Početkom osamdesetih imao je redovnu usmenu kolumnu u emisiji Nedjeljno popodne, naizmjence emitiranoj iz beogradskoga i zagrebačkog studija. Onako iz glave, blesimetri nisu ni postojali, u pet bi minuta prokomentirao neki sportski ili politički događaj. Djelovao je rabijatno, govorio briljantno. Godinama zatim profilirao se kao jedan od najznačajnijih novinskih pisaca u Jugoslaviji. Prvi je o politici pisao nepolitičnim jezikom, fenomenološki, iz ugla nekoga tko je odrastao na zapadnjačkim popkulturnim uzorima. U vrijeme pred pojavu Slobodana Miloševića, i sve do višestranačkih izbora i razlaza koji je prethodio ratu, pisao je u hrvatskim novinama, kreativne vrhunce doživio je u Nedjeljnoj Dalmaciji, i bio žestoki protivnik srpskoga nacionalizma i unitarizma. Rugao se jogurt revoluciji u Novom Sadu, i upozoravao na ono što bi se moglo dogoditi zavladaju li ljudi koji “miču usnama dok čitaju novine”. Prozvali su ga gigantom hrvatskog novinarstva, jedni ironično, drugi s viškom udivljenja, a on se tom titulom ponosio i često je spominjao. U njezinim šampionskim godinama, navijao je za splitsku Jugoplastiku. Neke od svojih najnadahnutijih tekstova napisao je o tome kako su splitski košarkaši pod noge bacili cijelu Europu. Nitko Kukoča i Rađu nije opjevao kao on.
Radili smo za istu redakciju, za Nedjeljnu Dalmaciju, ali nikada nismo bili na zajedničkoj večeri. U to vrijeme bio sam jako mlad, a on je bio najveća novinarska zvijezda naših novina. Jedva da smo se stigli i upoznati. Ali imponiralo mi je što radim u novinama koje su na trećoj stranici objavljivale njegovu kolumnu. Sretali smo se i na stranicama sarajevskog Oslobođenja. Ali ni tamo se nismo našli na istoj večeri. Tijanić je bio metafora posljednjih jugoslavenskih godina: Tanja Torbarina je naslov svoje knjige skrojila po njegovoj mjeri. Poslije su zaboravili i njega i sebe.
Kada je vidio tko će u svemu ovom pobijediti – neće to biti Jugoplastika, nego oni koji miču usnama – Tijanić im se odlučio pridružiti. Dogodilo se to munjevito, kao što se sve 1990. i 1991. munjevito događalo. Razočarao me je, duboko, ali ne iz političkih razloga, niti zbog onoga što je prethodno tvrdio u svojim tekstovima. Moje strašno razočarenje ticalo se – stila. Mislio sam da na tu stranu ne mogu otići oni koji tako dobro pišu. Sljedećih deset godina Tijanić je bio i veliki Srbin, i Miloševićev ministar informiranja, i pisac koji je izokrenuo svaku svoju rečenicu i svako načelo iz prethodnih vremena. Vjerovao sam da mu to neću oprostiti, ili da me se, barem, Aleksandar Tijanić više neće ticati.
Desetak godina kasnije, u zimu 2001. u kasnu večer sreo sam ga na Knez Mihajlovoj. Bilo je hladno, minus dvadeset, nikoga nije bilo na ulici, i išli smo tako jedan prema drugome. Mislio sam da prođem i ne pozdravim ga, a on me je gledao i, bit će, mislio o onome o čemu ja mislim. Ne znam kako, ali me je nešto natjeralo da se vratim svojoj lijepoj uspomeni. Pozdravio sam ga, jer da nisam, ne bih se više mogao sjećati Tijanića iz osamdesetih. On je, onako golem, oduševljeno pao po meni.
Poslije sam ga često znao sresti po beogradskim restoranima, a kada je postao generalni direktor Radio televizije Srbije nekoliko puta mi je nudio kolegijalnu pomoć. Zahvaljivao sam, iako do danas ne znam čime mi je to mogao pomoći.
Bio je duhovit čovjek, golemog verbalnog dara, sjajan pisac, koji se očito više od svega plašio da ostane u manjini, bez društvene moći i sigurnog zaleđa. Jednom smo se sreli u restoranu Kod Vuka. Pozdravili smo se, rukovali, i ja sam se vratio svome društvu. Na kraju večeri, kada smo htjeli platiti, konobar je rekao: “To je gospodin Tijanić rešio!” Nikada nismo bili na zajedničkim večerama, iako smo radili za iste redakcije. Valjda i zato nisam imao potrebu da ga zatajim.
