Ušao je u kuhinju i sklonio dvije vinske čaše umazane masnim otiscima prstiju od prethodne večeri, i crvenim skorenim flekama na dnu, poput onih s tupfera koji zaustavljaju krv iz vene. Prljave tanjire je premjestio u dupke pun sudoper, praznu bocu vina spustio pored kante za otpatke i došao do malog crnog „Nespresso“ aparata koji je stajao u ćošku. Uzeo je plastičnu posudu za vodu iz aparata, prosuo staru te nasuo novu vodu, iz kredenca uzeo patronu kafe, otvorio poklopac aparata, ubacio patronu i pritisnuo poklopac koji je stvorio oštar zvuk poput stavljanja šaržera u pušku. Iz ormarića je uzeo čistu bijelu šoljicu i postavio je u aparat te palcem i kažiprstom desne ruke protrljao očne kapke i podočnjake pokušavajući omekšati oteklo lice. Bio je težak i umoran, a nervozu je pojačavala činjenica da se tog jutra uopće nije morao probuditi tako rano. Upalio je kafe-aparat, prvo se začulo kako plastika patrone popušta pod pritiskom, a onda je sve zabrujalo i iz aparata se počeo cijediti tanki mlaz smeđe espresso kafe. Posegnuo je za teglicom u kojoj je stajao šećer, ali je rukom zakačio tanjire i zdjelicu koji su virili iz sudopera i iz kojih se po sinku i kuhinskoj radnoj ploči prosula ustajala prljava voda.
“U pičku materinu“, promrmljao je i zgrabio žutu kuhinjsku krpu. Bila je vlažna, hladna i puna mrva, a odvratnost koju je osjetio prostrujala je kroz ruku sve do vrata gdje se nekoliko dlačica nakostriješilo. Ugasio je aparat, kafa je bila gotova, i dok je mokrom prljavom krpom kupio prosutu vodu nešto je snažno povuklo njegovu majicu na desnom boku. Bile su to ruke njegove osmogodišnje kćerke koja mu se nečujno prikrala.
– Hoćemo li tata? Idemo, idemo, idemo! – govorila je poskakujući na prstima i gledajući ga zaigranim crnim očima.
– Sačekaj!!! – zaurlao je tako glasno da se ona odmah ukočila, a on pomislio da je možda probudio suprugu koja je spavala u susjednoj sobi. Zapravo se negdje u sebi i ponadao da ju je probudio, jer zašto bi on morao biti budan, dok ona spava. U krajnjem slučaju ona je malenoj obećala rani odlazak u glupu kupovinu. Ipak, nije začuo niti njen glas, niti korake iz sobe – možda je i bolje – te je uzeo kafu i sjeo u fotelju u dnevnoj sobi. Zapalio je cigaretu, otpio gutljaj vrele kafe i pogledao u kćerku koja je tužno gledala u pod i nepomično sjedila na dvosjedu s kojeg su joj visile nogice. Znao je da je maloprije pretjerao s vikanjem, vidio je da je u njoj ugasio jutarnju sreću, zaigranost i očekivanja, ali je kao stotinu puta do tada, napravio novu, istu grešku: umjesto da umukne ili još bolje, da se izvine, on je uzaludno želeći da opravda svoje postupke, nastavio da urušava njen svijet.
– Šta je? Šta si se snuždila?
Šutjela je, a on je nastavio.
– Mogu valjda kafu da popijem. Ne znam ni što me budiš. Sedam sati ujutro, ej! Radnje uopće ne rade prije osam, ali ne, mora odmah da se ide… A mogli smo otići i poslije u dvanaest, ili poslije ručka, bilo kad… Ne! Ona hoće odmah zorom – govorio je ljutitim, nervoznim glasom.
– Ne moramo ni ići – uspjela je progovoriti kao odvažnim, iako se zapravo radilo o plačnom glasu.
– Ne, ne, sad ćemo ići! Sad kad si me nadigla, sad ćemo ići! Boje za staklo?! Šta ćeš ti s tim, glupost… Po kojem staklu ćeš uopće crtati. Ali, nema veze, sad ćemo ići!
Tu se napokon zaustavio, popio još jedan gutljaj kafe, povukao dim i počeo gledati mobitel.
Martin je imao nezanimljiv posao u računovodstvu osrednje građevinske firme u rodnom Sidneju, pristojan brak i njegov život je bila poprilična kolotečina. On i supruga su tek uzeli dvije sedmice odmora, kćerka je bila na raspustu, i prvu sedmicu su odlučili ostati u gradu, a drugu otići negdje na obalu. Noć ranije su ostali do kasno uz televiziju, popili bocu vina, a sad ga je kćerka Emma probudila, jer joj je dan ranije obećana kupovina bojica za staklo. Naravno da joj je želio ispuniti želju, ali nije očekivao da će ga probuditi tako rano, tim prije što je bio na odmoru i nakon duže vremena ostao budan do kasno.
Emma je voljela crtati, igrati se različitim materijalima, oblikovati i stvarati, i jako se radovala odlasku u tržni centar i kupovini posebnih bojica za staklo. Nešto prije nego će se otac izderati na nju, ustala je i oprala zube te se spremila za kupovinu. Obukla je bordo majicu, uske tamnoplave helanke sa žutim tufnicama i šarene čarapice. Imala je duguljasta stopala koja su još više isticala mršavost njenih nogu koje su visile s kauča. Krupnim tamnim očima u koje su upadale šiške je i dalje fiksirano gledala u pod. Ko zna o čemu je razmišljala; ko zna kako se osjećala.
Popio je kafu, obukao se i rekao: „Hajde, obuci tene, bit ćemo prvi posjetioci tržnog centra“. Ustala je i ušla u hodnik, sjela na pod, navukla tene i sporo vezala pertle, kako to djeca u njenoj dobi obično i čine. On je stajao iznad nje i govorio joj da požuri, na šta je smogla snage da ponovo poluljutito odgovori: „Evo“! Izašli su iz stana, spustili se liftom u kojem niko nije progovorio ni riječ i ušli u automobil koji je bio parkiran pred zgradom u kojoj su živjeli. Vozili su se šutke do tržnog centra nekih petnaestak minuta kroz popriličnu gužvu, a potom ušli u podzemnu garažu. I tu je bila gužva, a on je psovao prokleta uska parking mjesta, jer je morao napraviti pet-šest manevara – rikverc, prva, rikverc, prva – da bi uparkirao svoj Ford Mondeo. Kada je napokon uspio, otvorio je zadnja vrata kako bi Emma izašla i sad već blažim glasom rekao: „Hajde“. Dok su ulazili u tržni centar zagrlio ju je preko ramena i uputio osmijeh, da bi nekoliko sekundi poslije počeo tepati: „Gdje je moja mala ljepotica“. „Tu sam, tata“, odgovorila je i uhvatila ga za ruku. Navikla je da je tata ponekad nervozan, naučila je i pokušavala prihvatiti da neke njegove riječi bole, ali bio je njen tata i uglavnom je bio dobar; zapravo za nju, najčešće je bio najbolji tata na svijetu.
Kao što je i rekao, u osam ujutro zaista su bili prvi posjetioci specijalizirane radnje s velikim izborom boja za različite podloge, ukrasnim i kolažnim papirima, vrpcama, dječijim alatom i raznoraznim materijalom za izradu nakita. Prodavačica je bila ljubazna i nasmijana i zaista su se svi skupa zabavili. Njene oči su opet bile sretne i zaigrane dok je na kasi preuzimala kesu s bojicama i staklenim šoljicama koje će ocrtavati čim se vrati kući. Pogled na te oči koje je vidio, ali ne i primijetio jutros, sad ga je potpuno obuzeo i raznježio kako samo dječija iskrena sreća može. Želio je da izbriše svoju jutrošnju, kao i svaku drugu ružnu riječ koju joj je ikada uputio. Znao je da, nažalost, to nije moguće, ali ju je dok su izlazili iz radnje, zagrlio najsnažnije što može. Možda pomogne. Ona se smijala, skakutala s noge na nogu, a onda ga zagrlila i rekla riječi koje su mu uvijek i iznova davale snagu: „Ti si najbolji tata na svijetu“!
– Ko je za happy meal – upitao je, sad i on razigran poput djeteta, a ona je odobravajući viknula: „Jaaaaa“!
Pojela je svoj obrok, on je popio još jednu kafu gledajući kako se dolaskom sve većeg broja ljudi u tržni centar život u Sidneju budi, a na putu nazad do kuće su se smijali i pjevali uz muziku u autu. Našao je parking mjesto tridesetak metara od ulaza u zgradu. Izašli su iz auta; nebo je bilo svijetlo plavo i svjež zimski zrak na ugodnih plus sedamnaest stepeni mu je ispunio pluća i nahranio tijelo. Gledao je u nebo tražeći sunce koje je davalo divnu svjetlost, ali bilo skriveno iz njegovog vidokruga, kad je osjetio nešto snažno, nešto što ga je obuzelo cijelog i na trenutak odvelo izvan sopstvenog tijela. Nije znao definirati osjećaj, ali je znao šta osjeća; bilo je veće od svijeta, izbrisalo je sve greške i ružne riječi kao da se nikad nisu ni desile i na čudan način mu poručilo da će sve biti u redu.
Trenutak je poput nerješive, zagonetne matematičke jednačine oko koje su brojni umovi razvijali metode i razbijali kodove, ali bezuspješno. Rezultat je tu negdje, vrlo blizu; jasno se nazire, ali se paradoksalno ne može izraziti brojem. Nejasno je zapravo da li je trenutak neizračunati djelić vremena, ili se u trenutku vrijeme zaustavi. U njemu čovjek osjeti, spozna, ili čak spozna šta je osjetio; u njemu čovjek izgubi život ili još gore, izgubi sve, ali nastavi živjeti; u njemu čovjek doživi i proživi nešto što nije uspio za mjesec, godinu ili čitav svoj život. A onda trenutak nepovratno i neuhvaljivo nestane poput dima cigarete koji se rasplini u nevidljivim molekulama kisika, a s njim nestanu i emocije ili spoznaje koje su samo tren prije bile u nama. I ne možemo ih vratiti, kao što ne možemo vratiti trenutak. Ljudi često kažu da se život sastoji od trenutaka, i ti trenuci su, ako uzmemo u obzir sve vrste satova, štoperica i mjernih sprava koje je izmislio čovjek, kraći od života, a opet ne samo da čine život, nego su i veći od života. Možda se u suštini život ne sastoji od trenutaka, nego se trenutak sastoji od bezbroj života.
