Pišući o hrvatskim prijevodima Thomasa Manna, u bilješci na kraju Ljevakovoga izdanja Doktora Faustusa iz 2000. godine (preveo Milivoj Mezulić), Viktor Žmegač ima i ovu rečenicu: “Doktor Faustus pojavio se pedesetih godina u prijevodu Konstantina Petrovića, koga je savjetovao Zdenko Škreb, samo u Sarajevu.” Podosta pohaban primjerak toga izdanja pronašao sam i za male pare kupio u jednome od poslijeratnih sarajevskih dućana s knjigama koji sami sebe, višestruko ironično, tituliraju antikvarijatima. Ali, halal im naziv – dokle god se u njima mogu naći ovakvi rariteti, nije sasvim nezaslužen. Nije nevažno precizirati: knjiga je izašla 1955. godine u izdanju Svjetlosti, dakle nekih osam godina nakon stockholmske svjetske premijere (1947).
Ništa o Konstantinu Petroviću ne znam, osim da je tada, kad uz savjete Zdenka Škreba prevodi Doktora Faustusa, to teško njemačko intelektualno štivo, mladić na sredini između dvadeset i trideset godina, da je iz neke od starih sarajevskih građanskih srpskih kuća blizu Vijećnice, da je već prevodio i Zweiga, i Beethovenova pisma, i još što-šta od najzahtjevnijih njemačkih tekstova. Zadivljuje me i tjera na neobuzdano fantaziranje sam podatak: tko je taj mladić, u kakvome svom svijetu živi, kako je sve to moralo izgledati? Ako je na Doktoru Faustusu morao raditi najmanje koju godinu, to znači da imamo posla sa žestokim jugoslavenskim godinama između 1950. i ’55. A podatak govori i to da mladić nije mogao raditi tek tako, na svoju ruku, nego je moralo biti da je imao sklopljen nekakav dogovor s izdavačem. Kako su knjige iz svijeta, i to najnoviji i najviši književni dometi, dolazili u Jugoslaviju, u Sarajevo? Kakva je to bila kulturna klima, u kojoj je paralelno supostojala volja za izdavanjem propagandne, ideološki dirigirane literature, i ovakvih najsuptilnijih umjetničkih tekstova, kakav je Doktor Faustus, što dolaze iz omražene “građanske kulture” Zapada?
U svojim, doduše, vrlo skučenim i ne previše entuzijastičnim nego više usputnim raspitivanjima, u poslijeratnom Sarajevu nisam naišao ni na koga komu ime Konstantina Petrovića bilo što znači. Tako bi i ostalo, da prije koji mjesec na naiđoh na novinsku kolumnu u kojoj Sead Fetahagić, već umorno i suho faktografski, evocira “svoga druga Kostu Petrovića” i njegovu sudbinu. Zgrožen i dirnut, ne znam što od toga dvoga više, spremio sam taj zapis da ga ne zagubim, da ga ne zaboravim. Ovako piše Fetahagić o Petroviću:
“Kad je počeo rat, prestali smo da se družimo, jer je bilo veoma opasno kretati se ulicama. A onda smo u redovima za vodu i u redovima za humanitarnu pomoć saznali da je Kosta ranjen. Neki od nas su ga posjetili u bolnici. Ležao je potrbuške, jer je granata pala iza njegovih leđa. Rane su bile nezgodne, ali nisu bile opasne. Kosta se zafrkavao sa svojim novonastalim stanjem.
Kao što smo se inače rijetko viđali, ni Kostu nisam dugo sreo. Jedne ratne zime dođe glas da je Kosta nađen mrtav. Saznali smo preko medicinskog osoblja da su se njegove komšije zabrinule, jer Kostu nisu dugo vidjele. Našli su ga mrtvog i pozvali policiju. Dijagnoza je bila da je umro od gladi i hladnoće. Živio je sam i nije imao ko da mu pomogne, a bio je previše ponosan da bi od nekoga tražio hranu i drva. Mačka je počela jesti njegovo mrtvo tijelo.”
Tri dana pred Novu godinu, u maglenom i smrznutom Sarajevu, umro je Sead Fetahagić (1935 – 2010). Umjesto glupoga i nepotrebnog sjećanja na sve što nas u književničkom i građanskom životu nije spajalo, ostavljam ovaj zapis o njemu i o njegovome drugu Kosti Petroviću.
