(iz knjige Tibor Sekelj: Kolektanto de ĉielarkoj (Skupljač duga), Edistiudio, Pisa 1992.)
Uvodna bilješka
Tibor Sekelj (Spišska Sobota, Slovačka, 14. veljače 1912. – Subotica, Vojvodina, 21. rujna 1988.), novinar, putopisac, etnograf, esperantist. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1934. Od 1939. boravio u Argentini, u Buenos Airesu studirao etnologiju i arheologiju, radio kao novinar; putovao po Južnoj Americi istražujući domorodačke zajednice. U Jugoslaviju se vratio 1954., ali je nastavio s putovanjima (Indija, Nepal, Japan, Afrika, Novi Zeland, Australija, Nova Gvineja). Od 1972. živio je u Subotici, gdje je do umirovljenja radio kao ravnatelj subotičkog Gradskoga muzeja. Doživljaje s putovanja opisao je u nizu knjiga: Oluja na Aconcagui i godinu dana kasnije (1955), Kroz brazilske prašume do divljih indijanskih plemena (1953), Gdje civilizacija prestaje (1956), Nepal otvara vrata (1959), Na tragu doživljaja (1976), Karavana prijateljstva (1965). Djela su mu prevedena na više od trideset jezika.
Knjiga Skupljač duga sadrži deset priča i sedam pjesama. U ovaj izbor uvrštene su uz priču o lakoj ženi koja je nakon četiri braka ostala djevica, te priču o tajanstvenom nasljeđu Inka, i dvije pjesme koje je autor napisao ljeti 1988. neposredno prije smrti.
LAKA ŽENA
– Znate li Vi, Eleonora, kad sam ja prvi put čuo priču o vama?
Ne, ona to nije mogla čak ni zamisliti. Ne samo zato što sam naručio već treću bocu vina, već i zato što su okolnosti bile pomalo čudne. Možda sam pitanje postavio malo glasnije nego što sam trebao, budući da je konobar, koji je drijemao za šankom, odjednom podigao glavu da prisluškuje razgovor jedinih gostiju u kutu podrumskog lokala.
– Bilo je to u srednjoamerčkom gradu G., gdje sam bio član kružoku ljubitelja književnosti. Tijekom sastanka jedan od članova kružoka govorio je o životu lokalnog pjesnika M., koji je bio diplomat te zemlje u jednom europskom glavnom gradu.
– Pa da, razumijem da ste u vezi s njim čuli i za mene. Ta on je ipak bio moj muž, – rekla je Eleonora, nagnuvši čašu s crvenim vinom, a da me pritom čak nije ni pogledala.
Nastavio sam s temom.
– Pripovjedač je govor o pjesniku stavio u veliku zagradu te počeo malom kružoku slušatelja naširoko pričati o vama.
„Prema njegovoj priči, vi ste došli u taj grad kao sedamnaestogodišnja djevojka, u posjet svom stricu G., također diplomatu, koji je ondje živio kao neženja. Vodio vas je na diplomatske zabave, ponosno vas predstavljao kao svoju nećakinju, a vi biste očarali prisutne svojom ljepotom i mladenačkim žarom. Ali, naravno, nitko nije vjerovao u jednostavan odnos stric-nećakinja“.
Pogledao sam prijateljicu da vidim jesam li je možda uvrijedio, ili možda dotaknuo neki neugodan detalj iz njenog života. Ali ništa takvo nisam primijetio. Naprotiv, činilo mi se da pomalo uživa u priči o sebi. Ohrabren time, nastavio sam:
– Na jednom od susreta upoznali ste mladog pjesnika M., za kojeg ste se malo kasnije udali.
– Dobro je pripovjedač bio informiran. Postala sam pjesnikova supruga.
– Ali nakon zajedničkog života koji nije trajao ni dvije godine, on je umro. Pa ipak, vaše udovištvo – prema riječima pripovjedača – nije bilo jako usamljeno. Kad ste ostali sama, spakirali ste kofere i otputovali na sunčanu obalu u goste kod pjesnika D., pod pretpostavkom da sredite neke financijske odnose između njega i pokojnog supruga… Jesam li u pravu?
– Da, naravno, – rekla je Eleonora, napola zatvorivši oči dok je ispuštala dim cigarete kroz nosnice. – Samo nastavite.
– Taj posjet trajao je šest mjeseci i, naravno, svima je bilo jasno da se ne radi samo o financijskim razgovorima.
Čuli su se glasovi sa stubišta koje je s ulice vodilo u naš podrum. Bila su to dva pijanca koji su, ugledavši gotovo prazan podrum s bačvastim svodom, odmah potrčali uz stepenice… Opet smo ostali sami u kutu vlažnog ambijenta tog srednjovjekovnog zdanja s duboko uzidanim prozorčićima.
– Konobaru, donesite nam još jednu bocu crvenog.
Uz vino je stigla i zdjelica s grickalicama.
– Kad ste se vratili, naravno, vi ste i dalje pripadali diplomatskom krugu. Priča se kako je u tom krugu bilo mnogo ruku koje su s vremena na vrijeme bile spremne prihvatiti izgubljenu ovcu.
– I što se poslije dogodilo? – Nora, kako sam je intimno zvao – potaknula me da nastavim.
– Poslije? Situacija jer postala mnogo jasnija kad ste se ponovno udali, ovaj put za pilota S. Sada nije više bilo nikakve sumnje u to da ste našli pravog bračnog druga s kojim ste, unatoč njegovim čestim izbivanjima, živjeli sretnim bračnim životom. U to sam se najbolje uvjerio slušajući vaše predavanje o njegovoj osobnosti u srednjoameričkom gradu u kojem smo se upoznali. Nakon njegove misteriozne smrti ostali ste doista sami, s torbom punom dojmova i neponovljivih duhovnih iskustava.
– Neponovljivih i nezaboravnih. On je bio više od pilota, kao što ste rekli. Njegova duhovna kreativnost bila je nevjerojatna.
– Poslije tog razdoblja, po svemu sudeći, moj je pripovjedač očito izgubio svaki trag o vama, jer nije mogao ništa više reći o vašem kasnijem i sadašnjem životu.
– Ni sama ne znam kako sam preživjela te ratne i poratne godine. Skrivala sam se kod rodbine u provinciji, o čemu sam napisala knjigu koja vam je poznata. Trebale su proteći mnoge godine prije nego što sam mogla uspostaviti normalne ljudske odnose.
– Kad smo se sreli u Srednjoj Americi, činilo mi se čudnim da ste me nakon nepunih sat vremena našeg razgovora pozvali da budem vaš gost, ako slučajno dođem u Europu. I evo, sada sam već po drugi put „slučajno“ vaš gost, i ne samo gost, nego i vaš obožavatelj.
– No, neka vas ne iznenađuje moj brzi poziv. Nije bilo slučajno. Vaš nestašan duh, slobodan poput leptira, koji odražava vaš način života, jako me podsjeća na mog pokojnog muža. I na besmrtnog dječaka čiji je lik izmislio.
Bila su već dva sata iza ponoći. Podigao sam glavu i pogledao u smjeru konobara. On je zacijelo bio silno razočaran kad sam umjesto da platim naručeno, rastresenim glasom ponovno naručio:
– Još jednu bocu i porciju grickalica.
Jedno vrijeme u tišini smo mljackali jeftine slance. Činilo se da je moja prijateljica potpuno utonula u svoja sjećanja. Osjetio sam trenutak pogodan da postavim pitanje koje sam pomalo stidljivo formulirao:
– Draga Noro, slažete li se s komentarima mog pripovjedača? Čini mi se da biste mogli nešto dodati ili nešto ispraviti.
– Da, nešto… sigurno…
Umjesto da postavljam dodatna pitanja, dlanom sam pokrio poprilično hladnu ruku moje prijateljice. Njeni vjerojatno umjetno obojeni plavi uvojci okruživali su joj lice s jedva primjetnim borama koje nije skrivala. nježno karakterističnih crta s jedva primjetnim borama. Poslije nekoliko minuta ona progovori: – Da, mnogi su mislili da sam ljubavnica svog strica G., kod kojeg sam dugo vremena gostovala. A ukoliko bi netko nešto takva sugerirao, naprosto nisam imala protuargumenata. Međutim, istina je da se nešto takva nikad nije dogodilo. Stric me predstavljao i pozivao na susrete, ne bi li se sam nekako pomladio. Kao da nosi ružin pupoljak u zapučku. Ali o seksu nikad nije bilo riječi.
„Zato je s radošću pristao da se udam za pjesnika i diplomata M.“
„I ja sam bila radosna. Samo što je moja radost bila kratkog vijeka. Prolazili su dani i noći, prolazili tjedni, a muž me nije ni taknuo. U svojoj neprilici situaciju sam pojasnila najboljoj prijateljici, također ženi diplomata, starijoj i iskusnijoj od mene. Ona mi je dala ohrabrujući i naizgled prihvatljiv savjet: ‘navečer, kad on legne, ti se skini do gola i uđi u njegovu sobu. Onda ćeš vidjeti što će se dogoditi’.“
Učinila sam tako. On je sjedio u svom krevetu zaokupljen korekturom rukopisa za tisak kad sam se pojavila na vratima, gola kao od majke rođena. Najprije me iznenađeno pogledao preko naočala, zatim ih je skinuo i blagim glasom prozborio: ‘Golubice moja, što se događa? Zar ne možeš spavati? Dođi brzo u moj krevet’. Ja sam ga, naravno, spremno poslušala, nježno me pomilovao i nakon letimičnih poljubaca otpravio me natrag u moju sobu. Umro je poslije godinu dana i šest mjeseci. Možda je nešto predosjećao i zato nije želio započeti s ljubavnim životom kojem će uskoro biti kraj.“
Saznanje da je Eleonora izašla iz bračnog života kao djevica uistinu me pogodilo. Osjetio sam potrebu da nešto kažem, kako priča ne bi ostala u ovako tmurnom saznanju.
