Reče mi moj bivši student da je Đorđe Krajišnik nakon mog teksta, na Ajfelovom mostu objavljenog, odgovorio u sarajevskom Oslobođenju. Koje ne čitam, iz sto razloga, pa i zato što ne bih da trideset penzionerskih maraka, velikih kao kuća, idu u džep Muje Selimovića, nepopravljivog idealiste koji je popljačkao i polupežao đe je šta mogao, a zatim kupio Oslobođenje da propovijeda demokraciju kakve nema odavde do drveta Um Gajlana iz Hiljadu i jedne noći i da širi živu istinu i o Federaciji BiH i o planeti. Što ne čudi: ne samo u BiH, državi sa 16 vlada i 16 parlamenata, nego i uopće na tlu mile nam Pokojnice, ko Rokića ima kriminalaca koji se živi zaklaše za demokratijom, a za istinom izluđeše ko Ikonija za džandarima.
Ali Krajišnik, čiji tekst Sufijski punk dirljivo svjedoči kako mali Đokica zamišlja književnost, ljuto se varao ako je mislio da će fakultetski profesor poezije polemizirati s tokmakom koji ne zna na koliko je mjesta šupalj: ovo nije polemika već dranje brava, a stručno odrijeti brava smatram pitanjem književne časti! Troprstih brava odro sam toliko da bi, na pustećijama pravljenim od njihovih koža, mogla klanjati ićindiju kompletna prva četa prvog bataljona 101. brigade, čiji je borac, 25 dana, u Musićima kod Olova, bio i Marko Darinkin.
Na Jergovićevu sajtu obećao sam da ću Đokenziju, koji je iznogetao Asmira Kujovića, jednog od najboljih sarajevskih pjesnika, dati što mu niko uzeti neće, i to je sve. Biće leman kao “bogalj od pameti”, što rekli u Crnoj Gori, kao samozaljubljeni neznalica i bezobrazan falsifikator, a pošto sam pola Šiptar, prije ću izgubiti glavu no pogaziti besu da ću nalupati blesu. Ali mi se kao penziću ne žuri i biće dosta da se pokašto vratim Đoki koji je u tekstu Sufijski punk, vjerujući da deveta Kujovića, napravio autoportret, pa bio bi grijeh ne proanalizirati ga.
Đőja mi se namjestio kao idealna žrtva i što da ga ne opalim? Nek nastavi da se javno koprči, neću se na to osvrtati, neću mu reći ni ono što smo vaktile u šahovskim klubovima, mi cugeraši voljeli reći protivniku: “Nemoj mi se koprčiti, jerbo ću te oprčiti”, mada sam veliki buljuk Dušanovih potomaka, iz kojih je, kao iz Đoke, prolajao srpski bezobrazluk, u polemikama naguzio s merakom.
Kad bih izanalizirao sve što je Đokica bezvezeknuo u tekstu Sufijski punk, ispalo bi sto strana, a pošto ne bih da mi se na riječ vjeruje, navešću rečenicu kojom tekst počinje: “Poezija, uči nas povijest književna, i uopšte književnost trpi zaista svašta”. Tih ćoraka, nasumce ispaljenih, u Đokice ima dovoljno da se upitam: je li ovo književna kritika, ili su manevri JNA? A točno je da nas Đokin tekst Sufijski punk uči da papir trpi svašta: ta drljotina je prilog istoriji gluposti kao takve, gluposti po sebi i za sebe, ali i ozbiljan prilog povijesti srpskog bezobrazluka.
Moguće je da Mali Đokica, govoreći o “povijesti književnoj”, nastupa kao njen stoljetni očevidac koji nam sa lica mjesta javlja kako su se u njoj stvari zbivale, jer nije rijetkost da Srbin zna što niko ne znade, ali nas obične smrtnike, koji nismo nazočili boju na Kosovu, “povijest književna” ne uči da “književnost trpi zaista svašta” nego da traju jedino djela koja vrijede. Ako je pak mislio na granu nauke o književnosti koja se zove povijest književnosti, Đokica laže da ona uči kako poezija “trpi zaista svašta”. Prisiljen je da laže kao neznalica koji glumi stručnjaka, stoga mora brbljati đuture, jer to “svašta” koje poezija i književnost “trpe” Đokica nije mogao naći u istoriji književnosti koja, piše u Rečniku književnih termina, “proučava književne pojave (dela, autore, faktore) u njihovom istorijskom nastajanju” i bavi se tvorbama koje su manje ili više značajan prilog bilo kulturi jednog naroda, bilo čovječanstva, jer niko nije lud da se bavi mrcima i njinim spisima koji su bili mrtvorođeni u času kad su objavljeni, ali je Mali Đokica, koji piše književne kritike da bi mutna Drina imala šta odnijeti, iz pouzdanih izvora obaviješten o tom “svašta” koje su proizvodili literarni pokojnici. Zaista vam kažem, sročio bih sto strana teksta kad bih ovako razmatrao njegove žvrljotine koje zorno pokazuju šta sve Đokica ne zna i ne razumije u literaturi. A ako ispadne kako sam naumio, tekstovi o Malom Đokici trebalo bi da budu ne odbrana Asmira Kujovića, što je izlišno, nego prvenstveno odbrana istinske poezije od degenskog čitanja i bezobraznog falsificiranja.
Rođeni pjesnik
Čitajući Kujovićev Vidikovac, imao sam isti dojam kao u ratu kad mi je, u uniformi Armije BiH, taj dvadesetogodišnjak donio rukopis svoje prve knjige pjesama, dojam koji staje u dvije riječi: rođeni pjesnik. Na čemu ne mogu da mu ne zavidim, jer meni je trebalo šezdesetak godina da rođeni pjesnik postanem: uvijek sam znao da sam rođen za pjesnika, ali to dugo vremena nije bilo dovoljno vidljivo iz mojih stihova. Kujoviću zavidim i na vjeri u Boga koji je po meni priča za dječji vrtić, ali njega vjera čini boljim pjesnikom, a ne škopi ga, kako često bude.
U Vidikovcu, koji mi je poslao da ga pročitam u rukopisu, nema ni jedne loše pjesme, ni strofe, čak ni lošeg stiha, a i da ih je bilo, tu ima toliko prave i velike poezije da bih se stidio podučavati bilo čemu njega koji može ono što ja ne bih mogao. Kad čitam pjesme mnogih današnjih pjesnika, često si kažem: ovoga bih, levom rukom, mogao napisati svaki dan pet komada, a kad čitam pravog, kao Kujović, znam da to može samo on.
