Već nekoliko je godina ispaljivanje fiktivnih i neprovjerljivih brojeva o prodaji i kreiranje lažnih top lista posve legitiman vid marketinga u izdavaštvu.
Čak postoji i nekakva radionica, velevažno brandirana kao informacijska agencija, informacijski centar ili nešto još pompoznije, u kojoj će vam za nekoliko tisuća kuna ili eura rado iskreirati listu o prodaji knjiga u knjižarama, gdje će se vaša izdanja naći na samom vrhu top liste, dok će vam ovaj ostapbenderovski institut, sufinanciran od Ministarstva kulture, potvrditi kako vaši omraženi konkurenti nisu prodali ni primjerka.
Zbog svega ovog, razuman i za knjige iole zainteresiran čovjek ne daje ni pet para na novinske i televizijske pripovijesti o hrvatskim bestselerima, hitovima i paranormalnim izdavačkim fenomenima. Zbog svega ovog nisam baš povjerovao ni u priču o histeričnom interesu publike za knjigu Mirjane Krizmanić “Tkanje života”, u izdanju Profila.
Tisuće prodanih primjeraka, oglašenih u promičbenim naci-goblenima Sutlićeve dalekovidnice, neplaćeni reklamni tekstovi na stranicama prijateljskih novina i revija, svakodnevna prenemaganja po krugovalu, sve to je, kad je riječ o Profilu i njemu srodnim izdavačima, više puta viđeno pa je najbolje praviti se gluh, slijep i nijem, te čitati svoje.
Međutim, ovog puta sam se prevario. Kada sam prije dva tjedna putovao u Sarajevo, majka me pred put zadužila da joj iz Zagreba, za njezine prijateljice, donesem nekoliko primjeraka “Tkanja života”.
Dobro, može biti da su prijateljice izmanipulirane na daljinu, premda ne čitaju hrvatske novine i ne gledaju “Pola ure kulture”, ali i u tom slučaju, ipak, imamo zanimljiv fenomen. Hrvatska kultura zakoračila je izvan granica države.
Otišao sam u megastor, taman su se otvarala još dva kata pa je bio prostrt nekakav odvratan karpet u marđenti izvjesne telekomunikacijske kompanije, i kupio knjige. Narednih dana sam proučavao “Tkanje života” i povjerovao da se doista radi o hitu i da se knjiga ludo prodaje.
Radi se, dakle, o priručniku za samopomoć. Riječ je o žanrovskoj odrednici, koja se kod nas, već barem tridesetak godina, vezuje za prevedena djela (uglavnom s američkog engleskog) ili – u novija doba – za djela ovdašnjih autorica i autora, prekopirana, poput onih starih krojeva iz Bazara i Praktične žene, po zapadnoj, uglavnom američkoj mustri.
A kako je svaki priručnik za samopomoć, bez obzira na to pomaže li vam u uzgoju koka nesilica, djece i oboljelih od alzhajmera, ili vam pomaže da se oslobodite straha od vožnje u liftu, zasnovan na zagovaranju i fetišizaciji određene kulturne matrice i načina života, tako vam svi, ili gotovo svi, priručnici za samopomoć koje ste u posljednjih nekoliko desetljeća mogli naći u knjižarama, pomažu uglavnom samo da postanete Amerikanci.
Amerikanizacija i stupitizacija našega javnog života, a potom i naših novina, dijelom su samo jedna od bizarnih posljedica čitanja priručnika za samopomoć.
Mirjana Krizmanić ozbiljna je žena, znanstvenica i intelektualka, tako da joj priručnici za samopomoć nikada nisu trebali, pa ih, vjerojatno, nije prečesto ni čitala ili barem listala. Isto tako, ona umije misliti i pisati kao što su to činili pisci staroga kova i nisu joj trebale mustre da ih prekopira i po njima kroji svoj tekst.
To su bili preduvjeti za pisanje drukčijeg priručnika. Sljedeće: autorica je vrlo vjerno, precizno i popularno rekreirala svjetonazor svijeta kojemu se obraća i prva u nas stvorila socijalnu i mentalitetnu osnovicu za ovu vrstu literature. Tako čitatelj doista ima dojam da se “Tkanje života” upravo njemu obraća.
Mirjana Krizmanić, pritom, ima dar za dobroga katoličkog propovjednika, njezini “primjeri iz života” bliski su i razumljivi svima bespomoćnim, to su stereotipi njihovih sudbina, nesigurnosti, duševne patnje i straha. Zbog svega toga, njezinoj se knjizi može vjerovati.
Sa svojom pozom iz televizijskih nastupa, koju je prenijela i na knjigu, Mirjana Krizmanić podsjeća na onu savršenu svekrvu ili punicu, od koje možete zatražiti pomoć i isplakati joj se na ramenu kad vam prigusti.
Nije onda čudno što se slava ove popularne knjige širi preko granica Hrvatske, tamo gdje žive iste ovakve snahe i isti zetovi.
