I tako se mala Moskovljanka, bežeći od ratnih strahota, našla u istom gradu, iz koga je pre dvadeset i više godina pobeglo jedno drugo devojče, ćerka jedinica svojih roditelja, moja prababa Marija.
U pajkomahalskim pričama moje prabake, Salonika je bila isto toliko haotična, prepuna vike, plača napetih i iznemoglih begunaca, kao i u sećanjima g-đe J., te je izgledalo da se Solun bake Marije (koja je umrla pri kraju moje brucoške godine) i onaj g-đe J. baš nisu mnogo razlikovali. Možda jer su to bili doživljaji kroz prizmu deteta usred izbegličke histerije. I bekstva iz Soluna, mada sa dvodecenijskom vremenskom razlikom, vozom, jedno ka Velesu (baba Marija), drugo ka Skoplju (g-đa J.), bila su ispričana slično – vagoni prepuni oznojenih, neispavanih žena sa razbacanim bagažom uokolo i sa njihovom rasplakanom decom. I misli te dece ispunjene strahom, kojih su se živo sećale obe starice uprkos tolikih minulih godina, kao da ih je izreklo isto dete: Gde idemo? A gde je tata? Ko će nas dočekati?
Istorijska slika i lik Soluna iz vremena devojčice Marije pa do vremena Ruskinjice J. bila je tako reći potpuno izmenjena, o čemu ubedljivo svedoči bogata istorijska hronika „Solun, grad duhova“ Marka Mazovera, ali u svedočenjima koje sam odslušao od obe starice, taj grad je bio kao zaustavljen u istom vremenskom kadru.
Iako sam kasnije, čitajući „Solun, grad duhova“, otkrio još jednu zapanjujuću sličnost između Soluna baba Marije i onog g-đe J. – dva ogromna požara, prvi 1890., drugi iz 1917., koji su opustošili grad.
* * *
Od jedno i po godišnjeg boravka na Senjaku nemam ni jednu fotografiju, što je bilo prilično neuobičajeno, jer osim kofera sa odećom i knjigama, u Beograd sam doneo i fotoaparat „Smena 8“ u tvrdoj kožnoj futroli na kopčanje. I njime sam slikao, ne mnogo, fotografije moje devojke, Kalemegdana, žurki, druženja. Ali ne i stanara iz „Zmaj Ognjena Vuka“ br. 7.
Gledanje fotografija aktivira memoriju, a ovako, u ovom tekstu, slike izvlačim iz unutrašnje kamere svojih sećanja, ali za divno čudo, one su jasne i tačne kao da su fotografisane. Pa ipak, među svim tim uhvaćenim detaljima, nedostaje mi jedan i to važan. Kao što nisam napravio ni jedan snimak kuće, ni stanara sa Senjaka, tako mi nije poznato ni rusko prezime g-đe J.
Bilo je u mom detinjstvu sa ruskim prezimenima, uglavnom očevih kolega – Bogačev, Piovarov, Lozinski. Ali devojačko prezime g-đe J. ne znam. Ona je za mene bila i ostala g-đa J., po prezimenu njenog muža Slovenca, ministra i ginekologa. Prosto mi je čudno kako, za godinu i po koliko sam boravio na Senjaku, nisam zapitao tu elegantnu rusku damu koje joj je devojačko prezime.
* * *
G-đa J., teta Lepa, Mone i ja nismo bili jedini stanari u kući na Senjaku. S nama je bila i Maza. Suprotno od uzrečice koju je teta Lepa često spominjala, „Nit pas kosku glođe, nit je drugom daje“, ova oštrodlaka, svetlosiva terijerka, izdužene četvrtaste njuške sa crnim dugmetom na vrhu, bila je temperamentna, brza, ali istovremeno druželjubiva i prava maza, u skladu sa svojim imenom.
Jednog zimskog dana, pred odlazak na fakultet, dok sam na izlasku, u kaputu, navlačio rukavice, presreo me iz salona glas g-đe J., i onako natruntan, suočio se s njenim ozbiljnim izrazom lica, mada joj je glas ovog puta bio nekako mekši nego obično i nekako uplašeniji: – Aleksandrr, nešto se desilo…
– Šta to?
– Naša Maženjka… – i sa izrazom još ozbiljnim, a glasom smorenim: – ima tumor.
– Nemoguće, kakav tumor?!
– Na obrazu, i to veliki… – uzdahnu – Rekla sam ja Lepi, da treba da je pazi, da je čuva.