Malo je pjesnika na našem jeziku koji se, sa toliko lakoće, što znači i uspjeha, kreću kroz toliko različite, čak suprotne mitologije, kulture, civilizacije, epohe, ne pripadajući ni jednoj do kraja. Svaka mu dovoljno bliska da u njoj njegova mašta nađe privremeni dom, tačnije konak za putnika. To je pjesnik-putnik, ne kao turista: od svih tih svjetova bježi, ali kroz njih, i u bijegu ih spoznaje. S najviše uspjeha bježi kroz današnjicu koja mu je jednako daleka, ili ako hoćete jednako bliska kao Džingiskan, jer mu sva ljudska istorija služi isključivo kao gradivo za pjesničko oblikovanje, skladište isprika za književnu igru, majdan rude za slike i metafore u kojima rado spreže teško spojive stvari, pa i one koje se isključuju, jer i njemu je, kako rekoh o Iliji Ladinu, svijet “kao školski globus: na kosu nataknut osu”.
Topuzli Đokica
Evo sad odlomak iz moje pjesme Topuzli Makarije:
A ja se setih topuzli-Makarija.
Koji je, vaktile, živeo u Svetu Goru.
I svuda sa sobom nosio je topuz.
Ako pitate: zar topuz pristaje popu,
Kazaću: “jok, valahi”, pa makar i ja
Time zaslužio da me oru,
Ko Marko drumove, oni što poput ovaca,
Leže u ladu što na njih Raspeti ga baca.
Makarije je topuzom lemao,
Preciznije, rebra je štemao
Svakome ko mu se usprotivi,
Svejedno je li pravi, iliti krivi.
U tom nije bilo ništa neobično:
Pred svakim živim se hvalisao
Da mu je Padišah lično
Dozvolu za taj topuz dao.
Danas je, znamo, Makarije jarka
Historijska marka:
Bacio topuz i postao, ali ne nazor,
Postao, bog te mazao,
Postao, jebote, srpski patrijarka –
Tako bi kazao
Vladimir Nazor.
Odsad ću Krajišnika zvati Topuzli Đokica, a ko mu je dao ferman da buzdohanom može štemati rebra pjesnicima, o tomu se može tek nagađati, mada me ne bi čudilo ako bi mi rekli da mu je dozvolu za to dao tročlani tim genija iz časopisa Sic!
“Vrijeđanje žena”
U polemici sa Amerom Tikvešom, Topuzli Đokica veli: “Ali, jedno me zaista čudi. Kako to da je feminista Tikveša previdio/prećutao pjesmu ‘Portret dame za šankom’?! I da li uz pomoć čudotvornog tzimtzuma mogao objasniti da navedeno nije vrijeđanje žena, već mistična filozofija?”
Na Ajfelovom mostu, u tekstu Bravure Đorđa Krajišnika, naveo sam stihove iz pjesme Portret dame za šankom: “Tetovaža Lejdi Gagina / Ili možebit od Karleuše. / Čija sve ne vagina /fine Madone djeveruše “na koje se Topuzli Đokica u tekstu Sufijski punk izraknuo, i detaljnom analizom sam pokazao da je, istržući ih iz konteksta, falsificirao njihov smisao, u čemu vidim ne samo đokinski već i srpski talenat za falsificiranje i sadašnjeg i prošlog, i boga i đavla, pravde i krivde, neba i zemlje, a krivotvorio ih je da ih može poglasiti “vrijeđanjem žena.” Još detaljnijom analizom dokazao sam da ta budala nije shvatila Kujovićeve stihove, no pošto Đokašin rezolutno tvrdi da su ti stihovi “vrijeđanje žena”, moraću da priznam: jeste, i ja sam vrijeđao sve Srbe ženskog spola kad sam Plavšićku zvao “suvopizdom”, Ljiljanu Smajlović častio titulom “fašista s rupom” i rekao da je četnikulja teta Desa iz Banje Luke i iz Esdeesa histerična zato “što nema niko da joj ga pošteno zbiči”.
I što da ih ne vrijeđam? Šta su ti Srbi, svejedno je li im puklo ili niklo, Marku Darinkinu? Nijesu mu rikali na Božić. Plus počinili su najveće zločine iza drugog svjetskog rata u Evropi. Pa što da ih ne vrijeđam istinom? I lažu da se vrijeđaju: strah ih je da će istinom biti zavarani, što će bolje reći moja pjesma Bog je u ovom mandatu Srbin:
Znam, nikad neće u dženet da uđe
Moja duša: jasno je da biću
Na vatrama đehenemskim smuđen
Zato što nisam pljeskao Dabiću,
Jer svagda mi je bila ruka desna,
Pola moja, a pola očina,
Zauzeta knjiženjem zločina
Od dvadeset četiri karata
Toga dželata, neosporno šesna,
Što za kamu bješe tata-mata,
Ali ako gledaš ga bez jedi,
Ona durmitorska ćuba mu vrijedi
Nekojega cijela insana,
Stoga volim reći i dan-danas:
Blago narodu koga je ta vila
Ljucka kao kukolj trijebila
Historijskoj Nužnosti za hatar –
Tome ga je naučio tata
Sa kokardom velikom, bratbratu,
Kao prkno Dražinog dorata.
Iz oca je i iz sina mu zborila
Mudrost što se gromorno orila
Diljem Srpske Sparte, i u ratu
I u miru,i to stoljećima,
Iz žgoljavca i onog s plećima
Ko trokrilni ormar, iz hećima
I iz svakog njegovog bonika,
I prestati, boj se, neće nikad
Da se ori gorom, dolom i listinom,
Mudrost dublja od sveg što čak u Avesti
Može se naći: nipošto istinom
Ne dajmo se zavesti.
Kujović “ima problema sa logikom”
U tekstu Sufijski punk Topuzli Đokica veli: “Pored ovih rimovanih doskočica, koje kvare poeziju, Kujović u svojoj knjizi na dosta mjesta ima i problema sa logikom. Evo primjera iz pjesme ‘Na plaži’: ‘Dok gledam more njene oči su plave / kad pogledam obalu njene oči su sive / mene gleda očima zelenim, tamnozelenim /’ Nikako, jadan i čemeran, čitalac ne može da zamisli i dokuči misaono te oči. Kako god pođe, izmiču mu, pa se učine semaforski nekako izmjenjive. A valjda to u poeziji, kod nas, tako može i treba. Ipak, da ne prejudiciramo, evo kako sam Kujović poentira navedenu pjesmu: ‘Neka ono što je izvan ove slike / ostane izvan / da je ne kvarim suvišnim detaljima./’ Dakle, sve je sada jasno. Da ne bismo suvišnim detaljima kvarili ovu pjesmu, možda je najbolje da se suzdržimo od njenog daljeg komentarisanja”.