Trenutak koji je obuzeo Martina je nestao, ali ostavio tragove: bio je sretan jer je ona bila sretna. Pogledao je na sat, bilo je tačno 9 sati i 15 minuta. Uhvatio ju je za rukicu, progutao je svojom šakom i svojim bićem, a ona je podigla pogled prema njemu i pitala:
– Tata, hoćemo li se utrkivati do kuće?
U tom trenutku, u Evropi – da budemo tačniji zumirajući satelitsku snimku – u Hrvatskoj, u Istri, u malom mjestu Bale bila su 23 sata i 15 minuta. Isti trenutak, ista ljudska vrsta, drugi datum, drugo godišnje doba. Ima nešto čudesno u toj činjenici da jedan trenutak može biti obilježen drugačijim brojevima i pozicijom kazaljki na satu na toliko različitih mjesta u istom prostoru. Pod utjecajem arhetipova, mitova, analogijskih priča koje ističu simetrije, migracija, komunikacijskih tehnologija, heretičkog pojma „globalno selo“, ljudi često govore kako je svijet mali. Ali nije, ogroman je: nepregledan, nemjerljiv, neuhvatljiv. On je ogroman, mi smo mali. Ustvari, ni to nije tačno; ljudi nisu mali. Ne postoji ljudska forma – filozofska, sociološka, religijska, tehnološka, pa čak ni umjetnička koja može obuhvatiti čitav svijet koji se odvija unutar samo jednog jedinog čovjeka. Uzaludno tražimo tu formu, objašnjavamo, pojašnjavamo, dajemo imena i izmišljamo nove riječi i termine. Pokušavamo se samodefinirati, ukalupiti, šablonizirati i u konačnici pojednostaviti, a time sebe, svjesno ili nesvjesno, činimo manjim nego što jesmo. A ako činimo sebe malim onda kroz sopstvenu uopćenu i pojednostavljenu introspekciju činimo malim i svijet koji nas okružuje. Ali, On je i dalje zadivljujuće ogroman: za nas beskonačan.
Bale u kojima je sat otkucavao 23 sata i 15 minuta su skriveno i na svojstven način atraktivno turističko mjesto. Izgrađen oko srednjovjekovnog kaštela plemićkih obitelji Sardo i Bembo iz 15. stoljeća na brdu okruženom maslenicima, vinogradima i istarskom šumom, a opet samo na pet kilometara od mora, ovaj gradić kao da je bio izgubljen u vremenu i prostoru. Njegove kamene kuće su se kružno i zgusnuto uvijale prema nebu, a na vrhu su se završavale zvonikom župne crkve Sv. Julijana upravljenim prema nebeskom plavetnilu. Patinu zidina naglašavale su crvene pelargonije, ljubičaste i blijedo ružičaste petunije i drugo cvijeće koje je visilo s balkona i virilo iz razbacanih saksija u uskim kamenom popločanim uličicama, kao i zeleno mediteransko bilje koje je pronalazilo i odvažno isticalo svoj prostor u starom gradiću. U jednoj takvoj ulici nalazio se i Jazz bar „Kamene priče“ za koji se može reći da je na neki način predstavljao male Bale u još manjem: intenzitet povijesti, boja, ljepote je bio ogroman; možda i prevelik za jedno mjesto zbog čega posjetitelji bivaju omamljeni atmosferom koja prevazilazi ugostiteljski objekt i dostiže čarobni senzibilitet teatra. Smještene između dvije stare kamene kuće sa zajedničkim balkonom koji ih je povezivao u pravougaoni oblik, i visokim ruševnim zidom s četvrte strane, „Kamene priče“ su uistinu bile posebno, eterično mjesto. Taj zidovima ograđeni prostor bio je ispunjen bijelim šljunkom na kojem su stajali drveni stolovi prekriveni bijelim stolnjacima, a sa zidova je visilo cvijeće, drvene instalacije i pokoji stari bicikl. Skoro nevidljivi refletkori okrenuti prema zidovima su isticali tajnovitost kamena i diskretno obasjavali centralni dio „Kamenih priča“ i njene posjetioce. Za velikim drvenim stolovima su sjedili preplanuli gosti u laneno bijelim, blijedo zelenkastim ili plavim košuljama i kožnim sandalama; ispred njih su bili ovali s ribom i morskim plodovima, a čaše je ispunjavala prozirno žuta mirisna malvazija. Na balkonu su bili postavljeni manji stolovi i tu su gosti uglavnom samo pili: vino, pivo, džin tonik ili koktele. Mrak je bio intenzivan i opojan kako samo na mjestima koja su istovremeno u blizini i mora i šume može biti: avgustovska vrelina u ovdašnjim noćima nije imala šanse; svježina je uvijek odnekud dolazila nošena nevidljivim strujama.
Te noći, u tom trenutku, u danu koji su u Hrvatskoj nazivali srijeda, svirao je zagrebački HDM jazz trio: Marko na bubnjevima, Horvat na basu i Dražen koji je svirao klarinet. Na balkonu za malim stolom s visine su sve to posmatrali Paolo i Valeria – Italijani, kao uostalom i većina gostiju u Balama. Zaljubljeni, zaručeni, podsvjesno uplašeni da li će tokom ljetovanja na isti način otkriti Istru, a samim tim i jedno drugo, i svoj budući život. Nije bilo pitanje da li će ostati zajedno ili ne, nego da li će se u zajedničkom životu kretati suprotnim putanjama sve dok se u jednom trenutku, obično prekasnom, putevi potpuno ne razdvoje. A onda bi žalili za izgubljenim vremenom koje se mjeri godinama, dok bi trenutke potisnuli; ili još gore, pod utjecajem sjećanja koje nikada nije objektivno, zamrzili. Ali problem podsvijesti jeste što nije svjesnost, a ni svjesnost nije isto što i razum, a ni razum nikad nije imao dovoljno snage da nadvlada emocije.
Sada su šutjeli i bili opijeni ritualnom atmosferom u „Kamenim pričama“ koja je pokušavala, i u dobroj mjeri uspijevala, da bude više od onoga što zapravo jeste: pristojna svirka na lijepom mjestu. Ali, opijati imaju svoj period djelovanja i s vremenom počnu popuštati. Nakon uvodne i trenutne opčinjenosti cjelokupnom atmosferom Paolo je sve više počeo shvatiti da mu se muzika zapravo i ne sviđa. HDM trio je svirao jazz bez vokala koji je više odgovarao koncertnoj, a ne atmosferi „Kamenih priča“, a njemu su posebno smetale duge pauze između svake izvedbe tokom kojih je Dražen, kao frontmen, vrlo detaljno objašnjavao koju će sljedeću skladbu izvesti, koju je komponirao, gdje je prvi put izvedena, kada je objavljena… Paolu je to počelo zvučati pretenciozno i pomalo dosadno. Nedostajala mu je lepršavost koju je atmosfera samog mjesta budila u njemu, ali nije ništa komentirao, jer se činilo da Valeria istinski uživa. Sa zebnjom je pomislio kako ona možda bolje poznaje ili osjeti muziku, kako je u tom trenutku dostigla nešto za šta on nije sposoban. Zato nije ništa ni govorio. Muzika ga nije odvela tamo gdje je želio, pa je počeo tražiti druga mjesta unutar sebe posmatrajući zvijezde na tamnom, ali čistom ljetnom nebu.
U Los Angelesu noć se nije ni nazirala, bilo je tačno 16 sati i petnaest minuta, i vrućina je bila nepodnošljiva. Melani i Samantha su se, prema dogovoru, našle u restoranu Spago na Beverly Hillsu. U klimatiziranom prostoru za okruglim stolom s bijelim stolnjakom, postavljenim tanjirima, escajgom i čašama koje su zračile čistoćom i svježinom, kroz velike staklene portale posmatrale su prazne ulice. Toplotni udar je bio više od vrućine: izgledalo je kao da se svakog trena očekuje zastrašujuća katastrofa; pod zavjesom vreline koja se spustila na grad i zamaglila vidljivost, ljudi su bježali s ulica i tražili sigurne zaklone.
Po preporuci konobara za aperitiv su uzele čašu šampanjca Gonet-Medeville – “Champ d’Alouette” iz 2004. godine. Restoran nije bio pun, ali opet se za svim stolovima koji su bili više nego pristojno udaljeni jedni od drugih moglo sabrati petnaestak ljudi. Bilo je izrazito tiho, bez zveckanja koje proizvodi sudar tanjira s viljuškama i noževima i bez glasnih rasprava zbog čega su se gosti osjećali ugodno distancirani i izolirani od drugih ljudskih tijela. Bio je to lijep, prostran, ekskluzivan restoran: minimalistički uređen s ogromnim staklenim portalima i okruglim neprimjetnim stolovima koji su bili presvučeni snježno bijelim stolnjacima na kojima se isticao diskretni cvjetni aranžman i oštre linije modernog, elegantnog pribora za jelo. Tiho između stolova su prolazili konobari u uskim crnim pantalonama, bijelim košuljama na sitne sive kockice, crnim zategnutim prslucima i tamno sivim kravatama. Popravljali su aranžmane za praznim stolovima i laganim opreznim pokretima spuštali srebrni escajg na stolove kao da su svi oko njih u restoranu bili u dubokom snu iz kojeg nisu željeli da ih neko probudi.
