Pala je brza ljetna kiša, i čim je stala, već je bila zaboravljena. K. je, vukući kofer za sobom, s aerodroma došao na posao. Bio je u Idahu. Muž njegove sestre je umro. Rekao je: “Sahrana je bila lijepa”. Ovo je prvi put da u Americi čujem ekspresiju “lijepa sahrana”. Tamo odakle sam ja došao, za dženazu se obično kaže da je lijepa. Tako se poštovanje prema umrlome izražava ljepotom. U toku ceremonijala, veli, neki čelist je trebao svirati, ali je počela padati kiša. Čelist je rekao da ne može svirati na kiši. “Zašto?” “Zbog instrumenta.”
Dok je K. opisivao događaj, sjetio sam se Mire Petrovića, pjesnika. I jedne njegove pjesme. Zapravo to i nije pjesma, već ideja za pjesmu koju je sklapao nekog mjeseca u ranim osamdesetim. Pjesma, koliko znam, nikada nije napisana, barem nije objavljena. Znači, pamtim “nepostojeću pjesmu”, a njen naslov je bio: Limena glazba na ljetnom pljusku. U hercegovačkom selu sahranjuju čovjeka, sunčan je ljetni dan u kojem pada kiša (meteorološka rijetkost), pa na unikatnom dnevnom svjetlu blistaju limeni instrumenati lokalnog glazbenog zbora. Tijelo čovjeka kojeg se u pjesmi sahranjuje stiglo je iz Amerike i tipsko je mjesto hercegovačke, emigrantske mitologije. A ipak su mi, u vrijeme kad je Miro opisivao detalje pjesme, stvarni doživljaj i puno razumijevanje događaja izmicali. Trebalo je sve da se promijeni, i da se u iskustvu sastave kontinenti, pa da razumijem sudbinu čovjeka iz “nepostojeće pjesme”, koji je u kovčegu stigao kući iz dalekog Idaha ili Oklahome, u jedan blistav dan.
Kafa: 5. Cigarete: 22. Hrana: Jabuka. Sudžukice iz bosanske radnje Cosmopolitan Grill. Prerezao sam dinju na dva dijela, onda sam polutinu stavio ispred sebe i plastičnom kašikom strugao, kao da jedem iz posude.
21. avgust
Traje ozbiljan politički cirkus oko one ideje da se izgradi Islamski centar u New Yorku. Ljudi se javno dijele na one koji pokazuju neprijateljstvo prema “džamiji”, i one koji se tom neprijateljstvu protive. U najširoj podjeli, jedni stoje iza radikalnih političkih ideja, a drugi iza liberalnih. Svi ljudi imaju kakav-takav politički svjetonazor, a ima i onih koji više političkih pogleda na svijet promijene u toku života. Pričao sam o tome s H. dok smo grijali kriške hljeba za sendviče, i on se zanimao – šta je formiralo moj politički svjetonazor? Moje političke poglede na svijet formirao je sendvič. Dani prelazaka između godišnjih doba, bili su datumi školskih izleta. Na taj dan nismo išli u školu, nego nas je vodilo na livadu i tamo bi proveli dan. U vrijeme užine, učiteljica je od nas tražila da svoje sendviče stavimo na jednu hrpu, što smo poslušno činili. Onda bi ona vraćala svakome sendvič, ali tako da niko ne dobije svoj. To je bio najniži oblik manifestacije ideje komunizma. Taj izraz jednakosti je lijep sam po sebi. E, da, ali ja sam uvijek dobijao sendvič lošiji od onog koji sam donio, i tako je ideja kolektivne pravde u glavi dječaka doživljena kao nevolja za pojedinca. “I šta si ti, u političkom smislu?” pita H. “Anarhist.”
Iz frizeraja se S. vratila uplakana. Tješio sam je. Potom je razbila aparat za kafu. Tješio sam je. I tako, danas sam vježbao tješenje.
Kafa: 3 (jedna espresso, jedna turska). Hrana: Jabuka, peksimeti s grčkom fetom, i sendviči s ajvarom i tanko rezanom sudžukom u ponoć.
22. avgust
Jutros je S. kupila novi aparat za kafu.
Čitao sam Nedjeljni magazin New York Timesa, i u njemu tekst rock muzičarke Aline Simone, u kojem objašnjava razloge zbog kojih je promijenila ime. Njeno pravo, rusko, ime je Alina Vilenkin. Nakon niza razloga koji su u tekstu pobrojani, na kraju se spominje i ovaj: neki lingvisti su našli vezu između imena Vilenkin i Lenjina. Vilen(k)in – V.I.Lenin. Taj razlog Alina Simone navodi, možda ne kako ključni, ali svakako kao sudbinski u odluci da promijeni svoje ime. Promijenila ga je iz negativne emocije prema Lenjinu. Ako je vjerovati autorici teksta, odluka je nastala iz emocije koja se u Alini Vilenkin formirala više od pola stoljeća prije njenog rođenja. Tako je ljudski, tako deprimirajući njen nesvjesni ponos za vlastiti identitet, nakon što ga se nominalno odrekla.
