Tri jednominutne novele

Selimović (novorođenče)

U parku s bistama narodnih heroja, preko puta doma kulture, u Bijelom Polju, sagrađen je spomenik od dva komada crnog mramora, navrh kojih je postavljen metalni monument, koji najprije nalikuje na golemi kuglični ležaj – ili kako se među svijetom kaže, kuglager – u čast četrdeset šestoro putnika iz vlaka Bijelo Polje – Podgorica, koji su 23. siječnja 2006. izginuli u željezničkoj nesreći kod mjesta Bioča.

Premda pogibija nije posljedica herojskoga čina, na spomeniku, uz njihova imena, stoji prigodan poetski tekst.

Poput heroja iz parka, i putnici su nosili imena od dvije vjere: pravoslavna i muslimanska.

Za heroje se pretpostavlja da su bili ateisti, dok se za putnike to nema po čemu znati.

Čitajući njihova u kamen upisana imena i godine rođenja, strani će putnik početi da zamišlja fizionomije, životopise, sudbine. Čime su se bavili, s kime su živjeli, jesu li do toga dana i časa – nesreća se dogodila u četiri popodne – imali sreće u životu.

Može tako stajati satima, nad imenima ljudi o kojima ništa ne zna, osim imena. Sve što zamisli, na neki je način istinito.

Od svih poginulih putnik najduže pamti ono u kamen uklesano bez imena i spola:

“Selimović (novorođenče)”

Ljudsko biće Selimović, o kojemu nitko ne zna ništa, domaći koliko ni stranci, jer je prekratko boravilo na svijetu da bi se o njemu išta moglo znati. Kćerka nečija i sin.

***

Pred općinom, u Bijelom Polju

Kraj je septembra, jesen će.

Pred zgradu općine u Bijelom Polju, malo prije podneva dolazi stariji čovjek, oko vrata mu obješen transparent.

Slova su sitna, valja se primaknuti pa pročitati što piše u tridesetak redaka, rukom ispisanih plavim flomasterom. A kada se već toliko primakneš, lakše ti je razgovarati sa čovjekom, nego čitati.

Povremeno naiđe netko sa kime se pozdravi.

Transparent mu zasmeta pri rukovanju.

Upita se s poznanikom za zdravlje, kao netko tko ne nosi transparent oko vrata.

Treći dan sam tu. Sjedim na terasi kafića preko puta i gledam ga.

U ruci mu najlonska vrećica, sa svim dokumentima: gdje je, koliko i do kada radio, tko ga je prevario, privatne tužbe, potvrde, biljezi, poštanske marke…

Da mu se nađe pri ruci naiđe li netko tko bi mu pomogao.

***

Luburić

Jednom, davno prije rata, sanjao sam da me Luburić vodi u svoju vilu da me pogubi.

(Luburićeva vila, u snu i u stvarnosti, u prvom je susjedstvu. Mi smo na broju 23, a Luburić na 25. Istina, on je tu bilo prije četrdesetak godina, ali snovi često ne znaju za razliku u vremenu.)

Dok me tako vodi i dok prolazimo pored naše kuće, ugledam Nonu kako stolnjak od ručka istresa kroz prozor.

Dozivam je, ali ona ne čuje.

Vidim stol u našoj trpezariji. Nakon ručka oko stola sjede moj otac, mama, Nono i – ja. Imam pet-šest godina.

Strah me je. Shvaćam zašto me Nona ne čuje kada je dozivam.

Luburić mi nešto govori, nešto kao: ne brini, to je sitnica, toliki su prije tebe zaklani.

I onda mi se odjednom prikaže da ništa od svega nije stvarno, da ja to sanjam i da mi Luburić u mome snu ne može ništa. Često se tako dogodi: san se odmakne, pretvori se u kino projekciju, koja još neko vrijeme traje, a onda se gasi, jer za nastavak nema interesa.

Tad mislim, budnim dijelom svijesti, kako se događa da ljudi umru u snu, samo se više ne probude, i nema nikakvog razloga da se i meni to sad ne dogodi. Dugo će mi trebati da se toliko razbudim da shvatim kako nemam razloga ni za ovaj strah.  

Miljenko Jergović 10. 01. 2012.