Otkad ih ima, pjesnici logici čas opaljuju čvoke, čas joj daju nogom u krsta, čas je ošarafe po pljuci, čas je rasture ko bugarsku skupštinu, čas joj poture koru banane da se oklizne i opiše komičnu sinusoidu u padu koji će joj slomiti vrat, čas joj čupaju epolete sa ramena i pišaju joj se u grlić trofejnog pištolja, jer za njih logika nije ženskog nego muškog roda, i nije u civilu nego u uniformi, zato je “ukočena kao feldmaršal”, kako bi rekla Ana Sekston, pa ipak Topuzli Đokica tvrdi da “na dosta mjesta” u knjizi Vidikovac Kujović “ima problema sa logikom”, a meni ostaje da kažem: “Bravo, junče banjalučki! Amanati, đe nauči tako? Jesu li te u Mletke šiljali?” Nisam se slučajno sjetio stihova iz Gorskog vijenca: Đoksonovo tumačenje poezije liči mi na tucmucanje Njegoševa popa Mića kad čita pismo.
Po Topuzli Đokici, stihovi se ne doživljavaju već se “misaono dokučuju”, pjesma nije sklop riječi koji djeluje na čitaoca nego vratilo za misaonu gimnastiku, te nije čudo što su i ovakva bulažnjenja u meni pobudila želju da na Jergovićevu sajtu Đoleta ispreskačem kao kozlić. Mom kozliću ne pada na um da je tome što ne može da zamisli oči žene iz Kujovićeve pjesme krivo nemanje mašte i da ga je nerazumijevanje poezije omelo da dokuči tajnu tih očiju, zato svoju nemaštovitost i glupost pripisuje čitaocu uopće, pa bih i ja mogao kazati: dakle, sve je jasno i možda bi bilo najbolje da se suzdržim od daljeg komentiranja kako ne bih suvišnim analizama kvario ovaj biser gluposti koja nije tek Đokinijeva već i zrcalo gluposti kakva se u Šumskoj gaji institucionalno, i pomno kao svilena buba. Mogao bih tako reći i staviti tačku, ali šta ću kad volim drijeti brave više no Senjanin Tadija, pogotovo kad je brav bezočan falsifiktor.
Topuzli Đokica je pjesnika optužio da “ima i problema sa logikom” jer vjeruje da se stihovi “misaono dokučuju”, dakle, sve je jasno, ali ne mogu da skužim je li ovo napisao zvekan ili tikvan, bilmez ili tutmez, budak ili bedak, ili ćutuk koji zaslužuje ćutek zbog ovakvih blejanja, i ne znam bi li ga zbog ovakvih budalasanja trebalo odalamiti ili odlačati, izmačugati ili istalagijati, opatrnuti ili opandrčiti. Ili zaslužuje svešestoro?
Topuzli Đokica još veli: “da ne prejudiciramo”! Njegov tekst o Kujoviću vrvi od prejudiciranja, to jest od “prethodnih (možda i krivih) sudova, preduvjerenja, pretpostavki (štetnih), predrasuda”, kako piše u Klaićevom rječniku, pa ipak Đokša se izdaje za čeljade koje neće da prejudicira. Na osnovu hiljadama godina stare predrasude da pjesnici ne bi smjeli imati “problema sa logikom” pljunuo na Kujovića i sve pjesnike otkad postoje, a ovamo bi polemisao sa mnom, pa mu ti piši pamet. Tekst o Kujoviću pisao je bolesnik, ne mislim duševni, takve prepuštam ljekarima, a ne treba mi liječnička pomoć da u Topuzli Đokici prepoznam duhovnog bolesnika do koga su doprle jedino glasine o poeziji, ali ga to ne priječi da pjesnicima izriče prijeke presude.
Pretpostavimo da je planeta usvojila Đošin ukaz: pjesnici ne bi smjeli imati problema sa logikom, i pogledajmo opet Kujovićeve stihove koje je proskribirao:”Dok gleda more njene oči su plave / kad pogleda obalu njene oči su sive / mene gleda očima zelenim, tamnozelenim.” Možda pred Topuzli Đokicom ispit iz logike ne bi položio ni Flober, koji je bio realistički pisac, pa ipak je Emi Bovari dozvolio da ima oči sad ove, sad one boje. Ali to na stranu, a pitao bih vas: šta u citiranim stihovima ima nelogično? Ništa! Kad žena gleda more, oči joj dobiju boju mora; kad pogleda obalu, oči joj dobiju boju obale, a kad gleda pjesnika, zelene su, tamnozelene. Te oči su ogledala u kojim ostaje boja gledano sugerišu ponešto i o jednačenju žene i prirode, a postaju zelene možda i zato što u pjesniku vide zelenog Hidra, zapravo ne vide nego se pjesnik-Hidr u njima ogleda. Čitao sam desetine hiljada stihova stoput nelogičnijih od Kujovićevih, pa u čemu je onda problem?
Topuzli Đokica je opet falsificirao Kujovićeve stihove, što ne čudi, jer Đolašin je Srpče sa dna kace, a takvi ne mogu da ne falsificiraju kao što vrabac ne može da ne kaže dživ-dživ. Kad je, umjesto trećeg, stavio prvo lice glagola gledati i pogledati: “Dok gledam more njene oči su plave / kad pogledam obalu njene oči su sive / mene gleda očima zelenim, tamnozelenim” te stihove pretvorio u besmislicu, a zatim je svoju tvorevinu napao kao nelogičnu! Bezbeli da je nelogična: ako pjesnik, a ne ta žena, gleda more, kako zna da su joj oči plave? Registruje li to potiljačnim okom? I zatim: ako pjesnik, a ne ta žena, gleda obalu, kako zna da joj oči sive? Javila mu tica KOS ili tica SUP? Taj falsifikator sa mnom bi polemizirao, pa mu ti piši pamet. To je srpski bezobrazluk o kojem bih mogao napisati doktorsku tezu i odbraniti je sa ocjenom summa cum laude.
Raj
Nisam odolio kušnji da o Kujovićevoj pjesmi kažem još koju, onako kako bih je tumačio studentima na časovima. Pjesma se zove Na plaži i počinje stihovima: “Njeni su laki pokreti plivačice / vježba da zagrli Neizmjerno, neizmjerno” koji su ženu maksimalno uzvisili, što ne bismo očekivali od pjesnika koji se u svojoj poeziji, kako je banjalučki blesan dokazao, bavi “vrijeđanjem žena”. Plivačicu je uzvisio s mjerom, sa ukusom: Neizmjerno se može obuhvatiti tek neizmjernim zagrljajem, ali ta žena se vježba u tom, pokušava da Neizmjerno zagrli neizmjerno, taj zagrljaj je tek mogućnost, a poezija i jeste, pored ostalog, istraživanje mogućnosti ljudskog bića i života i svijeta.