– Ali nemojte mi reći da ste ostali kod pjesnika na morskoj obali šest mjeseci samo da sredite financije ili da čitate njegove pjesme!
– Jedva da sam to radila. I nemojte misliti da se dogodilo puno više od toga. Nije mi bilo ni na kraj pameti da legnem s tim egzaltiranim sifiličarom. Da, bila sam kod njega u gostima šest mjeseci, ali gostovali su ondje u isto vrijeme i brojni drugi, tako da mi on uopće nije bio u prvom planu.
Malu dužu tišinu ponovno sam prekinuo:
– Samo mi nemojte reći da ste svojom djevojačkom nevinošću čekali na dolazak pilota!
– To se stvarno dogodilo. Nisam bila spremna za eksperimentiranje.
– Pa dobro, ali na kraju ste s pilotom sletjeli u mirnu i normalnu zračnu luku…
– Zračnu luku, da. Ali nije bila ni mirna ni normalna. Ljubavi je bilo u izobilju. Strastvene i predane. S obje strane. Uzbudljiv život pun avantura. Imala sam sve. Da, gotovo sve. Ali nešto je ipak nedostajalo… možda nešto bitno.
– …?
– Vidite li onu bocu na prozoru?
U prozorskoj niši debelog zida od opeke, gotovo iznad naših glava, stajala je zelena boca od jedne litre. Potvrdio sam klimanjem glave.Klimanjem glave odao sam joj priznanje.
– Takav je bio njegov aparat. Nemoguć za komunikaciju. Bilo je strašnih dana… noći… mjeseci, bili smo nesretni, beznadni. Proživjeli smo sve faze čistilišta i pakla… Dok napokon naša ljubav nije postala tako velika da smo zaboravili gdje su usta, gdje je lakat, gdje su prsa, gdje pazuha… mi smo se jednostavno stopili u jedno…
„Uslijedili su fantastično sretni dani, iako gledano izvana čudni. S. je više vremena provodio na putu nego kod kuće. Ali neočekivano bi nazvao s drugog kontinenta: ‘Dođi sutra u Casablancu, provest ćemo ovdje jedan dan zajedno’. Poletjela sam tamo u svom malom sportskom avionu i nas dvoje živjeli smo u raju cijeli dan i noć. Drugi put poziv je stigao s druge strane svijeta. I uvijek sam bila spremna. Za takve sam dane živjela… sve dok se nije dogodila nesreća koja ga je odnijela.
Eleonora je dugo ustrajavala u prisjećanjima bez ijedne riječi, tako da možda nije ni primijetila kad sam naručio taksi. Potom smo se posrtajući popeli uz stepenice i u tišini krenuli kući.
Ugasili smo svjetla, ali san nije dolazio. Ni apetit za bdijenjem.
Eleonora se u mojoj mašti potpuno promijenila iz lake žene u sveticu.
A ja? Te noći bio sam pomalo ponosni stric, pomalo bolesni pjesnik, pomalo beznadni pilot.
Ali nikako da uspijem biti svoj … za kojim je ona čeznutljivo žudila.
PRONAĐENA SREĆA
Doktor Kirin došao je iz Europe u Ameriku. U Buenos Airesu, kamo je došao, nije još nikoga poznavao. Stoga je njegovo iznenađenje bilo veliko kad je ušao u kafić i ondje opazio vrlo poznato lice. Nije se odmah sjetio tko je gospodin koji je sjedio za jednim od stolova, u tišini je stajao ispred njega, tražeći u sjećanju sliku tog lica. Odjednom je gospodin koji je sjedio ustao i s velikom radošću uskliknuo:
– Franjo! Jesi li to ti?
Prijateljski je zagrlio gospodina koji je stigao i koji je sada iznenada prepoznao svog starog prijatelja. On je odvjetnik Velebit s kojim je zajedno učio u srednjoj školi, a za vrijeme studija bili su najbolji prijatelji. Iste godine završili su svaki svoj studij: jedan je postao liječnik, a drugi pravnik. Nedugo nakon toga jedan od njih dvojice, odvjetnik Velebit, nestao je i nitko nije znao gdje se nalazi. Čak i njegov najbolji prijatelj Kirin, koji je postao poznati psihijatar, zaboravio je na svog prijatelja koji je tako misteriozno nestao. I zaista se iznenadio, kad ga je posve neočekivano sreo u kafiću u dalekoj južnoameričkoj državi.
Obojica su bili obradovani susretom. Sjeli su. Velebit je pitao svog prijatelja zašto je došao u Južnu Ameriku, a prijatelj se raspričao kako je zbog rata morao napustiti svoj posao i kako je teško bilo pronaći brod za putovanje. Zatim je upitao:
– A ti? Što se tebi dogodilo? Kako si to nestao iz našeg grada tako nenadano, bez pozdrava i misteriozno
– Ništa mi se nije dogodilo – odgovorio je Velebit – jednog dana kupio sam putnu kartu i otputovao.
– Zašto si napustio odvjetnički ured, prijatelje i grad u kojem si studirao? Jesi li nečim bio nezadovoljan? Jesi li izgubio nadu u svoje napredovanje?
– Ne, dragi prijatelju, imao sam sve što sam mogao poželjeti, ali nisam bio sretan. Otišao sam jer više nisam mogao ondje živjeti. Morao sam otići u potragu za srećom.
– U potragu za srećom…? I jesi li je našao?
– Da, našao sam je – odgovori Velebit smirenim i uvjerljivim glasom.
– Dakle, bogat si, postao si milijunaš – polušaljivo uzvrati Franjo Kirin dok je veselo tapšao prijatelja po ramenu.
– Ne, ne, prijatelju, nije bogatstvo bilo ono što sam tražio. Nisam se obogatio. Živim skromno od onoga što zaradim svojim spisateljskim radom. Nikad se nisam oduševljavao bogatstvom.
– Onda mora da je riječ o ljubavi – uzvikne liječnik pomalo zlobno. – Sigurno si se oženio te imaš dvanaestero djece! Čestitam, bravo!
Ali Mirko Velebit odmahne glavom:
– Ostao sam neženja, Franjo, i nemam djece.
– Doista, ne razumijem u čemu se sastoji tvoja sreća, – inzistirao je Kirin, dok mu se cijelo lice pretvaralo u upitnik.
– Sada me zacijelo ne razumiješ bolje od bilo koje druge osobe. Unatoč činjenici da si me uvijek razumio, te unatoč činjenici da si imao važnu ulogu u mojoj sudbini. Velikim dijelom dugujem svoju sreću upravo tebi.
– Zar meni?… Stvar postaje sve tajnovitija, uzvikne Kirin. – Kakav bi utjecaj mogao imati ja na tvoju sudbinu, kad te nisam vidio najmanje dvadesetak godina?… Pričaj, dakle, pričaj brzo, jer postajem krajnje radoznao.
– Ne, – odgovori Velebit, – ovo nije pravo mjesto za tu pripovijest. Nego… Jesi li slobodan večeras?… Ako jesi, onda dođi k meni doma i sve ću ti ispričati.
Iste večeri dvojica prijatelja sjedili su uljuljani u dubokim foteljama Velebitova doma. Okruživala ih je diskretna polutama i u nekoliko tihih minuta kao da su u zraku lebdjela sjećanja na prošlost dvaju mladih života. Franjo je prvi progovorio:
– Obećao si mi nešto ispripovijedati, – rekao je tiho, ne želeći prekidati prijateljeve misli.
– Sjećaš li se, – progovorio je odvjetnik, zapalivši cigaretu, – dana kad si tek otvorio svoje savjetovalište za duševne bolesnike? Ubrzo nakon toga imao si posla s vrlo čudnim pacijentom. Toliko čudnim da si me pozvao ne bih li pošao s tobom u posjet tom bolesniku. Često sam to radio, nas dvojica znali smo voditi duge i zanimljive rasprave o problemima duše i uma. Sjećaš li se slučaja o kojem pripovijedam?
– Da budem iskren, volio bih da mi osvježiš pamćenje u tom pogledu. Prošlo je mnogo vremena, a toliko se toga u međuvremenu dogodilo!
– Dobro, slušaj… – i tijekom njegova pripovijedanja u sjećanju slušatelja počeli su oživljavati prošli dani.
*****
U ono vrijeme, prije dvadesetak godina, dvojica prijatelja tek su se počela baviti svaki svojom profesijom, često su diskutirali o problemima vezanim uz zanimljive slučajeve odvjetnika, a također i o problemima liječnika čija je specijalizacija bila psihijatrija. Jednog dana, nakon duge rasprave o čudnom liječnikovom pacijentu, prijatelj odvjetnik izrazio je želju da dotičnog pacijenta posjeti zajedno s psihijatrom i ovaj je prihvatio njegov prijedlog.