Kafa: 2. Cigarete: 18. Hrana: Jabuka. Pileće jetrice sa špinatom. Inače, pileće jetrice se rijetko mogu naći u američkim restoranima. Jednom su me, u Providenceu, pjesnici C. D. Wright i Forrest Gander odveli u neki mali, domaćinski restoran na pileće jetrice, večer je bila zimska i padala je kiša.
23. avgust
U petak, na kraju radnog dana, G. mi je dao pozivnicu za amatersku predstavu u kojoj on glumi, i obećao sam da ću svakako biti u publici. Došao vikend, i prošao, a ja sam se predstave sjetio tek jutros kad sam vidio G. Potrudio sam se da on ne vidi mene, i cijeli dan se sklanjao, zaobilazio ga, i manje-više bio nevidljiv. U dalekoj prošlosti, kad sam zamišljao sebe u pedesetoj godini, vidio sam tihog čovjeka koji je svijet već navikao na odgovornost i ozbiljnost. U stvarnosti je dijametralno drukčije: sa svakom godinom sam bivao više neodgovoran, i manje ozbiljan. A trebalo je iskreno da mu priznam: ne odlazim ni u profesionalna pozorišta, mene savremeni teatar ne uzbuđuje, a iznad svega – rastužuje me entuzijazam glumca koji je prinuđen govoriti glasno tako da ga i u zadnjem redu čuju. Da sam to priznao, G. bi imao objektivne razloge da me mrzi. A ovako me mrzi zbog objektivne neozbiljnosti.
Dobio sam poklon od W.: fajercag iz Bejruta, izgleda kao bočica parfema, ali umjesto da prska miris, izbacuje šišteći plamen, kao švajs-aparat. S. kaže da nije pametno držati takav upaljač u kući, i traži da ga vratim na posao. Ako već nešto treba da izgori, kaže, neka to bude Reuters.
Cigarete: 23. Kafa: 4. Hrana: Jabuka. Šopska salata. Grah (to je vojnička hrana, i ako je po grahu suditi, svako malo se u meni gladni vojnik probudi).
Tri kiše u avgustu
(dnevnik)
20. avgust
Pala je brza ljetna kiša, i čim je stala, već je bila zaboravljena. K. je, vukući kofer za sobom, s aerodroma došao na posao. Bio je u Idahu. Muž njegove sestre je umro. Rekao je: “Sahrana je bila lijepa”. Ovo je prvi put da u Americi čujem ekspresiju “lijepa sahrana”. Tamo odakle sam ja došao, za dženazu se obično kaže da je lijepa. Tako se poštovanje prema umrlome izražava ljepotom. U toku ceremonijala, veli, neki čelist je trebao svirati, ali je počela padati kiša. Čelist je rekao da ne može svirati na kiši. “Zašto?” “Zbog instrumenta.”
Dok je K. opisivao događaj, sjetio sam se Mire Petrovića, pjesnika. I jedne njegove pjesme. Zapravo to i nije pjesma, već ideja za pjesmu koju je sklapao nekog mjeseca u ranim osamdesetim. Pjesma, koliko znam, nikada nije napisana, barem nije objavljena. Znači, pamtim “nepostojeću pjesmu”, a njen naslov je bio: Limena glazba na ljetnom pljusku. U hercegovačkom selu sahranjuju čovjeka, sunčan je ljetni dan u kojem pada kiša (meteorološka rijetkost), pa na unikatnom dnevnom svjetlu blistaju limeni instrumenati lokalnog glazbenog zbora. Tijelo čovjeka kojeg se u pjesmi sahranjuje stiglo je iz Amerike i tipsko je mjesto hercegovačke, emigrantske mitologije. A ipak su mi, u vrijeme kad je Miro opisivao detalje pjesme, stvarni doživljaj i puno razumijevanje događaja izmicali. Trebalo je sve da se promijeni, i da se u iskustvu sastave kontinenti, pa da razumijem sudbinu čovjeka iz “nepostojeće pjesme”, koji je u kovčegu stigao kući iz dalekog Idaha ili Oklahome, u jedan blistav dan.
Kafa: 5. Cigarete: 22. Hrana: Jabuka. Sudžukice iz bosanske radnje Cosmopolitan Grill. Prerezao sam dinju na dva dijela, onda sam polutinu stavio ispred sebe i plastičnom kašikom strugao, kao da jedem iz posude.