Plaža je na obali Crnog mora, a pošto u ovoj poeziji nema stihova koji bi bili isključivo obavijesni, estetski neutralni, čeka nas malo iznenađenje: “Sa njene kose po meni kaplje Crno more / kap po kap, i još kap”. Moramo zamisliti kako cijelo Crno more iz njene kose pada “kap po kap”: radi se o sitnom pomjeranju u jeziku, o singedohi koja uzima cjelinu umjesto dijela, stoga kaplje Crno more, a ne njegova voda, što sugeriše novo Neizmjerje, jer dodatak “i još kap” otvara sliku ka beskraju: i još kap, i još kap, ali to je beskraj u vremenu: moramo imati dovoljno stpljenja da sačekamo dok cijelo Crno more iz njene kose padne na pjesnika, sve kap po kap.
Ali ta žena ne ostaje plivačica s Crnog mora. Prvo se pretapa u biblijsku Evu, zatim njene oči postaju “zelene, tamnozlene” i, kako god tumačili te epitete, islamska boja je tu, mada pjesnik kao da pridjevom “tamnozelen” kuša da zamutiti providnost “zelenog”, kao da kaže: ne mislim na musilmanski zeleno, oči su bukvalno zelene, da bi na kraju plivačica postala pjesnička fikcija: “Sjenom prolazi kroz pjesmu Leonarda Koena / i odlazi u drugu pjesmu”. Ova žena, znamen bezmjernog u zemaljskom i ograničenom, stoga je možeš otkriti posvud, postoji u četiri svijeta, međusobno udaljena, koji nemaju veze osim onog što im je pjesnička mašta dodala da ih slije u jedno.
Razmotirmo i drugi distih pjesme: “Njene su kose pokošene zrake zalazećeg sunca / na obali rijeke Geon, Geon” , gdje Kujovićevaplivačica postaje, već rekoh, Eva iz Biblije u kojoj se kaže: “A voda tecijaše iz Edema natapajući vrt, i odande se dijeljaše u četiri rijeke. Jednoj je ime Fison, ona teče oko cijele zemlje Evilske (…) A drugoj je rijeci ime Geon, ona teče oko cijele zemlje Huske”. Kujović pravi mali aneks Bibliji: u Edemu vidi Evu prije no što će je Bog stvoriti od Adamovog rebra, što priziva u pamet sufije: sva su bića, prije no što su stvorena, već postojala u božjem naumu i prije nastanka su dala pristanak Bogu da ih stvori. Izvrsna je ta slika u kojoj se presijecaju ženska kosa, trava koja raste iz zemlje i zrake sunca koje padaju s neba, sugerišući prvotnu cjelinu koja se zvala Raj. To i jeste raj, onaj iz kojeg pjesnike niko neće nikad išćerati: red ženske kose, red zelene trave, red sunčevih zraka. Nije slučajno ni to što je sunce na zalasku: gledano našim očima, tada je najbliže zemlji i može ga dohvati kosa što zemaljsku travu kosi, čime hoću da kažem: njegove slike uvijek imaju čvrstu književnu motivaciju, što je jedna od zaloga da je riječ o prvorazrednom pjesništvu.
Sic!-ovci
Topuzli Đokica možda misli da se njegova glupost ne vidi zato što je položio za mudraca u Sicu! Ali kako je moguće da ga niko od entitetskih velikana iz tog časopisa nije upozorio na degensku tvrdnju da Kujović “ima problema sa logikom”? Jesu li računali: Đoko je vlah, a nama se jebe što se vlah bruka? U svakom slučaju, znakovito je da ti vitezi riječi vole lemati druge zbog ovakvih baljezganja koja u svojoj bašči njeguju kao zambake, mora da se drže narodne: “Vjetar puše, alkatmerom njiše, a naš Đole amber dušom diše!” Ili se kružok oko Sica! osjeća pretplaćenim na istinu o književnosti, i šta god prdne ovaj ili onaj iz kružoka – mora biti istina taman kamen da puca? Kako god, mnogo je mačku goveđa glava, makar se mačak zvao Sic!
A tvrdnju da Kujović “ima problema s logikom” mogu razumjeti jedino ako je upućena čitateljima s mozgom manjim od gumice za šesti osnovne, pa njih pitao: časopis Sic! koji ozgo, s Trebevića, soli pameti svima, otkad se to obraća stoci bez repa?
Jedan prijatelj me htio upoznati s onim što je o meni pisao Sic! koji ne čitam (mada sam od onog što su e-novine, koje više ne čitam, iz njega prenosile, protabirio štošta, dovoljno da skužim ko su). Prekinuo sam ga prije nego je završio: “Ti dečki mogu da o meni kažu šta im na milu pamet padne, jer od mene bi bilo nedemokratski, nekulturno, čak divljački, kad bih slobodnim građanima F BiH sporio pravo da javno jedu govna”.
Proštio sam i Sokolovićev tekst o književnom djelu Mirka Kovača (prenesen iz Sica! u e-novine i potom trajno stavljen na njin portal), a zatim sam pomislio: je li ikad bolji pisac pao u šape lošijeg analitičara? Sokolović možda vjeruje da se može šlepati uz Kovača, a ja u to nisam siguran: bliža mi je pameti pomisao da će mutna Drina odnijeti sve što je veleučeni i veleumni sic!-ovac o Kovaču napisao. Često se desi da mali kritičari lete na velike pisce kao leptiri na svijeću, ali ne vjerujem da je portal e-novina erzac besmrtnosti i ne vjerujem da kepec može dugo jahati na grbači Mirka Kovača koji je veliki pisac, a za Sokolovića je div.
A napadi Sica! na Jergovića djeluju groteskno i posjećaju me na čuvenu bosansku priču nastalu iza Berlinskog kongresa: u kafani se pričalo o tom kako je sultan Bosnu dao Švabi, a onda se jedan od pjanaca lupio po prsima: “Ako ju je sultan dao, Ćosa je ne da!” Jergović je stekao evropsku i svjetsku slavu, ali šta mu to vrijedi kad mu Sic! ne priznaje talenat?
Ali im se jedno mora priznati. Ima nečeg religioznog u njihovim uvjerenjima: ćute se odozgo postavljeni da objave književnu istinu kao njeni žreci, zapravo vjerovjesnici, a njihova vjera je uvijek u petoj brzini, čak i kad voze uzbrdicom. Teško im zavidim na toj brzini koja je čudo fizike.
