Kasno popodne odlazim na Narodni trg kod pijace, koji je Lizeta zvala Pjaca Verdi. U urarskoj radnji, iza pulta, sedi čovek četrdesetih godina. Posmatram ga kroz izlog. I sa te daljine na njegovom licu prepoznajem crte urara Maleše. Sumnje nema, to je njegov sin. Kada uđem, odmah ustaje.
Za razliku od direktorke u Rovinju, kojoj je bilo potrebno neko vreme da razume razlog moje posete, budući da sam u nameri da budem jasan, maksimalno iskomplikovao situaciju, sinu Josipa Maleše u nekoliko rečenica iznosim motive svog dolaska. Kaže mi da je već naviknuo na novinare. Njegov otac je mitska figura Pule. Nedavno je TV ekipa iz Slovenije snimila prilog o Titovom uraru, kako su ga u filmu predstavili. Kada pomenem imena svojih roditelja, Maleša junior se osmehne i kaže da su mu poznata iz očevih priča.
“Mome ocu je blizu devedeset, ali bistre je glave, još uvek svira usnu harmoniku, vozi auto. Odustao je samo od lova. Živi sam u svojoj kući na Monvidalu. Sećanje ga održava. Jedva čeka da nađe novog sagovornika. Čim mu se da zadatak da se nečega priseti, odmah živne. Čudo jedno šta sve on pamti. Najaviću vas kao posebno iznenađenje. Siguran sam da će vas prepoznati.”
“Poslednji put smo se videli pre više od trideset godina”, kažem. “Gde stanuje?”
“Na vrhu Škalete, to vam je onaj uspon kod bivšeg bioskopa Istra“.
“Neverovatno. Ja sam odseo u hotelu Skaleta.“
“Vi ste onda komšije. Sad ću ga pozvati, da odmah ugovorimo susret. Reći ću mu samo da ga traži neko iz daleke prošlosti. Poželeće da vas vidi još večeras.”
Tako je i bilo.
Uveče izlazim iz hotela Skaleta, i upućujem se stepenicama na vrh uspona. Urar Maleša dočekuje me na ulazu. Video me je sa terase kako dolazim. Odmah me je prepoznao. Kaže da imam isti očev korak. Pita me da li je živ? A mama? Oćuti nekoliko trenutaka moje odgovore. Uvodi me u prostranu dnevnu sobu. Na bočnom zidu, jedna ispod druge, izložene četiri lovačke puške. Pominjem Disa. Čudi se da pamtim njegovog omiljenog psa. Trenutak je da rešim enigmu.
“Kako je Dis stigao čak iz Engleske?”
“Vodio je poreklo iz legla engleske kraljice. Ja sam ga kao štene dobio sa Briona. Znaš da sam tamo redovno odlazio da servisiram satove.”
Nudi mi teran iz Vižinade. Nazdravljamo. Kažem mu da sam tog jutra bio u Rovinju. Da li se seća kuće koju su moji hteli da kupe?
“Kako se ne bih sećao. Preko puta hotela Jadran. Kakva je to prilika bila, nije se smela propustiti. Danas bi ta kuća vredela čitavo bogatstvo.”
“Bogatstvo je neuništivo, kao prašina, samo se premešta”, kažem i gledam ispod oka njegovu reakciju, da li će prepoznati rečenicu koju je pre pola veka tako često izgovarao na večernjim sedeljkama u Vili Marija.
Ćuti neko vreme, duboko zamišljen.
“Da, da, u pravu si, baš tako, kao prašina”, kaže, i odmah prelazi na drugu temu. “Kakva je rupa bio hotel Jadran početkom šezdesetih godina, ne možeš to ni da zamisliš. Gori je bio samo hotel u Raši. Tamo nikada nisam bio, ali jednom sam prenoćio sa nekom ženskom u Jadranu. Pamtim da nisu davali doručak. Čitav Rovinj je bio kao taj hotel, oronuo i napušten. Danas, čujem, Jadran opet postao Adriatik, vratili mu sjaj iz vremena Austrije.”
I dok slušam kako Maleša sa vidnim zadovoljstvom otkriva i niže filigranske detalje svakodnevice od pre pola veka, ne mogu da se otmem čudnom utisku da je svoju uzrečicu – kako je bogatstvo kao prašina neuništivo – zaboravio. Kako je moguće da je ta rečenica, po kojoj ga pamtim, koju je toliko puta izgovorio, nestala iz njegovog fundusa? Da li se i navike troše, pa nestanu kao da ih nikada nije bilo, i zamene ih neke druge? Nove uzrečice, gestovi, pokreti. Ne može se baš sve dozvati, rekonstruisati, čak i kada jasno prizovemo određeni trenutak iz prošlosti.
Čim se prenem iz misli, čujem Malešov glas. Jezdi Titov urar kroz vreme ujednačenim ritmom, rečenice se nižu, prelazi sa jednog događaja na drugi nekom samo njemu razumljivom logikom. Seća se kako je jednog leta, negde u avgustu, u njegovu urarsku radnju došla drugarica Pepca Kardelj sa ćerkom. Donela Kardeljev sat da mu se zameni kaiš. U to vreme urari su imali slab izbor kaiševa, a drugarica Pepca hoće baš onaj od zmijske kože. Drug Edvard za to vreme šeta po trgu, u diskretnoj pratnji dva bezbednjaka u tamnim sakoima. Odlazi do ugla Lenjinove ulice da osmotri novu pulsku samouslugu, jednu od prvih u Jugoslaviji.
“Obećao sam drugarici Pepci da ću za sedam dana nabaviti kaiš od zmijske kože za druga Edvarda. Pitala me zbog čega su kaiševi od zmijske kože najtrajniji. Rekao sam joj da to ima veze sa prirodnom toplinom našeg tela koja je mnogo viša od zmijske. Temperatura tela zmije zavisi o temperaturi okoliša. Kaiš od zmijske kože i ljudska ruka su u idealnom kontrastu.”
“Leti su mi sa Briona stalno dolazili visoki rukovodioci”, nastavlja dalje urar Maleša. “Uvek ista priča, voda u mehanizmu. Gedže se kupale sa satovima koji nisu vodonepropusni. Ranković bi poslao ađutanta. Ni on nije imao sat za pod vodu, to je tada bila retkost. Samo su Titovi satovi bili vrhunski: filip patek, certina grana, šafhauzen. Najskuplji sat koji sam imao u rukama je njegov marvin, bio je to vanserijski model. Dobio ga je na poklon od finskog predsednika Urha Kekonena.Na tom satu je bio dupli poklopac. Onaj unutrašnji se razdvajao, međutim, to je mogao da uoči samo iskusni profesionalac. Na poleđini ugledam šifru, kombinaciju tri slova i četiri cifre, ručno ugravirana, očito naknadno. Nije fabrički.”
Malešin pogled sija. Očekuje moju reakciju. Pitam ga šta bi to moglo da znači? Da li je zapisao šifru?
“Jesam, zapisao sam je. Imam je negde. Ali zašto ti to govorim? Pa sve one afere o navodnom prisluškivanju Tita, sve su to budalaštine. Njega prisluškivati? Tog lisca, koji ugravira šifru u satu da je jedva ja otkrijem? Nekoliko godina nakon njegove smrti, svakojake su se gluposti pisale. Da je čak suvlasnik bečkog hotela Imperial. Ali, kao svuda nedostaje šifra. Hteo sam da odem u Beograd, i potražim nekoga odgovornog za ostavštinu. Da im ukažem na tajni poklopac marvina. Posle počeo rat, i tako sam odustao”, kaže Maleša.
