1.
Marta, 14-godišnji Djek Rasel, šarmantne njuške, ali promenljivog karaktera, leže u košaru do njegovih nogu, dok on na junskom suncu proteže svoje ukočene mišiće na klupi u bašti. Ovo kuče ne dopušta maženje po glavi, no ipak naslanja svoj obraz o njegovo desno koleno.
Tada pomišlja, bez straha – ovo zlovoljno, ćudljivo kuče, jednodnevno cveće, kiša kao slab tuš koji možete da zatvorite samo jednim zavrtanjem slavine, Fionina radna kućica, Kolshil – da li se sve to dešava ovde, njemu, ili pak izvan njega, na akvarelu nazvanom “Alergični kašalj”?
Mada sada primećuje i neke skrivenije detalje: senku progonjenog u donjem levom uglu slike (i ruke koje u bekstvu zaliče na grane).
Neosetno, i njegovo ime prelazi u drugo, u predmet na uljanoj slici “Makedonac u poseti Fioninom domu” ili nešto slično. Njegov profil, delimično zaklonjen dlanovima, gleda tipičan engleski prolećni pejzaž sa terijerom i ženom bosih nogu; a čini mu se da je i onaj tamo, uramljen u slici, sasvim zadovoljan. Kao komforni voajer.
2.
Negde tamo između izvesnog i možda, u nekom drugom vremenu, ti si bio jedan iz družine Kupidona, sa slatkom kapljicom pljuvačke na uglovima usana. I prelaz u anđela desio se sasvim lako, kao embrionu koji se oslobađa iz svoje izvanredno nežne membrane (iako se unutrašnja voda malo namreškala) i ispili se iz kožurice. Bio ti je potreban samo trenutan napor da se izbaciš napolje, da bi postao ljudski leptir, nečujni, bespolni letač ka sledećem svetu.
I sada, kada si se navikao, iz dana u dan, iz godine u godinu, iz veka u vek na jednu te istu rutinu, na istu boju, odjednom – prelom!
Neko (uvek se nađe takav) te primećuje i ugrabi te kao da si neki nejaki patuljak, odseca tvoju bebinju glavu da bi ti je potom opet nasadio i ostavio te usred vrta u cvatu.
A mogao si da se smestiš, kažu, u luksuzni wagon-lit i da otputuješ (radosno ispraćen sa perona, trepćući svojim dugim trepavicama) ka nekoj poznatoj prerafaelitskoj slici. Ali ti si odabrao da te posade u Barijev i Rozin vrt, ispruženih dlanova, sa voćem na njima. Mada bez košare. Pa i šta će ti ona? Nebo je sve bliže i nepreglednije i možda te očekuje novo, mučno Atlasovo iskustvo.
Ali ti ne izgledaš nimalo zabrinut u svojoj punačkoj nagosti, samo sa bretelom na ramenu. Tamo gde sediš, možeš najintenzivnije da namirišeš nadolazeću plimu cvetanja: u aprilu, plavi i beli jorgovan, u maju, divlji kesten sa njegovim nepomičnim, piramidalnim cvetovima, divlju maslinu i jasmin beli, u junu lipa. Koliko nijansi raznog bilja, drveća koje raste, osećaš kameno bebče, ovih meseci iz svog kutka u bašti!
3.
I don’t like the black pansies in the window box: sticks and stems. But you could make a ball-gown out of the unusual big poppies behind them.
Nije baš siguran koliko je njegov otac voleo bulke (one su u Makedoniji manje nego u Izinoj bašti). Čak i u onoj njegovoj poslednjoj godini, kada mu je cveće postalo važnije od ljudi.
Sunča se u bašti, sedeći u kolicima. Postao je ćutljiv: jede voće, pljuje koštice. Ali se ne može osloboditi razmišljanja. Mrmlja, mršti se i tiho psuje: Ljudi su kao ose! Ma ko ih jebe! No, ma koliko želeo, ne može da bude pustinjak. Pogled mu luta baštom i zaustavlja se na bulki na pola metra od njega – ne u buketu kao u Izinoj bašti, nego na izdvojenom, samo jednom cvetu maka.
Dečak Momčilo viri iz makove čašice. Petogodišnji Momčilo koji se ugušio jedući cveće.
Te večeri posle pogreba, pepeljasto siva od tuge, majka, njegova baka, nalazi oca i njegovu sestru usta prepunih divljeg cveća pokupljenog sa poljana pored Vardara. Njihova otvorena usta, prepuna stabljika, listova i cvetova, zamazana su tamnim, kao krv, sokom od bulki. – Idemo kod Momčila, da zajedno vozimo naše tricikle, tamo, na nebu.
Momčilovo lice nije zbunjeno. Njegove oči kao da su sišle sa koptskih mozaika na dno kadifaste čašice maka. Pripadaju koliko suncu, toliko i senci.
Izabela odlazi da zalije cveće. Pre toga ga poslužuje cvetnim likerom. U njegovoj slasti se osećaju polenova zrnca. Je li njegov otac ispružio svoje reumatične ruke prema makovom cvetu, prema svom bratu Momčilu? Da li je dosegao blizinu između dva sveta? Nije mu još vreme: ima još šest meseci pre nego što će se pridružiti veseloj familiji sa triciklima.
I love you lots. Love me.
*
S makedonskog preveo autor
Three Oxfordshire Gardens
1.