Topuzli Đokica
Reče mi moj bivši student da je Đorđe Krajišnik nakon mog teksta, na Ajfelovom mostu objavljenog, odgovorio u sarajevskom Oslobođenju. Koje ne čitam, iz sto razloga, pa i zato što ne bih da trideset penzionerskih maraka, velikih kao kuća, idu u džep Muje Selimovića, nepopravljivog idealiste koji je popljačkao i polupežao đe je šta mogao, a zatim kupio Oslobođenje da propovijeda demokraciju kakve nema odavde do drveta Um Gajlana iz Hiljadu i jedne noći i da širi živu istinu i o Federaciji BiH i o planeti. Što ne čudi: ne samo u BiH, državi sa 16 vlada i 16 parlamenata, nego i uopće na tlu mile nam Pokojnice, ko Rokića ima kriminalaca koji se živi zaklaše za demokratijom, a za istinom izluđeše ko Ikonija za džandarima.
Ali Krajišnik, čiji tekst Sufijski punk dirljivo svjedoči kako mali Đokica zamišlja književnost, ljuto se varao ako je mislio da će fakultetski profesor poezije polemizirati s tokmakom koji ne zna na koliko je mjesta šupalj: ovo nije polemika već dranje brava, a stručno odrijeti brava smatram pitanjem književne časti! Troprstih brava odro sam toliko da bi, na pustećijama pravljenim od njihovih koža, mogla klanjati ićindiju kompletna prva četa prvog bataljona 101. brigade, čiji je borac, 25 dana, u Musićima kod Olova, bio i Marko Darinkin.
Na Jergovićevu sajtu obećao sam da ću Đokenziju, koji je iznogetao Asmira Kujovića, jednog od najboljih sarajevskih pjesnika, dati što mu niko uzeti neće, i to je sve. Biće leman kao “bogalj od pameti”, što rekli u Crnoj Gori, kao samozaljubljeni neznalica i bezobrazan falsifikator, a pošto sam pola Šiptar, prije ću izgubiti glavu no pogaziti besu da ću nalupati blesu. Ali mi se kao penziću ne žuri i biće dosta da se pokašto vratim Đoki koji je u tekstu Sufijski punk, vjerujući da deveta Kujovića, napravio autoportret, pa bio bi grijeh ne proanalizirati ga.
Đőja mi se namjestio kao idealna žrtva i što da ga ne opalim? Nek nastavi da se javno koprči, neću se na to osvrtati, neću mu reći ni ono što smo vaktile u šahovskim klubovima, mi cugeraši voljeli reći protivniku: “Nemoj mi se koprčiti, jerbo ću te oprčiti”, mada sam veliki buljuk Dušanovih potomaka, iz kojih je, kao iz Đoke, prolajao srpski bezobrazluk, u polemikama naguzio s merakom.
Kad bih izanalizirao sve što je Đokica bezvezeknuo u tekstu Sufijski punk, ispalo bi sto strana, a pošto ne bih da mi se na riječ vjeruje, navešću rečenicu kojom tekst počinje: “Poezija, uči nas povijest književna, i uopšte književnost trpi zaista svašta”. Tih ćoraka, nasumce ispaljenih, u Đokice ima dovoljno da se upitam: je li ovo književna kritika, ili su manevri JNA? A točno je da nas Đokin tekst Sufijski punk uči da papir trpi svašta: ta drljotina je prilog istoriji gluposti kao takve, gluposti po sebi i za sebe, ali i ozbiljan prilog povijesti srpskog bezobrazluka.
Moguće je da Mali Đokica, govoreći o “povijesti književnoj”, nastupa kao njen stoljetni očevidac koji nam sa lica mjesta javlja kako su se u njoj stvari zbivale, jer nije rijetkost da Srbin zna što niko ne znade, ali nas obične smrtnike, koji nismo nazočili boju na Kosovu, “povijest književna” ne uči da “književnost trpi zaista svašta” nego da traju jedino djela koja vrijede. Ako je pak mislio na granu nauke o književnosti koja se zove povijest književnosti, Đokica laže da ona uči kako poezija “trpi zaista svašta”. Prisiljen je da laže kao neznalica koji glumi stručnjaka, stoga mora brbljati đuture, jer to “svašta” koje poezija i književnost “trpe” Đokica nije mogao naći u istoriji književnosti koja, piše u Rečniku književnih termina, “proučava književne pojave (dela, autore, faktore) u njihovom istorijskom nastajanju” i bavi se tvorbama koje su manje ili više značajan prilog bilo kulturi jednog naroda, bilo čovječanstva, jer niko nije lud da se bavi mrcima i njinim spisima koji su bili mrtvorođeni u času kad su objavljeni, ali je Mali Đokica, koji piše književne kritike da bi mutna Drina imala šta odnijeti, iz pouzdanih izvora obaviješten o tom “svašta” koje su proizvodili literarni pokojnici. Zaista vam kažem, sročio bih sto strana teksta kad bih ovako razmatrao njegove žvrljotine koje zorno pokazuju šta sve Đokica ne zna i ne razumije u literaturi. A ako ispadne kako sam naumio, tekstovi o Malom Đokici trebalo bi da budu ne odbrana Asmira Kujovića, što je izlišno, nego prvenstveno odbrana istinske poezije od degenskog čitanja i bezobraznog falsificiranja.
Rođeni pjesnik
Čitajući Kujovićev Vidikovac, imao sam isti dojam kao u ratu kad mi je, u uniformi Armije BiH, taj dvadesetogodišnjak donio rukopis svoje prve knjige pjesama, dojam koji staje u dvije riječi: rođeni pjesnik. Na čemu ne mogu da mu ne zavidim, jer meni je trebalo šezdesetak godina da rođeni pjesnik postanem: uvijek sam znao da sam rođen za pjesnika, ali to dugo vremena nije bilo dovoljno vidljivo iz mojih stihova. Kujoviću zavidim i na vjeri u Boga koji je po meni priča za dječji vrtić, ali njega vjera čini boljim pjesnikom, a ne škopi ga, kako često bude.
U Vidikovcu, koji mi je poslao da ga pročitam u rukopisu, nema ni jedne loše pjesme, ni strofe, čak ni lošeg stiha, a i da ih je bilo, tu ima toliko prave i velike poezije da bih se stidio podučavati bilo čemu njega koji može ono što ja ne bih mogao. Kad čitam pjesme mnogih današnjih pjesnika, često si kažem: ovoga bih, levom rukom, mogao napisati svaki dan pet komada, a kad čitam pravog, kao Kujović, znam da to može samo on.