Prisećam se političkih paktova moje majke i Maleše od pre pola veka, uz karte nakon lovačkih večera, kako su se u debatama vođenim u pola glasa suprotstavljali mome ocu, mornaričkom oficiru, koji je po dužnosti zastupao zvaničnu politiku. On je navodno bio titoista, a oni nekakva reakcija. Kako su sve to bile relativne kategorije, kako tek neumitni hod vremena stvari postavi na pravo mesto. U konstelaciji svih onih tragedija, koje su za poslednjih četvrt veka snašle podanike bivše Jugoslavije, vlasnik marvina i nesuđeni suvlasnik bečkog Imperiala jeste istorijska figura koja je jedina posedovala tajanstvenu šifru suživota na trusnim balkanskim terenima. Nasledili su ga drumski razbojnici, secikese i prevaranti malog formata, najamnici u službi velikih igrača, izvršioci još jedne promene katastra.
“Seiko je napravio pravu revoluciju sa jevtinim vodonepropusnim satovima, zatim su došli kasio, fosil, svoč, festina,ali sve su to igračke u poređenju sa švajcarcima“, kaže, i zastaje za trenutak, kao da se i sam pita gde je to zalutao.
Da li je to način da se zadrži kondicija i bistra glava u starosti? Pretvoriti se u memorijsku mašinu, baviti se samo detaljima, utonuti u balaste efemernog, i tako, u tom beskraju gluposti sačuvati se od svakodnevnih stresova, od dubokih emocija koje satiru dušu. Jer, kada Kardeljev kaiš od zmijske kože preživi u sećanju više od pola veka, i ne samo kaiš, već i dva bezbednjaka koji se u tamnim sakoima kuvaju na trgu pod avgustovskim suncem, onda je bezbrižnost trajno stanje, i ništa više ne može poremetiti tu blaženu poziciju.
Urar Maleša otvara džepove vremena kao satove. Na moje pitanje kako uspeva da sačuva tako dobru formu, kaže mi da je tajna u spavanju.
“Osam do deset časova sna, u tome je tajna. Kada sam bio mlađi i nedeljom odlazio u lov, trebalo je ustati u tri ujutro, međutim, meni nikada nije bio problem da uveče rano zaspim. Ne znam šta je nesanica, mada u poslednje vreme sanjam čudne snove”, i tu zastaje za trenutak, kao da se premišlja da li da nastavi priču. “Često sanjam san u kojem me nepoznati muškarac i žena ubeđuju da su mi roditelji. Kako je to strašno. Uzalud ja njima dokazujem da oni nisu moji roditelji, potežem argumente, postavljam im nezgodna pitanja. Za čudo, sve oni znaju, u detalje mi opišu našu kuću u Šapcu. Čuj našu! Čak i mesto gde smo krili dukate za vreme rata. Budim se u goloj vodi. Baš grozan san.”
Zagleda se negde kroz mene, pa nastavlja dalje. Kaže da ga opsedaju sumanute ideje. Recimo, zar nije glupo da napuštamo ovaj svet u trenutku kada mnogo toga shvatimo. Potvrđujem mu klimanjem glave.
“Ponekad pomislim da tamo negde gore, u svemiru, nas zapravo uzgajaju. Zemlja je jedna velika farma sa najrazličitijim uzorcima ljudskih bića. Oni nas uzimaju po potrebi. Ne mislim da nas jedu, ali da im za nešto služimo, u to sve više verujem.”
Odmahuje rukom, i kaže da je očito izlapeo pa samo gluposti priča. Pita me da li pišem? Čuo je da sam napisao neke romane o Puli, da u jednom i njega pominjem. Obećavam da ću mu poslati.
“U Rovinju sam bio zbog Hiterotovih”, kažem. “Namera mi je da pišem roman o toj porodici. Koliko se sećam, naša komšinica iz Gupčeve ulice, Lizeta, poznavala je baronicu Hiterot i njenu mlađu ćerku Barbaru sa kojom se družila još u Trstu. Mislim da je Lizeta neko vreme i živela na Crvenom otoku.”
Maleša kao da je malo zbunjen mojim pitanjem, ili mu je potrebno nekoliko trenutaka da promeni kolosek, da skrene u novu priču koja se nameće mimo njegovog uobičajenog redosleda.
“Lizeta? Ta je bila format. Ne baš kao Tito, ali maher da se iz svake situacije izvuče. Kada sam ja došao u Pulu u jesen 1947. godine, odmah nakon odlaska Engleza i Amerikanaca, Lizeta je važila za najsposobnijeg crnoberzijanca, nabavljala je sve, od svilenih čarapa do penicilina. Iako već u godinama, bila je lepotica, jedna od onih žena koje ne stare, koje su kao švajcarci, neuništive. Grkinje se baš ne odlikuju lepotom, ali kada su lepe, onda su prave boginje.”
“Ja se nje sećam kao brižne gospođe sa prozora, deca iz kraja su je obožavala. Baš ne mogu da je povežem sa tim pričama, kako se navodno kurvala sa nemačkim i italijanskim oficirima u Vili Marija.“
“Kasnije i sa engleskim oficirima, i sa našim drugovima, tako se barem pričalo”, kaže Maleša. “Prodao sam na crno nekoliko njenih skupih satova.”
“Od čega je živela? Da li je imala penziju? Koliko znam, odmah posle rata, predavala je solfeđo u muzičkoj školi.”
“Penziju je nasledila od muža.”
“Od muža? Zar je ona bila udata?”
“To je luda priča, čuo sam je od njene prijateljice Fažov, suparnice na bahanalijama u Vili Marija. Negde početkom tridesetih godina, Lizeta je otišla od Hiterotovih i nastanila se u Puli. Uspela je navodno da dođe do nekog nasledstva. Živela je u četvorospratnoj zgradi na uglu, preko puta Mornaričkog parka i zida arsenala, tamo gde je tramvajska pruga skretala za San Polikarpo.”
Po toj priči, zaljubila se u jednog muzičara, lokalnog zavodnika, mnogo mlađeg od nje. Čim su se venčali, on je nastavio sa flertovima. Čitava Pula je brujala o njegovim avanturama sa mladom tramvajdžijkom. Ta ženska je imala običaj da vozeći poslednju turu, dune u pištaljku kada bi prolazila pored Lizetinih prozora. Bio je to dogovoreni znak. On je odmah hitao iz kuće na sastanak sa tramvajdžijkom. Negde pred rat je nestao iz grada. Ništa se nije znalo o njemu, sve dok sredinom pedesetih godina Lizeta nije primila službenu obavest da je nasledila muževljevu penziju. On je umro u Splitu. Lizeta se preselila u Gupčevu ulicu.
“U Pulu su tih godina počeli da se doseljavaju iz čitave Jugoslavije. Grad je živnuo od pridošlica. Mnogo toga se odjednom promenilo. Bilo je sve manje svedoka o tamo nekim prošlim vremenima”, završio je priču Maleša.
Opet pominjem Hiterotove, monografiju o njima. Sagradili su hotel Jadran, uredili obalu, čitav Rovinj je živnuo, a da tako završe, metkom u potiljak.
Maleša me gleda nekoliko trenutaka, kao da se nešto premišlja.
“Eh, da je tako, bila bi to laka smrt”, kaže. “Znam kako su završile Hiterotove. Mučili su ih satima, iživljavali se nad njima, na kraju su ih masakrirali toljagama. Sutradan su tela utovarili u motorni čamac, odvezli na pučinu, i bacili kod školja Banjole, tamo gde je more najdublje. Bila je to ekipa egzekutora OZNE. Predvodio ih je izvesni Pulčinović. Sa njim su još bili Baba, Spalato i rovinjac Benusi, koga su zvali Cvikeraš. Pitaš se odakle sve to znam? Od Lizete. Koliko puta je prepoznala dragocenosti Hiterotovih koje su joj dolazile na preprodaju. Rovinj je bio u Zoni B, pod partizanskom vlašću. Njene mušterije su uglavnom bili engleski oficiri iz Vile Marija. Kada je ukinuta anglo–američka uprava, i Pula došla u sastav Jugoslavije, Lizetu su nekoliko puta hapsili, međutim, uvek je uspevala da se izvuče.”