Bolesnika su zatekli kako čuči na krevetu, savijenih nogu i brade naslonjene na koljena. Bio je četrdesetogodišnjak i živio je sam, nije imao ni ukućana ni rodbine. Izgledao je zdravo, a prema riječima liječnika imao je zavidno zdravo tijelo. Međutim, nekoliko dana ranije počeo se žaliti na čudnu buku koju je čuo: malo kasnije zaklinjao se da čuje udarce čekića koji su dolazili iz velike blizine, naposljetku je osjetio potresno zabijanje nevidljivih krampova koji su sa svih strana napadali njegovu kuću ne bi li ga uništili. Njegova je fiksna ideja bila da ga žele udaljiti odatle. Dane bi provodio relativno mirno. Ali noću bi do njega dopiralo strašno zabijanje krampova u strop i zidove te bi, nesretni muškarac, sjedeći uvijek prekriženih nogu na svom krevetu, ponavljao:
– Ne želim da me odvedu odavde…! Želim ostati! Ostavite me na miru!
U takvim okolnostima, naravno, odlučeno je da ga se ostavi u njegovoj kući, a ne da ga odvedu u sanatorij.
Dvojica prijatelja posjetili su ga i narednog dana, tada su od bolesnika saznali da su krampovi već uništili strop te da je on već vidio ljude koji će ga odvesti odavde.
Mladi odvjetnik nastavio je s posjetima i narednih noći, jer za njega se više nije radilo o čudnom slučaju njegova prijatelja, nego o osobi oboljeloj od bolesti koju medicina nije mogla izliječiti, ali ni razumjeti.
Jedne večeri našao je bolesnika kako čuči na krevetu, kao i uvijek, s velikim crnim podočnjacima kao posljedicom mnogih neprospavanih noći. Rekao je da nema više zabijanja krampova i da ga sada nose. Jasno je vidio dvojicu radnika u čijim je rukama bio i on zamoli nosače da ga ostave na mjestu gdje je bio. Njegove su riječi malo pomalo poprimale čudan naglasak, a uskoro su postale posve nerazumljive. Govorio je jasnim glasom i činilo se kao da njegove riječi imaju značenje na nekom jeziku kojeg odvjetnik nije razumio, unatoč činjenici da je poznavao gotovo sve europske jezike, a posjedovao je znanje i o klasičnim jezicima. Pokušavao je umiriti bolesnika, ali uzalud.
Narednog dana zajedno su ga posjetili oba prijatelja. Njegovo stanje bilo je beznadno. Opet je čučao na krevetu, u onom čudnom položaju, kojeg nije napuštao od početka svoje bolesti, ali sada su ga posjetitelji našli okupana u znoju, teško je disao i gušio se.
– Zatvorili su me u sanduk – rekao je jedva čujno – ukoliko me odmah ne izvade, ugušit ću se…
Na njegovom licu bili su vidljivi tragovi najstrašnijih muka.
Bilo ga je nemoguće umiriti riječima. Liječnik mu je dao injekciju nakon koje se očigledno smirio. Trenutak kasnije rukom je dao znak posjetiteljima da priđu krevetu. Sjeli su pored nesretnika koji je nakon kratke stanke progovorio jedva čujnim glasom:
– Sada se osjećam malo bolje, – rekao je. Ali to neće dugo trajati. Ne znam jesu li me uistinu zatvorili u sanduk ili sjedim na svom vlastitom krevetu… Siguran sam jedino u to da oko mene nema zraka i da je moja smrt samo pitanje vremena od nekoliko sati ili minuta.
– Iskoristit ću vrijeme da sastavim svoju oporuku. Izgovorit ću je vama, dvojici najvjernijih prijatelja tijekom mojih posljednjih dana… Neka nam se pridruži i njegovateljica…
„Sve što imam: ova kuća, moja ušteđevina, namještaj i sve ostalo pripast će gospođi Mirni Spakovski, koja živi u gradu Skopju. Sigurno ćete se zapitati tko je ona. Eto, tajna mog života koju dosad nisam nikome otkrio.“
Duboko je udahnuo i pustio da mu oči lutaju prazninom koju je grozničavo preispitivao. Nakon kratke šutnje svjetlucavih je očiju započeo svoju ispovijest:
– Kad sam imao dvadeset godina, dogodilo mi se nešto čudno. Putujući iz mog mjesta stanovanja u Zagreb da nastavim studij na Sveučilištu, morao sam sukladno voznom redu čekati pet sati na kolodvoru u Brodu, pa tek onda nastaviti drugim vlakom dalje. Odlučio sam svoja dva kofera ostaviti u garderobi kolodvora te ostatak vremena provesti u gradu.
„Prolazio sam slabo osvijetljenim hodnikom kolodvora, kad mi u susret dođe mlada žena, čiji se pogled susreo s mojim. Ne znam koja je to magična sila zaustavila nas oboje, jedno nasuprot drugome. Znam samo da su moja dva kofera pala na zemlju i da je njoj ispala iz ruku torbica koju je nosila. Ostali smo tako stajati neko vrijeme, kao dva nijema kipa, širom otvorenih očiju zbog iznenađenja. Zatim smo pružili ruku jedno drugome, ispunjeni silnom emocijom, i stali smo jedno drugom postavljati pitanja kakva obično postavljaju dva velika prijatelja koji dugo vremena nisu bili zajedno.
„I baš u tom trenutku – uostalom kao i sada – bio sam siguran da je nikad ranije u životu nisam vidio…
„Proveli smo zajedno pet sati, koliko sam trebao čekati, i još mnogo sati. Izgledala je kao djevojka od dvadeset godina, ali ni u jednom trenutku nisam osjetio potrebu da je pitam ima li muža, gdje živi i čime se bavi. Sve u vezi nje činilo mi se poznatim, iako konkretno na nijedno od tih pitanja nisam mogao odgovoriti. Cijelo vrijeme razgovarali smo o ljudima, mjestima i događajima koji su mi bili veoma bliski, iako ne mogu sa sigurnošću reći jesam li ikoga osobno poznavao, ili sam ih tek noću sanjao. Iz njenih aluzija shvatio sam da ona poznaje moje najintimnije snove, što me itekako iznenadilo. Nazvala me Munaini i učinilo mi se da to ime nosim od rođenja.
„Kad smo se trebali rastati, ona me upita da li i dalje crtam kao što sam prije crtao. Nije me to pitanje previše iznenadilo, jer mi se činilo prirodnim da ona zna kako je crtanje moj najdraži hobi. Zamolila me da joj nešto nacrtam, jer tko zna hoćemo li se još koji put vidjeti. Drage volje uzeo sam olovku i papir te načinio mali crtež koji je ispao kao originalan ukras, nešto slično nisam vidio nikad ranije, ali ni kasnije. A najčudnije je to što sam umjesto potpisa ispod crteža napisao riječi bez ikakvog značenja. Osjetio sam u tom trenutku sram zbog onoga što sam učinio, ali ona je djelovala jako zadovoljno.“
Bolesnik se zaustavio u pripovijedanju svoje nevjerojatne priče, ne bi li skupio svu svoju snagu koja mu je ionako uvelike nedostajala. Svojim disanjem silno se trudio uhvatiti malo zraka. Malčice je nagnuo glavu u stranu, ne bi li se što bolje prilagodio nevidljivom sanduku u kojem se navodno zatekao. Odjednom je opet jedva čujnim glasom nastavio:
– Poslije našeg rastanka počeli smo razmjenjivati pisma i oduševljavati se idejom kako ćemo zajedno provesti naredno ljeto u kolibi nasred šume, blizu Užica, u jednom od najljepših krajolika u zemlji…
„… Dok jednog dana nije umjesto njenog pisma stiglo pismo njenog muža. Zamjerao mi je što sam pokušavao razdvojiti supružnike nakon petnaest godina sretnog bračnog života; ona je bila majka četrnaestogodišnjeg dječaka i besprijekorna supruga sve do te kobne godine. Takvo saznanje donijelo mi je to pismo.
„Nisam joj više pisao, nastojao sam sačuvati iluziju o našem čudesno lijepom i neobjašnjivom susretu, punom misterija koje više nisam mogao izbrisati iz sjećanja.
Ponovno je nastala stanka. U očima mu je gorio plamen koji se gasi. Odjednom mu se usnice počele micati, ali nije se čuo nikakav zvuk. Troje prisutnih bili su složni u tome da je htio reći: „Potražite je, predajte joj svu moju imovinu i prenesite joj moj posljednji pozdrav“.
Trenutak kasnije liječnik uzme njegovu ruku da mu opipa puls. Nekoliko sekundi ranije njegovo je srce prestalo kucati. Usmena oporuka postala je pravomoćnom, a odvjetnik je preuzeo na sebe njeno izvršenje.
Otputovao je u Skopje i nakon kraćeg traganja pronašao kuću u kojoj je stanovala Mirna Špakovski. Vrata je otvorio stariji gospodin. Nakon što mu se Velebit predstavio, domaćin ga je uveo u svoj dom.
Kad je odvjetnik gospodinu Špakovskom objasnio razlog svog posjeta, ovaj mu je priopćio da je njegova supruga umrla prije dva tjedna.