Tijanić
Objavljeno u reviji Studio
*
Početkom osamdesetih imao je redovnu usmenu kolumnu u emisiji Nedjeljno popodne, naizmjence emitiranoj iz beogradskoga i zagrebačkog studija. Onako iz glave, blesimetri nisu ni postojali, u pet bi minuta prokomentirao neki sportski ili politički događaj. Djelovao je rabijatno, govorio briljantno. Godinama zatim profilirao se kao jedan od najznačajnijih novinskih pisaca u Jugoslaviji. Prvi je o politici pisao nepolitičnim jezikom, fenomenološki, iz ugla nekoga tko je odrastao na zapadnjačkim popkulturnim uzorima. U vrijeme pred pojavu Slobodana Miloševića, i sve do višestranačkih izbora i razlaza koji je prethodio ratu, pisao je u hrvatskim novinama, kreativne vrhunce doživio je u Nedjeljnoj Dalmaciji, i bio žestoki protivnik srpskoga nacionalizma i unitarizma. Rugao se jogurt revoluciji u Novom Sadu, i upozoravao na ono što bi se moglo dogoditi zavladaju li ljudi koji “miču usnama dok čitaju novine”. Prozvali su ga gigantom hrvatskog novinarstva, jedni ironično, drugi s viškom udivljenja, a on se tom titulom ponosio i često je spominjao. U njezinim šampionskim godinama, navijao je za splitsku Jugoplastiku. Neke od svojih najnadahnutijih tekstova napisao je o tome kako su splitski košarkaši pod noge bacili cijelu Europu. Nitko Kukoča i Rađu nije opjevao kao on.
Radili smo za istu redakciju, za Nedjeljnu Dalmaciju, ali nikada nismo bili na zajedničkoj večeri. U to vrijeme bio sam jako mlad, a on je bio najveća novinarska zvijezda naših novina. Jedva da smo se stigli i upoznati. Ali imponiralo mi je što radim u novinama koje su na trećoj stranici objavljivale njegovu kolumnu. Sretali smo se i na stranicama sarajevskog Oslobođenja. Ali ni tamo se nismo našli na istoj večeri. Tijanić je bio metafora posljednjih jugoslavenskih godina: Tanja Torbarina je naslov svoje knjige skrojila po njegovoj mjeri. Poslije su zaboravili i njega i sebe.
Kada je vidio tko će u svemu ovom pobijediti – neće to biti Jugoplastika, nego oni koji miču usnama – Tijanić im se odlučio pridružiti. Dogodilo se to munjevito, kao što se sve 1990. i 1991. munjevito događalo. Razočarao me je, duboko, ali ne iz političkih razloga, niti zbog onoga što je prethodno tvrdio u svojim tekstovima. Moje strašno razočarenje ticalo se – stila. Mislio sam da na tu stranu ne mogu otići oni koji tako dobro pišu. Sljedećih deset godina Tijanić je bio i veliki Srbin, i Miloševićev ministar informiranja, i pisac koji je izokrenuo svaku svoju rečenicu i svako načelo iz prethodnih vremena. Vjerovao sam da mu to neću oprostiti, ili da me se, barem, Aleksandar Tijanić više neće ticati.
Desetak godina kasnije, u zimu 2001. u kasnu večer sreo sam ga na Knez Mihajlovoj. Bilo je hladno, minus dvadeset, nikoga nije bilo na ulici, i išli smo tako jedan prema drugome. Mislio sam da prođem i ne pozdravim ga, a on me je gledao i, bit će, mislio o onome o čemu ja mislim. Ne znam kako, ali me je nešto natjeralo da se vratim svojoj lijepoj uspomeni. Pozdravio sam ga, jer da nisam, ne bih se više mogao sjećati Tijanića iz osamdesetih. On je, onako golem, oduševljeno pao po meni.
Poslije sam ga često znao sresti po beogradskim restoranima, a kada je postao generalni direktor Radio televizije Srbije nekoliko puta mi je nudio kolegijalnu pomoć. Zahvaljivao sam, iako do danas ne znam čime mi je to mogao pomoći.
Bio je duhovit čovjek, golemog verbalnog dara, sjajan pisac, koji se očito više od svega plašio da ostane u manjini, bez društvene moći i sigurnog zaleđa. Jednom smo se sreli u restoranu Kod Vuka. Pozdravili smo se, rukovali, i ja sam se vratio svome društvu. Na kraju večeri, kada smo htjeli platiti, konobar je rekao: “To je gospodin Tijanić rešio!” Nikada nismo bili na zajedničkim večerama, iako smo radili za iste redakcije. Valjda i zato nisam imao potrebu da ga zatajim.