Ponoć beše uveliko prošla kada sam se rastao sa Malešom. Čim sam izašao na hladan decembarski vazduh, osetio sam dejstvo terana iz Vižinade. Krećem u šetnju Monvidalom. Nebo je vedro. Nigde jednog osvetljenog prozora. Samo pun mesec blista u mrzloj noći.
Pod utiskom Maleševih priča svakojake misli mi padaju na pamet. Recimo, ozvučiti snove onih koji u tom času leže na nekoliko metara od mene, iza debelih zidova, u toplim brlozima. I možda, kao urar Maleša, vode žučne razgovore sa nepoznatim osobama, koje ih ubeđuju da su im roditelji. Ili, vode ljubav, u snovima, i na javi. Dišu. Neki se više neće probuditi.
Neponovljiva je konstelacija koju čine stanovnici Pule u decembarskoj noći 2012. godine. Kada bi se mogla preneti na grafički zapis, sa pozicijama svih učesnika, kakva bi to fantastična šara bila. I onda, koračati arhivom noći jednog grada. Listati dosijee. Zaviriti u tamu godine 1947., kada kolone budućih izbeglica napuštaju svoje kuće i stanove, i natovareni stvarima, kreću na rivu gde ih čekaju brodovi, Toskana i Pola. Poslednji pozdrav gradu u praskozorje.
Spustiti se u novembarsku noć 1958. godine, dok beogradski voz juri slavonskim ravnicama, kroz magle Slovenije, između Zidanog mosta i Postojne, i u rano jutro spušta sidro na pulskoj rivi. Nema dalje. Jer, dalje je more. Kraj, i početak.
Na recepciji hotela Skaleta uzimam ključ od sobe. Tiho se penjem na drugi sprat. Visoki plafon, obasjan mesečinom, beli se u tami sobe. Još jedan zakasneli spavač na Monvidalu upisuje se u mapu noći.
*
Tišma
Sredinom januara 1993. godine našao sam se u grupi pisaca sa prostora bivše Jugoslavije koja je nastupala u Literaturhausu u Hamburgu. Bili smo raspoređeni po obližnjim hotelima i pansionima na jezeru. Aleksandar Tišma i ja smešteni smo u Miramaru.
“Većinu hotela u ovom kraju vode bivše prostitutke. Na vreme su uložile ušteđevinu”, rekao mi je Tišma dok smo sedeli u foajeu i pili kafu.
“Odakle vam to?”
“Da li ste primetili njihove poglede? Kao rentgen, sve snime. Ništa im ne možete sakriti.”
“Mislim da preterujete.”
“Vi nikada niste bili u javnoj kući?”
“Nisam.”
“Gledam vas juče na stanici sa onim ogromnim koferom kao da ste krenuli na put oko sveta. Ja sam manji kofer imao kada sam putovao u Indiju.”
“Kakve to veze ima sa bordelima?”
“Prtljag, moj Velikiću. Nikako da se otarasite viška stvari.”
“Ne možete unapred znati šta je višak.”
“Vi ste kao moja Sonja. Sigurno vam je špajz pun rezervi?
“Nemam špajz u stanu.”
“Zato ga imate u glavi.”
“Šta je u tome loše što želim unapred da se obezbedim?”
“Nije loše, ali je besmisleno. I opasno. Jednom ćete poželeti da imate rezervni život. Tako to ide.”
Pre nekoliko godina u novosadskoj Katoličkoj porti ugledao sam visoku brinetu. Bio je sumrak, i tek što su se upalila ulična svetla. Šetala je od ugla do ugla, osvrtala se kao da nekoga čeka. Stajao sam ošamućen, ne skidajući pogled sa njenog tela koje jedva da je pokrivala kratka haljina dubokog dekoltea. A onda je odnegde izronio debeli pedesetogodišnjak, prišao joj, i nakon kratkog razgovora, ušli su u obližnju kuću.
“Ode vam lovina, moj Velikiću”, čuo sam u sebi Tišmin glas.
Bio sam u njegovom gradu. U suton, kada obrisi gube oštrinu, a žudnja obuzme dušu i telo, i nema tog mesta na kojem se može primiriti. Hodati, samo hodati, bez cilja. Svi ti ljudi sa kojima sam se mimoilazio, žene koje sam krišom zagledao, fasade i izlozi, parkovi, trgovi, kejovi, imaju svoje neprolazne otiske u Tišminim knjigama. I dok on već godinama leži na novosadskom groblju, njegovi junaci nastavljaju svoje svakodnevice, pod nekim drugim imenima. Dolaze na svet, davno već upisani u Tišminom registru.
Kao pas tragač krenuo sam u noć, lutao uskim ulicama i prolazima oko Katoličke porte. Sve vreme priviđao mi se Tišmin lik, njegov šeretski osmeh, zaustavljen negde na pola puta pre nego što bi sagovornik, možda, ne daj Bože, osetio malo topline.
Ponavljao sam u sebi reč “lovina”, koju je Tišma one večeri u Hamburgu toliko puta izgovorio. Sve što je rekao bilo je britko, ogoljeno do kraja. Po nekoliko puta bi ponovio kakvo oštro zapažanje, čekajući moju reakciju. Ublažavao sam njegove dijagnoze, kao da sam i ja odgovoran što su stvari takve kakve jesu, uglavnom loše.
“Samo petljate. Zato i ne možete u bordel?”, rekao je đavolski sijajući očima. – “A hteli biste? Je li tako?”
Neodređeno sam odmahnuo rukom, i mašio se za novu cigaretu.
Tog jutra za doručkom mi je rekao da već duže vreme ne puši. Kad god bih zapalio cigaretu, njegove sitne oči bi poskočile. Zato sam pušio mnogo; sa svakom cigaretom slao sam mu poruku da sam u najboljim godinama, bezbrižan; ne nasedam na njegove provokacije; između nas je čitavo jedno životno doba. On kao da je naslućivao razloge moje uviđavnosti. Čangrizavo je terao dalje.
“Niko nije zakinut. Svakome se događa, više ili manje, upravo ono što mu i priliči po sklonostima i moćima. Uostalom, svako sebi sam odredi mesto. Nigde se nismo tek tako, slučajno zatekli.”
“Hoćete da kažete da svako sebi nešto dozvoli ili ne dozvoli?”
“Upravo tako”, rekao je Tišma. “Eto, vi bordele sebi niste dozvolili.”
“Kad bi tako bilo, svako bi sebi upisao slavu, novac, žene…”
“Zanimljiv vam je redosled”, prekinuo me Tišma.
“To je zato što prikrivam ono do čega mi je najviše stalo. Zbog uroka. Sujeveran sam. Inače bi na prvom mestu bilo zdravlje.”
“Zato i pušite, zbog zdravlja. Samo da znate, vi ćete biti gori mizantrop od mene”.
“Kako to znate?”
“Teret prećutanog se jednom mora istovariti. Da nije tako, zar bismo uopšte pisali? A vi nikako da se tog posla poduhvatite?”
“Odakle vi to znate? Da niste možda čitali moje knjige?”
“Nisam. Ali, čitam ono što govorite po novinama. Mnogo ste naivni.”
Zastao je za trenutak.
“Zašto izmišljate?”
Rečenica koju će četiri godina kasnije, na hodniku staračkog doma, izgovoriti moja majka; rečenica koju će toliko puta ponoviti tokom naših mučnih susreta, u trenucima kada bismo oboje zaćutali, i kada sam jedva čekao da se udaljim iz tog predvorja ništavila.
“Zagledate li se nekada u trotoare po kojima gazite? Oslušnite. Ima šta da se čuje”, rekao je Tišma. “Eto, vi biste mogli da napišete roman o trotoarima. Razmislite o tome.”
