Dugo sam vjerovala da je prebacivanje na drugi program, ako ti se neki ne sviđa, ispravan stav. Ta je parola, “ako ti se ne sviđa, prebaci”, međutim, bezobrazluk volstritovskog stupnja. Ona je samo bahato podsjećanje da je mogućnost izbora u mnoštvu ponude obično laž. Ne sviđa vam se Rihanna? Prebacite. Kod njih je isto Rihanna. Ne volite Rihannu? Žao nam je, nema ništa drugo. Morate slušati Rihannu. Ne brinite, nakon stotog ponavljanja ući će vam u uho. I tako preko Gotyea, Nicki Minaj, ziheraški prema dolje sve do Rozge, kontakt emisija u kojima neuki voditelji ismijavaju građane i još niže, do samoga dna, gdje se novinari kikoću dok Mamić ministru obrazovanja i sporta broji krvave četničke očnjake, jer oni u tome vide samo dobar soundbite.
Ja stalno slušam radio, od pola sedam ujutro do spavanja. Vozim uz radio. Kuham i radim uz radio. Volim govorni radio. Howard Stern je bog u mojoj kući. Ali on je na internetu, tako da mi preostaju uglavnom komercijalne radio postaje među kojima rezignirano kružim, prebacujući jer mi se ne sviđa. Teško je početi dan u kojem je prvo što si čuo hrvatska starleta koja ti moronski tepa fraze poput ove: “Dobro jutro Zagrebe, nadam se da ste sinoć nešto fino papali pa ćete danas imati snage za kulturno uzdizanje na najvećoj svjetskoj retrospektivi Pabla Picassa koja se večeras otvara u gradu…” Alternativa tome je televizija, gdje me možda čekaju amazing Ankica Čakardić, turske serije i kvizovi na kojima nitko ništa ne zna. Alternativa tome je, pak, isključiti sve, što bi bilo nepotrebno i pretjerano jer se ne može živjeti samo uz internet. I tako čovjek kao zombi prebacuje jer mu se ne sviđa, uvjeren da je distanciran i neranjiv. Radio i televizija prate se s pola uha i oka, a i malo tko više, nažalost, očekuje da mu mediji učine život zanimljivijim.
Onda sam jednoga dana, tako prebacujući jer mi se ne sviđa, u prometnoj gužvi, bio je jedan od zadnjih dana zime i kiše, na Trećem programu Hrvatskoga radija čula najljepšu glazbu. Ne najljepšu klasičnu glazbu, već naljepšu točka.
Kako mi Shazam nije mogao pomoći, a bila je tako lijepa, na semaforu sam nekako iskopala kemijsku iz torbe i čekala da spikerica pročita što su puštali, da zapišem na ruku. Na radio HRT3 ne afektiraju i ne priznaju ciljne skupine. Prije i nakon što puste klasičnu glazbu, lijepo objasne što se sluša, tko svira i dirigira i zašto je to važno. Ona prekrasna glazba bilo je “Rođenje Venere” iz “Tri Botticellijeve slike” Ottorina Respighija. Nakon što su to pročitali, najavili su da će spikeri čitati intervju u kojemu je Noam Chomsky ispričao kako je bio grozan učenik i kakve to veze ima s problematikom obrazovanja danas. Ja više nikada nisam prebacila, jer mi se sviđalo, ne Chomsky nego sve ostalo na tom radiju. Nisam više palila televiziju, internet jesam. Kako od tada slušam samo HRT3, slušam uglavnom klasičnu glazbu i ponovno slušam radio znatiželjno kao u osnovnoj školi, kada su me iz drvene kutije podučavali Vrdoljak i društvo. Taj beskrajno zabavan radio nije nikakav geto za geekove, već je istinski mainstream. Nema vijesti ni reklame i obraća se svima, bez afektiranja i podcjenjivanja. Ima dokumentarne radio drame i duge intervjue, snimljene ili pročitane iz stranih medija. Nitko ne govori kroz nos i ne sramoti se, svi znaju naglaske, štoviše, u ponedjeljak se u intervjuu s jezikoslovkom prof. dr. Sandom Ham govorilo o lobističkom ratu oko hrvatskih pravopisa, a jezik kojim su govorili profesorica i gospođa koja ju je intervjuirala ne samo da nije bio usputan i da je bio osviješten, već je bio je borbeni čin u sukobu o kojem su razgovarale. Ideološki i politički taj radio nije ništa manje histeričan od bilo kojeg drugog, sve im je relativno, od anarhističke ljevice do nacionalističke desnice. Ali ništa ne morate pisati na Facebook o svojim najdražim jelima i pjesmama, i uzbudljivo je. Tamo možete čuti što je upravo napisao daroviti Ivor Martinić, cijelu dramu. Možete se smijuljiti dok vam Dean Duda kao gost kolumnist za doručkom opisuje koliki je problem ostati dosljedan neomarksistički hipster kad morate dijete upisati u vrtić po Bandićevu cenzusu. Možete poslušati što je Ivana Sajko otkrila