Sklupčana u uglu kuhinje, sa glavom na šapama, terijerka je delovala zaista ranjivo. Levi obraz joj je bio vidljivo otečen, iako, primetio sam, nekako previše okrugao.
Svi ukućanisu bili uzbuđeni, rastrčani, čak i Mone, u pižami, papučama i novinama pod miškom, sišao je sa mansarde i pokušavao da smiri opštu zabrinutost: – Ma biće sve u redu… ne izgleda tako loše… samo malo taj obraz…
Ubrzo je stigao veterinar Mile Dragić. Skinuo je beretku, otkopčao kaput, pogledao Mazu i nasmejao se. Naterao je psa da otvori njušku (g-đa J.: – molim vas, gos’n Mile, ona je jako nežna). I tada Maza ispljunu… ping-pong lopticu! Pronašla je negde u travi napolju u vrtu. Ali nije je progutala, što bi tada bilo zaista opasno, nego je držala u njušci. I obraz joj se naduo.
Dok je ispijao kafu, veterinar se i dalje smejao: – Naduven obraz, a, opasnica, sve vas je prešla.
* * *
Nadam se da se u sećanju čitalaca, posle ove serije portreta, nije izgubili ime Moneta, mog cimera sa kojim sam delio mansardu u kući g-đe J. Želeo bih, poštovani čitaoci, da zajedno sa imenom Moneta, vratite sliku sa početka ovog zapisa, sliku razgranatog višnjevog drveta, čije se grane, s proleća, pri otvorenim prozorima mansarde, rascvetane delom doseljavaju u našu studentsku sobu. Jer su, i Mone, i višnjine grane, nezaobilazni za neobičan događaj koji nameravam da vam ispričam.
Ali, pre toga bih da otkrijem par karakteristika moga cimera, koje su i tada, pa i dan danas, prilično upečatljive. Prva bila je njegova zavisnost od čitanja novina. Svakog jutra, u pižami, odkako bi sipao vodu u džezvu, stavio da se greje na malom rešou i, sačekavši da provri, sa šoljicom kafe bi se vratio u krevet i sa podignutim jastukom, rasprostro bi novine ispred sebe, srknuo prvi gutljaj kafe i otpočinjao sa čitanjem. Do podneva. Opušteno, kao da nema predavanja (studirao je Mašinski) ili nekih drugih obaveza. Često, dok sam žurio na svoj fakultet, on bi ostajao tamo u krevetu, kao da mi je neki ujak u pižami koji pažljivo, dugo razmatra sve novinske rubrike. U sebi sam mislio, ovaj Mone izgleda da namerava da živi sto ili možda sto i pedeset godina i kao najstariji stanovnik Jugoslavije da još uvek strpljivo, bez žurbe, svakog jutra do podneva čita novine. Kasno uveče, osim kese sa hlebom, kajmakom i salamom, zavijenim u hartiju, doneo bi „Politiku“ i „Večernje novosti“. Ali ih tada ne bi čitao. Večerao je natenane, žvakao dugo, a kada bi završio, ne ostavljajući na stolu ni mrvicu, pedantno bi presavio stoljnjak (koji je mirisao na deterdžent, jer ga je Mone, svake nedelje, zajedno sa posteljinom, košuljama i donjim vešom, nosio u perionicu), a potom bi, na čistom stolu, ostavljao novine da ga čekaju do sutra. Tako je ispadalo, da je svakog jutra, u pižami, čitao novine od sinoć.
– Imaš li neki plan za danas? – pitao bih nervozno.
– Da ih pročitam – odgovarao bi mrtav ladan, ne dižući pogled.
– Dobro. A posle?
– Ne znam, videću – i produžavao da čita.
Ali zato, pri svoj toj usporenoj rutini, moj cimer je posedovao jedan očigledan kvalitet, a što je na izvestan način, bilo u skladu sa gnjavatorskim ritualom čitanja novina. Slonovsko pamćenje. Naročito me je nervirala njegova tačnost u pamćenju brojki. I to ne samo onih koje se, da kažemo, podrazumevaju kao znak izoštrene memorije, kao što su rođendani, brojevi telefona i istorijski datumi. Nego i onih koji obliku pamćenja daju takoreći perverzne dimenzije. U zastrašujuće tačnoj proceni. Na primer, sasvim lako bi izbrojao koliko mrtvih leptira ima na drugoj strani zelenog albuma g-đe J. Inače ona je imala nekoliko albuma za leptirove u raznim bojama – crven, žut, šaren, spomenuti zeleni… gde je čuvala svoje dragocene primerke.