Malo je pjesnika na našem jeziku koji se, sa toliko lakoće, što znači i uspjeha, kreću kroz toliko različite, čak suprotne mitologije, kulture, civilizacije, epohe, ne pripadajući ni jednoj do kraja. Svaka mu dovoljno bliska da u njoj njegova mašta nađe privremeni dom, tačnije konak za putnika. To je pjesnik-putnik, ne kao turista: od svih tih svjetova bježi, ali kroz njih, i u bijegu ih spoznaje. S najviše uspjeha bježi kroz današnjicu koja mu je jednako daleka, ili ako hoćete jednako bliska kao Džingiskan, jer mu sva ljudska istorija služi isključivo kao gradivo za pjesničko oblikovanje, skladište isprika za književnu igru, majdan rude za slike i metafore u kojima rado spreže teško spojive stvari, pa i one koje se isključuju, jer i njemu je, kako rekoh o Iliji Ladinu, svijet “kao školski globus: na kosu nataknut osu”.
Topuzli Đokica
Evo sad odlomak iz moje pjesme Topuzli Makarije:
A ja se setih topuzli-Makarija.
Koji je, vaktile, živeo u Svetu Goru.
I svuda sa sobom nosio je topuz.
Ako pitate: zar topuz pristaje popu,
Kazaću: “jok, valahi”, pa makar i ja
Time zaslužio da me oru,
Ko Marko drumove, oni što poput ovaca,
Leže u ladu što na njih Raspeti ga baca.
Makarije je topuzom lemao,
Preciznije, rebra je štemao
Svakome ko mu se usprotivi,
Svejedno je li pravi, iliti krivi.
U tom nije bilo ništa neobično:
Pred svakim živim se hvalisao
Da mu je Padišah lično
Dozvolu za taj topuz dao.
Danas je, znamo, Makarije jarka
Historijska marka:
Bacio topuz i postao, ali ne nazor,
Postao, bog te mazao,
Postao, jebote, srpski patrijarka –
Tako bi kazao
Vladimir Nazor.
Odsad ću Krajišnika zvati Topuzli Đokica, a ko mu je dao ferman da buzdohanom može štemati rebra pjesnicima, o tomu se može tek nagađati, mada me ne bi čudilo ako bi mi rekli da mu je dozvolu za to dao tročlani tim genija iz časopisa Sic!
“Vrijeđanje žena”
U polemici sa Amerom Tikvešom, Topuzli Đokica veli: “Ali, jedno me zaista čudi. Kako to da je feminista Tikveša previdio/prećutao pjesmu ‘Portret dame za šankom’?! I da li uz pomoć čudotvornog tzimtzuma mogao objasniti da navedeno nije vrijeđanje žena, već mistična filozofija?”
Na Ajfelovom mostu, u tekstu Bravure Đorđa Krajišnika, naveo sam stihove iz pjesme Portret dame za šankom: “Tetovaža Lejdi Gagina / Ili možebit od Karleuše. / Čija sve ne vagina /fine Madone djeveruše “na koje se Topuzli Đokica u tekstu Sufijski punk izraknuo, i detaljnom analizom sam pokazao da je, istržući ih iz konteksta, falsificirao njihov smisao, u čemu vidim ne samo đokinski već i srpski talenat za falsificiranje i sadašnjeg i prošlog, i boga i đavla, pravde i krivde, neba i zemlje, a krivotvorio ih je da ih može poglasiti “vrijeđanjem žena.” Još detaljnijom analizom dokazao sam da ta budala nije shvatila Kujovićeve stihove, no pošto Đokašin rezolutno tvrdi da su ti stihovi “vrijeđanje žena”, moraću da priznam: jeste, i ja sam vrijeđao sve Srbe ženskog spola kad sam Plavšićku zvao “suvopizdom”, Ljiljanu Smajlović častio titulom “fašista s rupom” i rekao da je četnikulja teta Desa iz Banje Luke i iz Esdeesa histerična zato “što nema niko da joj ga pošteno zbiči”.
I što da ih ne vrijeđam? Šta su ti Srbi, svejedno je li im puklo ili niklo, Marku Darinkinu? Nijesu mu rikali na Božić. Plus počinili su najveće zločine iza drugog svjetskog rata u Evropi. Pa što da ih ne vrijeđam istinom? I lažu da se vrijeđaju: strah ih je da će istinom biti zavarani, što će bolje reći moja pjesma Bog je u ovom mandatu Srbin:
Znam, nikad neće u dženet da uđe
Moja duša: jasno je da biću
Na vatrama đehenemskim smuđen
Zato što nisam pljeskao Dabiću,
Jer svagda mi je bila ruka desna,
Pola moja, a pola očina,
Zauzeta knjiženjem zločina
Od dvadeset četiri karata
Toga dželata, neosporno šesna,
Što za kamu bješe tata-mata,
Ali ako gledaš ga bez jedi,
Ona durmitorska ćuba mu vrijedi
Nekojega cijela insana,
Stoga volim reći i dan-danas:
Blago narodu koga je ta vila
Ljucka kao kukolj trijebila
Historijskoj Nužnosti za hatar –
Tome ga je naučio tata
Sa kokardom velikom, bratbratu,
Kao prkno Dražinog dorata.
Iz oca je i iz sina mu zborila
Mudrost što se gromorno orila
Diljem Srpske Sparte, i u ratu
I u miru,i to stoljećima,
Iz žgoljavca i onog s plećima
Ko trokrilni ormar, iz hećima
I iz svakog njegovog bonika,
I prestati, boj se, neće nikad
Da se ori gorom, dolom i listinom,
Mudrost dublja od sveg što čak u Avesti
Može se naći: nipošto istinom
Ne dajmo se zavesti.
Kujović “ima problema sa logikom”
U tekstu Sufijski punk Topuzli Đokica veli: “Pored ovih rimovanih doskočica, koje kvare poeziju, Kujović u svojoj knjizi na dosta mjesta ima i problema sa logikom. Evo primjera iz pjesme ‘Na plaži’: ‘Dok gledam more njene oči su plave / kad pogledam obalu njene oči su sive / mene gleda očima zelenim, tamnozelenim /’ Nikako, jadan i čemeran, čitalac ne može da zamisli i dokuči misaono te oči. Kako god pođe, izmiču mu, pa se učine semaforski nekako izmjenjive. A valjda to u poeziji, kod nas, tako može i treba. Ipak, da ne prejudiciramo, evo kako sam Kujović poentira navedenu pjesmu: ‘Neka ono što je izvan ove slike / ostane izvan / da je ne kvarim suvišnim detaljima./’ Dakle, sve je sada jasno. Da ne bismo suvišnim detaljima kvarili ovu pjesmu, možda je najbolje da se suzdržimo od njenog daljeg komentarisanja”.