U međuvremenu prtljag se uvećao. Sve manje izmišljam. Raspoređujem doživljeno. Često mi u sluhu rečenica izgovorena u duetu moje majke i Tišme. Kakav bi to susret bio. Ona, sva satkana od teških zapleta, strahova, od prećutkivanja i sitnih laži; i on, ogoljen, direktan, drzak. Ko zna, možda su se nekada mimoišli na ulici u ono posleratno doba dok je Tišma živeo u Beogradu, i lutao noću Savskim pristaništem u potrazi za lovinom, oko hotela Bristol i strmim ulicama ispod Zelenog venca, tamo gde je bila redakcija Službenog lista u kojoj je mama radila kada se vratila iz Rijeke.
Kadgod se nađem u nepoznatom gradu, krenem nasumice da šetam, spokojan i bezimen, skoro nevidljiv; sa svakim korakom tonem dublje u obrise nekog rezervnog života koji se tu dogoditi mogao; uranjam u lavirinte priča koje su mi prethodile, u nepreglednu knjigu genetike u kojoj je sa enciklopedijskom tačnošću upisana svaka odrednica iz života predaka. Kreću se sa mnom, nemi i tihi; šestim čulom istražujem tu ogromnu ostavštinu, to nasledstvo koje se ne može tek tako odbaciti, već se usvaja sa svakim proživljenim trenutkom; tako i ja postajem još jedan u nizu, u toj sviti bez početka, koja baulja iz dubina postojanja u sutrašnji dan.
Najviše je laži, teskoba, zabluda i strahova. Isti su to zapleti koji muče mladu službenicu Direkcije luka Severnog Jadrana u Rijeci tokom kratkog službenog puta dok zamiče pustim ulicama Pule, i njenog sina dvadeset godina kasnije, koji ne samo da ne zna koga je to prvi put poljubio, nego da li se poljubac sa jednom od bliznakinja iz Gupčeve ulice zaista dogodio. Tako će biti i u kišno avgustovsko popodne, kada su odjednom nestali ljudi sa plaže, a on se po prvi put osetio spokojnim i slobodnim. Samo za kratko, jer već sutradan granulo je sunce, zavladale su gužve na kupalištima, pa se plašljivi plivač povukao u borovu šumu na rezervni položaj sa prilično nepouzdanim sećanjem na prvo ljubavno iskustvo.
Ili je to logična posledica, tačnije anticipacija one senke u centru lobanje koju otkriva snimak magnetne rezonance; proširenje praznine u obliku deteline sa četiri lista, najava Alchajmera, kako je nekoliko godina ranije zapisao nepoznati gost u sobi hotela Garibaldi u Veneciji. Tu belešku pronalazim nakon povratka sa puta među praznim listovima notesa, kožnih korica, sa malenom hemijskom olovkom od ljubičastog metala, zbog koje sam i prisvojio taj hotelski inventar.
Od autizma do Alchajmera nije daleko. Struktura utisnuta vaspitanjem, svakodnevnim drilom, nikada do kraja izgovorenim aluzijama, proizvodi osobenu sliku sveta pretrpanu upozorenjima. Ne dozvoliti telu da se opusti, biti stalno napet, u niskom startu pred onim što se valja iza krivine sledećeg trenutka.
Čeljust melje zalogaje, buka u glavi je nepodnošljiva. Osluškujem. Pun strepnje da bi disanje moglo prestati, mehanizam gutanja zatajiti. Bez prisustva drugog hrana je bezukusna. Gubim apetit. To majka u meni odustaje od uživanja, kao galeb guta nesažvakanu hranu. Što pre napustiti restoran narodne kuhinje u tom utvarnom gradu. Za susednim stolom dva muškarca dobacuju joj duge poglede. Oseća kako pupa kap znoja na vratu, i polako klizi niz leđa. Ovde više nikada neće doći. Zove kelnera, plaća račun, izlazi na ulicu. Kreće prema autobusnoj stanici, u smeru koji joj je pokazao jedan prolaznik. Međutim, ulica krivuda, ne vidi se kraj. Sa desne strane zgrada nekog prenoćišta, jedno od onih zapuštenih zdanja kakva su širom nove države, neuporediva sa predratnim dubrovačkim i opatijskim hotelima. Ili sa Terapijom u Crikvenici gde se nekada samo češki govorilo. Konačno u daljini izranja amfiteatar iz doba Rima. Tu negde je i autobusna stanica. Usporava korak. Prošla je kroz maleni park i našla se na rivi. Vreme do polaska autobusa provela je na klupi. Izvadila je svesku u kojoj beleži skice za sledeći dan, navika stečena tokom pet dugih godina u internatu u Šapcu. Misli su joj unapred određene rubrikama, tamo gde valja upisati obaveze čije ispunjenje jedini je zalog sigurne i srećne budućnosti – nauk vaspitačica iz šabačkog internata, neoborivi postulat njene životne filozofije. I tako sebi nije dozvolila ono za čim je žudela: ljubav. Uporno je terala po svome, nesposobna da se opusti, da diše punim plućima, da bude otvorena za svaki susret, već je bujicom reči zatrpavala udvarače, podizala ogradu, pričala kada je trebalo ćutati i samo se pogledima dodirivati, olako propuštajući trenutak za koji nije postojala rubrika u njenoj svesci, pa je tako ostao neproknjižen, tek najava nečega što se moglo desiti. A nije. Ne zato što ona u nečemu duboko greši, već zato što je svet tako ustrojen, da čiste duše bivaju kažnjene samoćom. Krivica, verovala je, nije njena. Vlastiti postupci niti proizvode, niti utiču na okolnosti, već su okolnosti dar sudbine. Njoj je sudbina odredila velika iskušenja, ali njena vera je jaka. Nema tog cilja koji ne može dostići neiscrpnom energijom, upornošću i strpljenjem. Damari neizgovorenog nizaće se u slojevima. Sa tom hipotekom opteretiće svoje potomstvo.
Teskoba koja me obuzme kada sedim sam za kafanskim stolom, panična potreba da što pre završim sa jelom, i pobegnem napolje, u sledećem kolenu rezultirala je nesvesnim izbegavanjem moga sina da se suoči sa iskušenjem obedovanja u samoći. U restorane odlazi samo u društvu. Tragaće za simptomima porodičnih neuroza na univerzitetskim klinikama u Singapuru, Štokholmu, San Diegu, osluškivati nemi jezik demencije, uočavati kod pacijenata prve simptome Alchajmera po metodi profesora Galaska. Gejziri neizgovorenog, duboko potisnuti u limb podsvesti, vremenom se gase, ostavljaju za sobom prazan prostor, crnu rupu ništavila. I zato valja na vreme aktivirati milione neurona u potrazi za odbeglim sećanjem; neprestano se suočavati sa opasnim nasleđem predaka; ići u susret uznemirujućim prizorima koji mimo svake hronologije iznenada iskrsnu pred očima, opterećivati gustu mrežu prenosnika upornim radom memorije, izvlačiti iz pamćenja slike, šumove, mirise, dodire; snabdeti se strpljenjem arheologa, jer šta je sećanje do iskopavanje; zamišljeno je tek senka nečega, što se već dogodilo.
I zato Lizeta. Zato Titov urar, Lado Leskovar, Remarkovi junaci, Hiterotovi, Tišma, znani i neznani koji samo minu objektivom svesti – svi oni čine arhitekturu koja je gradila jedan život. Kao što je i taj život građa, vidljiva ili manje vidljiva, u ko zna koliko hiljada drugih života, ili tek obris bezimenog učesnika na fotografiji nekog japanskog turiste na Trgu San Marko u Veneciji.
Šta je roman do pokušaj da se nekoliko kadrova svakodnevice dovede u uzročno–posledični sled, da se oslobodi priča koja postoji, kao što postoji skluptura u komadu neobrađenog kamena. Svako u sebi nosi nevidljivu biblioteku, hor nenapisanih romana.
Bruje trotoari i železničke šine.
