Radio je od kasnoga proljeća do rane jeseni. Ustvari, avioni su slijetali dok god je aerodrom bio na suhom.
A onda bi s jeseni, nakon što Dubrovnik i Cavtat napuste zadnji turisti, pala velika kiša i potopila aerodrom, koji je, sve do pred sljedeću sezonu, ostajao pod vodom, na dnu jezera.
Iznad uzletne piste plivale su ribe.
S prvom sušom ugibale su na asfaltu, između bijelih crta i putokaza, zijevale su u nebo i u svoga ribljeg Boga, da bi se, ubrzo zatim, na to riblje groblje spustili prvi avioni novoga ljeta.
Nitko se tome nije čudio.
S prvim je čuđenjima aerodrom ukinut.
*
U polju jezero
Godinama ona sanja: na mjestu Konavoskoga polja jezero, po njemu lijeno plove čamci na vesla i malene jedrilice, vinogradi i voćnjaci breskvi niz blage se padine spuštaju prema vodi, tonu i nestaju, ali to nikoga ne čudi i ne uznemirava, osim nju u tom snu, sasvim malo, ali s time se lako živi i lako se isti san sanja, uz njega se odrasta, živi i stari.
A onda jednom slučajno, bez jakog razloga, majci ispriča svoj san.
Ona joj mirno uzvrati nešto što se oduvijek zna: tu, na mjestu polja, u jesen bi se, nakon prvih velikih kiša, doista stvaralo jezero.
Bilo je tako sve dok nije prokopan tunel prema moru, kojim danas otječu velike vode. U vrijeme kopanja tunela imala je dvije ili tri godine, pa se vjerojatno sjeća, ali samo dok spava, i tako joj sjećanje ulazi u san.
Uznemirilo ju je to otkriće.
Oko sna koji se često ponavljao ispreplela je pripovijest, koju nikada nikome nije ispričala, jer se drugih nije ticala, i ta se pripovijest sad raspala.
Kao da se u kasno doba noći, u nepoznatoj zemlji, našla sama na praznoj autobusnoj stanici, i sad mora dočekati jutro.
*
Tunel smrti
Na probijanju tunela poginula su trojica građevinskih radnika, rodom iz Bosne.
Njihovih imena danas se nitko ne sjeća. Nema, niti je ikada bilo, ni memorijalne ploče od kamena ili bronce, s prigodnim tekstom i njihovim imenima.
“U izgradnji domovine… melioraciji ovoga plodnog polja… bratskim narodima Jugoslavije… neimari i pregaoci koji nisu žalili ni svojih života…”
Ničega nema, osim što se stariji Konavljani sjećaju da su na probijanju tunela poginula trojica Bosanaca. I što Konavosko polje odavno više ne plavi.
A gore, s druge strane onih brda, pa još dalje i dublje, u hladnoj i ozelenjeloj Bosni, u njihovim selima, ako sela još ima, u kućama bez fasada, sa stotinu starih i potpećenih cipela razbacanih po nedovršenom stepeništu, ako kuće i stepeništa nisu srušeni, ako je cipele imao tko iznositi, ako ih je imao tko potpetiti, netko se još njih trojice sjeća.
Tri jednominutne novele
Aerodrom na dnu jezera
Tu je bio i aerodrom.
Radio je od kasnoga proljeća do rane jeseni. Ustvari, avioni su slijetali dok god je aerodrom bio na suhom.
A onda bi s jeseni, nakon što Dubrovnik i Cavtat napuste zadnji turisti, pala velika kiša i potopila aerodrom, koji je, sve do pred sljedeću sezonu, ostajao pod vodom, na dnu jezera.
Iznad uzletne piste plivale su ribe.
S prvom sušom ugibale su na asfaltu, između bijelih crta i putokaza, zijevale su u nebo i u svoga ribljeg Boga, da bi se, ubrzo zatim, na to riblje groblje spustili prvi avioni novoga ljeta.
Nitko se tome nije čudio.
S prvim je čuđenjima aerodrom ukinut.
*
U polju jezero
Godinama ona sanja: na mjestu Konavoskoga polja jezero, po njemu lijeno plove čamci na vesla i malene jedrilice, vinogradi i voćnjaci breskvi niz blage se padine spuštaju prema vodi, tonu i nestaju, ali to nikoga ne čudi i ne uznemirava, osim nju u tom snu, sasvim malo, ali s time se lako živi i lako se isti san sanja, uz njega se odrasta, živi i stari.
A onda jednom slučajno, bez jakog razloga, majci ispriča svoj san.
Ona joj mirno uzvrati nešto što se oduvijek zna: tu, na mjestu polja, u jesen bi se, nakon prvih velikih kiša, doista stvaralo jezero.
Bilo je tako sve dok nije prokopan tunel prema moru, kojim danas otječu velike vode. U vrijeme kopanja tunela imala je dvije ili tri godine, pa se vjerojatno sjeća, ali samo dok spava, i tako joj sjećanje ulazi u san.
Uznemirilo ju je to otkriće.
Oko sna koji se često ponavljao ispreplela je pripovijest, koju nikada nikome nije ispričala, jer se drugih nije ticala, i ta se pripovijest sad raspala.
Kao da se u kasno doba noći, u nepoznatoj zemlji, našla sama na praznoj autobusnoj stanici, i sad mora dočekati jutro.
*
Tunel smrti
Na probijanju tunela poginula su trojica građevinskih radnika, rodom iz Bosne.
Njihovih imena danas se nitko ne sjeća. Nema, niti je ikada bilo, ni memorijalne ploče od kamena ili bronce, s prigodnim tekstom i njihovim imenima.
“U izgradnji domovine… melioraciji ovoga plodnog polja… bratskim narodima Jugoslavije… neimari i pregaoci koji nisu žalili ni svojih života…”
Ničega nema, osim što se stariji Konavljani sjećaju da su na probijanju tunela poginula trojica Bosanaca. I što Konavosko polje odavno više ne plavi.
A gore, s druge strane onih brda, pa još dalje i dublje, u hladnoj i ozelenjeloj Bosni, u njihovim selima, ako sela još ima, u kućama bez fasada, sa stotinu starih i potpećenih cipela razbacanih po nedovršenom stepeništu, ako kuće i stepeništa nisu srušeni, ako je cipele imao tko iznositi, ako ih je imao tko potpetiti, netko se još njih trojice sjeća.