– Umrla je – rekao je udovac – u vrlo čudnim okolnostima. Bez ikakva vidljiva razloga počela se žaliti na neke udarce po stropu i zidovima koje je čula. Pet dana kasnije tvrdila je, uz strašne krikove i s vidljivim izrazima boli na svom licu, da se strop, ovaj isti strop kojeg vidimo iznad naših glava, urušio. Govorila je također da su joj se kosti rasule po tlu. Njeno tijelo bilo je posve paralizirano, i ona je istog dana umrla pred očima liječnika koji joj nije mogao pomoći, niti je mogao utvrditi uzrok njene smrti.
Netom ispričana priča duboko se dojmila odvjetnika. Sada je problem koji ga je mučio postao još tajanstveniji.
Velebit je zamolio udovca da mu dopusti pretražiti njene papire i među njima pronađe crtež o kojem je pokojnik govorio. Bio je to stvarno čudan ukras. Ispod njega mogle su se pročitati sljedeće riječi: „sipas, munasaj huinjaj“. Uz dopuštenje gospodina Spakovskog odvjetnik je papir odnio sa sobom, nakon što je obavio sve formalnosti u vezi s ostavinskim postupkom.
*****
Obojica prijatelja ostali su neko vrijeme duboko uronjeni u svoje misli. Liječnik je bio taj koji je prvi prekinuo šutnju:
– Vrlo dobro sjećam se tog slučaja; u čijem sam prvom dijelu izravno sudjelovao, kao što si sam rekao, a drugi dio ispričao si mi posve svježe nakon svog povratka iz Skopja. Pretpostavljam da ne namjeravaš reći kako između dva slična slučaja postoji bilo kakva veza. Ali ako ti je to namjera, objasnit ću ti da sam od tada asistirao kod više od dvadeset tisuća mentalnih bolesnika. Vidio sam najčudnije oblike mentalnih bolesti. Mnoge od njih imaju jednu ili drugu sličnost. Ali ukoliko bi netko pokušao pronaći vezu između njih, taj bi brzo postao i sam spreman za otpremanje u ludnicu.
– Dakle, tebi se čini da je naše postojanje slučajna činjenica koju može poništiti svaka slučajna „fiksna ideja“ koja nam „bez ikakva razloga“ klizne u glavu? Možeš li se zadovoljiti vjerovanjem da si tek dašak vjetra koji ulazi kroz jedna, a izlazi kroz druga slučajno otvorena vrata?
– Pa ipak, znanstveno je razmotreno da u mnogim slučajevima valja odustati. Ali… ostavimo to. Udaljili smo se od onoga što si mi htio ispričati o razlogu tvoje migracije u Ameriku.
– Taj je uvod bio nužan – prijatelju moj – mirnim je glasom odgovorio odvjetnik. – Bile su to sumnje koje su počele potresati moja promišljanja nakon čudne koincidencije dvaju slučajeva, a kad sam pročitao obavijest od pet redaka objavljenu u dnevnim novinama, bio sam spreman sve ostaviti i doći ovamo. Moj cilj bio je odgovoriti na pitanje koje si mi upravo postavio: „Postoji li ikakva veza između oba slučaja mentalne bolesti…?“
„Isprva mi se činilo da mora postojati nekakva veza. Sada mi se to više ne čini. Sada sam posve siguran u to. Tvrdim to bez imalo sumnje.“
Psihijatar je skočio iz svog naslonjača i ostao stajati pred prijateljem, pomno zagledan u njegove oči. Ironičan osmijeh koji je titrao u jednom uglu njegovih usnica bio je u kontrastu sa spokojno mističnim okruženjem sobe diskretno osvijetljene neizravnim svjetlom iz dva kuta.
– Možete li se sjetiti datuma tog zbivanja? – pitao je odvjetnik.
– Moglo je biti… otprilike… posljednjih dana u prosincu 1928.
– Odlično – odvrati. Zatim podigne mapu te izvadi iz nje novine koje su izlazile u Buenos Airesu. Ukaže na nekoliko redaka označenih olovkom, koje je liječnik počeo naglas čitati:
„26. prosinca 1928. Danas su u naš glavni grad stigli profesor D. i ostali znanstvenici, članovi komisije zadužene za iskopavanje ruina Pucara de Tilcara, drevne utvrde iz vremena Inka, pronađene u dolini Humahuaka u argentinskoj provinciji Jujuy (Huhuj). Nakon dugotrajnog rada završili su istraživanja koja su urodila izvanrednim rezultatima. Pronađen je velik broj dobro očuvanih mumija od kojih je većina bila zapakirana u specijalne, hermetički zatvorene sanduke te je prevezena u arheološki muzej Buenos Airesa, dok su se mnogi drugi kosturi raspali uslijed propadanja stropa podzemne zgrade u kojoj su bili pohranjeni…“
– Zar želiš tvrditi da…
– Ništa ne želim tvrditi. Sve ćeš sam doreći, samo mi dozvoli da završim s iznošenjem činjenica.
Dok je to govorio, Velebit je iz svoje biblioteke izvadio knjigu pod naslovom „Predkolumbovska Amerika“ i otvorio je stranicu na kojoj su bile fotografije nekih mumija pronađenih u sjevernom dijelu Argentine. Stavio je knjigu prijatelju pred oči i upitao:
– Zar vam nije poznat položaj ovih mumija?
– Potpuno je isti kao i položaj tog pacijenta…
Iz mape izvuče listić papira.
– Sjećate li se?
– Naravno – odgovori liječnik – to je crtež kojeg ste vi našli među papirima pokojnice.
Usporedite ga s ovim crtežima – kazao je Velebit te otvorio knjigu na stranici koja prikazuje crteže s urođeničkih vaza.
Liječnik je padao iz iznenađenja u iznenađenje i svaki novi dokaz smatrao je napadom na svoju liječničku i ljudsku savjest.
– Ali ti ne želiš tvrditi da su te nerazumljive riječi napisane na španjolskom jeziku – rekao je psihijatar Kirin.
– Nipošto. Ali zato je ovdje kečuanski rječnik, rječnik jezika koji se u to vrijeme govorio u carstvu Inka, trebaš samo potražiti njihovo značenje.
I on brzo pronađe te riječi. Bile su označene crvenom olovkom. A njihovo je značenje: „djevojko“, „ja te volim“, „zauvijek“.
Obojica prijatelja ponovno su sjeli u udobne naslonjače. Liječnik je sjedio sa zatvorenim kečuanskim rječnikom u ruci, ne znajući što da kaže ni što da misli. Odvjetnik je spojio vrškove prstiju jedne i druge ruke te više za sebe negoli za prijatelja progovorio:
– Evo sreće koju sam pronašao. Predivan je osjećaj znati da smo nešto više od zrna pijeska na vjetru… znati da naše postojanje ima duboke korijene i da će u dalekoj budućnosti dostići vječnost…
Sat u susjednoj sobi otkucavao je tri sata. A dvojica prijatelja sjedili su još uvijek duboko zadubljeni u svoje misli.
ČUDO
Desno i lijevo od tračnica
satima i satima
protežu se polja
zelena polja zelena polja
s bezbrojnim stabljikama kukuruza
uspravno stojećih krupnolisnih
zelenih stvorenja
ponosnih čuvara
od gladi
Gledajući ih poredane u nizu
kako se sjajnim lišćem
poigravaju s vjetrom
zamišljam
kako će im već za koji dan
lišće požutjeti
u svojoj ruci držat ću klas
odjeven mekim žućkastim zrncima
kuhan
maslacem premazan
dobro posoljen
ukusan
Nešto se u meni promijenilo
U klipu izniklom ni iz čega
prepoznao sam velikog čarobnjaka
prirodu i čudo
i usuđujem se reći:
u tom trivijalno magijskom triku
SREO SAM BOGA
u vlaku
6. srpnja 1988.
SPAŠENE RIJEČI
Kišilo je četrdeset dana,
zemljom je zavladao opći potop,
ali mudar i pravedan Noa
spasio je par slonova,
stjenica i buha,
krvožednih natruha.
Tijekom tmurnih dana, tmurnih noći
patrijarh je nijemo promatrao valove,
kapi kiše udarale su u korablju,
ali on je šutio.
Mislio je kako spasiti riječ
za budućeg čovjeka,
ali nijedna misao nije mu na um pala.
Jednog dana, baš četrdesetog,
Noa je otvorio prozor na korablji
i sav sretan uskliknuo „prestala kiša“
„Prestala“ i „kiša“, te dvije riječi
čudno su odzvanjale vlažnim zrakom,
poskliznule se, otkotrljale i odjekivale,
dva su se miša prestrašila, krokodil je treptao očima,
a protrnuo je i sam patrijarh Noa:
Jesu li spašene dvije riječi u paru,
ili su zauvijek odlepršale
kroz otvoren prozor
Svega nekoliko dana trajala je njegova sumnja,
a tada su iz njegovih usta poletjele dvije nove riječi,
mlađahne i za let sposobne:
„golub“ i „maslinova grančica“.
I tada se patrijarh uvjerio
da su dvije stare riječi snažne,
sposobne za ponovno rađanje.
I kad naposljetku spašene riječi
izađu na čvrsto tlo planine Ararat,
od nekud odozgo začuo se gromki glas:
„Neka se množe, preobražavaju, stapaju,
neka venu, pomlađuju se i cvjetaju
i neka mrze jedna drugu“
15. rujna 1988.