Otkad ih ima, pjesnici logici čas opaljuju čvoke, čas joj daju nogom u krsta, čas je ošarafe po pljuci, čas je rasture ko bugarsku skupštinu, čas joj poture koru banane da se oklizne i opiše komičnu sinusoidu u padu koji će joj slomiti vrat, čas joj čupaju epolete sa ramena i pišaju joj se u grlić trofejnog pištolja, jer za njih logika nije ženskog nego muškog roda, i nije u civilu nego u uniformi, zato je “ukočena kao feldmaršal”, kako bi rekla Ana Sekston, pa ipak Topuzli Đokica tvrdi da “na dosta mjesta” u knjizi Vidikovac Kujović “ima problema sa logikom”, a meni ostaje da kažem: “Bravo, junče banjalučki! Amanati, đe nauči tako? Jesu li te u Mletke šiljali?” Nisam se slučajno sjetio stihova iz Gorskog vijenca: Đoksonovo tumačenje poezije liči mi na tucmucanje Njegoševa popa Mića kad čita pismo.
Po Topuzli Đokici, stihovi se ne doživljavaju već se “misaono dokučuju”, pjesma nije sklop riječi koji djeluje na čitaoca nego vratilo za misaonu gimnastiku, te nije čudo što su i ovakva bulažnjenja u meni pobudila želju da na Jergovićevu sajtu Đoleta ispreskačem kao kozlić. Mom kozliću ne pada na um da je tome što ne može da zamisli oči žene iz Kujovićeve pjesme krivo nemanje mašte i da ga je nerazumijevanje poezije omelo da dokuči tajnu tih očiju, zato svoju nemaštovitost i glupost pripisuje čitaocu uopće, pa bih i ja mogao kazati: dakle, sve je jasno i možda bi bilo najbolje da se suzdržim od daljeg komentiranja kako ne bih suvišnim analizama kvario ovaj biser gluposti koja nije tek Đokinijeva već i zrcalo gluposti kakva se u Šumskoj gaji institucionalno, i pomno kao svilena buba. Mogao bih tako reći i staviti tačku, ali šta ću kad volim drijeti brave više no Senjanin Tadija, pogotovo kad je brav bezočan falsifiktor.
Topuzli Đokica je pjesnika optužio da “ima i problema sa logikom” jer vjeruje da se stihovi “misaono dokučuju”, dakle, sve je jasno, ali ne mogu da skužim je li ovo napisao zvekan ili tikvan, bilmez ili tutmez, budak ili bedak, ili ćutuk koji zaslužuje ćutek zbog ovakvih blejanja, i ne znam bi li ga zbog ovakvih budalasanja trebalo odalamiti ili odlačati, izmačugati ili istalagijati, opatrnuti ili opandrčiti. Ili zaslužuje svešestoro?
Topuzli Đokica još veli: “da ne prejudiciramo”! Njegov tekst o Kujoviću vrvi od prejudiciranja, to jest od “prethodnih (možda i krivih) sudova, preduvjerenja, pretpostavki (štetnih), predrasuda”, kako piše u Klaićevom rječniku, pa ipak Đokša se izdaje za čeljade koje neće da prejudicira. Na osnovu hiljadama godina stare predrasude da pjesnici ne bi smjeli imati “problema sa logikom” pljunuo na Kujovića i sve pjesnike otkad postoje, a ovamo bi polemisao sa mnom, pa mu ti piši pamet. Tekst o Kujoviću pisao je bolesnik, ne mislim duševni, takve prepuštam ljekarima, a ne treba mi liječnička pomoć da u Topuzli Đokici prepoznam duhovnog bolesnika do koga su doprle jedino glasine o poeziji, ali ga to ne priječi da pjesnicima izriče prijeke presude.
Pretpostavimo da je planeta usvojila Đošin ukaz: pjesnici ne bi smjeli imati problema sa logikom, i pogledajmo opet Kujovićeve stihove koje je proskribirao:”Dok gleda more njene oči su plave / kad pogleda obalu njene oči su sive / mene gleda očima zelenim, tamnozelenim.” Možda pred Topuzli Đokicom ispit iz logike ne bi položio ni Flober, koji je bio realistički pisac, pa ipak je Emi Bovari dozvolio da ima oči sad ove, sad one boje. Ali to na stranu, a pitao bih vas: šta u citiranim stihovima ima nelogično? Ništa! Kad žena gleda more, oči joj dobiju boju mora; kad pogleda obalu, oči joj dobiju boju obale, a kad gleda pjesnika, zelene su, tamnozelene. Te oči su ogledala u kojim ostaje boja gledano sugerišu ponešto i o jednačenju žene i prirode, a postaju zelene možda i zato što u pjesniku vide zelenog Hidra, zapravo ne vide nego se pjesnik-Hidr u njima ogleda. Čitao sam desetine hiljada stihova stoput nelogičnijih od Kujovićevih, pa u čemu je onda problem?
Topuzli Đokica je opet falsificirao Kujovićeve stihove, što ne čudi, jer Đolašin je Srpče sa dna kace, a takvi ne mogu da ne falsificiraju kao što vrabac ne može da ne kaže dživ-dživ. Kad je, umjesto trećeg, stavio prvo lice glagola gledati i pogledati: “Dok gledam more njene oči su plave / kad pogledam obalu njene oči su sive / mene gleda očima zelenim, tamnozelenim” te stihove pretvorio u besmislicu, a zatim je svoju tvorevinu napao kao nelogičnu! Bezbeli da je nelogična: ako pjesnik, a ne ta žena, gleda more, kako zna da su joj oči plave? Registruje li to potiljačnim okom? I zatim: ako pjesnik, a ne ta žena, gleda obalu, kako zna da joj oči sive? Javila mu tica KOS ili tica SUP? Taj falsifikator sa mnom bi polemizirao, pa mu ti piši pamet. To je srpski bezobrazluk o kojem bih mogao napisati doktorsku tezu i odbraniti je sa ocjenom summa cum laude.
Raj
Nisam odolio kušnji da o Kujovićevoj pjesmi kažem još koju, onako kako bih je tumačio studentima na časovima. Pjesma se zove Na plaži i počinje stihovima: “Njeni su laki pokreti plivačice / vježba da zagrli Neizmjerno, neizmjerno” koji su ženu maksimalno uzvisili, što ne bismo očekivali od pjesnika koji se u svojoj poeziji, kako je banjalučki blesan dokazao, bavi “vrijeđanjem žena”. Plivačicu je uzvisio s mjerom, sa ukusom: Neizmjerno se može obuhvatiti tek neizmjernim zagrljajem, ali ta žena se vježba u tom, pokušava da Neizmjerno zagrli neizmjerno, taj zagrljaj je tek mogućnost, a poezija i jeste, pored ostalog, istraživanje mogućnosti ljudskog bića i života i svijeta.
