Bio je zapravo loš Srbin. Kada su mu htjeli ugoditi ocjenom kako je čitavu naciju upoznao sa Zmajevim djelom, hladno je otklonio kompliment: “Nije mi jasno zašto se Jovan Jovanović drži srpskim pjesnikom. On je samo živio ovdje, ali ga je zanimao cijeli svijet! Pa pogledajte samo njegov ‘Neven’, koliko tamo ima članaka koje je čika Jova preveo iz njemačkih i engleskih novina, on je Srbima otkrio Georgea Washingtona i još mnogo drugih poznatih ljudi! On je bio svjetski čovjek!”
Jednom drugom prilikom još je i više opleo po patriotskim sentimentima sredine u kojoj je živio: “Odabrao sam živjeti u Jugoslaviji, ne Srbiji. Da sam došao dvadeset godina kasnije, sigurno ne bih tu ostao.” Uostalom, što da vam pričam, kao uvjereni vegetarijanac, svakim je zalogajem vrijeđao bolje običaje zajednice kojoj je izabrao pripadati. Da nije bio strastveni ljubitelj famozne “čačanke”, tek nešto manji od čuvenog glumca Naliv Pere Kralja, jedva da bi uopće bio ikakav Srbin.
Činjenica što nije imao… hmm… pa, recimo, izražena nacionalna svojstva osobite kakvoće, ima, međutim, i svoje razmjerno logično obrazloženje. Od čovjeka koji je porijeklom, rođenjem i odgojem bio Englez, ne može se ni očekivati da naraste do velikog Srbina. A opet, teško da bi mu i u domovini itko pametan mogao priznati bogzna kakvu patriotsku veličinu.
Obrazlažući poštovanje što ga je gajio prema Josipu Brozu, glavni junak ove priče svojedobno je prilično neugodno očepio velikog zemljaka: “Znam da je Tito bio odgovoran za nebrojene smrti, ali također je to bio i sir Winston Churchill koji je naredio bombardiranje Dresdena s ciljem ubijanja što je više civila moguće, da ne spominjemo njegovu odgovornost za situaciju u Istočnoj Europi – i još uvijek ga tretiraju kao nacionalnog heroja, iako je, prema današnjim kriterijima, bio ratni zločinac.”
S jednakom oštrinom znao je podbosti i druge stupove britanskoga društva, Anglikansku crkvu i kraljevsku kuću: “Znam jako mnogo ljudi koji su plakali kada je Tito umro, a koji su nekoliko godina kasnije pljuvali na sjećanje na njega. Kada sam bio dijete, imao sam obvezu biti kršćanin, ići u crkvu svake nedjelje, voljeti i poštivati kralja. I to je bilo ispiranje mozga.”
Naposljetku, i izrijekom je odbijao svrstavanje pod bilo kakav domoljubni stijeg: “Ja nisam ni engleski ni srpski patriota. Ako se svijet gleda iz svemira, ne vidi se ni jedna granica. Samo lopta usred Univerzuma.”
“Loš” Srbin i “nikakav” Englez zvao se Timothy John Byford (ili, ako baš inzistirate, Timotije Jovan Bajford) i preminuo je petoga svibnja de jure od duge i teške bolesti, a de facto od činovničke bešćutnosti, baš kako je i predvidio prije nekoliko mjeseci kada je izjavio da ga “neće ubiti rak nego birokracija”. Naime, lijekove kojima je mogao ublažavati svoje tegobe i “kupovati” dodatne tjedne života, kilavi zdravstveni sustav posrnule države Srbije nije mu mogao priuštiti.
Za njim je ostala tugujuća rodbina: tri supruge i troje djece. Naravno, govorimo li o zakonitim potomcima. Izvanbračne djece imao je doslovce na milijune jer je svojim blistavim televizijskim serijama (“Neven”, “Poletarac”, “Babino unuče”, “Nedjeljni zabavnik”…) odgojio barem tri-četiri naraštaja klinaca s prostora bivše Jugoslavije.
Timothy John Byford u SFRJ je stigao s navršenih trideset godina i reputacijom velike autorske nade (već je njegov prvi dokumentarac ovjenčan prestižnom nagradom BAFTA). Duboko uvjeren kako će na Televiziji Beograd imati kudikamo više kreativne slobode nego na BBC-ju, revolucionirao je žanr dječjih serijala koji su se, u njegovoj izvedbi, doimali kao nekakva light verzija “Letećeg cirkusa Montyja Pythona”.
No, njegova plodna, upješna i međunarodnim nagradama ovjerena karijera trajala je koliko i Jugoslavija. Zadnjih dvadesetak godina preživljavao je pak podučavajući djecu engleskome jeziku. Kroz svo to vrijeme nijedna nacionalna dalekovidnica novonastalih država nije našla za shodno ponuditi mu posao ili ga makar priupitati za savjet. Ruku na srce, prije nekoliko godina i službeno je imenovan consigliereom na TV Srbije, no svima je bilo jasno da je taj angažman beznadno okasnio: Byford je već bio izmučen teškom bolešću, a njegov poslodavac temeljito razoren u dugom procesu političkog pokoravanja televizije.
Čovjek koji nije bio kadar promijeniti trasu vlastitoga života, mogao se, međutim, uvijek utješiti činjenicom da je promijenio živote milijuna, čineći naša djetinjstva makar mrvicu radosnijima.