– Sedam – reče posle kratkog razmišljanja.
Nisam mogao da verujem. Otkud izbroja tačno sedam? Pa ja sam bio taj koji je večeri i večeri bio prinuđen da sedi pred tim otvorenim albumima. I koliko god sam se naprezao, nisam mogao da se setim koliko prepariranih leptira ima na drugoj strani zelenog albuma. – Devet – promrmljah. Te večeri, nasuprot moje lepidopterofobije, jedva sam dočekao da me g-đa J. pozove iz salona. Kad je rasprostrla albume na stolu, bio sam naročito pažljiv: – Lubentina, kako je neobična! (bila je u zelenom albumu). Mogu li da je vidim? G-đa J. mi dodade album sa zelenim koricama.
Kad sam se vratio na mansardu, Mone je sporo žvakao svoju večeru. – I koliko ih je? – upita me. – Sedam – priznao sam slomljeno. – Onda, sutra kod „Grafičara“ – reče i produži sa žvakanjem.
Kladili smo se u ručak. I on je uvek pobeđivao. Možda sam ga častio nekih dvadesetak ručkova, jer sam se uvek iznova kladio u nadi da će najzad da pogreši. Na žalost, uvek je bio u pravu.
Sutradan smo pošli od „Zmaj Ognjena Vuka“ prema restoranu „Grafičar“. – Koliko koraka ima do restorana? – zapita me iz čista mira.
Zastao sam: – Molim?
– Kladimo se? – kao zamisli se: – Pa, hiljadu sto i pedeset.
– E ne može da je toliko malo! – odvratih ljutito. – Ja mislim hiljadu i sedamsto.
– Hoćeš da brojimo?
I otpočesmo, od jedan, dva… celo vreme sam pazio da ne pravi duže korake… trideset i četiri, trideset i pet… zavili smo iz naše uličice u gornju… sto osamdeset i pet, sto osamdeset i šest… na tren sam pomislio da smo na samom početku, da je restoran daleko i da ću dobiti opkladu. Ali, kod šestotog koraka, više nisam bio tako siguran, a kod devetstotog, kada se bašta „Grafičara“ lepo mogla videti, znao sam da je on opet pobedio.
Kada smo stigli do „Grafičara“, Mone se uspravi, protegnu ruke: – Znači, duguješ mi još jedan ručak. Hajde sad da uđemo, baš sam ogladneo od brojanja… A kad smo već kod kafana, koliko ih ima u Takovskoj, od Pošte pa do tvog fakulteta?
Osetio sam kako mi krv navire u glavu. „Grafičar“ sa sve jelkama u bašti poče da se njiše predamnom: – Dosta! Neću! Neću više da se kladimo.
Pogleda me mirno, takoreći umorno: – Važi. Samo se smiri. Vidim da si pod stresom. Dobro bi ti došla topla supa.
„On misli da ubija vreme, a vreme ubija njega“, imala je običaj da kaže vredna teta Lepa, okarakterišući tako nekolicinu sredovečnih komšija, lenjivaca sa visokim penzijama. Ali nikad tu ubistvenu poslovicu nije upotrebila za najbliži primer, koji joj je svakodnevno bio pred očima. Mislim da je između nje i Moneta postojala velika simpatija bez obzira na razliku u karakterima. Možda, zato što je i pored svoje usporenosti i ravnodušnog spokoja, on, na neki način, cenio njenu važnost u kući na Senjaku nasuprot podcenjivačkog odnosa g-đe J. prema svojoj služavci.
Mone mi je bio cimer još pola godine. Onda sam se odselio sa Senjaka u „Proleterskih brigada“, u centar grada. Susretali smo se i posle. Mone je završio Mašinski fakultet ne žureći, za nešto više godina. Čuo sam da se vratio u Skoplje. Vratio sam se i ja. Usledila su nemirna vremena, ratovi, raspad Jugoslavije. Dugo ga nisam video, a ono što sam načuo, da je postao direktor poslovnice „Porschea” za Makedoniju, iskreno rečeno, malo me začudi, sve dok ga nisam sreo u kafiću „Ruzvelt“. Jedan pravi gospodin, dobro obučen, mnogo žustriji i energičniji od onog Moneta sa Senjaka.