Marta, 14-godišnji Djek Rasel, šarmantne njuške, ali promenljivog karaktera, leže u košaru do njegovih nogu, dok on na junskom suncu proteže svoje ukočene mišiće na klupi u bašti. Ovo kuče ne dopušta maženje po glavi, no ipak naslanja svoj obraz o njegovo desno koleno.
Tada pomišlja, bez straha – ovo zlovoljno, ćudljivo kuče, jednodnevno cveće, kiša kao slab tuš koji možete da zatvorite samo jednim zavrtanjem slavine, Fionina radna kućica, Kolshil – da li se sve to dešava ovde, njemu, ili pak izvan njega, na akvarelu nazvanom “Alergični kašalj”?
Mada sada primećuje i neke skrivenije detalje: senku progonjenog u donjem levom uglu slike (i ruke koje u bekstvu zaliče na grane).
Neosetno, i njegovo ime prelazi u drugo, u predmet na uljanoj slici “Makedonac u poseti Fioninom domu” ili nešto slično. Njegov profil, delimično zaklonjen dlanovima, gleda tipičan engleski prolećni pejzaž sa terijerom i ženom bosih nogu; a čini mu se da je i onaj tamo, uramljen u slici, sasvim zadovoljan. Kao komforni voajer.
2.
Negde tamo između izvesnog i možda, u nekom drugom vremenu, ti si bio jedan iz družine Kupidona, sa slatkom kapljicom pljuvačke na uglovima usana. I prelaz u anđela desio se sasvim lako, kao embrionu koji se oslobađa iz svoje izvanredno nežne membrane (iako se unutrašnja voda malo namreškala) i ispili se iz kožurice. Bio ti je potreban samo trenutan napor da se izbaciš napolje, da bi postao ljudski leptir, nečujni, bespolni letač ka sledećem svetu.
I sada, kada si se navikao, iz dana u dan, iz godine u godinu, iz veka u vek na jednu te istu rutinu, na istu boju, odjednom – prelom!
Neko (uvek se nađe takav) te primećuje i ugrabi te kao da si neki nejaki patuljak, odseca tvoju bebinju glavu da bi ti je potom opet nasadio i ostavio te usred vrta u cvatu.
A mogao si da se smestiš, kažu, u luksuzni wagon-lit i da otputuješ (radosno ispraćen sa perona, trepćući svojim dugim trepavicama) ka nekoj poznatoj prerafaelitskoj slici. Ali ti si odabrao da te posade u Barijev i Rozin vrt, ispruženih dlanova, sa voćem na njima. Mada bez košare. Pa i šta će ti ona? Nebo je sve bliže i nepreglednije i možda te očekuje novo, mučno Atlasovo iskustvo.
Ali ti ne izgledaš nimalo zabrinut u svojoj punačkoj nagosti, samo sa bretelom na ramenu. Tamo gde sediš, možeš najintenzivnije da namirišeš nadolazeću plimu cvetanja: u aprilu, plavi i beli jorgovan, u maju, divlji kesten sa njegovim nepomičnim, piramidalnim cvetovima, divlju maslinu i jasmin beli, u junu lipa. Koliko nijansi raznog bilja, drveća koje raste, osećaš kameno bebče, ovih meseci iz svog kutka u bašti!
3.
I don’t like the black pansies in the window box: sticks and stems. But you could make a ball-gown out of the unusual big poppies behind them.
Nije baš siguran koliko je njegov otac voleo bulke (one su u Makedoniji manje nego u Izinoj bašti). Čak i u onoj njegovoj poslednjoj godini, kada mu je cveće postalo važnije od ljudi.
Sunča se u bašti, sedeći u kolicima. Postao je ćutljiv: jede voće, pljuje koštice. Ali se ne može osloboditi razmišljanja. Mrmlja, mršti se i tiho psuje: Ljudi su kao ose! Ma ko ih jebe! No, ma koliko želeo, ne može da bude pustinjak. Pogled mu luta baštom i zaustavlja se na bulki na pola metra od njega – ne u buketu kao u Izinoj bašti, nego na izdvojenom, samo jednom cvetu maka.
Dečak Momčilo viri iz makove čašice. Petogodišnji Momčilo koji se ugušio jedući cveće.
Te večeri posle pogreba, pepeljasto siva od tuge, majka, njegova baka, nalazi oca i njegovu sestru usta prepunih divljeg cveća pokupljenog sa poljana pored Vardara. Njihova otvorena usta, prepuna stabljika, listova i cvetova, zamazana su tamnim, kao krv, sokom od bulki. – Idemo kod Momčila, da zajedno vozimo naše tricikle, tamo, na nebu.
Momčilovo lice nije zbunjeno. Njegove oči kao da su sišle sa koptskih mozaika na dno kadifaste čašice maka. Pripadaju koliko suncu, toliko i senci.
Izabela odlazi da zalije cveće. Pre toga ga poslužuje cvetnim likerom. U njegovoj slasti se osećaju polenova zrnca. Je li njegov otac ispružio svoje reumatične ruke prema makovom cvetu, prema svom bratu Momčilu? Da li je dosegao blizinu između dva sveta? Nije mu još vreme: ima još šest meseci pre nego što će se pridružiti veseloj familiji sa triciklima.
I love you lots. Love me.
*
S makedonskog preveo autor