*
(Odlomak iz romana Islednikkoji će sredinom godine izaći u izdanju Lagune iz Beograda)
Titov urar
*
Titov urar
Kasno popodne odlazim na Narodni trg kod pijace, koji je Lizeta zvala Pjaca Verdi. U urarskoj radnji, iza pulta, sedi čovek četrdesetih godina. Posmatram ga kroz izlog. I sa te daljine na njegovom licu prepoznajem crte urara Maleše. Sumnje nema, to je njegov sin. Kada uđem, odmah ustaje.
Za razliku od direktorke u Rovinju, kojoj je bilo potrebno neko vreme da razume razlog moje posete, budući da sam u nameri da budem jasan, maksimalno iskomplikovao situaciju, sinu Josipa Maleše u nekoliko rečenica iznosim motive svog dolaska. Kaže mi da je već naviknuo na novinare. Njegov otac je mitska figura Pule. Nedavno je TV ekipa iz Slovenije snimila prilog o Titovom uraru, kako su ga u filmu predstavili. Kada pomenem imena svojih roditelja, Maleša junior se osmehne i kaže da su mu poznata iz očevih priča.
“Mome ocu je blizu devedeset, ali bistre je glave, još uvek svira usnu harmoniku, vozi auto. Odustao je samo od lova. Živi sam u svojoj kući na Monvidalu. Sećanje ga održava. Jedva čeka da nađe novog sagovornika. Čim mu se da zadatak da se nečega priseti, odmah živne. Čudo jedno šta sve on pamti. Najaviću vas kao posebno iznenađenje. Siguran sam da će vas prepoznati.”
“Poslednji put smo se videli pre više od trideset godina”, kažem. “Gde stanuje?”
“Na vrhu Škalete, to vam je onaj uspon kod bivšeg bioskopa Istra“.
“Neverovatno. Ja sam odseo u hotelu Skaleta.“
“Vi ste onda komšije. Sad ću ga pozvati, da odmah ugovorimo susret. Reći ću mu samo da ga traži neko iz daleke prošlosti. Poželeće da vas vidi još večeras.”
Tako je i bilo.
Uveče izlazim iz hotela Skaleta, i upućujem se stepenicama na vrh uspona. Urar Maleša dočekuje me na ulazu. Video me je sa terase kako dolazim. Odmah me je prepoznao. Kaže da imam isti očev korak. Pita me da li je živ? A mama? Oćuti nekoliko trenutaka moje odgovore. Uvodi me u prostranu dnevnu sobu. Na bočnom zidu, jedna ispod druge, izložene četiri lovačke puške. Pominjem Disa. Čudi se da pamtim njegovog omiljenog psa. Trenutak je da rešim enigmu.
“Kako je Dis stigao čak iz Engleske?”
“Vodio je poreklo iz legla engleske kraljice. Ja sam ga kao štene dobio sa Briona. Znaš da sam tamo redovno odlazio da servisiram satove.”
Nudi mi teran iz Vižinade. Nazdravljamo. Kažem mu da sam tog jutra bio u Rovinju. Da li se seća kuće koju su moji hteli da kupe?
“Kako se ne bih sećao. Preko puta hotela Jadran. Kakva je to prilika bila, nije se smela propustiti. Danas bi ta kuća vredela čitavo bogatstvo.”
“Bogatstvo je neuništivo, kao prašina, samo se premešta”, kažem i gledam ispod oka njegovu reakciju, da li će prepoznati rečenicu koju je pre pola veka tako često izgovarao na večernjim sedeljkama u Vili Marija.
Ćuti neko vreme, duboko zamišljen.
“Da, da, u pravu si, baš tako, kao prašina”, kaže, i odmah prelazi na drugu temu. “Kakva je rupa bio hotel Jadran početkom šezdesetih godina, ne možeš to ni da zamisliš. Gori je bio samo hotel u Raši. Tamo nikada nisam bio, ali jednom sam prenoćio sa nekom ženskom u Jadranu. Pamtim da nisu davali doručak. Čitav Rovinj je bio kao taj hotel, oronuo i napušten. Danas, čujem, Jadran opet postao Adriatik, vratili mu sjaj iz vremena Austrije.”
I dok slušam kako Maleša sa vidnim zadovoljstvom otkriva i niže filigranske detalje svakodnevice od pre pola veka, ne mogu da se otmem čudnom utisku da je svoju uzrečicu – kako je bogatstvo kao prašina neuništivo – zaboravio. Kako je moguće da je ta rečenica, po kojoj ga pamtim, koju je toliko puta izgovorio, nestala iz njegovog fundusa? Da li se i navike troše, pa nestanu kao da ih nikada nije bilo, i zamene ih neke druge? Nove uzrečice, gestovi, pokreti. Ne može se baš sve dozvati, rekonstruisati, čak i kada jasno prizovemo određeni trenutak iz prošlosti.
Čim se prenem iz misli, čujem Malešov glas. Jezdi Titov urar kroz vreme ujednačenim ritmom, rečenice se nižu, prelazi sa jednog događaja na drugi nekom samo njemu razumljivom logikom. Seća se kako je jednog leta, negde u avgustu, u njegovu urarsku radnju došla drugarica Pepca Kardelj sa ćerkom. Donela Kardeljev sat da mu se zameni kaiš. U to vreme urari su imali slab izbor kaiševa, a drugarica Pepca hoće baš onaj od zmijske kože. Drug Edvard za to vreme šeta po trgu, u diskretnoj pratnji dva bezbednjaka u tamnim sakoima. Odlazi do ugla Lenjinove ulice da osmotri novu pulsku samouslugu, jednu od prvih u Jugoslaviji.
“Obećao sam drugarici Pepci da ću za sedam dana nabaviti kaiš od zmijske kože za druga Edvarda. Pitala me zbog čega su kaiševi od zmijske kože najtrajniji. Rekao sam joj da to ima veze sa prirodnom toplinom našeg tela koja je mnogo viša od zmijske. Temperatura tela zmije zavisi o temperaturi okoliša. Kaiš od zmijske kože i ljudska ruka su u idealnom kontrastu.”
“Leti su mi sa Briona stalno dolazili visoki rukovodioci”, nastavlja dalje urar Maleša. “Uvek ista priča, voda u mehanizmu. Gedže se kupale sa satovima koji nisu vodonepropusni. Ranković bi poslao ađutanta. Ni on nije imao sat za pod vodu, to je tada bila retkost. Samo su Titovi satovi bili vrhunski: filip patek, certina grana, šafhauzen. Najskuplji sat koji sam imao u rukama je njegov marvin, bio je to vanserijski model. Dobio ga je na poklon od finskog predsednika Urha Kekonena. Na tom satu je bio dupli poklopac. Onaj unutrašnji se razdvajao, međutim, to je mogao da uoči samo iskusni profesionalac. Na poleđini ugledam šifru, kombinaciju tri slova i četiri cifre, ručno ugravirana, očito naknadno. Nije fabrički.”
Malešin pogled sija. Očekuje moju reakciju. Pitam ga šta bi to moglo da znači? Da li je zapisao šifru?
“Jesam, zapisao sam je. Imam je negde. Ali zašto ti to govorim? Pa sve one afere o navodnom prisluškivanju Tita, sve su to budalaštine. Njega prisluškivati? Tog lisca, koji ugravira šifru u satu da je jedva ja otkrijem? Nekoliko godina nakon njegove smrti, svakojake su se gluposti pisale. Da je čak suvlasnik bečkog hotela Imperial. Ali, kao svuda nedostaje šifra. Hteo sam da odem u Beograd, i potražim nekoga odgovornog za ostavštinu. Da im ukažem na tajni poklopac marvina. Posle počeo rat, i tako sam odustao”, kaže Maleša.