Ali to je već neka druga druga priča za neko drugo vreme.
* * *
Najzad da se navratim na povod za nastanak ove priče ili šta i da je, odakle je iznikao niz portreta, kojima su se popunile uspomene iz moje brucočke godine u Beogradu. Povod koji me je vratio duhu tog vremena je knjižica koju sam pronašao na nesređenim policama moje biblioteke. „Nekrolog jednoj čaršiji” hodoljuba Zuke Džumhura. Jedina knjiga savremenika za koju je veliki Andrić napisao predgovor.
Dogodilo se to na Senjaku jednog kasnoaprilskog jutra 1971. Tada sam pisao seminarski rad „Pesma o kralju Nalu“ iz predmeta „Antičke književnosti“ kod profesora Voje Đurića. Rok do koga je trebalo da ga završim bio je do kraja aprila i zato mi je dobro došlo što je Mone otišao u Skoplje na dve nedelje povodom prvomajskih praznika. Ostao sam sam na mansardi, bez iritirajućih opklada sa Monetom, ispred narandžasto-bele pisaće mašine „Olimpija“ i sa prozorom širom otvorenim pod kojim je višnja naveliko cvetala („Proleće joj je udarilo u glavu“, govorila je tеta Lepa).
Pri buđenju u tom, tada za mene tako reći idiličnom ambijentu, najpre bi me pozdravila višnjeva grana, kroz čije lišće bi zaskitale moje jutarnje misli.
Ali tog jutra nisam stigao da doživim takvo takvo povlašćeno buđenje. Zapravo, probudili su me. I to na malo neuobičajan način.
Jedan golicav, istovremeno nežan dodir, pomilova me po usnulom licu. Ovo ne može biti Mone, pomislih, njegov dlan je trom i širok kao lopata, a ovaj, skoro dečji, tako je topao i živ.
Sedeći na mojim grudima, bez straha i radoznalo uzvrati mi pogled.
Tako sam se upoznao sa majmunčetom Đoletom.
Čiji gazda je bio Zuko Džumhur.
* * *
Pre izvesnog vremena, u svojoj poslednjoj knjizi pripovedaka, oprostio sam se od Horacija Cvikala, lika koji me je decenijama inspirisao. Naravno, bio mi je žao, ali je Horacijo već bio književno istrošen, pa je došlo vreme da se dostojanstveno od njega oprostim. – Izvini Horacio, bilo mi je ogromno zadovoljstvo da se družimo i pišem o tebi, ali…
Gromko se nasmejao, kao što samo on zna: – Ne brini, mili moj, potpuno te razumem. Život se troši sporije od lake književnosti. Ali život se troši brže od književnosti kada je ona vredna. A ja sam sasvim zadovoljan kako si me prikazao.
Ah, Horacio sa svojim porukama! Ostao je veran sebi do kraja.
Sada kada privršavam kraju zapis o Senjaku, setio sam se Horacijeve primedbe. Kada sam upoznao Đoleta, Horacio još nije bio „rođen“, Horacio se iz pripovedaka preselio, prepoznao u nekim od mojih prijatelja iz života. Đole pak je iz života, sa višnjeve grane, evo, uskočio u književnost. Neko od čitalaca će možda prigovoriti, sa pravom, da sam ovu priču ispričao suviše sporo, kao što je Mone čitao novine, duže nego što bi trebalo, ali autor, kao što uostalom i Horacio kaže, dužan je da pamti, a zatim će samo od njegovog umeća da zavisi kako će to pamćenje da pretoči u književnost. Znam da u svakoj priči svaki deo treba da je svestan celine, pa pišući o mojoj brucoškoj godini možda sam se previše raspričao, ali sam preko te brbljivosti ponovo video veoma jasno likove i dešavanja sa Senjaka.
Najzad bih mogao da zaklopim svoj spomenar. U njega bih umetnuo kao zadnju fotografiju dva drugara iz sveta očovečenih ljubimaca (mnogo zahvalnijeg od onog podivljalih ljudi). Terijerku Mazu i majmuna Đoleta. Na toj upečatljivoj, mada nikad ne uslikanoj fotografiji, vidim Đoleta kako u stilu najspretnijeg džokeja jaše na Mazi, koja veselo trči po dvorištu u „Zmaja Ognjena Vuka 7“, po njihovoj zamišljenoj putanji pokrivenoj belim višnjevim laticama.