– Hvala ti što si došla. Imam važnu vijest; Michael je upisao Stanford. Znaš da je imao tu iracionalnu želju da ide na Harvard. Bilo je vrlo teško odgovoriti ga od Istočne obale, ali na kraju smo uspjeli. Robert se čak u početku nije protivio Harvardu, govorio je da dijete može birati, možeš li zamisliti? Mislila sam da je poludio. Morala sam prvo njemu objasniti neke stvari da bismo potom zajednički Michaela uvjerili da ostane ovdje. Znaš, vrlo je bitno da roditelji nastupaju zajedno, da imaju jedinstven stav u ovakvim situacijama. U svakom slučaju, Michael je donio najbolju odluku. Jako sam sretna i morala sam to podijeliti s tobom – govorila je energično, ali tiho Melani, žena u ranim pedesetim godinama koja je stasom i pokojom nevidljivom hirurškom korekcijom izgledala kao da je na početku četrdesetih.
– To je sjajno. Tako sam sretna zbog tebe i Roberta. Znam koliko ste uložili truda, toliko ste posvećeni roditelji. Divno, divno, divno! – odgovorila je Samantha koja fizički nije bila ni nalik prijateljici preko puta sebe, ali su opet nekako bile slične. Odavale su taj, predrasudama obojeni, utisak bogato udatih žena koje ne rade ništa i kojima je sve u životu lagodno. Ali, ko će ga znati da li i je i koliko to bila istina. Nazdravile su i skoro ne dodirujući čaše usnama otpile gutljaj šampanjca nakon čega je nastupila neugodna tišina: kao da je sve što su imale reći jedna drugoj već izrečeno. Neugodni trenutak prekinuo je konobar Ben koji je diskretno došao za njihov stol.
– Da li je sve uredu, želite li da vam predstavim današnji menu – rekao je ljubaznim i odlučnim glasom.
– Naravno – rekla je Melani.
– „Danas imamo zaista zanimljivu i jedinstvenu ponudu. Prvi slijed je čips od jeruzalemske artičoke u umaku od, također, artičoke nadimljene ruzmarinom; sve to na kremi od crnog tartufa. Potom bismo vam poslužili hrskavi pacifički list serviran na puteru od tikve, lisičarki i lješnjaka u umaku od bijelog vina. I na kraju, topli mliječni ganaš tart s pralinama i preljevom, uz sladoled od tamne čokolade – rekao je Ben.
– Nisam toliko gladna. Samantha? Ni ti? Mi bismo nešto malo prezalogajile uz čašu vina – rekla je Melani.
– Potpuno vas razumijem. U tom slučaju, ako ste za meso, imamo divan komad koji je odležao 45 dana – Ribeye tartar koji poslužujemo u kremici od celera i emulziji od kardamoma – govorio je Ben, a nakon što je vidio neodobravajući izraz lica nastavio:
– Ili možda pačja prsa sa sjemenkama od korijandera, s kremicom od slanutka, u ulju od peršina, te mrkve i narandže – dodao je.
– Ne, nešto laganije… – kazala je Melani.
– U tom slučaju preporučujem tartar od kozica s narandžom, uz koji služimo dvije vrste umaka: pjenasti od graška i drugi od ananasa, te cherry rajčice marinirane u maslinovom ulju“. Lagano, osvježavajuće jelo – kazao je Ben jednako susretljivo kao i na početku.
– To zvuči sjajno. Ja ću to uzeti, Samantha, ti? – rekla je Melani.
– Šta još imate od morskih specijaliteta? – upitala je Samantha.
– Divan komadić sashimija od jakobove kapice s lagano slatkim confitom od limuna, hrskavim prženim jezgrama heljde i na vrhu sitnim komadićima komprimirane jabuke – rekao je Ben.
– Ipak ću isto što i Melani – odgovorila je Samantha.
– Divno. Uz ovo jelo preporučujem Bourgogne blanc od Jean-Philippe Ficheta. Bijeli burgundac s notama svježeg bijelog cvijeća i elegantnim aromama svježeg žutog voća – veselo poput dječaka je rekao Ben.
– Burgundac? Zar nije on malo jači? Ne volim jača vina – rekla je Melani.
– Istina, jeste malo jači. U tom slučaju predlažem Peter Michaelov L’Après-Midi Sauvignon Blanc iz 2019. Vizualno uvjerljiv s prozirnom, srebrnom bojom naglašenom svijetlom, blijedozlatnom nijansom. Buket izražava vinovu lozu i cvijet narandže – rekao je Ben.
– Odlično! – uskliknula je Melani.
– Divno, odličan izbor – rekao je Ben i diskretno kako je i došao, otišao od stola.
Ponovo je nastupila tišina. Samantha je preko ramena svoje prijateljice pogledala kroz staklene portale. Sada na ulici više nije bilo apsolutno nikoga. Niti ljudi, niti automobila.
– Baš je vruće danas – rekla je.
– „Da. LA je grozan u ovo doba godine. Tako je dosadno i mrtvo. Srećom, Robert i ja napokon za dva dana idemo na odmor. Uspjela sam ga nagovoriti da se na sedam dana odvoji od kancelarije, a ja ću ostati malo duže – rekla je Melani, na šta su se nasmijale.
– Blago tebi. Mi nećemo još sedam dana sigurno. Treba izdržati; ne znam ni sama kako, čak su i noći mrtve – rekla je Samantha.
Noć je već davno stigla u Siriju gdje je sat pokazivao 15 minuta iza ponoći. Fosforni zapaljivi meci, bljesci granata i vatra obasjavali su nebo na kojem su se sve druge boje ugasile. Kažu da su neke zvijezde koje vidimo na nebu zapravo umrle; u Alepu su sve zvijezde već odavno umrle. U Alepu je i većina poznatih zvukova grada umrla; potisnuo ih je parajući zvuk granata koje pogađaju i lome betonske zidove, odzvanjajuća rafalna paljba, udarci raskomadanih oštrih komada metala – znani kao geleri – zapomaganje, tihi plač, jecaji i potmuli zvuk zemlje koja zatrpava mrtva tijela. Sve boje su se stopile u prljavo sivu, a poznati mirisi koji bude stara, lijepa sjećanja – trenutke u kojima smo bili sretni – zamijenio je miris baruta, zgarišta i smrti.
Sve sretne porodice liče jedna na drugu, svaka nesretna porodica, nesretna je na svoj način, ali s gradovima je drugačije.
Svi sretni gradovi sretni su na svoj način, svi nesretni, uništeni gradovi liče jedan na drugi.
U jednoj od alepskih kraterima obilježenih zgrada četveročlana mlada porodica posljednja dva dana u potpunosti je provela s ostalim stanarima, komšijama u podrumu. Zvukovi borbe su bili sve bliže njihovoj zgradi, a posljednjih sati su bili toliko blizu da su mogli čuti dovikivanje i zvjerske urlike vojnika – čovjek se pretvara u zvijer kada umire ili kada ubija. Što su glasovi i urlici bili jači, to je tišina u podrumu prepunom uplašenih ljudi bila teža. Unutra se moglo čuti jedino ubrzano kucanje srčanih mišića i plač bebe: bebe ne znaju uzrok, ali znaju šta je strah, bebe ne znaju ocijeniti kada treba, ali znaju dozivati u pomoć. Bebe ne znaju da je plač bezimenih ljudi, koliko god glasan i očajan bio, jalov poziv u pomoć.
Na vratima podruma se u tom trenutku pojavio čovjek koji je rekao da je linija odbrane probijena, da su oni već tu i da moraju bježati. Svi ti ljudi su nekako i uspjeli proći kroz vrata podruma, ali su izlazeći iz zgrade počeli gaziti jedni preko drugih. Došavši do vrata, propustio je ispred sebe ženu s bebom, a potom suprugu s trogodišnjim sinom i kad je već bio na izlazu iz zgrade iz ruke mu je otrgnuta kćerka. Neko ju je gurnuo, ležala je na podu haustorskog stubišta, u čošku gdje se povukla da je ne bi pregazili, i uplašeno vrištala dozivajući njega: svog oca. Haustorska vrata su bila premalena da svi ljudi odjednom izađu kroz njih, a on je želio nazad, unutra. Pokušavao je, ali uzalud: u tom općem metežu morao je čekati da svi izađu kako bi ušao po nju. Vikao je da se ne miče i da ga čeka, da je neće napustiti i gledao prema stotinjak metara brisanog prostora koliko je bilo do susjedne zgrade, pokušavajući vidjeti gdje su mu supruga i sin. Tada je nebo zaparao čudan zvuk bez eksplozije i čitav kvart je obasjala zelenkasta vještačka boja svjetleće rakete. Jasno je vidio sve one ljude koji su maločas izašli kroz vrata kako trče preko brisanog prostora koji je nekad bio kvartovsko dječije igralište. Pokušao je među svim tim siluetama koje su trčale na sve strane prepoznati suprugu, a onda se začula rafalna paljba: pokošeni mecima ljudi su počeli vrištati i padati. Preplavljen strahom za ženu i sina, u potpunom emotivnom i racionalnom rasulu u kojem vladaju jedino instinkti, uspio je ući u haustor, zgrabiti kćerku za ruku i izvući van, te su napokon i oni počeli trčati za ostalima. Meci su fijukali na sve strane: sitan skoro beznačajan zvuk su stvarali kada bi pogodili beton ili metal, još tiši skoro nečujan kada bi pogodili ljudsko tijelo, poput čovjeka koji je bio odmah ispred njih i koji im se srušio pod noge, a onda ih je oboje zaglušila i u zrak odbacila granata koja je pala u blizini. Svjetleća raketa se u tom trenutku ugasila i upalila mrak, i dok nije zasvjetlila sljedeća, uspjeli su dopuzati i sakriti se iza jednog zidića na tridesetak metara od susjedne zgrade kroz koju se bježalo do sljedeće obrambene linije na sigurno. Svi iz podruma koji su počeli bježati prije njih ili su do tamo već stigli, ili su okolo ležali mrtvi. Gledao je i prepoznavao njihova lica obasjana fosfornom svjetlošću: među njima nije bilo njegove supruge i sina. „Možda su uspjeli.“
Nakon haosa ispunjenog zvukovima bjesomučnog trčanja, dozivanja, metaka, detonacija, vriskova i smrtnih hropaca odjednom je zavladala tišina koju je remetilo samo šištanje svjetleće rakete iznad njihovih glava. Pogledao je u tih tridesetak metara ispred sebe koje je trebalo preći da bi se došlo do spasa; izgledali su tako veliki, nepremostivi, i znao je da ne postoje nikakve šanse da pod tom svjetlošću stignu do zaklona, a da ne budu pogođeni. Tada je začuo klepetanje teškog dizelskog motora i metalne gusjenice tenka koje su orale asfalt dječijeg igrališta ispred njihove zgrade: igrališta u kojem je provodio sate i sate s njom koju sada nije imao hrabrosti ni pogledati, iako ju je osjećao pored sebe; iako je znao da ona njega gleda.