Prisećam se političkih paktova moje majke i Maleše od pre pola veka, uz karte nakon lovačkih večera, kako su se u debatama vođenim u pola glasa suprotstavljali mome ocu, mornaričkom oficiru, koji je po dužnosti zastupao zvaničnu politiku. On je navodno bio titoista, a oni nekakva reakcija. Kako su sve to bile relativne kategorije, kako tek neumitni hod vremena stvari postavi na pravo mesto. U konstelaciji svih onih tragedija, koje su za poslednjih četvrt veka snašle podanike bivše Jugoslavije, vlasnik marvina i nesuđeni suvlasnik bečkog Imperiala jeste istorijska figura koja je jedina posedovala tajanstvenu šifru suživota na trusnim balkanskim terenima. Nasledili su ga drumski razbojnici, secikese i prevaranti malog formata, najamnici u službi velikih igrača, izvršioci još jedne promene katastra.
“Seiko je napravio pravu revoluciju sa jevtinim vodonepropusnim satovima, zatim su došli kasio, fosil, svoč, festina, ali sve su to igračke u poređenju sa švajcarcima“, kaže, i zastaje za trenutak, kao da se i sam pita gde je to zalutao.
Da li je to način da se zadrži kondicija i bistra glava u starosti? Pretvoriti se u memorijsku mašinu, baviti se samo detaljima, utonuti u balaste efemernog, i tako, u tom beskraju gluposti sačuvati se od svakodnevnih stresova, od dubokih emocija koje satiru dušu. Jer, kada Kardeljev kaiš od zmijske kože preživi u sećanju više od pola veka, i ne samo kaiš, već i dva bezbednjaka koji se u tamnim sakoima kuvaju na trgu pod avgustovskim suncem, onda je bezbrižnost trajno stanje, i ništa više ne može poremetiti tu blaženu poziciju.
Urar Maleša otvara džepove vremena kao satove. Na moje pitanje kako uspeva da sačuva tako dobru formu, kaže mi da je tajna u spavanju.
“Osam do deset časova sna, u tome je tajna. Kada sam bio mlađi i nedeljom odlazio u lov, trebalo je ustati u tri ujutro, međutim, meni nikada nije bio problem da uveče rano zaspim. Ne znam šta je nesanica, mada u poslednje vreme sanjam čudne snove”, i tu zastaje za trenutak, kao da se premišlja da li da nastavi priču. “Često sanjam san u kojem me nepoznati muškarac i žena ubeđuju da su mi roditelji. Kako je to strašno. Uzalud ja njima dokazujem da oni nisu moji roditelji, potežem argumente, postavljam im nezgodna pitanja. Za čudo, sve oni znaju, u detalje mi opišu našu kuću u Šapcu. Čuj našu! Čak i mesto gde smo krili dukate za vreme rata. Budim se u goloj vodi. Baš grozan san.”
Zagleda se negde kroz mene, pa nastavlja dalje. Kaže da ga opsedaju sumanute ideje. Recimo, zar nije glupo da napuštamo ovaj svet u trenutku kada mnogo toga shvatimo. Potvrđujem mu klimanjem glave.
“Ponekad pomislim da tamo negde gore, u svemiru, nas zapravo uzgajaju. Zemlja je jedna velika farma sa najrazličitijim uzorcima ljudskih bića. Oni nas uzimaju po potrebi. Ne mislim da nas jedu, ali da im za nešto služimo, u to sve više verujem.”
Odmahuje rukom, i kaže da je očito izlapeo pa samo gluposti priča. Pita me da li pišem? Čuo je da sam napisao neke romane o Puli, da u jednom i njega pominjem. Obećavam da ću mu poslati.
“U Rovinju sam bio zbog Hiterotovih”, kažem. “Namera mi je da pišem roman o toj porodici. Koliko se sećam, naša komšinica iz Gupčeve ulice, Lizeta, poznavala je baronicu Hiterot i njenu mlađu ćerku Barbaru sa kojom se družila još u Trstu. Mislim da je Lizeta neko vreme i živela na Crvenom otoku.”
Maleša kao da je malo zbunjen mojim pitanjem, ili mu je potrebno nekoliko trenutaka da promeni kolosek, da skrene u novu priču koja se nameće mimo njegovog uobičajenog redosleda.
“Lizeta? Ta je bila format. Ne baš kao Tito, ali maher da se iz svake situacije izvuče. Kada sam ja došao u Pulu u jesen 1947. godine, odmah nakon odlaska Engleza i Amerikanaca, Lizeta je važila za najsposobnijeg crnoberzijanca, nabavljala je sve, od svilenih čarapa do penicilina. Iako već u godinama, bila je lepotica, jedna od onih žena koje ne stare, koje su kao švajcarci, neuništive. Grkinje se baš ne odlikuju lepotom, ali kada su lepe, onda su prave boginje.”
“Ja se nje sećam kao brižne gospođe sa prozora, deca iz kraja su je obožavala. Baš ne mogu da je povežem sa tim pričama, kako se navodno kurvala sa nemačkim i italijanskim oficirima u Vili Marija.“
“Kasnije i sa engleskim oficirima, i sa našim drugovima, tako se barem pričalo”, kaže Maleša. “Prodao sam na crno nekoliko njenih skupih satova.”
“Od čega je živela? Da li je imala penziju? Koliko znam, odmah posle rata, predavala je solfeđo u muzičkoj školi.”
“Penziju je nasledila od muža.”
“Od muža? Zar je ona bila udata?”
“To je luda priča, čuo sam je od njene prijateljice Fažov, suparnice na bahanalijama u Vili Marija. Negde početkom tridesetih godina, Lizeta je otišla od Hiterotovih i nastanila se u Puli. Uspela je navodno da dođe do nekog nasledstva. Živela je u četvorospratnoj zgradi na uglu, preko puta Mornaričkog parka i zida arsenala, tamo gde je tramvajska pruga skretala za San Polikarpo.”
Po toj priči, zaljubila se u jednog muzičara, lokalnog zavodnika, mnogo mlađeg od nje. Čim su se venčali, on je nastavio sa flertovima. Čitava Pula je brujala o njegovim avanturama sa mladom tramvajdžijkom. Ta ženska je imala običaj da vozeći poslednju turu, dune u pištaljku kada bi prolazila pored Lizetinih prozora. Bio je to dogovoreni znak. On je odmah hitao iz kuće na sastanak sa tramvajdžijkom. Negde pred rat je nestao iz grada. Ništa se nije znalo o njemu, sve dok sredinom pedesetih godina Lizeta nije primila službenu obavest da je nasledila muževljevu penziju. On je umro u Splitu. Lizeta se preselila u Gupčevu ulicu.
“U Pulu su tih godina počeli da se doseljavaju iz čitave Jugoslavije. Grad je živnuo od pridošlica. Mnogo toga se odjednom promenilo. Bilo je sve manje svedoka o tamo nekim prošlim vremenima”, završio je priču Maleša.
Opet pominjem Hiterotove, monografiju o njima. Sagradili su hotel Jadran, uredili obalu, čitav Rovinj je živnuo, a da tako završe, metkom u potiljak.
Maleša me gleda nekoliko trenutaka, kao da se nešto premišlja.
“Eh, da je tako, bila bi to laka smrt”, kaže. “Znam kako su završile Hiterotove. Mučili su ih satima, iživljavali se nad njima, na kraju su ih masakrirali toljagama. Sutradan su tela utovarili u motorni čamac, odvezli na pučinu, i bacili kod školja Banjole, tamo gde je more najdublje. Bila je to ekipa egzekutora OZNE. Predvodio ih je izvesni Pulčinović. Sa njim su još bili Baba, Spalato i rovinjac Benusi, koga su zvali Cvikeraš. Pitaš se odakle sve to znam? Od Lizete. Koliko puta je prepoznala dragocenosti Hiterotovih koje su joj dolazile na preprodaju. Rovinj je bio u Zoni B, pod partizanskom vlašću. Njene mušterije su uglavnom bili engleski oficiri iz Vile Marija. Kada je ukinuta anglo–američka uprava, i Pula došla u sastav Jugoslavije, Lizetu su nekoliko puta hapsili, međutim, uvek je uspevala da se izvuče.”
