Govor na dodjeli nagrade Prozart u Skopju 30. maja 2017.
Prije nekoliko su tjedana ovdje u Skopju neki ljudi tukli druge ljude. Mi smo to gledali na televiziji. Bila je noć, kada se čovjeku razne loše misli vrzmaju po glavi, pa smo mislili da možda nećemo moći da dođemo. Mislili smo da možda nećemo moći da putujemo u Skopje, jer će biti zatvoreni aerodromi, bit će zatvorene granice, zato što su neki ljudi tukli druge ljude.
Moja strepnja nije bila bez osnova. Imam iskustvo s tim stvarima. Još od onoga proljeća prije tačno dvadeset i pet godina, kada je nakon događaja ispred Skupštine Bosne i Hercegovine započela opsada Sarajeva i jedan strašni rat.
Istina, tada nitko nikoga nije tukao, ali prizori su bili vrlo slični. A slični su bili i razlozi. Jednoga dana samo je zatvoren aerodrom, autobusi više nisu polazili s autobuskog kolodvora, zapaljivim minama spaljeni su vozovi na sarajevskoj željezničkoj stanici.
Uplašili smo se te večeri da bi se sve to moglo ponoviti.
Srećom, nije se ponovilo.
I to je razlog za slavlje.
To je prvi i osnovni razlog da ja danas u Skopju budem sretan.
Postoji i drugi razlog. Nalazim se među ljudima koji čitaju. Oni će spasiti svijet.
Svijet će spasiti svaki Makedonac koji je na svejedno kojem jeziku čitao genijalne romane Ismaila Kadarea. Spasit će ga svaki onaj Albanac koji je čitao Vladu Uroševića, i koji bi baš kao Albanac bio siromašniji, nepotpuniji, necjelovitiji da nije čitao Vladu Uroševića.
To je, što se mene tiče, ta dvojezičnost. To je taj Ustav i zakon. To je ta tiranska, skopska, tetovska, kumanovska i struška platforma. To je ono što jesmo i što jedino možemo biti. Mi koji čitamo.
Sve drugo je iluzija. Krvava, ali vječna iluzija da će naši ljudi pretući i nadjačati njihove ljude. Da ćemo biti jači na pesnicama.
A zatim i da ćemo imati bolje puške, topove i tenkove.
I da će na našoj strani biti jači i moćniji saveznici: Amerikanci, Rusi, Turci.
S tom krvavom iluzijom započinju ratovi. Koji se završavaju kada i posljednji domoljubni idealist shvati da je to bila samo iluzija. I da se svi tako započeti ratovi završavaju bez pobjednika. I da se sa svakim na takav način izgubljenim ratom gubi i po nekoliko novih, još uvijek nezapočetih ratova, koji će se u ime krvave iluzije povesti da bismo osvetili sve naše nevine žrtve. I svaki od tih nezapočetih ratova bit će izgubljen.
Ovaj svijet neće spasiti ratni heroji. Neće ga spasiti veliki generali.
Spasit će ga Makedonac koji čita “Generala mrtve vojske” Ismaila Kadarea.
Spasit će ga Albanac koji čita “Moju rođaku Emiliju” Vlade Uroševića.
Nije ovo pjesnička figura. Razumijevanje drugog ne može biti pjesnička figura, iako se od razumijevanja drugog može stvarati velika poezija. Ovo je hladna realnost. I jedini naš spas.
Svijet će biti spašen kada Ismail Kadare postane makedonski pisac.
Svijet će biti spašen kada Vlada Urošević postane albanski pisac.
To je taj Ustav i zakon
Govor na dodjeli nagrade Prozart u Skopju 30. maja 2017.
Prije nekoliko su tjedana ovdje u Skopju neki ljudi tukli druge ljude. Mi smo to gledali na televiziji. Bila je noć, kada se čovjeku razne loše misli vrzmaju po glavi, pa smo mislili da možda nećemo moći da dođemo. Mislili smo da možda nećemo moći da putujemo u Skopje, jer će biti zatvoreni aerodromi, bit će zatvorene granice, zato što su neki ljudi tukli druge ljude.
Moja strepnja nije bila bez osnova. Imam iskustvo s tim stvarima. Još od onoga proljeća prije tačno dvadeset i pet godina, kada je nakon događaja ispred Skupštine Bosne i Hercegovine započela opsada Sarajeva i jedan strašni rat.
Istina, tada nitko nikoga nije tukao, ali prizori su bili vrlo slični. A slični su bili i razlozi. Jednoga dana samo je zatvoren aerodrom, autobusi više nisu polazili s autobuskog kolodvora, zapaljivim minama spaljeni su vozovi na sarajevskoj željezničkoj stanici.
Uplašili smo se te večeri da bi se sve to moglo ponoviti.
Srećom, nije se ponovilo.
I to je razlog za slavlje.
To je prvi i osnovni razlog da ja danas u Skopju budem sretan.
Postoji i drugi razlog. Nalazim se među ljudima koji čitaju. Oni će spasiti svijet.
Svijet će spasiti svaki Makedonac koji je na svejedno kojem jeziku čitao genijalne romane Ismaila Kadarea. Spasit će ga svaki onaj Albanac koji je čitao Vladu Uroševića, i koji bi baš kao Albanac bio siromašniji, nepotpuniji, necjelovitiji da nije čitao Vladu Uroševića.
To je, što se mene tiče, ta dvojezičnost. To je taj Ustav i zakon. To je ta tiranska, skopska, tetovska, kumanovska i struška platforma. To je ono što jesmo i što jedino možemo biti. Mi koji čitamo.
Sve drugo je iluzija. Krvava, ali vječna iluzija da će naši ljudi pretući i nadjačati njihove ljude. Da ćemo biti jači na pesnicama.
A zatim i da ćemo imati bolje puške, topove i tenkove.
I da će na našoj strani biti jači i moćniji saveznici: Amerikanci, Rusi, Turci.
S tom krvavom iluzijom započinju ratovi. Koji se završavaju kada i posljednji domoljubni idealist shvati da je to bila samo iluzija. I da se svi tako započeti ratovi završavaju bez pobjednika. I da se sa svakim na takav način izgubljenim ratom gubi i po nekoliko novih, još uvijek nezapočetih ratova, koji će se u ime krvave iluzije povesti da bismo osvetili sve naše nevine žrtve. I svaki od tih nezapočetih ratova bit će izgubljen.
Ovaj svijet neće spasiti ratni heroji. Neće ga spasiti veliki generali.
Spasit će ga Makedonac koji čita “Generala mrtve vojske” Ismaila Kadarea.
Spasit će ga Albanac koji čita “Moju rođaku Emiliju” Vlade Uroševića.
Nije ovo pjesnička figura. Razumijevanje drugog ne može biti pjesnička figura, iako se od razumijevanja drugog može stvarati velika poezija. Ovo je hladna realnost. I jedini naš spas.
Svijet će biti spašen kada Ismail Kadare postane makedonski pisac.
Svijet će biti spašen kada Vlada Urošević postane albanski pisac.