Kada su se uselili u zgradu iz koje je sad bježao, njoj je bilo pet godina, a supruga je bila trudna s drugim djetetom. Obožavala je novo igralište ispred zgrade, lijepo uređeno, pravilnih istaknutih linija s ljuljaškama, ringišpilima, i klackalicama u jakim intenzivnim bojama, kockastim bazenom ispunjenim pijeskom, drvenim konstrukcijama za penjanje i lijepo uređenom zelenom površinom. Puno boja i puno djece, to je igralište svjedočilo život. Ili, barem, život kakav bi trebao biti. Sjetio se kako je ona najviše voljela da se igraju na narandžastoj klackalici s drvenim sjedalima u obliku kruške. On bi se spustio do zemlje i zadržao je visoko u zraku: tada bi ga svojim krupnim crnim očima uplašeno gledala s visine, ali bi se istovremeno smijala i vikala „Tata, spusti me“. A kad bi je spustio, jer bi dugotrajno zadržavanje u vazduhu smatrala izdajom, onda bi ga zamolila da je opet podigne. I tako iznova, i iznova, i iznova. Taj mali strah, nalet adrenalina, ju je beskrajno zabavljao; taj mali strah je unosio sjaj u njene tamne oči. Otkako je počeo rat nije više odlazila na igralište, morala je naučiti šta su granate, geleri, meci; morala je naučiti i spoznati šta su rat i smrt. Prihvatila je novu stvarnost i nije se bunila što nije mogla biti dijete. On je sjedeći iza zidića izbušenog mecima, koji je predstavljao ostatke nekadašnjeg života shvatio kako se njegov sin, za kojeg nije znao ni gdje je, ni da li je uopće živ, nikada nije igrao na tom igralištu. Čekajući kraj, uzdahnuo je i pomislio kako ništa više nema smisla; nije zapravo imalo smisla otkako je rat počeo, ali čovjek po navici trpi dokle god može.
Tenk je bio sve bliže i sada je jasno čuo i zlokobne glasove vojnika koji su ga pratili: čuo je korake njihovih krupnih vojničkih čizama, čuo je njihove prste na obaračima, i njihove bajonete koji su se sinkronizirano klatili na širokim kožnim opasačima. Prostrijelila ga je misao kako je sad definitivno kasno da bježe i da više nemaju nikakvih šansi.
„Niko neće nauditi djetetu, niko neće biti imun na nevine oči osmogodišnje djevojčice. Pustit će je, neće joj uraditi ništa. I oni su se spasili, osjećam to, ko zna možda i mene poštede“, uvjeravao je sebe u ono što nije bila istina. U tom trenutku zapravo se predao; izgubio svaku nadu – jer izgubiti svaku nadu ne znači prestati vjerovati, nego početi vjerovati u nešto potpuno iracionalno. I baš kada je želio da ustane podignutih ruku i pokaže se iza zidića gdje su se krili, osjetio je kako ga povlači za desnu stranu majice i doziva: „Tata, tata“. Smogao je snage da je napokon pogleda. U njenim pogledu je vidio strah, strah, strah, i izdaju. Tražio je u tim tamnim očima negdje u daljini tračak sjaja i nade da to ipak nije tako: da je otac neće izdati, da će je spasiti. Taj pogled rezao ga je poput oštrog sječiva koje para plućno tkivo u potrazi za dušom koja želi pobjeći van; daleko u nebo. A onda je ugledao obris sjaja koji je tražio.
Čovjek trpi dokle god može, i kad pomisli da je kraj, shvati da može trpiti još malo duže.
– Dobro, ljubavi, sada ćemo se utrkivati do one tamo zgrade, tačno do onog haustora, jel’ vidiš? Ali, moraš mi nešto obećati: da ćeš trčati najbrže što možeš i da se nećeš okretati bez obzira šta se desilo. Jel’ dogovoreno?
– Dogovoreno, tata.
Tone bezdušnog ubojitog gvoždža su se zaustavile, a onda se začulo cvileće škripanje metala praćeno elektronskim štimanjem nišana: kupola se okretala i osjećao je, iako nije vidio, da se velika duga cijev okreće prema zidiću iza kojeg su se krili.
– Dobro, ljubavi, na moj znak. Tri, četiri, sad!
Bljesak i prasak granate su bili toliko intenzivni da joj se učinilo da se cijeli svijet zaustavio u tom jednom djeliću sekunde. Milijarde sitnih komada stakla su letjeli po Spago restoranu, a razbacani stolovi i stolnjaci su bili prekriveni debelim slojem maltera i prašine. Ležala je na podu i nije čula apsolutno ništa, iako je na licima krvavih ljudi oko sebe prepoznavala grimase koje su ukazivale na to da vrište. Ali, ne, i dalje nije čula ništa, samo užasno zujanje u ušima i taj osjećaj da su se i svijet, i vrijeme zaustavili: kao da su svi oni bezbrojni svjetlucavi komadići stakla lebdjeli u zraku. Počela se okretati oko sebe: vidjela je krvlju premazanu plavu Samanthinu kosu koja je nepomično ležala pored nje. Staklo je i dalje lebdjelo u zraku. Pogledala je na drugu stranu i ugledala Bena kako leži i beživotno zuri u jednu tačku. Pored njega su bili razbacani polomljeni tanjiri, a iz bezbojne prašine koja je prekrila restoran virila je netaknuta kriška narandže. Bila je to jedina živa boja u tim krhotinama nekadašnjeg svijeta koji se odjednom raspao na nesklopive komadiće. U tom trenu kao da je neko uključio ton i sve je ponovo mogla čuti: čula je vrištanje i zapomaganje ranjenih ljudi i čula je do tada nepoznat zvuk tenkovskih gusjenica koje su bile odmah iza nje i drobile razbijeno staklo i užareni asfalt Los Angelesa. Potom je čula vojničke čizme koje ulaze u restoran, njihove glasne prijetnje i zastrašujući zvuk repetiranja automatskih pušaka. Osjećala je, znala je, da slijedi rafalna paljba koja će ih dokrajčiti, i počela je besciljno puzati kao da se imala negdje sakriti. Jedan od vojnika koji se prvi stvorio iza visokog kamenog zida uz koji je bio postavljen HDM trio uhvatio je s leđa klarinistu Dražena za kragnu i postavio mu cijev na potiljak. Za njim su ušli i drugi vojnici koji su se uperenih pušaka i zakrvavljenih očiju cerili gostima „Kamenih priča“. Svirka je stala, a zaglušujuća začuđenost je zavladala u mjestu za koje se do tada činilo da je izvan vremena i prostora. Ali gosti se nisu preplašili, nije bilo straha, samo zbunjenosti: bili su i dalje izgubljeni u trenutku, u ritualu, u teatru. To je bio vrhunac zapleta i sada su očekivali racionalno objašnjenje tog iznenadnog obrata, ali onda je vojnik koji je držao pušku na Draženovom potiljku ispalio metak: pucanj nije bio toliko stvaran, koliko zvuk beživotnog tijela koje se stropoštalo pred stolove prepune hrane i pića za kojim su sjedili ljudi na godišnjem odmoru. Magija je nestala, a „Kamene priče“ su se vratile u svijet, ako su iz njega ikada i izašle. Gosti su panično počeli bježati u svim smjerovima, ali su ih u tome spriječavali meci koji su razbijali čaše i tanjire, gulili patinu starog kamena i ispod otkrivale nebrušenu bijelu boju, pravili razderotine na lanenim košuljama i kidali ljudsko meso. Paolo je stao na drugi kraj balkona i ocjenjivao visinu s koje je namjeravao skočiti. Zvao je Valeriju da mu se pridruži i vikao da moraju skočiti dole na drugu stranu, da moraju bježati, da je to jedini put, ali ona je sjedila sa suzama u očima potpuno paralizirana. Dozivao ju je i dozivao; ona se nije pomjerala, kao da ga nije čula.
A oni, oni su trčali jedno uz drugo najbrže što su mogli. Oko njih su fijukali nevidljivi meci, brži od zvuka, sporiji od svjetlosti. Posljednjih desetak metara otac je počeo posustajati, ali se ona nije osvrtala, baš kako je i obećala. Posljednjim atomima snage, koje je izvukla nada, želja ili duša – tijelo sigurno ne – uspjela je prva stići do haustorskih vrata i nakon što ih je dotakla svojom rukicom povikala: „Pobijedila sam!“ Spustila je ruke na koljena pridržavajući tako svoje izmoreno malo tijelo i okrenula se, sva zadihana, prema ocu. Njene crne oči su sijale od sreće, a kada bi uspjela doći do daha glasno bi se smijala pokazujući sve svoje zubiće. A onda bi ponovo duboko disala pokušavajući povratiti dah. On je zauzeo istu pozu kao i ona te glasno disao glumeći da je zadihan više nego što je zaista i bio. Opet je došla do daha, teško progutala suhu pljuvačku i rekla:
– Pobijedila sam te tata.
– Jesi Emma, pobijedila si.
– Ali tata, moraš mi nešto priznati. Nisi me pustio, je li tako?