Uvodna bilješka i prijevod s esperanta: Božidar Brezinščak Bagola
Tibor Sekelj: Dvije pripovijetke i dvije pjesme
(iz knjige Tibor Sekelj: Kolektanto de ĉielarkoj (Skupljač duga),
Edistiudio, Pisa 1992.)
Uvodna bilješka
Tibor Sekelj (Spišska Sobota, Slovačka, 14. veljače 1912. – Subotica, Vojvodina, 21. rujna 1988.), novinar, putopisac, etnograf, esperantist. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1934. Od 1939. boravio u Argentini, u Buenos Airesu studirao etnologiju i arheologiju, radio kao novinar; putovao po Južnoj Americi istražujući domorodačke zajednice. U Jugoslaviju se vratio 1954., ali je nastavio s putovanjima (Indija, Nepal, Japan, Afrika, Novi Zeland, Australija, Nova Gvineja). Od 1972. živio je u Subotici, gdje je do umirovljenja radio kao ravnatelj subotičkog Gradskoga muzeja. Doživljaje s putovanja opisao je u nizu knjiga: Oluja na Aconcagui i godinu dana kasnije (1955), Kroz brazilske prašume do divljih indijanskih plemena (1953), Gdje civilizacija prestaje (1956), Nepal otvara vrata (1959), Na tragu doživljaja (1976), Karavana prijateljstva (1965). Djela su mu prevedena na više od trideset jezika.
Knjiga Skupljač duga sadrži deset priča i sedam pjesama. U ovaj izbor uvrštene su uz priču o lakoj ženi koja je nakon četiri braka ostala djevica, te priču o tajanstvenom nasljeđu Inka, i dvije pjesme koje je autor napisao ljeti 1988. neposredno prije smrti.
LAKA ŽENA
– Znate li Vi, Eleonora, kad sam ja prvi put čuo priču o vama?
Ne, ona to nije mogla čak ni zamisliti. Ne samo zato što sam naručio već treću bocu vina, već i zato što su okolnosti bile pomalo čudne. Možda sam pitanje postavio malo glasnije nego što sam trebao, budući da je konobar, koji je drijemao za šankom, odjednom podigao glavu da prisluškuje razgovor jedinih gostiju u kutu podrumskog lokala.
– Bilo je to u srednjoamerčkom gradu G., gdje sam bio član kružoku ljubitelja književnosti. Tijekom sastanka jedan od članova kružoka govorio je o životu lokalnog pjesnika M., koji je bio diplomat te zemlje u jednom europskom glavnom gradu.
– Pa da, razumijem da ste u vezi s njim čuli i za mene. Ta on je ipak bio moj muž, – rekla je Eleonora, nagnuvši čašu s crvenim vinom, a da me pritom čak nije ni pogledala.
Nastavio sam s temom.
– Pripovjedač je govor o pjesniku stavio u veliku zagradu te počeo malom kružoku slušatelja naširoko pričati o vama.
„Prema njegovoj priči, vi ste došli u taj grad kao sedamnaestogodišnja djevojka, u posjet svom stricu G., također diplomatu, koji je ondje živio kao neženja. Vodio vas je na diplomatske zabave, ponosno vas predstavljao kao svoju nećakinju, a vi biste očarali prisutne svojom ljepotom i mladenačkim žarom. Ali, naravno, nitko nije vjerovao u jednostavan odnos stric-nećakinja“.
Pogledao sam prijateljicu da vidim jesam li je možda uvrijedio, ili možda dotaknuo neki neugodan detalj iz njenog života. Ali ništa takvo nisam primijetio. Naprotiv, činilo mi se da pomalo uživa u priči o sebi. Ohrabren time, nastavio sam:
– Na jednom od susreta upoznali ste mladog pjesnika M., za kojeg ste se malo kasnije udali.
– Dobro je pripovjedač bio informiran. Postala sam pjesnikova supruga.
– Ali nakon zajedničkog života koji nije trajao ni dvije godine, on je umro. Pa ipak, vaše udovištvo – prema riječima pripovjedača – nije bilo jako usamljeno. Kad ste ostali sama, spakirali ste kofere i otputovali na sunčanu obalu u goste kod pjesnika D., pod pretpostavkom da sredite neke financijske odnose između njega i pokojnog supruga… Jesam li u pravu?
– Da, naravno, – rekla je Eleonora, napola zatvorivši oči dok je ispuštala dim cigarete kroz nosnice. – Samo nastavite.
– Taj posjet trajao je šest mjeseci i, naravno, svima je bilo jasno da se ne radi samo o financijskim razgovorima.
Čuli su se glasovi sa stubišta koje je s ulice vodilo u naš podrum. Bila su to dva pijanca koji su, ugledavši gotovo prazan podrum s bačvastim svodom, odmah potrčali uz stepenice… Opet smo ostali sami u kutu vlažnog ambijenta tog srednjovjekovnog zdanja s duboko uzidanim prozorčićima.
– Konobaru, donesite nam još jednu bocu crvenog.
Uz vino je stigla i zdjelica s grickalicama.
– Kad ste se vratili, naravno, vi ste i dalje pripadali diplomatskom krugu. Priča se kako je u tom krugu bilo mnogo ruku koje su s vremena na vrijeme bile spremne prihvatiti izgubljenu ovcu.
– I što se poslije dogodilo? – Nora, kako sam je intimno zvao – potaknula me da nastavim.
– Poslije? Situacija jer postala mnogo jasnija kad ste se ponovno udali, ovaj put za pilota S. Sada nije više bilo nikakve sumnje u to da ste našli pravog bračnog druga s kojim ste, unatoč njegovim čestim izbivanjima, živjeli sretnim bračnim životom. U to sam se najbolje uvjerio slušajući vaše predavanje o njegovoj osobnosti u srednjoameričkom gradu u kojem smo se upoznali. Nakon njegove misteriozne smrti ostali ste doista sami, s torbom punom dojmova i neponovljivih duhovnih iskustava.
– Neponovljivih i nezaboravnih. On je bio više od pilota, kao što ste rekli. Njegova duhovna kreativnost bila je nevjerojatna.
– Poslije tog razdoblja, po svemu sudeći, moj je pripovjedač očito izgubio svaki trag o vama, jer nije mogao ništa više reći o vašem kasnijem i sadašnjem životu.
– Ni sama ne znam kako sam preživjela te ratne i poratne godine. Skrivala sam se kod rodbine u provinciji, o čemu sam napisala knjigu koja vam je poznata. Trebale su proteći mnoge godine prije nego što sam mogla uspostaviti normalne ljudske odnose.
– Kad smo se sreli u Srednjoj Americi, činilo mi se čudnim da ste me nakon nepunih sat vremena našeg razgovora pozvali da budem vaš gost, ako slučajno dođem u Europu. I evo, sada sam već po drugi put „slučajno“ vaš gost, i ne samo gost, nego i vaš obožavatelj.
– No, neka vas ne iznenađuje moj brzi poziv. Nije bilo slučajno. Vaš nestašan duh, slobodan poput leptira, koji odražava vaš način života, jako me podsjeća na mog pokojnog muža. I na besmrtnog dječaka čiji je lik izmislio.
Bila su već dva sata iza ponoći. Podigao sam glavu i pogledao u smjeru konobara. On je zacijelo bio silno razočaran kad sam umjesto da platim naručeno, rastresenim glasom ponovno naručio:
– Još jednu bocu i porciju grickalica.
Jedno vrijeme u tišini smo mljackali jeftine slance. Činilo se da je moja prijateljica potpuno utonula u svoja sjećanja. Osjetio sam trenutak pogodan da postavim pitanje koje sam pomalo stidljivo formulirao:
– Draga Noro, slažete li se s komentarima mog pripovjedača? Čini mi se da biste mogli nešto dodati ili nešto ispraviti.
– Da, nešto… sigurno…
Umjesto da postavljam dodatna pitanja, dlanom sam pokrio poprilično hladnu ruku moje prijateljice. Njeni vjerojatno umjetno obojeni plavi uvojci okruživali su joj lice s jedva primjetnim borama koje nije skrivala. nježno karakterističnih crta s jedva primjetnim borama. Poslije nekoliko minuta ona progovori: – Da, mnogi su mislili da sam ljubavnica svog strica G., kod kojeg sam dugo vremena gostovala. A ukoliko bi netko nešto takva sugerirao, naprosto nisam imala protuargumenata. Međutim, istina je da se nešto takva nikad nije dogodilo. Stric me predstavljao i pozivao na susrete, ne bi li se sam nekako pomladio. Kao da nosi ružin pupoljak u zapučku. Ali o seksu nikad nije bilo riječi.
„Zato je s radošću pristao da se udam za pjesnika i diplomata M.“
„I ja sam bila radosna. Samo što je moja radost bila kratkog vijeka. Prolazili su dani i noći, prolazili tjedni, a muž me nije ni taknuo. U svojoj neprilici situaciju sam pojasnila najboljoj prijateljici, također ženi diplomata, starijoj i iskusnijoj od mene. Ona mi je dala ohrabrujući i naizgled prihvatljiv savjet: ‘navečer, kad on legne, ti se skini do gola i uđi u njegovu sobu. Onda ćeš vidjeti što će se dogoditi’.“
Učinila sam tako. On je sjedio u svom krevetu zaokupljen korekturom rukopisa za tisak kad sam se pojavila na vratima, gola kao od majke rođena. Najprije me iznenađeno pogledao preko naočala, zatim ih je skinuo i blagim glasom prozborio: ‘Golubice moja, što se događa? Zar ne možeš spavati? Dođi brzo u moj krevet’. Ja sam ga, naravno, spremno poslušala, nježno me pomilovao i nakon letimičnih poljubaca otpravio me natrag u moju sobu. Umro je poslije godinu dana i šest mjeseci. Možda je nešto predosjećao i zato nije želio započeti s ljubavnim životom kojem će uskoro biti kraj.“
Saznanje da je Eleonora izašla iz bračnog života kao djevica uistinu me pogodilo. Osjetio sam potrebu da nešto kažem, kako priča ne bi ostala u ovako tmurnom saznanju.