Terijerka Maza i Đole majmun/2
I tako se mala Moskovljanka, bežeći od ratnih strahota, našla u istom gradu, iz koga je pre dvadeset i više godina pobeglo jedno drugo devojče, ćerka jedinica svojih roditelja, moja prababa Marija.
U pajkomahalskim pričama moje prabake, Salonika je bila isto toliko haotična, prepuna vike, plača napetih i iznemoglih begunaca, kao i u sećanjima g-đe J., te je izgledalo da se Solun bake Marije (koja je umrla pri kraju moje brucoške godine) i onaj g-đe J. baš nisu mnogo razlikovali. Možda jer su to bili doživljaji kroz prizmu deteta usred izbegličke histerije. I bekstva iz Soluna, mada sa dvodecenijskom vremenskom razlikom, vozom, jedno ka Velesu (baba Marija), drugo ka Skoplju (g-đa J.), bila su ispričana slično – vagoni prepuni oznojenih, neispavanih žena sa razbacanim bagažom uokolo i sa njihovom rasplakanom decom. I misli te dece ispunjene strahom, kojih su se živo sećale obe starice uprkos tolikih minulih godina, kao da ih je izreklo isto dete: Gde idemo? A gde je tata? Ko će nas dočekati?
Istorijska slika i lik Soluna iz vremena devojčice Marije pa do vremena Ruskinjice J. bila je tako reći potpuno izmenjena, o čemu ubedljivo svedoči bogata istorijska hronika „Solun, grad duhova“ Marka Mazovera, ali u svedočenjima koje sam odslušao od obe starice, taj grad je bio kao zaustavljen u istom vremenskom kadru.
Iako sam kasnije, čitajući „Solun, grad duhova“, otkrio još jednu zapanjujuću sličnost između Soluna baba Marije i onog g-đe J. – dva ogromna požara, prvi 1890., drugi iz 1917., koji su opustošili grad.
* * *
Od jedno i po godišnjeg boravka na Senjaku nemam ni jednu fotografiju, što je bilo prilično neuobičajeno, jer osim kofera sa odećom i knjigama, u Beograd sam doneo i fotoaparat „Smena 8“ u tvrdoj kožnoj futroli na kopčanje. I njime sam slikao, ne mnogo, fotografije moje devojke, Kalemegdana, žurki, druženja. Ali ne i stanara iz „Zmaj Ognjena Vuka“ br. 7.
Gledanje fotografija aktivira memoriju, a ovako, u ovom tekstu, slike izvlačim iz unutrašnje kamere svojih sećanja, ali za divno čudo, one su jasne i tačne kao da su fotografisane. Pa ipak, među svim tim uhvaćenim detaljima, nedostaje mi jedan i to važan. Kao što nisam napravio ni jedan snimak kuće, ni stanara sa Senjaka, tako mi nije poznato ni rusko prezime g-đe J.
Bilo je u mom detinjstvu sa ruskim prezimenima, uglavnom očevih kolega – Bogačev, Piovarov, Lozinski. Ali devojačko prezime g-đe J. ne znam. Ona je za mene bila i ostala g-đa J., po prezimenu njenog muža Slovenca, ministra i ginekologa. Prosto mi je čudno kako, za godinu i po koliko sam boravio na Senjaku, nisam zapitao tu elegantnu rusku damu koje joj je devojačko prezime.
* * *
G-đa J., teta Lepa, Mone i ja nismo bili jedini stanari u kući na Senjaku. S nama je bila i Maza. Suprotno od uzrečice koju je teta Lepa često spominjala, „Nit pas kosku glođe, nit je drugom daje“, ova oštrodlaka, svetlosiva terijerka, izdužene četvrtaste njuške sa crnim dugmetom na vrhu, bila je temperamentna, brza, ali istovremeno druželjubiva i prava maza, u skladu sa svojim imenom.
Jednog zimskog dana, pred odlazak na fakultet, dok sam na izlasku, u kaputu, navlačio rukavice, presreo me iz salona glas g-đe J., i onako natruntan, suočio se s njenim ozbiljnim izrazom lica, mada joj je glas ovog puta bio nekako mekši nego obično i nekako uplašeniji: – Aleksandrr, nešto se desilo…
– Šta to?
– Naša Maženjka… – i sa izrazom još ozbiljnim, a glasom smorenim: – ima tumor.
– Nemoguće, kakav tumor?!