Trenutak
Ušao je u kuhinju i sklonio dvije vinske čaše umazane masnim otiscima prstiju od prethodne večeri, i crvenim skorenim flekama na dnu, poput onih s tupfera koji zaustavljaju krv iz vene. Prljave tanjire je premjestio u dupke pun sudoper, praznu bocu vina spustio pored kante za otpatke i došao do malog crnog „Nespresso“ aparata koji je stajao u ćošku. Uzeo je plastičnu posudu za vodu iz aparata, prosuo staru te nasuo novu vodu, iz kredenca uzeo patronu kafe, otvorio poklopac aparata, ubacio patronu i pritisnuo poklopac koji je stvorio oštar zvuk poput stavljanja šaržera u pušku. Iz ormarića je uzeo čistu bijelu šoljicu i postavio je u aparat te palcem i kažiprstom desne ruke protrljao očne kapke i podočnjake pokušavajući omekšati oteklo lice. Bio je težak i umoran, a nervozu je pojačavala činjenica da se tog jutra uopće nije morao probuditi tako rano. Upalio je kafe-aparat, prvo se začulo kako plastika patrone popušta pod pritiskom, a onda je sve zabrujalo i iz aparata se počeo cijediti tanki mlaz smeđe espresso kafe. Posegnuo je za teglicom u kojoj je stajao šećer, ali je rukom zakačio tanjire i zdjelicu koji su virili iz sudopera i iz kojih se po sinku i kuhinskoj radnoj ploči prosula ustajala prljava voda.
“U pičku materinu“, promrmljao je i zgrabio žutu kuhinjsku krpu. Bila je vlažna, hladna i puna mrva, a odvratnost koju je osjetio prostrujala je kroz ruku sve do vrata gdje se nekoliko dlačica nakostriješilo. Ugasio je aparat, kafa je bila gotova, i dok je mokrom prljavom krpom kupio prosutu vodu nešto je snažno povuklo njegovu majicu na desnom boku. Bile su to ruke njegove osmogodišnje kćerke koja mu se nečujno prikrala.
– Hoćemo li tata? Idemo, idemo, idemo! – govorila je poskakujući na prstima i gledajući ga zaigranim crnim očima.
– Sačekaj!!! – zaurlao je tako glasno da se ona odmah ukočila, a on pomislio da je možda probudio suprugu koja je spavala u susjednoj sobi. Zapravo se negdje u sebi i ponadao da ju je probudio, jer zašto bi on morao biti budan, dok ona spava. U krajnjem slučaju ona je malenoj obećala rani odlazak u glupu kupovinu. Ipak, nije začuo niti njen glas, niti korake iz sobe – možda je i bolje – te je uzeo kafu i sjeo u fotelju u dnevnoj sobi. Zapalio je cigaretu, otpio gutljaj vrele kafe i pogledao u kćerku koja je tužno gledala u pod i nepomično sjedila na dvosjedu s kojeg su joj visile nogice. Znao je da je maloprije pretjerao s vikanjem, vidio je da je u njoj ugasio jutarnju sreću, zaigranost i očekivanja, ali je kao stotinu puta do tada, napravio novu, istu grešku: umjesto da umukne ili još bolje, da se izvine, on je uzaludno želeći da opravda svoje postupke, nastavio da urušava njen svijet.
– Šta je? Šta si se snuždila?
Šutjela je, a on je nastavio.
– Mogu valjda kafu da popijem. Ne znam ni što me budiš. Sedam sati ujutro, ej! Radnje uopće ne rade prije osam, ali ne, mora odmah da se ide… A mogli smo otići i poslije u dvanaest, ili poslije ručka, bilo kad… Ne! Ona hoće odmah zorom – govorio je ljutitim, nervoznim glasom.
– Ne moramo ni ići – uspjela je progovoriti kao odvažnim, iako se zapravo radilo o plačnom glasu.
– Ne, ne, sad ćemo ići! Sad kad si me nadigla, sad ćemo ići! Boje za staklo?! Šta ćeš ti s tim, glupost… Po kojem staklu ćeš uopće crtati. Ali, nema veze, sad ćemo ići!
Tu se napokon zaustavio, popio još jedan gutljaj kafe, povukao dim i počeo gledati mobitel.
Martin je imao nezanimljiv posao u računovodstvu osrednje građevinske firme u rodnom Sidneju, pristojan brak i njegov život je bila poprilična kolotečina. On i supruga su tek uzeli dvije sedmice odmora, kćerka je bila na raspustu, i prvu sedmicu su odlučili ostati u gradu, a drugu otići negdje na obalu. Noć ranije su ostali do kasno uz televiziju, popili bocu vina, a sad ga je kćerka Emma probudila, jer joj je dan ranije obećana kupovina bojica za staklo. Naravno da joj je želio ispuniti želju, ali nije očekivao da će ga probuditi tako rano, tim prije što je bio na odmoru i nakon duže vremena ostao budan do kasno.
Emma je voljela crtati, igrati se različitim materijalima, oblikovati i stvarati, i jako se radovala odlasku u tržni centar i kupovini posebnih bojica za staklo. Nešto prije nego će se otac izderati na nju, ustala je i oprala zube te se spremila za kupovinu. Obukla je bordo majicu, uske tamnoplave helanke sa žutim tufnicama i šarene čarapice. Imala je duguljasta stopala koja su još više isticala mršavost njenih nogu koje su visile s kauča. Krupnim tamnim očima u koje su upadale šiške je i dalje fiksirano gledala u pod. Ko zna o čemu je razmišljala; ko zna kako se osjećala.
Popio je kafu, obukao se i rekao: „Hajde, obuci tene, bit ćemo prvi posjetioci tržnog centra“. Ustala je i ušla u hodnik, sjela na pod, navukla tene i sporo vezala pertle, kako to djeca u njenoj dobi obično i čine. On je stajao iznad nje i govorio joj da požuri, na šta je smogla snage da ponovo poluljutito odgovori: „Evo“! Izašli su iz stana, spustili se liftom u kojem niko nije progovorio ni riječ i ušli u automobil koji je bio parkiran pred zgradom u kojoj su živjeli. Vozili su se šutke do tržnog centra nekih petnaestak minuta kroz popriličnu gužvu, a potom ušli u podzemnu garažu. I tu je bila gužva, a on je psovao prokleta uska parking mjesta, jer je morao napraviti pet-šest manevara – rikverc, prva, rikverc, prva – da bi uparkirao svoj Ford Mondeo. Kada je napokon uspio, otvorio je zadnja vrata kako bi Emma izašla i sad već blažim glasom rekao: „Hajde“. Dok su ulazili u tržni centar zagrlio ju je preko ramena i uputio osmijeh, da bi nekoliko sekundi poslije počeo tepati: „Gdje je moja mala ljepotica“. „Tu sam, tata“, odgovorila je i uhvatila ga za ruku. Navikla je da je tata ponekad nervozan, naučila je i pokušavala prihvatiti da neke njegove riječi bole, ali bio je njen tata i uglavnom je bio dobar; zapravo za nju, najčešće je bio najbolji tata na svijetu.
Kao što je i rekao, u osam ujutro zaista su bili prvi posjetioci specijalizirane radnje s velikim izborom boja za različite podloge, ukrasnim i kolažnim papirima, vrpcama, dječijim alatom i raznoraznim materijalom za izradu nakita. Prodavačica je bila ljubazna i nasmijana i zaista su se svi skupa zabavili. Njene oči su opet bile sretne i zaigrane dok je na kasi preuzimala kesu s bojicama i staklenim šoljicama koje će ocrtavati čim se vrati kući. Pogled na te oči koje je vidio, ali ne i primijetio jutros, sad ga je potpuno obuzeo i raznježio kako samo dječija iskrena sreća može. Želio je da izbriše svoju jutrošnju, kao i svaku drugu ružnu riječ koju joj je ikada uputio. Znao je da, nažalost, to nije moguće, ali ju je dok su izlazili iz radnje, zagrlio najsnažnije što može. Možda pomogne. Ona se smijala, skakutala s noge na nogu, a onda ga zagrlila i rekla riječi koje su mu uvijek i iznova davale snagu: „Ti si najbolji tata na svijetu“!
– Ko je za happy meal – upitao je, sad i on razigran poput djeteta, a ona je odobravajući viknula: „Jaaaaa“!
Pojela je svoj obrok, on je popio još jednu kafu gledajući kako se dolaskom sve većeg broja ljudi u tržni centar život u Sidneju budi, a na putu nazad do kuće su se smijali i pjevali uz muziku u autu. Našao je parking mjesto tridesetak metara od ulaza u zgradu. Izašli su iz auta; nebo je bilo svijetlo plavo i svjež zimski zrak na ugodnih plus sedamnaest stepeni mu je ispunio pluća i nahranio tijelo. Gledao je u nebo tražeći sunce koje je davalo divnu svjetlost, ali bilo skriveno iz njegovog vidokruga, kad je osjetio nešto snažno, nešto što ga je obuzelo cijelog i na trenutak odvelo izvan sopstvenog tijela. Nije znao definirati osjećaj, ali je znao šta osjeća; bilo je veće od svijeta, izbrisalo je sve greške i ružne riječi kao da se nikad nisu ni desile i na čudan način mu poručilo da će sve biti u redu.
Trenutak je poput nerješive, zagonetne matematičke jednačine oko koje su brojni umovi razvijali metode i razbijali kodove, ali bezuspješno. Rezultat je tu negdje, vrlo blizu; jasno se nazire, ali se paradoksalno ne može izraziti brojem. Nejasno je zapravo da li je trenutak neizračunati djelić vremena, ili se u trenutku vrijeme zaustavi. U njemu čovjek osjeti, spozna, ili čak spozna šta je osjetio; u njemu čovjek izgubi život ili još gore, izgubi sve, ali nastavi živjeti; u njemu čovjek doživi i proživi nešto što nije uspio za mjesec, godinu ili čitav svoj život. A onda trenutak nepovratno i neuhvaljivo nestane poput dima cigarete koji se rasplini u nevidljivim molekulama kisika, a s njim nestanu i emocije ili spoznaje koje su samo tren prije bile u nama. I ne možemo ih vratiti, kao što ne možemo vratiti trenutak. Ljudi često kažu da se život sastoji od trenutaka, i ti trenuci su, ako uzmemo u obzir sve vrste satova, štoperica i mjernih sprava koje je izmislio čovjek, kraći od života, a opet ne samo da čine život, nego su i veći od života. Možda se u suštini život ne sastoji od trenutaka, nego se trenutak sastoji od bezbroj života.