Tko je Konstantin Petrović?
Pišući o hrvatskim prijevodima Thomasa Manna, u bilješci na kraju Ljevakovoga izdanja Doktora Faustusa iz 2000. godine (preveo Milivoj Mezulić), Viktor Žmegač ima i ovu rečenicu: “Doktor Faustus pojavio se pedesetih godina u prijevodu Konstantina Petrovića, koga je savjetovao Zdenko Škreb, samo u Sarajevu.” Podosta pohaban primjerak toga izdanja pronašao sam i za male pare kupio u jednome od poslijeratnih sarajevskih dućana s knjigama koji sami sebe, višestruko ironično, tituliraju antikvarijatima. Ali, halal im naziv – dokle god se u njima mogu naći ovakvi rariteti, nije sasvim nezaslužen. Nije nevažno precizirati: knjiga je izašla 1955. godine u izdanju Svjetlosti, dakle nekih osam godina nakon stockholmske svjetske premijere (1947).
Ništa o Konstantinu Petroviću ne znam, osim da je tada, kad uz savjete Zdenka Škreba prevodi Doktora Faustusa, to teško njemačko intelektualno štivo, mladić na sredini između dvadeset i trideset godina, da je iz neke od starih sarajevskih građanskih srpskih kuća blizu Vijećnice, da je već prevodio i Zweiga, i Beethovenova pisma, i još što-šta od najzahtjevnijih njemačkih tekstova. Zadivljuje me i tjera na neobuzdano fantaziranje sam podatak: tko je taj mladić, u kakvome svom svijetu živi, kako je sve to moralo izgledati? Ako je na Doktoru Faustusu morao raditi najmanje koju godinu, to znači da imamo posla sa žestokim jugoslavenskim godinama između 1950. i ’55. A podatak govori i to da mladić nije mogao raditi tek tako, na svoju ruku, nego je moralo biti da je imao sklopljen nekakav dogovor s izdavačem. Kako su knjige iz svijeta, i to najnoviji i najviši književni dometi, dolazili u Jugoslaviju, u Sarajevo? Kakva je to bila kulturna klima, u kojoj je paralelno supostojala volja za izdavanjem propagandne, ideološki dirigirane literature, i ovakvih najsuptilnijih umjetničkih tekstova, kakav je Doktor Faustus, što dolaze iz omražene “građanske kulture” Zapada?
U svojim, doduše, vrlo skučenim i ne previše entuzijastičnim nego više usputnim raspitivanjima, u poslijeratnom Sarajevu nisam naišao ni na koga komu ime Konstantina Petrovića bilo što znači. Tako bi i ostalo, da prije koji mjesec na naiđoh na novinsku kolumnu u kojoj Sead Fetahagić, već umorno i suho faktografski, evocira “svoga druga Kostu Petrovića” i njegovu sudbinu. Zgrožen i dirnut, ne znam što od toga dvoga više, spremio sam taj zapis da ga ne zagubim, da ga ne zaboravim. Ovako piše Fetahagić o Petroviću:
“Kad je počeo rat, prestali smo da se družimo, jer je bilo veoma opasno kretati se ulicama. A onda smo u redovima za vodu i u redovima za humanitarnu pomoć saznali da je Kosta ranjen. Neki od nas su ga posjetili u bolnici. Ležao je potrbuške, jer je granata pala iza njegovih leđa. Rane su bile nezgodne, ali nisu bile opasne. Kosta se zafrkavao sa svojim novonastalim stanjem.
Kao što smo se inače rijetko viđali, ni Kostu nisam dugo sreo. Jedne ratne zime dođe glas da je Kosta nađen mrtav. Saznali smo preko medicinskog osoblja da su se njegove komšije zabrinule, jer Kostu nisu dugo vidjele. Našli su ga mrtvog i pozvali policiju. Dijagnoza je bila da je umro od gladi i hladnoće. Živio je sam i nije imao ko da mu pomogne, a bio je previše ponosan da bi od nekoga tražio hranu i drva. Mačka je počela jesti njegovo mrtvo tijelo.”
Tri dana pred Novu godinu, u maglenom i smrznutom Sarajevu, umro je Sead Fetahagić (1935 – 2010). Umjesto glupoga i nepotrebnog sjećanja na sve što nas u književničkom i građanskom životu nije spajalo, ostavljam ovaj zapis o njemu i o njegovome drugu Kosti Petroviću.