Tkanje i kroj po domaćoj mustri
Objavljeno 4. svibnja 2009. godine
Već nekoliko je godina ispaljivanje fiktivnih i neprovjerljivih brojeva o prodaji i kreiranje lažnih top lista posve legitiman vid marketinga u izdavaštvu.
Čak postoji i nekakva radionica, velevažno brandirana kao informacijska agencija, informacijski centar ili nešto još pompoznije, u kojoj će vam za nekoliko tisuća kuna ili eura rado iskreirati listu o prodaji knjiga u knjižarama, gdje će se vaša izdanja naći na samom vrhu top liste, dok će vam ovaj ostapbenderovski institut, sufinanciran od Ministarstva kulture, potvrditi kako vaši omraženi konkurenti nisu prodali ni primjerka.
Zbog svega ovog, razuman i za knjige iole zainteresiran čovjek ne daje ni pet para na novinske i televizijske pripovijesti o hrvatskim bestselerima, hitovima i paranormalnim izdavačkim fenomenima. Zbog svega ovog nisam baš povjerovao ni u priču o histeričnom interesu publike za knjigu Mirjane Krizmanić “Tkanje života”, u izdanju Profila.
Tisuće prodanih primjeraka, oglašenih u promičbenim naci-goblenima Sutlićeve dalekovidnice, neplaćeni reklamni tekstovi na stranicama prijateljskih novina i revija, svakodnevna prenemaganja po krugovalu, sve to je, kad je riječ o Profilu i njemu srodnim izdavačima, više puta viđeno pa je najbolje praviti se gluh, slijep i nijem, te čitati svoje.
Međutim, ovog puta sam se prevario. Kada sam prije dva tjedna putovao u Sarajevo, majka me pred put zadužila da joj iz Zagreba, za njezine prijateljice, donesem nekoliko primjeraka “Tkanja života”.
Dobro, može biti da su prijateljice izmanipulirane na daljinu, premda ne čitaju hrvatske novine i ne gledaju “Pola ure kulture”, ali i u tom slučaju, ipak, imamo zanimljiv fenomen. Hrvatska kultura zakoračila je izvan granica države.
Otišao sam u megastor, taman su se otvarala još dva kata pa je bio prostrt nekakav odvratan karpet u marđenti izvjesne telekomunikacijske kompanije, i kupio knjige. Narednih dana sam proučavao “Tkanje života” i povjerovao da se doista radi o hitu i da se knjiga ludo prodaje.
Radi se, dakle, o priručniku za samopomoć. Riječ je o žanrovskoj odrednici, koja se kod nas, već barem tridesetak godina, vezuje za prevedena djela (uglavnom s američkog engleskog) ili – u novija doba – za djela ovdašnjih autorica i autora, prekopirana, poput onih starih krojeva iz Bazara i Praktične žene, po zapadnoj, uglavnom američkoj mustri.
A kako je svaki priručnik za samopomoć, bez obzira na to pomaže li vam u uzgoju koka nesilica, djece i oboljelih od alzhajmera, ili vam pomaže da se oslobodite straha od vožnje u liftu, zasnovan na zagovaranju i fetišizaciji određene kulturne matrice i načina života, tako vam svi, ili gotovo svi, priručnici za samopomoć koje ste u posljednjih nekoliko desetljeća mogli naći u knjižarama, pomažu uglavnom samo da postanete Amerikanci.
Amerikanizacija i stupitizacija našega javnog života, a potom i naših novina, dijelom su samo jedna od bizarnih posljedica čitanja priručnika za samopomoć.
Mirjana Krizmanić ozbiljna je žena, znanstvenica i intelektualka, tako da joj priručnici za samopomoć nikada nisu trebali, pa ih, vjerojatno, nije prečesto ni čitala ili barem listala. Isto tako, ona umije misliti i pisati kao što su to činili pisci staroga kova i nisu joj trebale mustre da ih prekopira i po njima kroji svoj tekst.
To su bili preduvjeti za pisanje drukčijeg priručnika. Sljedeće: autorica je vrlo vjerno, precizno i popularno rekreirala svjetonazor svijeta kojemu se obraća i prva u nas stvorila socijalnu i mentalitetnu osnovicu za ovu vrstu literature. Tako čitatelj doista ima dojam da se “Tkanje života” upravo njemu obraća.
Mirjana Krizmanić, pritom, ima dar za dobroga katoličkog propovjednika, njezini “primjeri iz života” bliski su i razumljivi svima bespomoćnim, to su stereotipi njihovih sudbina, nesigurnosti, duševne patnje i straha. Zbog svega toga, njezinoj se knjizi može vjerovati.
Sa svojom pozom iz televizijskih nastupa, koju je prenijela i na knjigu, Mirjana Krizmanić podsjeća na onu savršenu svekrvu ili punicu, od koje možete zatražiti pomoć i isplakati joj se na ramenu kad vam prigusti.
Nije onda čudno što se slava ove popularne knjige širi preko granica Hrvatske, tamo gdje žive iste ovakve snahe i isti zetovi.