21. avgust
Traje ozbiljan politički cirkus oko one ideje da se izgradi Islamski centar u New Yorku. Ljudi se javno dijele na one koji pokazuju neprijateljstvo prema “džamiji”, i one koji se tom neprijateljstvu protive. U najširoj podjeli, jedni stoje iza radikalnih političkih ideja, a drugi iza liberalnih. Svi ljudi imaju kakav-takav politički svjetonazor, a ima i onih koji više političkih pogleda na svijet promijene u toku života. Pričao sam o tome s H. dok smo grijali kriške hljeba za sendviče, i on se zanimao – šta je formiralo moj politički svjetonazor? Moje političke poglede na svijet formirao je sendvič. Dani prelazaka između godišnjih doba, bili su datumi školskih izleta. Na taj dan nismo išli u školu, nego nas je vodilo na livadu i tamo bi proveli dan. U vrijeme užine, učiteljica je od nas tražila da svoje sendviče stavimo na jednu hrpu, što smo poslušno činili. Onda bi ona vraćala svakome sendvič, ali tako da niko ne dobije svoj. To je bio najniži oblik manifestacije ideje komunizma. Taj izraz jednakosti je lijep sam po sebi. E, da, ali ja sam uvijek dobijao sendvič lošiji od onog koji sam donio, i tako je ideja kolektivne pravde u glavi dječaka doživljena kao nevolja za pojedinca. “I šta si ti, u političkom smislu?” pita H. “Anarhist.”
Iz frizeraja se S. vratila uplakana. Tješio sam je. Potom je razbila aparat za kafu. Tješio sam je. I tako, danas sam vježbao tješenje.
Kafa: 3 (jedna espresso, jedna turska). Hrana: Jabuka, peksimeti s grčkom fetom, i sendviči s ajvarom i tanko rezanom sudžukom u ponoć.
22. avgust
Jutros je S. kupila novi aparat za kafu.
Čitao sam Nedjeljni magazin New York Timesa, i u njemu tekst rock muzičarke Aline Simone, u kojem objašnjava razloge zbog kojih je promijenila ime. Njeno pravo, rusko, ime je Alina Vilenkin. Nakon niza razloga koji su u tekstu pobrojani, na kraju se spominje i ovaj: neki lingvisti su našli vezu između imena Vilenkin i Lenjina. Vilen(k)in – V.I.Lenin. Taj razlog Alina Simone navodi, možda ne kako ključni, ali svakako kao sudbinski u odluci da promijeni svoje ime. Promijenila ga je iz negativne emocije prema Lenjinu. Ako je vjerovati autorici teksta, odluka je nastala iz emocije koja se u Alini Vilenkin formirala više od pola stoljeća prije njenog rođenja. Tako je ljudski, tako deprimirajući njen nesvjesni ponos za vlastiti identitet, nakon što ga se nominalno odrekla.
Kafa: 2. Cigarete: 18. Hrana: Jabuka. Pileće jetrice sa špinatom. Inače, pileće jetrice se rijetko mogu naći u američkim restoranima. Jednom su me, u Providenceu, pjesnici C. D. Wright i Forrest Gander odveli u neki mali, domaćinski restoran na pileće jetrice, večer je bila zimska i padala je kiša.
23. avgust
U petak, na kraju radnog dana, G. mi je dao pozivnicu za amatersku predstavu u kojoj on glumi, i obećao sam da ću svakako biti u publici. Došao vikend, i prošao, a ja sam se predstave sjetio tek jutros kad sam vidio G. Potrudio sam se da on ne vidi mene, i cijeli dan se sklanjao, zaobilazio ga, i manje-više bio nevidljiv. U dalekoj prošlosti, kad sam zamišljao sebe u pedesetoj godini, vidio sam tihog čovjeka koji je svijet već navikao na odgovornost i ozbiljnost. U stvarnosti je dijametralno drukčije: sa svakom godinom sam bivao više neodgovoran, i manje ozbiljan. A trebalo je iskreno da mu priznam: ne odlazim ni u profesionalna pozorišta, mene savremeni teatar ne uzbuđuje, a iznad svega – rastužuje me entuzijazam glumca koji je prinuđen govoriti glasno tako da ga i u zadnjem redu čuju. Da sam to priznao, G. bi imao objektivne razloge da me mrzi. A ovako me mrzi zbog objektivne neozbiljnosti.
Dobio sam poklon od W.: fajercag iz Bejruta, izgleda kao bočica parfema, ali umjesto da prska miris, izbacuje šišteći plamen, kao švajs-aparat. S. kaže da nije pametno držati takav upaljač u kući, i traži da ga vratim na posao. Ako već nešto treba da izgori, kaže, neka to bude Reuters.
Cigarete: 23. Kafa: 4. Hrana: Jabuka. Šopska salata. Grah (to je vojnička hrana, i ako je po grahu suditi, svako malo se u meni gladni vojnik probudi).