o tajnom imenu Pule, koju su uvijek zvali “citta cadavere”, grad leš, možete dva i pol sata usred dana slušati Stravinskog ako hoćete. Nekidan su čitali što su dubrovački odvjetnici i trgovci u dnevnicima zapisali o svojim večerama i pijankama s “najdražim gostom” ruskim futuristom Igorom Severjaninom, možete slušati detaljne i dugačke portrete najboljih hrvatskih glumaca ili uživati u kaosu koji je je pokojni profesor Danilo Pejović krajem pedesetih izazvao u socijalističkom establishmentu kada je, kako mladi filozof koji je puno razgovarao s Heideggerom, postavio opaka pitanja o poziciji znanosti i tehnike u društvu. Svaki tjedan prelistat će vam nove zanimljive knjige objavljene u nas, pročitati ponešto iz njih, a u šest ujutro svaki dan čitaju poeziju. Sjećam se dokumentarca u kojemu dvojica Zagrepčana, Srbin i Židov, s tisuću trodimenzionalnih detalja i nijansi pričaju kako se zaista živjelo u Zagrebu za vrijeme NDH i što se događalo u Akciji Stadion u kojoj su i sami sudjelovali. Kad je igrao “Zero Dark Thirty” slušali smo neumorno seciranje etike, umjetničkih i političkih odluka redateljice Katherine Bigelow. Nedavno su čitali tek otkriveni esej Jean–Françoisa Lyotarda “Zašto željeti?” o tome kako se želja zapravo budi i kako bi se moglo živjeti s njom. Sjećam se ručka koji sam skuhala uz Tajnu povijest rocka – poglavlje utjecaj bluesa, podcjelina British Blues Explosion. Radili su pravu studiju slučaja nesretnog Petera Greena puštajući njegove stvari kao priloge i dokaze za teze predavanja. To bogatstvo ideja, ludosti, mišljenja, otkrića, ispovijedi i informacija nije ništa duboko ni posebno organizirano. To je samo radio, lagan, pristojan i prisan, pa ne stvara osjećaj apokalipse s kojim smo se već pomirili pred gadgetima i ekranima. Nedavno su prenosili Noć knjige, pa su radli i intervju s piscem Edom Popovićem. On odlazi iz civilizacije, živjet će negdje na selu, bit će prikopčan samo na web i sam uzgajati svoju hranu. Dugo je i zanimljivo opisivao kako je ispao iz matriksa. I zabrinuo me, jer čini mi se da mu se sve ubrzalo kad je počeo slušati samo ovaj radio.
Treći program radija
Dugo sam vjerovala da je prebacivanje na drugi program, ako ti se neki ne sviđa, ispravan stav. Ta je parola, “ako ti se ne sviđa, prebaci”, međutim, bezobrazluk volstritovskog stupnja. Ona je samo bahato podsjećanje da je mogućnost izbora u mnoštvu ponude obično laž. Ne sviđa vam se Rihanna? Prebacite. Kod njih je isto Rihanna. Ne volite Rihannu? Žao nam je, nema ništa drugo. Morate slušati Rihannu. Ne brinite, nakon stotog ponavljanja ući će vam u uho. I tako preko Gotyea, Nicki Minaj, ziheraški prema dolje sve do Rozge, kontakt emisija u kojima neuki voditelji ismijavaju građane i još niže, do samoga dna, gdje se novinari kikoću dok Mamić ministru obrazovanja i sporta broji krvave četničke očnjake, jer oni u tome vide samo dobar soundbite.
Ja stalno slušam radio, od pola sedam ujutro do spavanja. Vozim uz radio. Kuham i radim uz radio. Volim govorni radio. Howard Stern je bog u mojoj kući. Ali on je na internetu, tako da mi preostaju uglavnom komercijalne radio postaje među kojima rezignirano kružim, prebacujući jer mi se ne sviđa. Teško je početi dan u kojem je prvo što si čuo hrvatska starleta koja ti moronski tepa fraze poput ove: “Dobro jutro Zagrebe, nadam se da ste sinoć nešto fino papali pa ćete danas imati snage za kulturno uzdizanje na najvećoj svjetskoj retrospektivi Pabla Picassa koja se večeras otvara u gradu…” Alternativa tome je televizija, gdje me možda čekaju amazing Ankica Čakardić, turske serije i kvizovi na kojima nitko ništa ne zna. Alternativa tome je, pak, isključiti sve, što bi bilo nepotrebno i pretjerano jer se ne može živjeti samo uz internet. I tako čovjek kao zombi prebacuje jer mu se ne sviđa, uvjeren da je distanciran i neranjiv. Radio i televizija prate se s pola uha i oka, a i malo tko više, nažalost, očekuje da mu mediji učine život zanimljivijim.
Onda sam jednoga dana, tako prebacujući jer mi se ne sviđa, u prometnoj gužvi, bio je jedan od zadnjih dana zime i kiše, na Trećem programu Hrvatskoga radija čula najljepšu glazbu. Ne najljepšu klasičnu glazbu, već naljepšu točka.