– Na obrazu, i to veliki… – uzdahnu – Rekla sam ja Lepi, da treba da je pazi, da je čuva.
Sklupčana u uglu kuhinje, sa glavom na šapama, terijerka je delovala zaista ranjivo. Levi obraz joj je bio vidljivo otečen, iako, primetio sam, nekako previše okrugao.
Svi ukućanisu bili uzbuđeni, rastrčani, čak i Mone, u pižami, papučama i novinama pod miškom, sišao je sa mansarde i pokušavao da smiri opštu zabrinutost: – Ma biće sve u redu… ne izgleda tako loše… samo malo taj obraz…
Ubrzo je stigao veterinar Mile Dragić. Skinuo je beretku, otkopčao kaput, pogledao Mazu i nasmejao se. Naterao je psa da otvori njušku (g-đa J.: – molim vas, gos’n Mile, ona je jako nežna). I tada Maza ispljunu… ping-pong lopticu! Pronašla je negde u travi napolju u vrtu. Ali nije je progutala, što bi tada bilo zaista opasno, nego je držala u njušci. I obraz joj se naduo.
Dok je ispijao kafu, veterinar se i dalje smejao: – Naduven obraz, a, opasnica, sve vas je prešla.
* * *
Nadam se da se u sećanju čitalaca, posle ove serije portreta, nije izgubili ime Moneta, mog cimera sa kojim sam delio mansardu u kući g-đe J. Želeo bih, poštovani čitaoci, da zajedno sa imenom Moneta, vratite sliku sa početka ovog zapisa, sliku razgranatog višnjevog drveta, čije se grane, s proleća, pri otvorenim prozorima mansarde, rascvetane delom doseljavaju u našu studentsku sobu. Jer su, i Mone, i višnjine grane, nezaobilazni za neobičan događaj koji nameravam da vam ispričam.
Ali, pre toga bih da otkrijem par karakteristika moga cimera, koje su i tada, pa i dan danas, prilično upečatljive. Prva bila je njegova zavisnost od čitanja novina. Svakog jutra, u pižami, odkako bi sipao vodu u džezvu, stavio da se greje na malom rešou i, sačekavši da provri, sa šoljicom kafe bi se vratio u krevet i sa podignutim jastukom, rasprostro bi novine ispred sebe, srknuo prvi gutljaj kafe i otpočinjao sa čitanjem. Do podneva. Opušteno, kao da nema predavanja (studirao je Mašinski) ili nekih drugih obaveza. Često, dok sam žurio na svoj fakultet, on bi ostajao tamo u krevetu, kao da mi je neki ujak u pižami koji pažljivo, dugo razmatra sve novinske rubrike. U sebi sam mislio, ovaj Mone izgleda da namerava da živi sto ili možda sto i pedeset godina i kao najstariji stanovnik Jugoslavije da još uvek strpljivo, bez žurbe, svakog jutra do podneva čita novine. Kasno uveče, osim kese sa hlebom, kajmakom i salamom, zavijenim u hartiju, doneo bi „Politiku“ i „Večernje novosti“. Ali ih tada ne bi čitao. Večerao je natenane, žvakao dugo, a kada bi završio, ne ostavljajući na stolu ni mrvicu, pedantno bi presavio stoljnjak (koji je mirisao na deterdžent, jer ga je Mone, svake nedelje, zajedno sa posteljinom, košuljama i donjim vešom, nosio u perionicu), a potom bi, na čistom stolu, ostavljao novine da ga čekaju do sutra. Tako je ispadalo, da je svakog jutra, u pižami, čitao novine od sinoć.
– Imaš li neki plan za danas? – pitao bih nervozno.
– Da ih pročitam – odgovarao bi mrtav ladan, ne dižući pogled.
– Dobro. A posle?
– Ne znam, videću – i produžavao da čita.
Ali zato, pri svoj toj usporenoj rutini, moj cimer je posedovao jedan očigledan kvalitet, a što je na izvestan način, bilo u skladu sa gnjavatorskim ritualom čitanja novina. Slonovsko pamćenje. Naročito me je nervirala njegova tačnost u pamćenju brojki. I to ne samo onih koje se, da kažemo, podrazumevaju kao znak izoštrene memorije, kao što su rođendani, brojevi telefona i istorijski datumi. Nego i onih koji obliku pamćenja daju takoreći perverzne dimenzije. U zastrašujuće tačnoj proceni. Na primer, sasvim lako bi izbrojao koliko mrtvih leptira ima na drugoj strani zelenog albuma g-đe J. Inače ona je imala nekoliko albuma za leptirove u raznim bojama – crven, žut, šaren, spomenuti zeleni… gde je čuvala svoje dragocene primerke.