Trenutak koji je obuzeo Martina je nestao, ali ostavio tragove: bio je sretan jer je ona bila sretna. Pogledao je na sat, bilo je tačno 9 sati i 15 minuta. Uhvatio ju je za rukicu, progutao je svojom šakom i svojim bićem, a ona je podigla pogled prema njemu i pitala:
– Tata, hoćemo li se utrkivati do kuće?
U tom trenutku, u Evropi – da budemo tačniji zumirajući satelitsku snimku – u Hrvatskoj, u Istri, u malom mjestu Bale bila su 23 sata i 15 minuta. Isti trenutak, ista ljudska vrsta, drugi datum, drugo godišnje doba. Ima nešto čudesno u toj činjenici da jedan trenutak može biti obilježen drugačijim brojevima i pozicijom kazaljki na satu na toliko različitih mjesta u istom prostoru. Pod utjecajem arhetipova, mitova, analogijskih priča koje ističu simetrije, migracija, komunikacijskih tehnologija, heretičkog pojma „globalno selo“, ljudi često govore kako je svijet mali. Ali nije, ogroman je: nepregledan, nemjerljiv, neuhvatljiv. On je ogroman, mi smo mali. Ustvari, ni to nije tačno; ljudi nisu mali. Ne postoji ljudska forma – filozofska, sociološka, religijska, tehnološka, pa čak ni umjetnička koja može obuhvatiti čitav svijet koji se odvija unutar samo jednog jedinog čovjeka. Uzaludno tražimo tu formu, objašnjavamo, pojašnjavamo, dajemo imena i izmišljamo nove riječi i termine. Pokušavamo se samodefinirati, ukalupiti, šablonizirati i u konačnici pojednostaviti, a time sebe, svjesno ili nesvjesno, činimo manjim nego što jesmo. A ako činimo sebe malim onda kroz sopstvenu uopćenu i pojednostavljenu introspekciju činimo malim i svijet koji nas okružuje. Ali, On je i dalje zadivljujuće ogroman: za nas beskonačan.
Bale u kojima je sat otkucavao 23 sata i 15 minuta su skriveno i na svojstven način atraktivno turističko mjesto. Izgrađen oko srednjovjekovnog kaštela plemićkih obitelji Sardo i Bembo iz 15. stoljeća na brdu okruženom maslenicima, vinogradima i istarskom šumom, a opet samo na pet kilometara od mora, ovaj gradić kao da je bio izgubljen u vremenu i prostoru. Njegove kamene kuće su se kružno i zgusnuto uvijale prema nebu, a na vrhu su se završavale zvonikom župne crkve Sv. Julijana upravljenim prema nebeskom plavetnilu. Patinu zidina naglašavale su crvene pelargonije, ljubičaste i blijedo ružičaste petunije i drugo cvijeće koje je visilo s balkona i virilo iz razbacanih saksija u uskim kamenom popločanim uličicama, kao i zeleno mediteransko bilje koje je pronalazilo i odvažno isticalo svoj prostor u starom gradiću. U jednoj takvoj ulici nalazio se i Jazz bar „Kamene priče“ za koji se može reći da je na neki način predstavljao male Bale u još manjem: intenzitet povijesti, boja, ljepote je bio ogroman; možda i prevelik za jedno mjesto zbog čega posjetitelji bivaju omamljeni atmosferom koja prevazilazi ugostiteljski objekt i dostiže čarobni senzibilitet teatra. Smještene između dvije stare kamene kuće sa zajedničkim balkonom koji ih je povezivao u pravougaoni oblik, i visokim ruševnim zidom s četvrte strane, „Kamene priče“ su uistinu bile posebno, eterično mjesto. Taj zidovima ograđeni prostor bio je ispunjen bijelim šljunkom na kojem su stajali drveni stolovi prekriveni bijelim stolnjacima, a sa zidova je visilo cvijeće, drvene instalacije i pokoji stari bicikl. Skoro nevidljivi refletkori okrenuti prema zidovima su isticali tajnovitost kamena i diskretno obasjavali centralni dio „Kamenih priča“ i njene posjetioce. Za velikim drvenim stolovima su sjedili preplanuli gosti u laneno bijelim, blijedo zelenkastim ili plavim košuljama i kožnim sandalama; ispred njih su bili ovali s ribom i morskim plodovima, a čaše je ispunjavala prozirno žuta mirisna malvazija. Na balkonu su bili postavljeni manji stolovi i tu su gosti uglavnom samo pili: vino, pivo, džin tonik ili koktele. Mrak je bio intenzivan i opojan kako samo na mjestima koja su istovremeno u blizini i mora i šume može biti: avgustovska vrelina u ovdašnjim noćima nije imala šanse; svježina je uvijek odnekud dolazila nošena nevidljivim strujama.
Te noći, u tom trenutku, u danu koji su u Hrvatskoj nazivali srijeda, svirao je zagrebački HDM jazz trio: Marko na bubnjevima, Horvat na basu i Dražen koji je svirao klarinet. Na balkonu za malim stolom s visine su sve to posmatrali Paolo i Valeria – Italijani, kao uostalom i većina gostiju u Balama. Zaljubljeni, zaručeni, podsvjesno uplašeni da li će tokom ljetovanja na isti način otkriti Istru, a samim tim i jedno drugo, i svoj budući život. Nije bilo pitanje da li će ostati zajedno ili ne, nego da li će se u zajedničkom životu kretati suprotnim putanjama sve dok se u jednom trenutku, obično prekasnom, putevi potpuno ne razdvoje. A onda bi žalili za izgubljenim vremenom koje se mjeri godinama, dok bi trenutke potisnuli; ili još gore, pod utjecajem sjećanja koje nikada nije objektivno, zamrzili. Ali problem podsvijesti jeste što nije svjesnost, a ni svjesnost nije isto što i razum, a ni razum nikad nije imao dovoljno snage da nadvlada emocije.
Sada su šutjeli i bili opijeni ritualnom atmosferom u „Kamenim pričama“ koja je pokušavala, i u dobroj mjeri uspijevala, da bude više od onoga što zapravo jeste: pristojna svirka na lijepom mjestu. Ali, opijati imaju svoj period djelovanja i s vremenom počnu popuštati. Nakon uvodne i trenutne opčinjenosti cjelokupnom atmosferom Paolo je sve više počeo shvatiti da mu se muzika zapravo i ne sviđa. HDM trio je svirao jazz bez vokala koji je više odgovarao koncertnoj, a ne atmosferi „Kamenih priča“, a njemu su posebno smetale duge pauze između svake izvedbe tokom kojih je Dražen, kao frontmen, vrlo detaljno objašnjavao koju će sljedeću skladbu izvesti, koju je komponirao, gdje je prvi put izvedena, kada je objavljena… Paolu je to počelo zvučati pretenciozno i pomalo dosadno. Nedostajala mu je lepršavost koju je atmosfera samog mjesta budila u njemu, ali nije ništa komentirao, jer se činilo da Valeria istinski uživa. Sa zebnjom je pomislio kako ona možda bolje poznaje ili osjeti muziku, kako je u tom trenutku dostigla nešto za šta on nije sposoban. Zato nije ništa ni govorio. Muzika ga nije odvela tamo gdje je želio, pa je počeo tražiti druga mjesta unutar sebe posmatrajući zvijezde na tamnom, ali čistom ljetnom nebu.
U Los Angelesu noć se nije ni nazirala, bilo je tačno 16 sati i petnaest minuta, i vrućina je bila nepodnošljiva. Melani i Samantha su se, prema dogovoru, našle u restoranu Spago na Beverly Hillsu. U klimatiziranom prostoru za okruglim stolom s bijelim stolnjakom, postavljenim tanjirima, escajgom i čašama koje su zračile čistoćom i svježinom, kroz velike staklene portale posmatrale su prazne ulice. Toplotni udar je bio više od vrućine: izgledalo je kao da se svakog trena očekuje zastrašujuća katastrofa; pod zavjesom vreline koja se spustila na grad i zamaglila vidljivost, ljudi su bježali s ulica i tražili sigurne zaklone.
Po preporuci konobara za aperitiv su uzele čašu šampanjca Gonet-Medeville – “Champ d’Alouette” iz 2004. godine. Restoran nije bio pun, ali opet se za svim stolovima koji su bili više nego pristojno udaljeni jedni od drugih moglo sabrati petnaestak ljudi. Bilo je izrazito tiho, bez zveckanja koje proizvodi sudar tanjira s viljuškama i noževima i bez glasnih rasprava zbog čega su se gosti osjećali ugodno distancirani i izolirani od drugih ljudskih tijela. Bio je to lijep, prostran, ekskluzivan restoran: minimalistički uređen s ogromnim staklenim portalima i okruglim neprimjetnim stolovima koji su bili presvučeni snježno bijelim stolnjacima na kojima se isticao diskretni cvjetni aranžman i oštre linije modernog, elegantnog pribora za jelo. Tiho između stolova su prolazili konobari u uskim crnim pantalonama, bijelim košuljama na sitne sive kockice, crnim zategnutim prslucima i tamno sivim kravatama. Popravljali su aranžmane za praznim stolovima i laganim opreznim pokretima spuštali srebrni escajg na stolove kao da su svi oko njih u restoranu bili u dubokom snu iz kojeg nisu željeli da ih neko probudi.