– Ali nemojte mi reći da ste ostali kod pjesnika na morskoj obali šest mjeseci samo da sredite financije ili da čitate njegove pjesme!
– Jedva da sam to radila. I nemojte misliti da se dogodilo puno više od toga. Nije mi bilo ni na kraj pameti da legnem s tim egzaltiranim sifiličarom. Da, bila sam kod njega u gostima šest mjeseci, ali gostovali su ondje u isto vrijeme i brojni drugi, tako da mi on uopće nije bio u prvom planu.
Malu dužu tišinu ponovno sam prekinuo:
– Samo mi nemojte reći da ste svojom djevojačkom nevinošću čekali na dolazak pilota!
– To se stvarno dogodilo. Nisam bila spremna za eksperimentiranje.
– Pa dobro, ali na kraju ste s pilotom sletjeli u mirnu i normalnu zračnu luku…
– Zračnu luku, da. Ali nije bila ni mirna ni normalna. Ljubavi je bilo u izobilju. Strastvene i predane. S obje strane. Uzbudljiv život pun avantura. Imala sam sve. Da, gotovo sve. Ali nešto je ipak nedostajalo… možda nešto bitno.
– …?
– Vidite li onu bocu na prozoru?
U prozorskoj niši debelog zida od opeke, gotovo iznad naših glava, stajala je zelena boca od jedne litre. Potvrdio sam klimanjem glave.Klimanjem glave odao sam joj priznanje.
– Takav je bio njegov aparat. Nemoguć za komunikaciju. Bilo je strašnih dana… noći… mjeseci, bili smo nesretni, beznadni. Proživjeli smo sve faze čistilišta i pakla… Dok napokon naša ljubav nije postala tako velika da smo zaboravili gdje su usta, gdje je lakat, gdje su prsa, gdje pazuha… mi smo se jednostavno stopili u jedno…
„Uslijedili su fantastično sretni dani, iako gledano izvana čudni. S. je više vremena provodio na putu nego kod kuće. Ali neočekivano bi nazvao s drugog kontinenta: ‘Dođi sutra u Casablancu, provest ćemo ovdje jedan dan zajedno’. Poletjela sam tamo u svom malom sportskom avionu i nas dvoje živjeli smo u raju cijeli dan i noć. Drugi put poziv je stigao s druge strane svijeta. I uvijek sam bila spremna. Za takve sam dane živjela… sve dok se nije dogodila nesreća koja ga je odnijela.
Eleonora je dugo ustrajavala u prisjećanjima bez ijedne riječi, tako da možda nije ni primijetila kad sam naručio taksi. Potom smo se posrtajući popeli uz stepenice i u tišini krenuli kući.
Ugasili smo svjetla, ali san nije dolazio. Ni apetit za bdijenjem.
Eleonora se u mojoj mašti potpuno promijenila iz lake žene u sveticu.
A ja? Te noći bio sam pomalo ponosni stric, pomalo bolesni pjesnik, pomalo beznadni pilot.
Ali nikako da uspijem biti svoj … za kojim je ona čeznutljivo žudila.
PRONAĐENA SREĆA
Doktor Kirin došao je iz Europe u Ameriku. U Buenos Airesu, kamo je došao, nije još nikoga poznavao. Stoga je njegovo iznenađenje bilo veliko kad je ušao u kafić i ondje opazio vrlo poznato lice. Nije se odmah sjetio tko je gospodin koji je sjedio za jednim od stolova, u tišini je stajao ispred njega, tražeći u sjećanju sliku tog lica. Odjednom je gospodin koji je sjedio ustao i s velikom radošću uskliknuo:
– Franjo! Jesi li to ti?
Prijateljski je zagrlio gospodina koji je stigao i koji je sada iznenada prepoznao svog starog prijatelja. On je odvjetnik Velebit s kojim je zajedno učio u srednjoj školi, a za vrijeme studija bili su najbolji prijatelji. Iste godine završili su svaki svoj studij: jedan je postao liječnik, a drugi pravnik. Nedugo nakon toga jedan od njih dvojice, odvjetnik Velebit, nestao je i nitko nije znao gdje se nalazi. Čak i njegov najbolji prijatelj Kirin, koji je postao poznati psihijatar, zaboravio je na svog prijatelja koji je tako misteriozno nestao. I zaista se iznenadio, kad ga je posve neočekivano sreo u kafiću u dalekoj južnoameričkoj državi.
Obojica su bili obradovani susretom. Sjeli su. Velebit je pitao svog prijatelja zašto je došao u Južnu Ameriku, a prijatelj se raspričao kako je zbog rata morao napustiti svoj posao i kako je teško bilo pronaći brod za putovanje. Zatim je upitao:
– A ti? Što se tebi dogodilo? Kako si to nestao iz našeg grada tako nenadano, bez pozdrava i misteriozno
– Ništa mi se nije dogodilo – odgovorio je Velebit – jednog dana kupio sam putnu kartu i otputovao.
– Zašto si napustio odvjetnički ured, prijatelje i grad u kojem si studirao? Jesi li nečim bio nezadovoljan? Jesi li izgubio nadu u svoje napredovanje?
– Ne, dragi prijatelju, imao sam sve što sam mogao poželjeti, ali nisam bio sretan. Otišao sam jer više nisam mogao ondje živjeti. Morao sam otići u potragu za srećom.
– U potragu za srećom…? I jesi li je našao?
– Da, našao sam je – odgovori Velebit smirenim i uvjerljivim glasom.
– Dakle, bogat si, postao si milijunaš – polušaljivo uzvrati Franjo Kirin dok je veselo tapšao prijatelja po ramenu.
– Ne, ne, prijatelju, nije bogatstvo bilo ono što sam tražio. Nisam se obogatio. Živim skromno od onoga što zaradim svojim spisateljskim radom. Nikad se nisam oduševljavao bogatstvom.
– Onda mora da je riječ o ljubavi – uzvikne liječnik pomalo zlobno. – Sigurno si se oženio te imaš dvanaestero djece! Čestitam, bravo!
Ali Mirko Velebit odmahne glavom:
– Ostao sam neženja, Franjo, i nemam djece.
– Doista, ne razumijem u čemu se sastoji tvoja sreća, – inzistirao je Kirin, dok mu se cijelo lice pretvaralo u upitnik.
– Sada me zacijelo ne razumiješ bolje od bilo koje druge osobe. Unatoč činjenici da si me uvijek razumio, te unatoč činjenici da si imao važnu ulogu u mojoj sudbini. Velikim dijelom dugujem svoju sreću upravo tebi.
– Zar meni?… Stvar postaje sve tajnovitija, uzvikne Kirin. – Kakav bi utjecaj mogao imati ja na tvoju sudbinu, kad te nisam vidio najmanje dvadesetak godina?… Pričaj, dakle, pričaj brzo, jer postajem krajnje radoznao.
– Ne, – odgovori Velebit, – ovo nije pravo mjesto za tu pripovijest. Nego… Jesi li slobodan večeras?… Ako jesi, onda dođi k meni doma i sve ću ti ispričati.
Iste večeri dvojica prijatelja sjedili su uljuljani u dubokim foteljama Velebitova doma. Okruživala ih je diskretna polutama i u nekoliko tihih minuta kao da su u zraku lebdjela sjećanja na prošlost dvaju mladih života. Franjo je prvi progovorio:
– Obećao si mi nešto ispripovijedati, – rekao je tiho, ne želeći prekidati prijateljeve misli.
– Sjećaš li se, – progovorio je odvjetnik, zapalivši cigaretu, – dana kad si tek otvorio svoje savjetovalište za duševne bolesnike? Ubrzo nakon toga imao si posla s vrlo čudnim pacijentom. Toliko čudnim da si me pozvao ne bih li pošao s tobom u posjet tom bolesniku. Često sam to radio, nas dvojica znali smo voditi duge i zanimljive rasprave o problemima duše i uma. Sjećaš li se slučaja o kojem pripovijedam?
– Da budem iskren, volio bih da mi osvježiš pamćenje u tom pogledu. Prošlo je mnogo vremena, a toliko se toga u međuvremenu dogodilo!
– Dobro, slušaj… – i tijekom njegova pripovijedanja u sjećanju slušatelja počeli su oživljavati prošli dani.
*****
U ono vrijeme, prije dvadesetak godina, dvojica prijatelja tek su se počela baviti svaki svojom profesijom, često su diskutirali o problemima vezanim uz zanimljive slučajeve odvjetnika, a također i o problemima liječnika čija je specijalizacija bila psihijatrija. Jednog dana, nakon duge rasprave o čudnom liječnikovom pacijentu, prijatelj odvjetnik izrazio je želju da dotičnog pacijenta posjeti zajedno s psihijatrom i ovaj je prihvatio njegov prijedlog.