– Sedam – reče posle kratkog razmišljanja.
Nisam mogao da verujem. Otkud izbroja tačno sedam? Pa ja sam bio taj koji je večeri i večeri bio prinuđen da sedi pred tim otvorenim albumima. I koliko god sam se naprezao, nisam mogao da se setim koliko prepariranih leptira ima na drugoj strani zelenog albuma. – Devet – promrmljah. Te večeri, nasuprot moje lepidopterofobije, jedva sam dočekao da me g-đa J. pozove iz salona. Kad je rasprostrla albume na stolu, bio sam naročito pažljiv: – Lubentina, kako je neobična! (bila je u zelenom albumu). Mogu li da je vidim? G-đa J. mi dodade album sa zelenim koricama.
Kad sam se vratio na mansardu, Mone je sporo žvakao svoju večeru. – I koliko ih je? – upita me. – Sedam – priznao sam slomljeno. – Onda, sutra kod „Grafičara“ – reče i produži sa žvakanjem.
Kladili smo se u ručak. I on je uvek pobeđivao. Možda sam ga častio nekih dvadesetak ručkova, jer sam se uvek iznova kladio u nadi da će najzad da pogreši. Na žalost, uvek je bio u pravu.
Sutradan smo pošli od „Zmaj Ognjena Vuka“ prema restoranu „Grafičar“. – Koliko koraka ima do restorana? – zapita me iz čista mira.
Zastao sam: – Molim?
– Kladimo se? – kao zamisli se: – Pa, hiljadu sto i pedeset.
– E ne može da je toliko malo! – odvratih ljutito. – Ja mislim hiljadu i sedamsto.
– Hoćeš da brojimo?
I otpočesmo, od jedan, dva… celo vreme sam pazio da ne pravi duže korake… trideset i četiri, trideset i pet… zavili smo iz naše uličice u gornju… sto osamdeset i pet, sto osamdeset i šest… na tren sam pomislio da smo na samom početku, da je restoran daleko i da ću dobiti opkladu. Ali, kod šestotog koraka, više nisam bio tako siguran, a kod devetstotog, kada se bašta „Grafičara“ lepo mogla videti, znao sam da je on opet pobedio.
Kada smo stigli do „Grafičara“, Mone se uspravi, protegnu ruke: – Znači, duguješ mi još jedan ručak. Hajde sad da uđemo, baš sam ogladneo od brojanja… A kad smo već kod kafana, koliko ih ima u Takovskoj, od Pošte pa do tvog fakulteta?
Osetio sam kako mi krv navire u glavu. „Grafičar“ sa sve jelkama u bašti poče da se njiše predamnom: – Dosta! Neću! Neću više da se kladimo.
Pogleda me mirno, takoreći umorno: – Važi. Samo se smiri. Vidim da si pod stresom. Dobro bi ti došla topla supa.
„On misli da ubija vreme, a vreme ubija njega“, imala je običaj da kaže vredna teta Lepa, okarakterišući tako nekolicinu sredovečnih komšija, lenjivaca sa visokim penzijama. Ali nikad tu ubistvenu poslovicu nije upotrebila za najbliži primer, koji joj je svakodnevno bio pred očima. Mislim da je između nje i Moneta postojala velika simpatija bez obzira na razliku u karakterima. Možda, zato što je i pored svoje usporenosti i ravnodušnog spokoja, on, na neki način, cenio njenu važnost u kući na Senjaku nasuprot podcenjivačkog odnosa g-đe J. prema svojoj služavci.
Mone mi je bio cimer još pola godine. Onda sam se odselio sa Senjaka u „Proleterskih brigada“, u centar grada. Susretali smo se i posle. Mone je završio Mašinski fakultet ne žureći, za nešto više godina. Čuo sam da se vratio u Skoplje. Vratio sam se i ja. Usledila su nemirna vremena, ratovi, raspad Jugoslavije. Dugo ga nisam video, a ono što sam načuo, da je postao direktor poslovnice „Porschea” za Makedoniju, iskreno rečeno, malo me začudi, sve dok ga nisam sreo u kafiću „Ruzvelt“. Jedan pravi gospodin, dobro obučen, mnogo žustriji i energičniji od onog Moneta sa Senjaka.
