, najpomnije, do kasno u noć mislio sam o tom.
Ponekad više od naslada drugih svih volio sam se između svojih bedara i čela zagledati u pjesmu. Obilan dar je to, čitanje pjesama suštih, obostrano višestruko darivanje i uvijek dar više, božiji ubavi.
Čitajući pjesmu ko anđeo lišen bio sam ja svih pjesnikovih lјudskih muka i muka pjesničkih. S granica lјudskog skladbe te radovaše me ko bića, ko bića radovaše me nepatvorenost samosvojnih igara govornih.
Samo u pjesmi čudotvorno obuzimala me jeza od onog istog od čega obuzima me milina, ponekad opet obuzimala me milina od onog istog od čega srh me obuzima.
Govorlјiv, o svemu i svačem ćaskao bih rado, samo o pjesmi ćutao sam kraj svakog, samo u njoj ćutim sve, u njoj ćutim se sav. Samo u pjesmi beskraj neizgovorenog mi sine i sja. Tronut što lјubeć pjesmu bar o tom’ ne zapjevah i sam
i danas pjesme tek slušati znam. Istina, ponekad, ponešto, tek da mi se misli na nju, na pjesmu ne rasprše, a ne ostanem posve sam, natuknem o tome sa riječi pjesmolјubivih par.
Ribe iz djetinjstva
Volio sam sa mula, dok su druga preplanula djeca pozlaćena zalazećim suncem, pecala, krušnim mrvama hraniti i netremice posmatrati ribe u plovama, srebrnosivkasta i bijela, blistava bića koja nam dođu na dohvat ruke, okrenu se, i zauvijek odu. (I hlјeb iz moje ruke je bio samo udica i mamac, pokušaj da se preko gladnih usta upeca dubina.)
Površina je dubina koja se vidi, čini mi se danas dok šetam po bijelom molu, bacam pogled u hladno more, i gutam riječi, svoju hranu i svoju glad – sve što me spaja sa ribama iz djetinjstva i sjajem Bića koje se vreba i lovi (sa) jezikom a oslobađa i pamti poezijom. Da bi je prepoznao i razumio, više ti nije potrebna velika pamet i znanje- treba ti milosrđe.
Tri pjesme
Prepjev
B.R. i D.D.
Skrivene u visokim krošnjama lipe i oraha
(dva, začudo, još uvijek bujna, neposječena stabla
što korijenjem podižu ulicu), i prije nego što
svane, pod odškrinutim prozorom cvrkuću
ptice – pjevaju sve dok je rasvita i jutarnje
svježine, pa utihnu, nestanu bez traga i glasa
čim krenu prva, uvježbana, pučka čavrlјanja
Pjev je produžetak leta, beskrajnog bijega
od gmizanja; pjev i let, jedna te ista, bogomdana
umjetnost, ona najlakša ona najteža, životna
radost što se se otkriva i skriva jeziku lјudi.
Koga cvrkut pjevni rasanjuje, još u osvit, prije
svake misli, nauči ga šta je poezija – jutrošnji
poj ptica kojeg ćeš se u sparnu noć, kada nam se
ne da ni zaustiti ni zaspati, lakše prisjećati,
i lakše ga čuti i dočekati, nego prepjevati.
Ljubav prema pjesmi
Zarana, mladac još, dok grlih prve snove
muške snage, zavolio sam hermetične pjesme poj,
liriku pjesnika biranih a brižno probranih.
Probirlјiviji mi dječački sluh od muškog njuha bi.
Pun krvi, sve i svašta me mamilo
al ništa baš sasvim, nisam redovno
čitao pjesme; tek u ciklusima neobjašnjivim;
dragao ih pod svjetlima raznim, u pozama svim,
nekad krijući korice rukom, nekad iza korica skrit.
Godinama nisam se štedio; danju i noću
svugdje me znalo biti, al’ cijeli život
vješto izbjegavao sam seanse, opšta mjesta
gdje izlažu se poetike i razlaže se poezija.
Darežlјiv, sve svoje drugome bih dao, sve
osim pjesme – nju čuvao sam ko posjed samo svoj;
slutio da možda tankoćutna i nedužna je
bila pralјudska ona, divlјa sebičnost. Često,
najpomnije, do kasno u noć mislio sam o tom.
Ponekad više od naslada drugih svih
volio sam se između svojih bedara i čela
zagledati u pjesmu. Obilan dar je to, čitanje
pjesama suštih, obostrano višestruko
darivanje i uvijek dar više, božiji ubavi.
Čitajući pjesmu ko anđeo lišen bio sam ja
svih pjesnikovih lјudskih muka i muka
pjesničkih. S granica lјudskog skladbe te
radovaše me ko bića, ko bića radovaše me
nepatvorenost samosvojnih igara govornih.
Samo u pjesmi čudotvorno obuzimala me
jeza od onog istog od čega obuzima me
milina, ponekad opet obuzimala me milina
od onog istog od čega srh me obuzima.
Govorlјiv, o svemu i svačem ćaskao bih rado,
samo o pjesmi ćutao sam kraj svakog, samo u njoj
ćutim sve, u njoj ćutim se sav. Samo u pjesmi
beskraj neizgovorenog mi sine i sja. Tronut
što lјubeć pjesmu bar o tom’ ne zapjevah i sam
i danas pjesme tek slušati znam. Istina,
ponekad, ponešto, tek da mi se misli na nju,
na pjesmu ne rasprše, a ne ostanem posve sam,
natuknem o tome sa riječi pjesmolјubivih par.
Ribe iz djetinjstva
Volio sam sa mula, dok su druga preplanula djeca
pozlaćena zalazećim suncem, pecala, krušnim
mrvama hraniti i netremice posmatrati ribe
u plovama, srebrnosivkasta i bijela, blistava bića
koja nam dođu na dohvat ruke, okrenu se, i zauvijek
odu. (I hlјeb iz moje ruke je bio samo udica i mamac,
pokušaj da se preko gladnih usta upeca dubina.)
Površina je dubina koja se vidi, čini mi se danas
dok šetam po bijelom molu, bacam pogled u hladno
more, i gutam riječi, svoju hranu i svoju glad – sve
što me spaja sa ribama iz djetinjstva i sjajem Bića
koje se vreba i lovi (sa) jezikom a oslobađa i pamti
poezijom. Da bi je prepoznao i razumio, više ti nije
potrebna velika pamet i znanje- treba ti milosrđe.
Sućuraj na Hvaru, 1967. – Herceg Novi, 1995.