Bolesnika su zatekli kako čuči na krevetu, savijenih nogu i brade naslonjene na koljena. Bio je četrdesetogodišnjak i živio je sam, nije imao ni ukućana ni rodbine. Izgledao je zdravo, a prema riječima liječnika imao je zavidno zdravo tijelo. Međutim, nekoliko dana ranije počeo se žaliti na čudnu buku koju je čuo: malo kasnije zaklinjao se da čuje udarce čekića koji su dolazili iz velike blizine, naposljetku je osjetio potresno zabijanje nevidljivih krampova koji su sa svih strana napadali njegovu kuću ne bi li ga uništili. Njegova je fiksna ideja bila da ga žele udaljiti odatle. Dane bi provodio relativno mirno. Ali noću bi do njega dopiralo strašno zabijanje krampova u strop i zidove te bi, nesretni muškarac, sjedeći uvijek prekriženih nogu na svom krevetu, ponavljao:
– Ne želim da me odvedu odavde…! Želim ostati! Ostavite me na miru!
U takvim okolnostima, naravno, odlučeno je da ga se ostavi u njegovoj kući, a ne da ga odvedu u sanatorij.
Dvojica prijatelja posjetili su ga i narednog dana, tada su od bolesnika saznali da su krampovi već uništili strop te da je on već vidio ljude koji će ga odvesti odavde.
Mladi odvjetnik nastavio je s posjetima i narednih noći, jer za njega se više nije radilo o čudnom slučaju njegova prijatelja, nego o osobi oboljeloj od bolesti koju medicina nije mogla izliječiti, ali ni razumjeti.
Jedne večeri našao je bolesnika kako čuči na krevetu, kao i uvijek, s velikim crnim podočnjacima kao posljedicom mnogih neprospavanih noći. Rekao je da nema više zabijanja krampova i da ga sada nose. Jasno je vidio dvojicu radnika u čijim je rukama bio i on zamoli nosače da ga ostave na mjestu gdje je bio. Njegove su riječi malo pomalo poprimale čudan naglasak, a uskoro su postale posve nerazumljive. Govorio je jasnim glasom i činilo se kao da njegove riječi imaju značenje na nekom jeziku kojeg odvjetnik nije razumio, unatoč činjenici da je poznavao gotovo sve europske jezike, a posjedovao je znanje i o klasičnim jezicima. Pokušavao je umiriti bolesnika, ali uzalud.
Narednog dana zajedno su ga posjetili oba prijatelja. Njegovo stanje bilo je beznadno. Opet je čučao na krevetu, u onom čudnom položaju, kojeg nije napuštao od početka svoje bolesti, ali sada su ga posjetitelji našli okupana u znoju, teško je disao i gušio se.
– Zatvorili su me u sanduk – rekao je jedva čujno – ukoliko me odmah ne izvade, ugušit ću se…
Na njegovom licu bili su vidljivi tragovi najstrašnijih muka.
Bilo ga je nemoguće umiriti riječima. Liječnik mu je dao injekciju nakon koje se očigledno smirio. Trenutak kasnije rukom je dao znak posjetiteljima da priđu krevetu. Sjeli su pored nesretnika koji je nakon kratke stanke progovorio jedva čujnim glasom:
– Sada se osjećam malo bolje, – rekao je. Ali to neće dugo trajati. Ne znam jesu li me uistinu zatvorili u sanduk ili sjedim na svom vlastitom krevetu… Siguran sam jedino u to da oko mene nema zraka i da je moja smrt samo pitanje vremena od nekoliko sati ili minuta.
– Iskoristit ću vrijeme da sastavim svoju oporuku. Izgovorit ću je vama, dvojici najvjernijih prijatelja tijekom mojih posljednjih dana… Neka nam se pridruži i njegovateljica…
„Sve što imam: ova kuća, moja ušteđevina, namještaj i sve ostalo pripast će gospođi Mirni Spakovski, koja živi u gradu Skopju. Sigurno ćete se zapitati tko je ona. Eto, tajna mog života koju dosad nisam nikome otkrio.“
Duboko je udahnuo i pustio da mu oči lutaju prazninom koju je grozničavo preispitivao. Nakon kratke šutnje svjetlucavih je očiju započeo svoju ispovijest:
– Kad sam imao dvadeset godina, dogodilo mi se nešto čudno. Putujući iz mog mjesta stanovanja u Zagreb da nastavim studij na Sveučilištu, morao sam sukladno voznom redu čekati pet sati na kolodvoru u Brodu, pa tek onda nastaviti drugim vlakom dalje. Odlučio sam svoja dva kofera ostaviti u garderobi kolodvora te ostatak vremena provesti u gradu.
„Prolazio sam slabo osvijetljenim hodnikom kolodvora, kad mi u susret dođe mlada žena, čiji se pogled susreo s mojim. Ne znam koja je to magična sila zaustavila nas oboje, jedno nasuprot drugome. Znam samo da su moja dva kofera pala na zemlju i da je njoj ispala iz ruku torbica koju je nosila. Ostali smo tako stajati neko vrijeme, kao dva nijema kipa, širom otvorenih očiju zbog iznenađenja. Zatim smo pružili ruku jedno drugome, ispunjeni silnom emocijom, i stali smo jedno drugom postavljati pitanja kakva obično postavljaju dva velika prijatelja koji dugo vremena nisu bili zajedno.
„I baš u tom trenutku – uostalom kao i sada – bio sam siguran da je nikad ranije u životu nisam vidio…
„Proveli smo zajedno pet sati, koliko sam trebao čekati, i još mnogo sati. Izgledala je kao djevojka od dvadeset godina, ali ni u jednom trenutku nisam osjetio potrebu da je pitam ima li muža, gdje živi i čime se bavi. Sve u vezi nje činilo mi se poznatim, iako konkretno na nijedno od tih pitanja nisam mogao odgovoriti. Cijelo vrijeme razgovarali smo o ljudima, mjestima i događajima koji su mi bili veoma bliski, iako ne mogu sa sigurnošću reći jesam li ikoga osobno poznavao, ili sam ih tek noću sanjao. Iz njenih aluzija shvatio sam da ona poznaje moje najintimnije snove, što me itekako iznenadilo. Nazvala me Munaini i učinilo mi se da to ime nosim od rođenja.
„Kad smo se trebali rastati, ona me upita da li i dalje crtam kao što sam prije crtao. Nije me to pitanje previše iznenadilo, jer mi se činilo prirodnim da ona zna kako je crtanje moj najdraži hobi. Zamolila me da joj nešto nacrtam, jer tko zna hoćemo li se još koji put vidjeti. Drage volje uzeo sam olovku i papir te načinio mali crtež koji je ispao kao originalan ukras, nešto slično nisam vidio nikad ranije, ali ni kasnije. A najčudnije je to što sam umjesto potpisa ispod crteža napisao riječi bez ikakvog značenja. Osjetio sam u tom trenutku sram zbog onoga što sam učinio, ali ona je djelovala jako zadovoljno.“
Bolesnik se zaustavio u pripovijedanju svoje nevjerojatne priče, ne bi li skupio svu svoju snagu koja mu je ionako uvelike nedostajala. Svojim disanjem silno se trudio uhvatiti malo zraka. Malčice je nagnuo glavu u stranu, ne bi li se što bolje prilagodio nevidljivom sanduku u kojem se navodno zatekao. Odjednom je opet jedva čujnim glasom nastavio:
– Poslije našeg rastanka počeli smo razmjenjivati pisma i oduševljavati se idejom kako ćemo zajedno provesti naredno ljeto u kolibi nasred šume, blizu Užica, u jednom od najljepših krajolika u zemlji…
„… Dok jednog dana nije umjesto njenog pisma stiglo pismo njenog muža. Zamjerao mi je što sam pokušavao razdvojiti supružnike nakon petnaest godina sretnog bračnog života; ona je bila majka četrnaestogodišnjeg dječaka i besprijekorna supruga sve do te kobne godine. Takvo saznanje donijelo mi je to pismo.
„Nisam joj više pisao, nastojao sam sačuvati iluziju o našem čudesno lijepom i neobjašnjivom susretu, punom misterija koje više nisam mogao izbrisati iz sjećanja.
Ponovno je nastala stanka. U očima mu je gorio plamen koji se gasi. Odjednom mu se usnice počele micati, ali nije se čuo nikakav zvuk. Troje prisutnih bili su složni u tome da je htio reći: „Potražite je, predajte joj svu moju imovinu i prenesite joj moj posljednji pozdrav“.
Trenutak kasnije liječnik uzme njegovu ruku da mu opipa puls. Nekoliko sekundi ranije njegovo je srce prestalo kucati. Usmena oporuka postala je pravomoćnom, a odvjetnik je preuzeo na sebe njeno izvršenje.
Otputovao je u Skopje i nakon kraćeg traganja pronašao kuću u kojoj je stanovala Mirna Špakovski. Vrata je otvorio stariji gospodin. Nakon što mu se Velebit predstavio, domaćin ga je uveo u svoj dom.
Kad je odvjetnik gospodinu Špakovskom objasnio razlog svog posjeta, ovaj mu je priopćio da je njegova supruga umrla prije dva tjedna.