– Hvala ti što si došla. Imam važnu vijest; Michael je upisao Stanford. Znaš da je imao tu iracionalnu želju da ide na Harvard. Bilo je vrlo teško odgovoriti ga od Istočne obale, ali na kraju smo uspjeli. Robert se čak u početku nije protivio Harvardu, govorio je da dijete može birati, možeš li zamisliti? Mislila sam da je poludio. Morala sam prvo njemu objasniti neke stvari da bismo potom zajednički Michaela uvjerili da ostane ovdje. Znaš, vrlo je bitno da roditelji nastupaju zajedno, da imaju jedinstven stav u ovakvim situacijama. U svakom slučaju, Michael je donio najbolju odluku. Jako sam sretna i morala sam to podijeliti s tobom – govorila je energično, ali tiho Melani, žena u ranim pedesetim godinama koja je stasom i pokojom nevidljivom hirurškom korekcijom izgledala kao da je na početku četrdesetih.
– To je sjajno. Tako sam sretna zbog tebe i Roberta. Znam koliko ste uložili truda, toliko ste posvećeni roditelji. Divno, divno, divno! – odgovorila je Samantha koja fizički nije bila ni nalik prijateljici preko puta sebe, ali su opet nekako bile slične. Odavale su taj, predrasudama obojeni, utisak bogato udatih žena koje ne rade ništa i kojima je sve u životu lagodno. Ali, ko će ga znati da li i je i koliko to bila istina. Nazdravile su i skoro ne dodirujući čaše usnama otpile gutljaj šampanjca nakon čega je nastupila neugodna tišina: kao da je sve što su imale reći jedna drugoj već izrečeno. Neugodni trenutak prekinuo je konobar Ben koji je diskretno došao za njihov stol.
– Da li je sve uredu, želite li da vam predstavim današnji menu – rekao je ljubaznim i odlučnim glasom.
– Naravno – rekla je Melani.
– „Danas imamo zaista zanimljivu i jedinstvenu ponudu. Prvi slijed je čips od jeruzalemske artičoke u umaku od, također, artičoke nadimljene ruzmarinom; sve to na kremi od crnog tartufa. Potom bismo vam poslužili hrskavi pacifički list serviran na puteru od tikve, lisičarki i lješnjaka u umaku od bijelog vina. I na kraju, topli mliječni ganaš tart s pralinama i preljevom, uz sladoled od tamne čokolade – rekao je Ben.
– Nisam toliko gladna. Samantha? Ni ti? Mi bismo nešto malo prezalogajile uz čašu vina – rekla je Melani.
– Potpuno vas razumijem. U tom slučaju, ako ste za meso, imamo divan komad koji je odležao 45 dana – Ribeye tartar koji poslužujemo u kremici od celera i emulziji od kardamoma – govorio je Ben, a nakon što je vidio neodobravajući izraz lica nastavio:
– Ili možda pačja prsa sa sjemenkama od korijandera, s kremicom od slanutka, u ulju od peršina, te mrkve i narandže – dodao je.
– Ne, nešto laganije… – kazala je Melani.
– U tom slučaju preporučujem tartar od kozica s narandžom, uz koji služimo dvije vrste umaka: pjenasti od graška i drugi od ananasa, te cherry rajčice marinirane u maslinovom ulju“. Lagano, osvježavajuće jelo – kazao je Ben jednako susretljivo kao i na početku.
– To zvuči sjajno. Ja ću to uzeti, Samantha, ti? – rekla je Melani.
– Šta još imate od morskih specijaliteta? – upitala je Samantha.
– Divan komadić sashimija od jakobove kapice s lagano slatkim confitom od limuna, hrskavim prženim jezgrama heljde i na vrhu sitnim komadićima komprimirane jabuke – rekao je Ben.
– Ipak ću isto što i Melani – odgovorila je Samantha.
– Divno. Uz ovo jelo preporučujem Bourgogne blanc od Jean-Philippe Ficheta. Bijeli burgundac s notama svježeg bijelog cvijeća i elegantnim aromama svježeg žutog voća – veselo poput dječaka je rekao Ben.
– Burgundac? Zar nije on malo jači? Ne volim jača vina – rekla je Melani.
– Istina, jeste malo jači. U tom slučaju predlažem Peter Michaelov L’Après-Midi Sauvignon Blanc iz 2019. Vizualno uvjerljiv s prozirnom, srebrnom bojom naglašenom svijetlom, blijedozlatnom nijansom. Buket izražava vinovu lozu i cvijet narandže – rekao je Ben.
– Odlično! – uskliknula je Melani.
– Divno, odličan izbor – rekao je Ben i diskretno kako je i došao, otišao od stola.
Ponovo je nastupila tišina. Samantha je preko ramena svoje prijateljice pogledala kroz staklene portale. Sada na ulici više nije bilo apsolutno nikoga. Niti ljudi, niti automobila.
– Baš je vruće danas – rekla je.
– „Da. LA je grozan u ovo doba godine. Tako je dosadno i mrtvo. Srećom, Robert i ja napokon za dva dana idemo na odmor. Uspjela sam ga nagovoriti da se na sedam dana odvoji od kancelarije, a ja ću ostati malo duže – rekla je Melani, na šta su se nasmijale.
– Blago tebi. Mi nećemo još sedam dana sigurno. Treba izdržati; ne znam ni sama kako, čak su i noći mrtve – rekla je Samantha.
Noć je već davno stigla u Siriju gdje je sat pokazivao 15 minuta iza ponoći. Fosforni zapaljivi meci, bljesci granata i vatra obasjavali su nebo na kojem su se sve druge boje ugasile. Kažu da su neke zvijezde koje vidimo na nebu zapravo umrle; u Alepu su sve zvijezde već odavno umrle. U Alepu je i većina poznatih zvukova grada umrla; potisnuo ih je parajući zvuk granata koje pogađaju i lome betonske zidove, odzvanjajuća rafalna paljba, udarci raskomadanih oštrih komada metala – znani kao geleri – zapomaganje, tihi plač, jecaji i potmuli zvuk zemlje koja zatrpava mrtva tijela. Sve boje su se stopile u prljavo sivu, a poznati mirisi koji bude stara, lijepa sjećanja – trenutke u kojima smo bili sretni – zamijenio je miris baruta, zgarišta i smrti.
Sve sretne porodice liče jedna na drugu, svaka nesretna porodica, nesretna je na svoj način, ali s gradovima je drugačije.
Svi sretni gradovi sretni su na svoj način, svi nesretni, uništeni gradovi liče jedan na drugi.
U jednoj od alepskih kraterima obilježenih zgrada četveročlana mlada porodica posljednja dva dana u potpunosti je provela s ostalim stanarima, komšijama u podrumu. Zvukovi borbe su bili sve bliže njihovoj zgradi, a posljednjih sati su bili toliko blizu da su mogli čuti dovikivanje i zvjerske urlike vojnika – čovjek se pretvara u zvijer kada umire ili kada ubija. Što su glasovi i urlici bili jači, to je tišina u podrumu prepunom uplašenih ljudi bila teža. Unutra se moglo čuti jedino ubrzano kucanje srčanih mišića i plač bebe: bebe ne znaju uzrok, ali znaju šta je strah, bebe ne znaju ocijeniti kada treba, ali znaju dozivati u pomoć. Bebe ne znaju da je plač bezimenih ljudi, koliko god glasan i očajan bio, jalov poziv u pomoć.
Na vratima podruma se u tom trenutku pojavio čovjek koji je rekao da je linija odbrane probijena, da su oni već tu i da moraju bježati. Svi ti ljudi su nekako i uspjeli proći kroz vrata podruma, ali su izlazeći iz zgrade počeli gaziti jedni preko drugih. Došavši do vrata, propustio je ispred sebe ženu s bebom, a potom suprugu s trogodišnjim sinom i kad je već bio na izlazu iz zgrade iz ruke mu je otrgnuta kćerka. Neko ju je gurnuo, ležala je na podu haustorskog stubišta, u čošku gdje se povukla da je ne bi pregazili, i uplašeno vrištala dozivajući njega: svog oca. Haustorska vrata su bila premalena da svi ljudi odjednom izađu kroz njih, a on je želio nazad, unutra. Pokušavao je, ali uzalud: u tom općem metežu morao je čekati da svi izađu kako bi ušao po nju. Vikao je da se ne miče i da ga čeka, da je neće napustiti i gledao prema stotinjak metara brisanog prostora koliko je bilo do susjedne zgrade, pokušavajući vidjeti gdje su mu supruga i sin. Tada je nebo zaparao čudan zvuk bez eksplozije i čitav kvart je obasjala zelenkasta vještačka boja svjetleće rakete. Jasno je vidio sve one ljude koji su maločas izašli kroz vrata kako trče preko brisanog prostora koji je nekad bio kvartovsko dječije igralište. Pokušao je među svim tim siluetama koje su trčale na sve strane prepoznati suprugu, a onda se začula rafalna paljba: pokošeni mecima ljudi su počeli vrištati i padati. Preplavljen strahom za ženu i sina, u potpunom emotivnom i racionalnom rasulu u kojem vladaju jedino instinkti, uspio je ući u haustor, zgrabiti kćerku za ruku i izvući van, te su napokon i oni počeli trčati za ostalima. Meci su fijukali na sve strane: sitan skoro beznačajan zvuk su stvarali kada bi pogodili beton ili metal, još tiši skoro nečujan kada bi pogodili ljudsko tijelo, poput čovjeka koji je bio odmah ispred njih i koji im se srušio pod noge, a onda ih je oboje zaglušila i u zrak odbacila granata koja je pala u blizini. Svjetleća raketa se u tom trenutku ugasila i upalila mrak, i dok nije zasvjetlila sljedeća, uspjeli su dopuzati i sakriti se iza jednog zidića na tridesetak metara od susjedne zgrade kroz koju se bježalo do sljedeće obrambene linije na sigurno. Svi iz podruma koji su počeli bježati prije njih ili su do tamo već stigli, ili su okolo ležali mrtvi. Gledao je i prepoznavao njihova lica obasjana fosfornom svjetlošću: među njima nije bilo njegove supruge i sina. „Možda su uspjeli.“
Nakon haosa ispunjenog zvukovima bjesomučnog trčanja, dozivanja, metaka, detonacija, vriskova i smrtnih hropaca odjednom je zavladala tišina koju je remetilo samo šištanje svjetleće rakete iznad njihovih glava. Pogledao je u tih tridesetak metara ispred sebe koje je trebalo preći da bi se došlo do spasa; izgledali su tako veliki, nepremostivi, i znao je da ne postoje nikakve šanse da pod tom svjetlošću stignu do zaklona, a da ne budu pogođeni. Tada je začuo klepetanje teškog dizelskog motora i metalne gusjenice tenka koje su orale asfalt dječijeg igrališta ispred njihove zgrade: igrališta u kojem je provodio sate i sate s njom koju sada nije imao hrabrosti ni pogledati, iako ju je osjećao pored sebe; iako je znao da ona njega gleda.