Ponoć beše uveliko prošla kada sam se rastao sa Malešom. Čim sam izašao na hladan decembarski vazduh, osetio sam dejstvo terana iz Vižinade. Krećem u šetnju Monvidalom. Nebo je vedro. Nigde jednog osvetljenog prozora. Samo pun mesec blista u mrzloj noći.
Pod utiskom Maleševih priča svakojake misli mi padaju na pamet. Recimo, ozvučiti snove onih koji u tom času leže na nekoliko metara od mene, iza debelih zidova, u toplim brlozima. I možda, kao urar Maleša, vode žučne razgovore sa nepoznatim osobama, koje ih ubeđuju da su im roditelji. Ili, vode ljubav, u snovima, i na javi. Dišu. Neki se više neće probuditi.
Neponovljiva je konstelacija koju čine stanovnici Pule u decembarskoj noći 2012. godine. Kada bi se mogla preneti na grafički zapis, sa pozicijama svih učesnika, kakva bi to fantastična šara bila. I onda, koračati arhivom noći jednog grada. Listati dosijee. Zaviriti u tamu godine 1947., kada kolone budućih izbeglica napuštaju svoje kuće i stanove, i natovareni stvarima, kreću na rivu gde ih čekaju brodovi, Toskana i Pola. Poslednji pozdrav gradu u praskozorje.
Spustiti se u novembarsku noć 1958. godine, dok beogradski voz juri slavonskim ravnicama, kroz magle Slovenije, između Zidanog mosta i Postojne, i u rano jutro spušta sidro na pulskoj rivi. Nema dalje. Jer, dalje je more. Kraj, i početak.
Na recepciji hotela Skaleta uzimam ključ od sobe. Tiho se penjem na drugi sprat. Visoki plafon, obasjan mesečinom, beli se u tami sobe. Još jedan zakasneli spavač na Monvidalu upisuje se u mapu noći.
*
Tišma
Sredinom januara 1993. godine našao sam se u grupi pisaca sa prostora bivše Jugoslavije koja je nastupala u Literaturhausu u Hamburgu. Bili smo raspoređeni po obližnjim hotelima i pansionima na jezeru. Aleksandar Tišma i ja smešteni smo u Miramaru.
“Većinu hotela u ovom kraju vode bivše prostitutke. Na vreme su uložile ušteđevinu”, rekao mi je Tišma dok smo sedeli u foajeu i pili kafu.
“Odakle vam to?”
“Da li ste primetili njihove poglede? Kao rentgen, sve snime. Ništa im ne možete sakriti.”
“Mislim da preterujete.”
“Vi nikada niste bili u javnoj kući?”
“Nisam.”
“Gledam vas juče na stanici sa onim ogromnim koferom kao da ste krenuli na put oko sveta. Ja sam manji kofer imao kada sam putovao u Indiju.”
“Kakve to veze ima sa bordelima?”
“Prtljag, moj Velikiću. Nikako da se otarasite viška stvari.”
“Ne možete unapred znati šta je višak.”
“Vi ste kao moja Sonja. Sigurno vam je špajz pun rezervi?
“Nemam špajz u stanu.”
“Zato ga imate u glavi.”
“Šta je u tome loše što želim unapred da se obezbedim?”
“Nije loše, ali je besmisleno. I opasno. Jednom ćete poželeti da imate rezervni život. Tako to ide.”
Pre nekoliko godina u novosadskoj Katoličkoj porti ugledao sam visoku brinetu. Bio je sumrak, i tek što su se upalila ulična svetla. Šetala je od ugla do ugla, osvrtala se kao da nekoga čeka. Stajao sam ošamućen, ne skidajući pogled sa njenog tela koje jedva da je pokrivala kratka haljina dubokog dekoltea. A onda je odnegde izronio debeli pedesetogodišnjak, prišao joj, i nakon kratkog razgovora, ušli su u obližnju kuću.
“Ode vam lovina, moj Velikiću”, čuo sam u sebi Tišmin glas.
Bio sam u njegovom gradu. U suton, kada obrisi gube oštrinu, a žudnja obuzme dušu i telo, i nema tog mesta na kojem se može primiriti. Hodati, samo hodati, bez cilja. Svi ti ljudi sa kojima sam se mimoilazio, žene koje sam krišom zagledao, fasade i izlozi, parkovi, trgovi, kejovi, imaju svoje neprolazne otiske u Tišminim knjigama. I dok on već godinama leži na novosadskom groblju, njegovi junaci nastavljaju svoje svakodnevice, pod nekim drugim imenima. Dolaze na svet, davno već upisani u Tišminom registru.
Kao pas tragač krenuo sam u noć, lutao uskim ulicama i prolazima oko Katoličke porte. Sve vreme priviđao mi se Tišmin lik, njegov šeretski osmeh, zaustavljen negde na pola puta pre nego što bi sagovornik, možda, ne daj Bože, osetio malo topline.
Ponavljao sam u sebi reč “lovina”, koju je Tišma one večeri u Hamburgu toliko puta izgovorio. Sve što je rekao bilo je britko, ogoljeno do kraja. Po nekoliko puta bi ponovio kakvo oštro zapažanje, čekajući moju reakciju. Ublažavao sam njegove dijagnoze, kao da sam i ja odgovoran što su stvari takve kakve jesu, uglavnom loše.
“Samo petljate. Zato i ne možete u bordel?”, rekao je đavolski sijajući očima. – “A hteli biste? Je li tako?”
Neodređeno sam odmahnuo rukom, i mašio se za novu cigaretu.
Tog jutra za doručkom mi je rekao da već duže vreme ne puši. Kad god bih zapalio cigaretu, njegove sitne oči bi poskočile. Zato sam pušio mnogo; sa svakom cigaretom slao sam mu poruku da sam u najboljim godinama, bezbrižan; ne nasedam na njegove provokacije; između nas je čitavo jedno životno doba. On kao da je naslućivao razloge moje uviđavnosti. Čangrizavo je terao dalje.
“Niko nije zakinut. Svakome se događa, više ili manje, upravo ono što mu i priliči po sklonostima i moćima. Uostalom, svako sebi sam odredi mesto. Nigde se nismo tek tako, slučajno zatekli.”
“Hoćete da kažete da svako sebi nešto dozvoli ili ne dozvoli?”
“Upravo tako”, rekao je Tišma. “Eto, vi bordele sebi niste dozvolili.”
“Kad bi tako bilo, svako bi sebi upisao slavu, novac, žene…”
“Zanimljiv vam je redosled”, prekinuo me Tišma.
“To je zato što prikrivam ono do čega mi je najviše stalo. Zbog uroka. Sujeveran sam. Inače bi na prvom mestu bilo zdravlje.”
“Zato i pušite, zbog zdravlja. Samo da znate, vi ćete biti gori mizantrop od mene”.
“Kako to znate?”
“Teret prećutanog se jednom mora istovariti. Da nije tako, zar bismo uopšte pisali? A vi nikako da se tog posla poduhvatite?”
“Odakle vi to znate? Da niste možda čitali moje knjige?”
“Nisam. Ali, čitam ono što govorite po novinama. Mnogo ste naivni.”
Zastao je za trenutak.
“Zašto izmišljate?”
Rečenica koju će četiri godina kasnije, na hodniku staračkog doma, izgovoriti moja majka; rečenica koju će toliko puta ponoviti tokom naših mučnih susreta, u trenucima kada bismo oboje zaćutali, i kada sam jedva čekao da se udaljim iz tog predvorja ništavila.
“Zagledate li se nekada u trotoare po kojima gazite? Oslušnite. Ima šta da se čuje”, rekao je Tišma. “Eto, vi biste mogli da napišete roman o trotoarima. Razmislite o tome.”