Plaža je na obali Crnog mora, a pošto u ovoj poeziji nema stihova koji bi bili isključivo obavijesni, estetski neutralni, čeka nas malo iznenađenje: “Sa njene kose po meni kaplje Crno more / kap po kap, i još kap”. Moramo zamisliti kako cijelo Crno more iz njene kose pada “kap po kap”: radi se o sitnom pomjeranju u jeziku, o singedohi koja uzima cjelinu umjesto dijela, stoga kaplje Crno more, a ne njegova voda, što sugeriše novo Neizmjerje, jer dodatak “i još kap” otvara sliku ka beskraju: i još kap, i još kap, ali to je beskraj u vremenu: moramo imati dovoljno stpljenja da sačekamo dok cijelo Crno more iz njene kose padne na pjesnika, sve kap po kap.
Ali ta žena ne ostaje plivačica s Crnog mora. Prvo se pretapa u biblijsku Evu, zatim njene oči postaju “zelene, tamnozlene” i, kako god tumačili te epitete, islamska boja je tu, mada pjesnik kao da pridjevom “tamnozelen” kuša da zamutiti providnost “zelenog”, kao da kaže: ne mislim na musilmanski zeleno, oči su bukvalno zelene, da bi na kraju plivačica postala pjesnička fikcija: “Sjenom prolazi kroz pjesmu Leonarda Koena / i odlazi u drugu pjesmu”. Ova žena, znamen bezmjernog u zemaljskom i ograničenom, stoga je možeš otkriti posvud, postoji u četiri svijeta, međusobno udaljena, koji nemaju veze osim onog što im je pjesnička mašta dodala da ih slije u jedno.
Razmotirmo i drugi distih pjesme: “Njene su kose pokošene zrake zalazećeg sunca / na obali rijeke Geon, Geon” , gdje Kujovićeva plivačica postaje, već rekoh, Eva iz Biblije u kojoj se kaže: “A voda tecijaše iz Edema natapajući vrt, i odande se dijeljaše u četiri rijeke. Jednoj je ime Fison, ona teče oko cijele zemlje Evilske (…) A drugoj je rijeci ime Geon, ona teče oko cijele zemlje Huske”. Kujović pravi mali aneks Bibliji: u Edemu vidi Evu prije no što će je Bog stvoriti od Adamovog rebra, što priziva u pamet sufije: sva su bića, prije no što su stvorena, već postojala u božjem naumu i prije nastanka su dala pristanak Bogu da ih stvori. Izvrsna je ta slika u kojoj se presijecaju ženska kosa, trava koja raste iz zemlje i zrake sunca koje padaju s neba, sugerišući prvotnu cjelinu koja se zvala Raj. To i jeste raj, onaj iz kojeg pjesnike niko neće nikad išćerati: red ženske kose, red zelene trave, red sunčevih zraka. Nije slučajno ni to što je sunce na zalasku: gledano našim očima, tada je najbliže zemlji i može ga dohvati kosa što zemaljsku travu kosi, čime hoću da kažem: njegove slike uvijek imaju čvrstu književnu motivaciju, što je jedna od zaloga da je riječ o prvorazrednom pjesništvu.
Sic!-ovci
Topuzli Đokica možda misli da se njegova glupost ne vidi zato što je položio za mudraca u Sicu! Ali kako je moguće da ga niko od entitetskih velikana iz tog časopisa nije upozorio na degensku tvrdnju da Kujović “ima problema sa logikom”? Jesu li računali: Đoko je vlah, a nama se jebe što se vlah bruka? U svakom slučaju, znakovito je da ti vitezi riječi vole lemati druge zbog ovakvih baljezganja koja u svojoj bašči njeguju kao zambake, mora da se drže narodne: “Vjetar puše, alkatmerom njiše, a naš Đole amber dušom diše!” Ili se kružok oko Sica! osjeća pretplaćenim na istinu o književnosti, i šta god prdne ovaj ili onaj iz kružoka – mora biti istina taman kamen da puca? Kako god, mnogo je mačku goveđa glava, makar se mačak zvao Sic!
A tvrdnju da Kujović “ima problema s logikom” mogu razumjeti jedino ako je upućena čitateljima s mozgom manjim od gumice za šesti osnovne, pa njih pitao: časopis Sic! koji ozgo, s Trebevića, soli pameti svima, otkad se to obraća stoci bez repa?
Jedan prijatelj me htio upoznati s onim što je o meni pisao Sic! koji ne čitam (mada sam od onog što su e-novine, koje više ne čitam, iz njega prenosile, protabirio štošta, dovoljno da skužim ko su). Prekinuo sam ga prije nego je završio: “Ti dečki mogu da o meni kažu šta im na milu pamet padne, jer od mene bi bilo nedemokratski, nekulturno, čak divljački, kad bih slobodnim građanima F BiH sporio pravo da javno jedu govna”.
Proštio sam i Sokolovićev tekst o književnom djelu Mirka Kovača (prenesen iz Sica! u e-novine i potom trajno stavljen na njin portal), a zatim sam pomislio: je li ikad bolji pisac pao u šape lošijeg analitičara? Sokolović možda vjeruje da se može šlepati uz Kovača, a ja u to nisam siguran: bliža mi je pameti pomisao da će mutna Drina odnijeti sve što je veleučeni i veleumni sic!-ovac o Kovaču napisao. Često se desi da mali kritičari lete na velike pisce kao leptiri na svijeću, ali ne vjerujem da je portal e-novina erzac besmrtnosti i ne vjerujem da kepec može dugo jahati na grbači Mirka Kovača koji je veliki pisac, a za Sokolovića je div.
A napadi Sica! na Jergovića djeluju groteskno i posjećaju me na čuvenu bosansku priču nastalu iza Berlinskog kongresa: u kafani se pričalo o tom kako je sultan Bosnu dao Švabi, a onda se jedan od pjanaca lupio po prsima: “Ako ju je sultan dao, Ćosa je ne da!” Jergović je stekao evropsku i svjetsku slavu, ali šta mu to vrijedi kad mu Sic! ne priznaje talenat?
Ali im se jedno mora priznati. Ima nečeg religioznog u njihovim uvjerenjima: ćute se odozgo postavljeni da objave književnu istinu kao njeni žreci, zapravo vjerovjesnici, a njihova vjera je uvijek u petoj brzini, čak i kad voze uzbrdicom. Teško im zavidim na toj brzini koja je čudo fizike.