Kako mi Shazam nije mogao pomoći, a bila je tako lijepa, na semaforu sam nekako iskopala kemijsku iz torbe i čekala da spikerica pročita što su puštali, da zapišem na ruku. Na radio HRT3 ne afektiraju i ne priznaju ciljne skupine. Prije i nakon što puste klasičnu glazbu, lijepo objasne što se sluša, tko svira i dirigira i zašto je to važno. Ona prekrasna glazba bilo je “Rođenje Venere” iz “Tri Botticellijeve slike” Ottorina Respighija. Nakon što su to pročitali, najavili su da će spikeri čitati intervju u kojemu je Noam Chomsky ispričao kako je bio grozan učenik i kakve to veze ima s problematikom obrazovanja danas. Ja više nikada nisam prebacila, jer mi se sviđalo, ne Chomsky nego sve ostalo na tom radiju. Nisam više palila televiziju, internet jesam. Kako od tada slušam samo HRT3, slušam uglavnom klasičnu glazbu i ponovno slušam radio znatiželjno kao u osnovnoj školi, kada su me iz drvene kutije podučavali Vrdoljak i društvo. Taj beskrajno zabavan radio nije nikakav geto za geekove, već je istinski mainstream. Nema vijesti ni reklame i obraća se svima, bez afektiranja i podcjenjivanja. Ima dokumentarne radio drame i duge intervjue, snimljene ili pročitane iz stranih medija. Nitko ne govori kroz nos i ne sramoti se, svi znaju naglaske, štoviše, u ponedjeljak se u intervjuu s jezikoslovkom prof. dr. Sandom Ham govorilo o lobističkom ratu oko hrvatskih pravopisa, a jezik kojim su govorili profesorica i gospođa koja ju je intervjuirala ne samo da nije bio usputan i da je bio osviješten, već je bio je borbeni čin u sukobu o kojem su razgovarale. Ideološki i politički taj radio nije ništa manje histeričan od bilo kojeg drugog, sve im je relativno, od anarhističke ljevice do nacionalističke desnice. Ali ništa ne morate pisati na Facebook o svojim najdražim jelima i pjesmama, i uzbudljivo je. Tamo možete čuti što je upravo napisao daroviti Ivor Martinić, cijelu dramu. Možete se smijuljiti dok vam Dean Duda kao gost kolumnist za doručkom opisuje koliki je problem ostati dosljedan neomarksistički hipster kad morate dijete upisati u vrtić po Bandićevu cenzusu. Možete poslušati što je Ivana Sajko otkrila o tajnom imenu Pule, koju su uvijek zvali “citta cadavere”, grad leš, možete dva i pol sata usred dana slušati Stravinskog ako hoćete. Nekidan su čitali što su dubrovački odvjetnici i trgovci u dnevnicima zapisali o svojim večerama i pijankama s “najdražim gostom” ruskim futuristom Igorom Severjaninom, možete slušati detaljne i dugačke portrete najboljih hrvatskih glumaca ili uživati u kaosu koji je je pokojni profesor Danilo Pejović krajem pedesetih izazvao u socijalističkom establishmentu kada je, kako mladi filozof koji je puno razgovarao s Heideggerom, postavio opaka pitanja o poziciji znanosti i tehnike u društvu. Svaki tjedan prelistat će vam nove zanimljive knjige objavljene u nas, pročitati ponešto iz njih, a u šest ujutro svaki dan čitaju poeziju. Sjećam se dokumentarca u kojemu dvojica Zagrepčana, Srbin i Židov, s tisuću trodimenzionalnih detalja i nijansi pričaju kako se zaista živjelo u Zagrebu za vrijeme NDH i što se događalo u Akciji Stadion u kojoj su i sami sudjelovali. Kad je igrao “Zero Dark Thirty” slušali smo neumorno seciranje etike, umjetničkih i političkih odluka redateljice Katherine Bigelow. Nedavno su čitali tek otkriveni esej Jean–Françoisa Lyotarda “Zašto željeti?” o tome kako se želja zapravo budi i kako bi se moglo živjeti s njom. Sjećam se ručka koji sam skuhala uz Tajnu povijest rocka – poglavlje utjecaj bluesa, podcjelina British Blues Explosion. Radili su pravu studiju slučaja nesretnog Petera Greena puštajući njegove stvari kao priloge i dokaze za teze predavanja. To bogatstvo ideja, ludosti, mišljenja, otkrića, ispovijedi i informacija nije ništa duboko ni posebno organizirano. To je samo radio, lagan, pristojan i prisan, pa ne stvara osjećaj apokalipse s kojim smo se već pomirili pred gadgetima i ekranima. Nedavno su prenosili Noć knjige, pa su radli i intervju s piscem Edom Popovićem. On odlazi iz civilizacije, živjet će negdje na selu, bit će prikopčan samo na web i sam uzgajati svoju hranu. Dugo je i zanimljivo opisivao kako je ispao iz matriksa. I zabrinuo me, jer čini mi se da mu se sve ubrzalo kad je počeo slušati samo ovaj radio.