Kada su se uselili u zgradu iz koje je sad bježao, njoj je bilo pet godina, a supruga je bila trudna s drugim djetetom. Obožavala je novo igralište ispred zgrade, lijepo uređeno, pravilnih istaknutih linija s ljuljaškama, ringišpilima, i klackalicama u jakim intenzivnim bojama, kockastim bazenom ispunjenim pijeskom, drvenim konstrukcijama za penjanje i lijepo uređenom zelenom površinom. Puno boja i puno djece, to je igralište svjedočilo život. Ili, barem, život kakav bi trebao biti. Sjetio se kako je ona najviše voljela da se igraju na narandžastoj klackalici s drvenim sjedalima u obliku kruške. On bi se spustio do zemlje i zadržao je visoko u zraku: tada bi ga svojim krupnim crnim očima uplašeno gledala s visine, ali bi se istovremeno smijala i vikala „Tata, spusti me“. A kad bi je spustio, jer bi dugotrajno zadržavanje u vazduhu smatrala izdajom, onda bi ga zamolila da je opet podigne. I tako iznova, i iznova, i iznova. Taj mali strah, nalet adrenalina, ju je beskrajno zabavljao; taj mali strah je unosio sjaj u njene tamne oči. Otkako je počeo rat nije više odlazila na igralište, morala je naučiti šta su granate, geleri, meci; morala je naučiti i spoznati šta su rat i smrt. Prihvatila je novu stvarnost i nije se bunila što nije mogla biti dijete. On je sjedeći iza zidića izbušenog mecima, koji je predstavljao ostatke nekadašnjeg života shvatio kako se njegov sin, za kojeg nije znao ni gdje je, ni da li je uopće živ, nikada nije igrao na tom igralištu. Čekajući kraj, uzdahnuo je i pomislio kako ništa više nema smisla; nije zapravo imalo smisla otkako je rat počeo, ali čovjek po navici trpi dokle god može.
Tenk je bio sve bliže i sada je jasno čuo i zlokobne glasove vojnika koji su ga pratili: čuo je korake njihovih krupnih vojničkih čizama, čuo je njihove prste na obaračima, i njihove bajonete koji su se sinkronizirano klatili na širokim kožnim opasačima. Prostrijelila ga je misao kako je sad definitivno kasno da bježe i da više nemaju nikakvih šansi.
„Niko neće nauditi djetetu, niko neće biti imun na nevine oči osmogodišnje djevojčice. Pustit će je, neće joj uraditi ništa. I oni su se spasili, osjećam to, ko zna možda i mene poštede“, uvjeravao je sebe u ono što nije bila istina. U tom trenutku zapravo se predao; izgubio svaku nadu – jer izgubiti svaku nadu ne znači prestati vjerovati, nego početi vjerovati u nešto potpuno iracionalno. I baš kada je želio da ustane podignutih ruku i pokaže se iza zidića gdje su se krili, osjetio je kako ga povlači za desnu stranu majice i doziva: „Tata, tata“. Smogao je snage da je napokon pogleda. U njenim pogledu je vidio strah, strah, strah, i izdaju. Tražio je u tim tamnim očima negdje u daljini tračak sjaja i nade da to ipak nije tako: da je otac neće izdati, da će je spasiti. Taj pogled rezao ga je poput oštrog sječiva koje para plućno tkivo u potrazi za dušom koja želi pobjeći van; daleko u nebo. A onda je ugledao obris sjaja koji je tražio.
Čovjek trpi dokle god može, i kad pomisli da je kraj, shvati da može trpiti još malo duže.
– Dobro, ljubavi, sada ćemo se utrkivati do one tamo zgrade, tačno do onog haustora, jel’ vidiš? Ali, moraš mi nešto obećati: da ćeš trčati najbrže što možeš i da se nećeš okretati bez obzira šta se desilo. Jel’ dogovoreno?
– Dogovoreno, tata.
Tone bezdušnog ubojitog gvoždža su se zaustavile, a onda se začulo cvileće škripanje metala praćeno elektronskim štimanjem nišana: kupola se okretala i osjećao je, iako nije vidio, da se velika duga cijev okreće prema zidiću iza kojeg su se krili.
– Dobro, ljubavi, na moj znak. Tri, četiri, sad!
Bljesak i prasak granate su bili toliko intenzivni da joj se učinilo da se cijeli svijet zaustavio u tom jednom djeliću sekunde. Milijarde sitnih komada stakla su letjeli po Spago restoranu, a razbacani stolovi i stolnjaci su bili prekriveni debelim slojem maltera i prašine. Ležala je na podu i nije čula apsolutno ništa, iako je na licima krvavih ljudi oko sebe prepoznavala grimase koje su ukazivale na to da vrište. Ali, ne, i dalje nije čula ništa, samo užasno zujanje u ušima i taj osjećaj da su se i svijet, i vrijeme zaustavili: kao da su svi oni bezbrojni svjetlucavi komadići stakla lebdjeli u zraku. Počela se okretati oko sebe: vidjela je krvlju premazanu plavu Samanthinu kosu koja je nepomično ležala pored nje. Staklo je i dalje lebdjelo u zraku. Pogledala je na drugu stranu i ugledala Bena kako leži i beživotno zuri u jednu tačku. Pored njega su bili razbacani polomljeni tanjiri, a iz bezbojne prašine koja je prekrila restoran virila je netaknuta kriška narandže. Bila je to jedina živa boja u tim krhotinama nekadašnjeg svijeta koji se odjednom raspao na nesklopive komadiće. U tom trenu kao da je neko uključio ton i sve je ponovo mogla čuti: čula je vrištanje i zapomaganje ranjenih ljudi i čula je do tada nepoznat zvuk tenkovskih gusjenica koje su bile odmah iza nje i drobile razbijeno staklo i užareni asfalt Los Angelesa. Potom je čula vojničke čizme koje ulaze u restoran, njihove glasne prijetnje i zastrašujući zvuk repetiranja automatskih pušaka. Osjećala je, znala je, da slijedi rafalna paljba koja će ih dokrajčiti, i počela je besciljno puzati kao da se imala negdje sakriti. Jedan od vojnika koji se prvi stvorio iza visokog kamenog zida uz koji je bio postavljen HDM trio uhvatio je s leđa klarinistu Dražena za kragnu i postavio mu cijev na potiljak. Za njim su ušli i drugi vojnici koji su se uperenih pušaka i zakrvavljenih očiju cerili gostima „Kamenih priča“. Svirka je stala, a zaglušujuća začuđenost je zavladala u mjestu za koje se do tada činilo da je izvan vremena i prostora. Ali gosti se nisu preplašili, nije bilo straha, samo zbunjenosti: bili su i dalje izgubljeni u trenutku, u ritualu, u teatru. To je bio vrhunac zapleta i sada su očekivali racionalno objašnjenje tog iznenadnog obrata, ali onda je vojnik koji je držao pušku na Draženovom potiljku ispalio metak: pucanj nije bio toliko stvaran, koliko zvuk beživotnog tijela koje se stropoštalo pred stolove prepune hrane i pića za kojim su sjedili ljudi na godišnjem odmoru. Magija je nestala, a „Kamene priče“ su se vratile u svijet, ako su iz njega ikada i izašle. Gosti su panično počeli bježati u svim smjerovima, ali su ih u tome spriječavali meci koji su razbijali čaše i tanjire, gulili patinu starog kamena i ispod otkrivale nebrušenu bijelu boju, pravili razderotine na lanenim košuljama i kidali ljudsko meso. Paolo je stao na drugi kraj balkona i ocjenjivao visinu s koje je namjeravao skočiti. Zvao je Valeriju da mu se pridruži i vikao da moraju skočiti dole na drugu stranu, da moraju bježati, da je to jedini put, ali ona je sjedila sa suzama u očima potpuno paralizirana. Dozivao ju je i dozivao; ona se nije pomjerala, kao da ga nije čula.
A oni, oni su trčali jedno uz drugo najbrže što su mogli. Oko njih su fijukali nevidljivi meci, brži od zvuka, sporiji od svjetlosti. Posljednjih desetak metara otac je počeo posustajati, ali se ona nije osvrtala, baš kako je i obećala. Posljednjim atomima snage, koje je izvukla nada, želja ili duša – tijelo sigurno ne – uspjela je prva stići do haustorskih vrata i nakon što ih je dotakla svojom rukicom povikala: „Pobijedila sam!“ Spustila je ruke na koljena pridržavajući tako svoje izmoreno malo tijelo i okrenula se, sva zadihana, prema ocu. Njene crne oči su sijale od sreće, a kada bi uspjela doći do daha glasno bi se smijala pokazujući sve svoje zubiće. A onda bi ponovo duboko disala pokušavajući povratiti dah. On je zauzeo istu pozu kao i ona te glasno disao glumeći da je zadihan više nego što je zaista i bio. Opet je došla do daha, teško progutala suhu pljuvačku i rekla:
– Pobijedila sam te tata.
– Jesi Emma, pobijedila si.
– Ali tata, moraš mi nešto priznati. Nisi me pustio, je li tako?
– Ne ljubavi. Tata te nikad ne bi pustio.