Umro je Aharon Apelfeld, treći u nizu velikih izraelskih prozaista današnjice. Za razliku od Amosa Oza i Davida Grossmana, do kraja uronjenih u život i u stvarnu stvarnost, Apelfeld pisac je parabole, metafore, skrivene figure i alegorije.
Za razliku od njih, zvonkih i glasnih, on je tih i gotovo neprisutan. Živio je u Izraelu, pisao jezikom koji je učio u skoro odraslim godinama, ali je u sebi vrijedno čuvao i uzgajao jezike ponesene iz djetinjstva – njemački, jidiš, ruski, ukrajinski, rumunjski. Pisao je gotovo isključivo o prošlom vremenu i o nestalom svijetu.
Rođen u gradiću Jadova ili Žadova, blizu Černovaca, u Bukovini, nekad u Rumunjskoj, danas u Ukrajini, na granici i presjecištu svjetova, s devet je godina izgubio majku. Ubili su je rumunjski sljedbenici Adolfa Hitlera i nacionalsocijalizma. Njega i oca mu strpali su u koncentracijski logor, iz kojeg je čudom uspio pobjeći. Skrivao se po šumama, živio kao progonjena zvjerčica, sve dok se 1944. nije pridružio Crvenoj armiji. Služio je kao kuhar, da bi po dolasku slobode odlučio da nastavi svojim putem, daleko od Sovjetskog Saveza i od zavičaja. Mjesecima je živio u logoru za raseljena lica negdje na sjeveru Italije, blizu naših granica, sve više uvjeren da mu je otac mrtav i da mu nikad neće saznati za grob. Međutim, i on je preživio. Susreli su se u Izraelu, mnogo kasnije.
Aharon Apelfeld o najdramatičnijim trenucima svoga života nije pisao. Ili je pisao alegorično, pokušavajući da se zaštiti od bola pred kojim zaštite ni obrane nema. Golema je bila njegova patnja, čudesan život. Čudesna samoća.
Aharona Apelfelda u Hrvatskoj je objavila Naklada OceanMore. Zahvaljujući Gordani Farkaš Sfeci prevedena su i tiskana dva njegova romana: “Životna priča” i “Ljubav odjednom”. Knjige osjetljivog svijeta, vrlo nježne, žalim što nikad o njima nisam pisao.
Tihi svjedok
Umro je Aharon Apelfeld, treći u nizu velikih izraelskih prozaista današnjice. Za razliku od Amosa Oza i Davida Grossmana, do kraja uronjenih u život i u stvarnu stvarnost, Apelfeld pisac je parabole, metafore, skrivene figure i alegorije.
Za razliku od njih, zvonkih i glasnih, on je tih i gotovo neprisutan. Živio je u Izraelu, pisao jezikom koji je učio u skoro odraslim godinama, ali je u sebi vrijedno čuvao i uzgajao jezike ponesene iz djetinjstva – njemački, jidiš, ruski, ukrajinski, rumunjski. Pisao je gotovo isključivo o prošlom vremenu i o nestalom svijetu.
Rođen u gradiću Jadova ili Žadova, blizu Černovaca, u Bukovini, nekad u Rumunjskoj, danas u Ukrajini, na granici i presjecištu svjetova, s devet je godina izgubio majku. Ubili su je rumunjski sljedbenici Adolfa Hitlera i nacionalsocijalizma. Njega i oca mu strpali su u koncentracijski logor, iz kojeg je čudom uspio pobjeći. Skrivao se po šumama, živio kao progonjena zvjerčica, sve dok se 1944. nije pridružio Crvenoj armiji. Služio je kao kuhar, da bi po dolasku slobode odlučio da nastavi svojim putem, daleko od Sovjetskog Saveza i od zavičaja. Mjesecima je živio u logoru za raseljena lica negdje na sjeveru Italije, blizu naših granica, sve više uvjeren da mu je otac mrtav i da mu nikad neće saznati za grob. Međutim, i on je preživio. Susreli su se u Izraelu, mnogo kasnije.
Aharon Apelfeld o najdramatičnijim trenucima svoga života nije pisao. Ili je pisao alegorično, pokušavajući da se zaštiti od bola pred kojim zaštite ni obrane nema. Golema je bila njegova patnja, čudesan život. Čudesna samoća.
Aharona Apelfelda u Hrvatskoj je objavila Naklada OceanMore. Zahvaljujući Gordani Farkaš Sfeci prevedena su i tiskana dva njegova romana: “Životna priča” i “Ljubav odjednom”. Knjige osjetljivog svijeta, vrlo nježne, žalim što nikad o njima nisam pisao.