Ali to je već neka druga druga priča za neko drugo vreme.
* * *
Najzad da se navratim na povod za nastanak ove priče ili šta i da je, odakle je iznikao niz portreta, kojima su se popunile uspomene iz moje brucočke godine u Beogradu. Povod koji me je vratio duhu tog vremena je knjižica koju sam pronašao na nesređenim policama moje biblioteke. „Nekrolog jednoj čaršiji” hodoljuba Zuke Džumhura. Jedina knjiga savremenika za koju je veliki Andrić napisao predgovor.
Dogodilo se to na Senjaku jednog kasnoaprilskog jutra 1971. Tada sam pisao seminarski rad „Pesma o kralju Nalu“ iz predmeta „Antičke književnosti“ kod profesora Voje Đurića. Rok do koga je trebalo da ga završim bio je do kraja aprila i zato mi je dobro došlo što je Mone otišao u Skoplje na dve nedelje povodom prvomajskih praznika. Ostao sam sam na mansardi, bez iritirajućih opklada sa Monetom, ispred narandžasto-bele pisaće mašine „Olimpija“ i sa prozorom širom otvorenim pod kojim je višnja naveliko cvetala („Proleće joj je udarilo u glavu“, govorila je tеta Lepa).
Pri buđenju u tom, tada za mene tako reći idiličnom ambijentu, najpre bi me pozdravila višnjeva grana, kroz čije lišće bi zaskitale moje jutarnje misli.
Ali tog jutra nisam stigao da doživim takvo takvo povlašćeno buđenje. Zapravo, probudili su me. I to na malo neuobičajan način.
Jedan golicav, istovremeno nežan dodir, pomilova me po usnulom licu. Ovo ne može biti Mone, pomislih, njegov dlan je trom i širok kao lopata, a ovaj, skoro dečji, tako je topao i živ.
Sedeći na mojim grudima, bez straha i radoznalo uzvrati mi pogled.
Tako sam se upoznao sa majmunčetom Đoletom.
Čiji gazda je bio Zuko Džumhur.
* * *
Pre izvesnog vremena, u svojoj poslednjoj knjizi pripovedaka, oprostio sam se od Horacija Cvikala, lika koji me je decenijama inspirisao. Naravno, bio mi je žao, ali je Horacijo već bio književno istrošen, pa je došlo vreme da se dostojanstveno od njega oprostim. – Izvini Horacio, bilo mi je ogromno zadovoljstvo da se družimo i pišem o tebi, ali…
Gromko se nasmejao, kao što samo on zna: – Ne brini, mili moj, potpuno te razumem. Život se troši sporije od lake književnosti. Ali život se troši brže od književnosti kada je ona vredna. A ja sam sasvim zadovoljan kako si me prikazao.
Ah, Horacio sa svojim porukama! Ostao je veran sebi do kraja.
Sada kada privršavam kraju zapis o Senjaku, setio sam se Horacijeve primedbe. Kada sam upoznao Đoleta, Horacio još nije bio „rođen“, Horacio se iz pripovedaka preselio, prepoznao u nekim od mojih prijatelja iz života. Đole pak je iz života, sa višnjeve grane, evo, uskočio u književnost. Neko od čitalaca će možda prigovoriti, sa pravom, da sam ovu priču ispričao suviše sporo, kao što je Mone čitao novine, duže nego što bi trebalo, ali autor, kao što uostalom i Horacio kaže, dužan je da pamti, a zatim će samo od njegovog umeća da zavisi kako će to pamćenje da pretoči u književnost. Znam da u svakoj priči svaki deo treba da je svestan celine, pa pišući o mojoj brucoškoj godini možda sam se previše raspričao, ali sam preko te brbljivosti ponovo video veoma jasno likove i dešavanja sa Senjaka.
Najzad bih mogao da zaklopim svoj spomenar. U njega bih umetnuo kao zadnju fotografiju dva drugara iz sveta očovečenih ljubimaca (mnogo zahvalnijeg od onog podivljalih ljudi). Terijerku Mazu i majmuna Đoleta. Na toj upečatljivoj, mada nikad ne uslikanoj fotografiji, vidim Đoleta kako u stilu najspretnijeg džokeja jaše na Mazi, koja veselo trči po dvorištu u „Zmaja Ognjena Vuka 7“, po njihovoj zamišljenoj putanji pokrivenoj belim višnjevim laticama.