Timothy John Byford
Bio je zapravo loš Srbin. Kada su mu htjeli ugoditi ocjenom kako je čitavu naciju upoznao sa Zmajevim djelom, hladno je otklonio kompliment: “Nije mi jasno zašto se Jovan Jovanović drži srpskim pjesnikom. On je samo živio ovdje, ali ga je zanimao cijeli svijet! Pa pogledajte samo njegov ‘Neven’, koliko tamo ima članaka koje je čika Jova preveo iz njemačkih i engleskih novina, on je Srbima otkrio Georgea Washingtona i još mnogo drugih poznatih ljudi! On je bio svjetski čovjek!”
Jednom drugom prilikom još je i više opleo po patriotskim sentimentima sredine u kojoj je živio: “Odabrao sam živjeti u Jugoslaviji, ne Srbiji. Da sam došao dvadeset godina kasnije, sigurno ne bih tu ostao.” Uostalom, što da vam pričam, kao uvjereni vegetarijanac, svakim je zalogajem vrijeđao bolje običaje zajednice kojoj je izabrao pripadati. Da nije bio strastveni ljubitelj famozne “čačanke”, tek nešto manji od čuvenog glumca Naliv Pere Kralja, jedva da bi uopće bio ikakav Srbin.
Činjenica što nije imao… hmm… pa, recimo, izražena nacionalna svojstva osobite kakvoće, ima, međutim, i svoje razmjerno logično obrazloženje. Od čovjeka koji je porijeklom, rođenjem i odgojem bio Englez, ne može se ni očekivati da naraste do velikog Srbina. A opet, teško da bi mu i u domovini itko pametan mogao priznati bogzna kakvu patriotsku veličinu.
Obrazlažući poštovanje što ga je gajio prema Josipu Brozu, glavni junak ove priče svojedobno je prilično neugodno očepio velikog zemljaka: “Znam da je Tito bio odgovoran za nebrojene smrti, ali također je to bio i sir Winston Churchill koji je naredio bombardiranje Dresdena s ciljem ubijanja što je više civila moguće, da ne spominjemo njegovu odgovornost za situaciju u Istočnoj Europi – i još uvijek ga tretiraju kao nacionalnog heroja, iako je, prema današnjim kriterijima, bio ratni zločinac.”
S jednakom oštrinom znao je podbosti i druge stupove britanskoga društva, Anglikansku crkvu i kraljevsku kuću: “Znam jako mnogo ljudi koji su plakali kada je Tito umro, a koji su nekoliko godina kasnije pljuvali na sjećanje na njega. Kada sam bio dijete, imao sam obvezu biti kršćanin, ići u crkvu svake nedjelje, voljeti i poštivati kralja. I to je bilo ispiranje mozga.”
Naposljetku, i izrijekom je odbijao svrstavanje pod bilo kakav domoljubni stijeg: “Ja nisam ni engleski ni srpski patriota. Ako se svijet gleda iz svemira, ne vidi se ni jedna granica. Samo lopta usred Univerzuma.”
“Loš” Srbin i “nikakav” Englez zvao se Timothy John Byford (ili, ako baš inzistirate, Timotije Jovan Bajford) i preminuo je petoga svibnja de jure od duge i teške bolesti, a de facto od činovničke bešćutnosti, baš kako je i predvidio prije nekoliko mjeseci kada je izjavio da ga “neće ubiti rak nego birokracija”. Naime, lijekove kojima je mogao ublažavati svoje tegobe i “kupovati” dodatne tjedne života, kilavi zdravstveni sustav posrnule države Srbije nije mu mogao priuštiti.
Za njim je ostala tugujuća rodbina: tri supruge i troje djece. Naravno, govorimo li o zakonitim potomcima. Izvanbračne djece imao je doslovce na milijune jer je svojim blistavim televizijskim serijama (“Neven”, “Poletarac”, “Babino unuče”, “Nedjeljni zabavnik”…) odgojio barem tri-četiri naraštaja klinaca s prostora bivše Jugoslavije.
Timothy John Byford u SFRJ je stigao s navršenih trideset godina i reputacijom velike autorske nade (već je njegov prvi dokumentarac ovjenčan prestižnom nagradom BAFTA). Duboko uvjeren kako će na Televiziji Beograd imati kudikamo više kreativne slobode nego na BBC-ju, revolucionirao je žanr dječjih serijala koji su se, u njegovoj izvedbi, doimali kao nekakva light verzija “Letećeg cirkusa Montyja Pythona”.
No, njegova plodna, upješna i međunarodnim nagradama ovjerena karijera trajala je koliko i Jugoslavija. Zadnjih dvadesetak godina preživljavao je pak podučavajući djecu engleskome jeziku. Kroz svo to vrijeme nijedna nacionalna dalekovidnica novonastalih država nije našla za shodno ponuditi mu posao ili ga makar priupitati za savjet. Ruku na srce, prije nekoliko godina i službeno je imenovan consigliereom na TV Srbije, no svima je bilo jasno da je taj angažman beznadno okasnio: Byford je već bio izmučen teškom bolešću, a njegov poslodavac temeljito razoren u dugom procesu političkog pokoravanja televizije.
Čovjek koji nije bio kadar promijeniti trasu vlastitoga života, mogao se, međutim, uvijek utješiti činjenicom da je promijenio živote milijuna, čineći naša djetinjstva makar mrvicu radosnijima.
*
Objavljeno u Slobodnoj Dalmaciji