– Umrla je – rekao je udovac – u vrlo čudnim okolnostima. Bez ikakva vidljiva razloga počela se žaliti na neke udarce po stropu i zidovima koje je čula. Pet dana kasnije tvrdila je, uz strašne krikove i s vidljivim izrazima boli na svom licu, da se strop, ovaj isti strop kojeg vidimo iznad naših glava, urušio. Govorila je također da su joj se kosti rasule po tlu. Njeno tijelo bilo je posve paralizirano, i ona je istog dana umrla pred očima liječnika koji joj nije mogao pomoći, niti je mogao utvrditi uzrok njene smrti.
Netom ispričana priča duboko se dojmila odvjetnika. Sada je problem koji ga je mučio postao još tajanstveniji.
Velebit je zamolio udovca da mu dopusti pretražiti njene papire i među njima pronađe crtež o kojem je pokojnik govorio. Bio je to stvarno čudan ukras. Ispod njega mogle su se pročitati sljedeće riječi: „sipas, munasaj huinjaj“. Uz dopuštenje gospodina Spakovskog odvjetnik je papir odnio sa sobom, nakon što je obavio sve formalnosti u vezi s ostavinskim postupkom.
*****
Obojica prijatelja ostali su neko vrijeme duboko uronjeni u svoje misli. Liječnik je bio taj koji je prvi prekinuo šutnju:
– Vrlo dobro sjećam se tog slučaja; u čijem sam prvom dijelu izravno sudjelovao, kao što si sam rekao, a drugi dio ispričao si mi posve svježe nakon svog povratka iz Skopja. Pretpostavljam da ne namjeravaš reći kako između dva slična slučaja postoji bilo kakva veza. Ali ako ti je to namjera, objasnit ću ti da sam od tada asistirao kod više od dvadeset tisuća mentalnih bolesnika. Vidio sam najčudnije oblike mentalnih bolesti. Mnoge od njih imaju jednu ili drugu sličnost. Ali ukoliko bi netko pokušao pronaći vezu između njih, taj bi brzo postao i sam spreman za otpremanje u ludnicu.
– Dakle, tebi se čini da je naše postojanje slučajna činjenica koju može poništiti svaka slučajna „fiksna ideja“ koja nam „bez ikakva razloga“ klizne u glavu? Možeš li se zadovoljiti vjerovanjem da si tek dašak vjetra koji ulazi kroz jedna, a izlazi kroz druga slučajno otvorena vrata?
– Pa ipak, znanstveno je razmotreno da u mnogim slučajevima valja odustati. Ali… ostavimo to. Udaljili smo se od onoga što si mi htio ispričati o razlogu tvoje migracije u Ameriku.
– Taj je uvod bio nužan – prijatelju moj – mirnim je glasom odgovorio odvjetnik. – Bile su to sumnje koje su počele potresati moja promišljanja nakon čudne koincidencije dvaju slučajeva, a kad sam pročitao obavijest od pet redaka objavljenu u dnevnim novinama, bio sam spreman sve ostaviti i doći ovamo. Moj cilj bio je odgovoriti na pitanje koje si mi upravo postavio: „Postoji li ikakva veza između oba slučaja mentalne bolesti…?“
„Isprva mi se činilo da mora postojati nekakva veza. Sada mi se to više ne čini. Sada sam posve siguran u to. Tvrdim to bez imalo sumnje.“
Psihijatar je skočio iz svog naslonjača i ostao stajati pred prijateljem, pomno zagledan u njegove oči. Ironičan osmijeh koji je titrao u jednom uglu njegovih usnica bio je u kontrastu sa spokojno mističnim okruženjem sobe diskretno osvijetljene neizravnim svjetlom iz dva kuta.
– Možete li se sjetiti datuma tog zbivanja? – pitao je odvjetnik.
– Moglo je biti… otprilike… posljednjih dana u prosincu 1928.
– Odlično – odvrati. Zatim podigne mapu te izvadi iz nje novine koje su izlazile u Buenos Airesu. Ukaže na nekoliko redaka označenih olovkom, koje je liječnik počeo naglas čitati:
„26. prosinca 1928. Danas su u naš glavni grad stigli profesor D. i ostali znanstvenici, članovi komisije zadužene za iskopavanje ruina Pucara de Tilcara, drevne utvrde iz vremena Inka, pronađene u dolini Humahuaka u argentinskoj provinciji Jujuy (Huhuj). Nakon dugotrajnog rada završili su istraživanja koja su urodila izvanrednim rezultatima. Pronađen je velik broj dobro očuvanih mumija od kojih je većina bila zapakirana u specijalne, hermetički zatvorene sanduke te je prevezena u arheološki muzej Buenos Airesa, dok su se mnogi drugi kosturi raspali uslijed propadanja stropa podzemne zgrade u kojoj su bili pohranjeni…“
– Zar želiš tvrditi da…
– Ništa ne želim tvrditi. Sve ćeš sam doreći, samo mi dozvoli da završim s iznošenjem činjenica.
Dok je to govorio, Velebit je iz svoje biblioteke izvadio knjigu pod naslovom „Predkolumbovska Amerika“ i otvorio je stranicu na kojoj su bile fotografije nekih mumija pronađenih u sjevernom dijelu Argentine. Stavio je knjigu prijatelju pred oči i upitao:
– Zar vam nije poznat položaj ovih mumija?
– Potpuno je isti kao i položaj tog pacijenta…
Iz mape izvuče listić papira.
– Sjećate li se?
– Naravno – odgovori liječnik – to je crtež kojeg ste vi našli među papirima pokojnice.
Usporedite ga s ovim crtežima – kazao je Velebit te otvorio knjigu na stranici koja prikazuje crteže s urođeničkih vaza.
Liječnik je padao iz iznenađenja u iznenađenje i svaki novi dokaz smatrao je napadom na svoju liječničku i ljudsku savjest.
– Ali ti ne želiš tvrditi da su te nerazumljive riječi napisane na španjolskom jeziku – rekao je psihijatar Kirin.
– Nipošto. Ali zato je ovdje kečuanski rječnik, rječnik jezika koji se u to vrijeme govorio u carstvu Inka, trebaš samo potražiti njihovo značenje.
I on brzo pronađe te riječi. Bile su označene crvenom olovkom. A njihovo je značenje: „djevojko“, „ja te volim“, „zauvijek“.
Obojica prijatelja ponovno su sjeli u udobne naslonjače. Liječnik je sjedio sa zatvorenim kečuanskim rječnikom u ruci, ne znajući što da kaže ni što da misli. Odvjetnik je spojio vrškove prstiju jedne i druge ruke te više za sebe negoli za prijatelja progovorio:
– Evo sreće koju sam pronašao. Predivan je osjećaj znati da smo nešto više od zrna pijeska na vjetru… znati da naše postojanje ima duboke korijene i da će u dalekoj budućnosti dostići vječnost…
Sat u susjednoj sobi otkucavao je tri sata. A dvojica prijatelja sjedili su još uvijek duboko zadubljeni u svoje misli.
ČUDO
Desno i lijevo od tračnica
satima i satima
protežu se polja
zelena polja zelena polja
s bezbrojnim stabljikama kukuruza
uspravno stojećih krupnolisnih
zelenih stvorenja
ponosnih čuvara
od gladi
Gledajući ih poredane u nizu
kako se sjajnim lišćem
poigravaju s vjetrom
zamišljam
kako će im već za koji dan
lišće požutjeti
u svojoj ruci držat ću klas
odjeven mekim žućkastim zrncima
kuhan
maslacem premazan
dobro posoljen
ukusan
Nešto se u meni promijenilo
U klipu izniklom ni iz čega
prepoznao sam velikog čarobnjaka
prirodu i čudo
i usuđujem se reći:
u tom trivijalno magijskom triku
SREO SAM BOGA
u vlaku
6. srpnja 1988.
SPAŠENE RIJEČI
Kišilo je četrdeset dana,
zemljom je zavladao opći potop,
ali mudar i pravedan Noa
spasio je par slonova,
stjenica i buha,
krvožednih natruha.
Tijekom tmurnih dana, tmurnih noći
patrijarh je nijemo promatrao valove,
kapi kiše udarale su u korablju,
ali on je šutio.
Mislio je kako spasiti riječ
za budućeg čovjeka,
ali nijedna misao nije mu na um pala.
Jednog dana, baš četrdesetog,
Noa je otvorio prozor na korablji
i sav sretan uskliknuo „prestala kiša“
„Prestala“ i „kiša“, te dvije riječi
čudno su odzvanjale vlažnim zrakom,
poskliznule se, otkotrljale i odjekivale,
dva su se miša prestrašila, krokodil je treptao očima,
a protrnuo je i sam patrijarh Noa:
Jesu li spašene dvije riječi u paru,
ili su zauvijek odlepršale
kroz otvoren prozor
Svega nekoliko dana trajala je njegova sumnja,
a tada su iz njegovih usta poletjele dvije nove riječi,
mlađahne i za let sposobne:
„golub“ i „maslinova grančica“.
I tada se patrijarh uvjerio
da su dvije stare riječi snažne,
sposobne za ponovno rađanje.
I kad naposljetku spašene riječi
izađu na čvrsto tlo planine Ararat,
od nekud odozgo začuo se gromki glas:
„Neka se množe, preobražavaju, stapaju,
neka venu, pomlađuju se i cvjetaju
i neka mrze jedna drugu“
15. rujna 1988.
Uvodna bilješka i prijevod s esperanta: Božidar Brezinščak Bagola