U međuvremenu prtljag se uvećao. Sve manje izmišljam. Raspoređujem doživljeno. Često mi u sluhu rečenica izgovorena u duetu moje majke i Tišme. Kakav bi to susret bio. Ona, sva satkana od teških zapleta, strahova, od prećutkivanja i sitnih laži; i on, ogoljen, direktan, drzak. Ko zna, možda su se nekada mimoišli na ulici u ono posleratno doba dok je Tišma živeo u Beogradu, i lutao noću Savskim pristaništem u potrazi za lovinom, oko hotela Bristol i strmim ulicama ispod Zelenog venca, tamo gde je bila redakcija Službenog lista u kojoj je mama radila kada se vratila iz Rijeke.
Kadgod se nađem u nepoznatom gradu, krenem nasumice da šetam, spokojan i bezimen, skoro nevidljiv; sa svakim korakom tonem dublje u obrise nekog rezervnog života koji se tu dogoditi mogao; uranjam u lavirinte priča koje su mi prethodile, u nepreglednu knjigu genetike u kojoj je sa enciklopedijskom tačnošću upisana svaka odrednica iz života predaka. Kreću se sa mnom, nemi i tihi; šestim čulom istražujem tu ogromnu ostavštinu, to nasledstvo koje se ne može tek tako odbaciti, već se usvaja sa svakim proživljenim trenutkom; tako i ja postajem još jedan u nizu, u toj sviti bez početka, koja baulja iz dubina postojanja u sutrašnji dan.
Najviše je laži, teskoba, zabluda i strahova. Isti su to zapleti koji muče mladu službenicu Direkcije luka Severnog Jadrana u Rijeci tokom kratkog službenog puta dok zamiče pustim ulicama Pule, i njenog sina dvadeset godina kasnije, koji ne samo da ne zna koga je to prvi put poljubio, nego da li se poljubac sa jednom od bliznakinja iz Gupčeve ulice zaista dogodio. Tako će biti i u kišno avgustovsko popodne, kada su odjednom nestali ljudi sa plaže, a on se po prvi put osetio spokojnim i slobodnim. Samo za kratko, jer već sutradan granulo je sunce, zavladale su gužve na kupalištima, pa se plašljivi plivač povukao u borovu šumu na rezervni položaj sa prilično nepouzdanim sećanjem na prvo ljubavno iskustvo.
Ili je to logična posledica, tačnije anticipacija one senke u centru lobanje koju otkriva snimak magnetne rezonance; proširenje praznine u obliku deteline sa četiri lista, najava Alchajmera, kako je nekoliko godina ranije zapisao nepoznati gost u sobi hotela Garibaldi u Veneciji. Tu belešku pronalazim nakon povratka sa puta među praznim listovima notesa, kožnih korica, sa malenom hemijskom olovkom od ljubičastog metala, zbog koje sam i prisvojio taj hotelski inventar.
Od autizma do Alchajmera nije daleko. Struktura utisnuta vaspitanjem, svakodnevnim drilom, nikada do kraja izgovorenim aluzijama, proizvodi osobenu sliku sveta pretrpanu upozorenjima. Ne dozvoliti telu da se opusti, biti stalno napet, u niskom startu pred onim što se valja iza krivine sledećeg trenutka.
Čeljust melje zalogaje, buka u glavi je nepodnošljiva. Osluškujem. Pun strepnje da bi disanje moglo prestati, mehanizam gutanja zatajiti. Bez prisustva drugog hrana je bezukusna. Gubim apetit. To majka u meni odustaje od uživanja, kao galeb guta nesažvakanu hranu. Što pre napustiti restoran narodne kuhinje u tom utvarnom gradu. Za susednim stolom dva muškarca dobacuju joj duge poglede. Oseća kako pupa kap znoja na vratu, i polako klizi niz leđa. Ovde više nikada neće doći. Zove kelnera, plaća račun, izlazi na ulicu. Kreće prema autobusnoj stanici, u smeru koji joj je pokazao jedan prolaznik. Međutim, ulica krivuda, ne vidi se kraj. Sa desne strane zgrada nekog prenoćišta, jedno od onih zapuštenih zdanja kakva su širom nove države, neuporediva sa predratnim dubrovačkim i opatijskim hotelima. Ili sa Terapijom u Crikvenici gde se nekada samo češki govorilo. Konačno u daljini izranja amfiteatar iz doba Rima. Tu negde je i autobusna stanica. Usporava korak. Prošla je kroz maleni park i našla se na rivi. Vreme do polaska autobusa provela je na klupi. Izvadila je svesku u kojoj beleži skice za sledeći dan, navika stečena tokom pet dugih godina u internatu u Šapcu. Misli su joj unapred određene rubrikama, tamo gde valja upisati obaveze čije ispunjenje jedini je zalog sigurne i srećne budućnosti – nauk vaspitačica iz šabačkog internata, neoborivi postulat njene životne filozofije. I tako sebi nije dozvolila ono za čim je žudela: ljubav. Uporno je terala po svome, nesposobna da se opusti, da diše punim plućima, da bude otvorena za svaki susret, već je bujicom reči zatrpavala udvarače, podizala ogradu, pričala kada je trebalo ćutati i samo se pogledima dodirivati, olako propuštajući trenutak za koji nije postojala rubrika u njenoj svesci, pa je tako ostao neproknjižen, tek najava nečega što se moglo desiti. A nije. Ne zato što ona u nečemu duboko greši, već zato što je svet tako ustrojen, da čiste duše bivaju kažnjene samoćom. Krivica, verovala je, nije njena. Vlastiti postupci niti proizvode, niti utiču na okolnosti, već su okolnosti dar sudbine. Njoj je sudbina odredila velika iskušenja, ali njena vera je jaka. Nema tog cilja koji ne može dostići neiscrpnom energijom, upornošću i strpljenjem. Damari neizgovorenog nizaće se u slojevima. Sa tom hipotekom opteretiće svoje potomstvo.
Teskoba koja me obuzme kada sedim sam za kafanskim stolom, panična potreba da što pre završim sa jelom, i pobegnem napolje, u sledećem kolenu rezultirala je nesvesnim izbegavanjem moga sina da se suoči sa iskušenjem obedovanja u samoći. U restorane odlazi samo u društvu. Tragaće za simptomima porodičnih neuroza na univerzitetskim klinikama u Singapuru, Štokholmu, San Diegu, osluškivati nemi jezik demencije, uočavati kod pacijenata prve simptome Alchajmera po metodi profesora Galaska. Gejziri neizgovorenog, duboko potisnuti u limb podsvesti, vremenom se gase, ostavljaju za sobom prazan prostor, crnu rupu ništavila. I zato valja na vreme aktivirati milione neurona u potrazi za odbeglim sećanjem; neprestano se suočavati sa opasnim nasleđem predaka; ići u susret uznemirujućim prizorima koji mimo svake hronologije iznenada iskrsnu pred očima, opterećivati gustu mrežu prenosnika upornim radom memorije, izvlačiti iz pamćenja slike, šumove, mirise, dodire; snabdeti se strpljenjem arheologa, jer šta je sećanje do iskopavanje; zamišljeno je tek senka nečega, što se već dogodilo.
I zato Lizeta. Zato Titov urar, Lado Leskovar, Remarkovi junaci, Hiterotovi, Tišma, znani i neznani koji samo minu objektivom svesti – svi oni čine arhitekturu koja je gradila jedan život. Kao što je i taj život građa, vidljiva ili manje vidljiva, u ko zna koliko hiljada drugih života, ili tek obris bezimenog učesnika na fotografiji nekog japanskog turiste na Trgu San Marko u Veneciji.
Šta je roman do pokušaj da se nekoliko kadrova svakodnevice dovede u uzročno–posledični sled, da se oslobodi priča koja postoji, kao što postoji skluptura u komadu neobrađenog kamena. Svako u sebi nosi nevidljivu biblioteku, hor nenapisanih romana.
Bruje trotoari i železničke šine.
*
(Odlomak iz romana Islednik koji će sredinom godine izaći u izdanju Lagune iz Beograda)